- Peščanik - https://pescanik.net -

Čitanje Srbije

 
U ponedeljak, 3. marta

 
Rudolf Augštajn, osnivač nemačkog magazina Der Špigel, autor je lepe izreke da je pravo čudo kako se dnevno dogodi tačno onoliko sadržaja koliko staje u jedno izdanje novina. U slučaju Srbije bi se ta izrekla morala malo modifikovati. U Srbiji je, čini se, čudo u tome što novine svaki dan izveštavaju o tačno onoliko protivurečnosti koliko jedan ljudski um dnevno može da primi i podnese.

Počnimo sa najlepšim vestima (barem iz ugla Evropske unije): izjavom Ivice Dačića kako se bori za članstvo Srbije u Evropskoj uniji a ne u Arapskoj ligi, jer tamo nema radničkih prava. Već dugo se ništa tako lepo o Evropskoj uniji nije čulo iz „socijalističkih“ usta, a naročito će se drugovi iz nemačke levice naći u čudu kad to pročitaju: Evropska unija, koju uvek iznova optužuju za neoliberalizam, kao stecište prava radnika! Da nije Dačić, dok mu je prvi potpredsednik Vlade Vučić bio zauzet Maksom Veberom, slučajno čitao knjigu Ralfa Darendorfa „Socijaldemokratsko stoleće“?

Ali gde je čuvar radničkih prava bio u procesu privatizacije svih onih srpskih kompanija? Zar veruje da je za zaštitu radničkih prava dovoljno da se svaki put u novi odbor nekog preduzeća postavi po jedan socijalista ili dvojica ako je moguće? Da li je socijalizam koji zastupaju ti odbornički socijalisti ikad bio išta više od deklarativne maske? Da li je iza toga ikad stajao suštinski stav koji zaslužuje da nosi atribut „socijalistički“?

***

Ostanimo na trenutak kod premijera, od kog smo istog tog ponedeljka čuli kako bi bio srećniji da uhapsi Hašima Tačija nego što s njim pregovara, samo da iz razloga državnih interesa pregovori nisu neophodni. Ali zar i hapšenje ne podrazumeva državni interes? Ili Dačić kao civil ide kroz svet imajući na umu spisak svih onih koje bi on lično najviše voleo da vidi iza rešetaka, jer bi tako bio srećniji? To bi onda svakako bilo zajedničko njemu i mnogim drugim civilima u Srbiji. Takav spisak verovatno svako ima u glavi, razlikuju se jedino po imenima koja bi se na njemu našla – i možda po dužini.

A šta će ti političari da urade kada se sledeći put sastanu u Briselu kako bi proćaskali o državnim interesima? Da li će Hašim Tači, u šali i s ironičnim osmehom, uz kafu ispružiti ruke pred Ivicom Dačićem kao da očekuje da mu ovaj stavi lisice? Da li će ga dobri stari Ivica, jednako se osmehujući, potapšati po ramenu i reći kako je to moralo čisto tako da se kaže tokom predizborne kampanje u Srbiji kako bi se zadovoljio prost, patriotski orijentisan svet? Nisam ja to tako mislio! Obojica smo političari, znamo mi kako je to s glupim narodom! Zaboravi!

Ili sede jedan naspram drugog skamenjenih lica, znajući vrlo dobro kako je dobri stari Ivica koliko posle prvog susreta u Briselu izjavio da bi jedan od njih platio glavom da su se sreli petnaest ili dvadeset godina ranije? I da li zaista veruju da sa takvim stavom mogu da pregovaraju o interesima, nevolji i potrebama ljudi? Da li oni možda upravo to podrazumevaju pod politikom? Da li iz takve politike ikad može proizaći išta dobro po jednu stranu što ne bi automatski bilo loše po drugu? I ako je to politički obrazac, zašto bi delovao samo u spoljnoj politici? Zašto bi u unutrašnjoj važila drugačija pravila nego u spoljnoj?

***

Dovoljno je samo pomenuti događaje u Valjevu da bi postalo jasno koliko su apsurdni ili barem koliko im nedostaje svaka politička logika: sada grad treba da vodi koalicija koju čine SPS, DSS, LDP i nekolicina drugih. Šta bi to njih povezivalo osim potpune proizvoljnosti političkih uverenja? Odgovor pronalazimo u narednoj rečenici, gde RTS javlja kako su svi direktori gradskih preduzeća iz redova SNS-a zamenjeni direktorima iz SPS-a. Evo ih opet, čuvara naših radničkih prava, boraca za pravdu i šta bi se još našlo na popisu fraza.

Situacija ne postaje bitno gora ni time što ćemo istog tog ponedeljka pročitati kako Aleksandar Vulin namerava da Slobi u Obrenovcu postavi spomen-ploču. Zašto onda na ploči ne bi naveo i dragu Miru, s kojom je nekad tako blisko sarađivao? Ne, jer sada i mali Aleksandar Vulin želi da stane uz moćnog Aleksandra Vučića umesto da sa Ivicom peva socijalističku (inter)nacionalu. Tad valja posegnuti za starom temom: jer nikad ništa ne okupira socijaliste koliko militantno pitanje ko je među njima istinski socijalista. Zbog toga nekad zaborave čak i revoluciju. Stoga sada „pokrenuti“ socijalisti Srbije hoće da onima koji više nisu nikakav pokret kroz pomen i poštu oduzmu vođu i osnivača partije. Nije ni čudo što nepokrenuti socijalisti to smatraju „apsurdnim“. I obratno: pošto je ovima to apsurdno, odjednom je ideja o spomen-ploči za Slobu simpatična čak i obrenovačkom ogranku SNS-a! Oh tempora, oh mores![1]

A svi ostali se ničeg boljeg nisu setili nego da kontriraju time što će Zorana Đinđića ponovo izvući iz zaborava, gde sami iz dana u dan pokušavaju da ga drže pod poklopcem. Ipak je u toj apsurdnoj plejadi tokom poslednjih dvadeset godina on bio jedan od nekolicine čije su političke ideje uopšte mogle biti legitimne duže od sat vremena. Naravno, sve one čije se ideje za jedan dan rastoče u ništavilo nije potrebno uklanjati. Nije li Đilas (onaj drugi Đilas!) napisao knjigu o „Novoj klasi“? Zar ne bi u Srbiji barem to moglo da se uvrsti u obaveznu školsku lektiru?

***

Još uvek istog dana od beogradskog CESID-a saznajemo da među svim presudnim akterima vladajuće klase u beogradskoj čaršiji postoji samo jedan (prvi potpredsednik Vlade) o kom velika većina stanovništva nema loše mišljenje. Kako su oni onda došli na vlast ako toliki broj ljudi o njima ima loše mišljenje? I zašto su i dalje tu gde su? Mora biti da su ili pali s neba ili su ih neke nevidljive, zle sile postavile da vladaju ovom napaćenom zemljom. Ili su možda tu gde su jer je srpsko društvo toliko podeljeno da im je nekoliko procenata pristalica dovoljno kako bi na sav glas učestvovali u čaršijskim pričama. A kad se već nađu u tom kotlu, onda je jedino još bitno da i ostanu u njemu. Vidi Valjevo. Vidi Obrenovac.

***

Šezdesetih godina imao sam profesora istorije koji je odrastao u istočnoj Pruskoj. On bi uvek citirao Bizmarkove reči o izgradnji velike nemačke flote: „Budućnost Nemačke je na vodi“, a onda bi dodao vlastitu oštru opasku: „A zapravo je bila u vodi!“ Toga se setim svaki put kad čitam o „Beogradu na vodi“ – pa tako i ovog ponedeljka. Ako premijer neće u Arapsku ligu (zbog prava radnika!), a Arapi uz pomoć prvog potpredsednika Vlade hoće na Savamalu i ako prvi potpredsednik Vlade kaže kako će Srbija sa 1,8 km doterane savske obale postati „mesto koje privlači najviše turista u regionu“, onda bi ceo taj projekt trebalo da se zove „Jadranska Sava“. A kad prvi potpredsednik Vlade govori o 20.000 ljudi koji bi gradili veliku kulu na obali Save, onda bi kontrapitanje kroz reči Bertolta Brehta moglo jedino da glasi: „Kuda su ono veče kad je bio završen Kineski zid otišli njegovi zidari?“[2]

Sa konferencije za štampu koju je prvi potpredsednik Vlade održao u Emiratima prenosi se kako će kompanija pod nazivom „Igl Hils“ (Eagle Hills) realizovati projekt Kule Beograd i šoping-mola. Da li je prvi potpredsednik Vlade primetio da se u celom Guglovom svetu pod odrednicom „Igl Hils“ pojavljuje svega nekoliko terena za golf i kompanija koja u Kanadi kopa zlato? Arapski Emirati treba (navodno: hoće) da ulože tri milijarde dolara. Čovek poželi da pusti Brehta da prvom potpredsedniku Vlade postavi još jedno pitanje:

Mladi Aleksandar osvojio je Indiju.

On sam?

Cezar je potukao Gale.

Zar s njim nije bio bar neki kuvar?

***

Kako da u ovoj povorci protivurečnosti gospodin Dodik preko granice, koja u stvari ne bi trebalo da je granica, ćuti? On ponedeljak započinje tekstom o „uzaludnim pokušajima“ međunarodne zajednice da „oživi leš Bosne i Hercegovine“ – tekstom koji deluje toliko staro i trulo koliko i taj navodni leš o kom govori. Međunarodna zajednica sa svojim stotinama miliona dolara stoji iza svega, bilo u „Libiji, Alžiru, Siriji, Tunisu ili odskora i u Ukrajini“ – pa naravno i u BiH. Da li bi nam gospodin Dodik izvoleo reći na koje događaje u Alžiru misli? Ili mu se to tek tako omaklo u nabrajanju severnoafričkih zemalja, iako se tamo, u Alžiru, nije odigrala nikakva međunarodno-zaverenička revolucija? Nije li zapravo slučaj da se njemu uvek sve tek tako omakne? Zar nije s tom uvek istom propovedi polako već dosadio i samom sebi?

U stvari bi teoretičari zavere poput njega trebalo da se potrude da teorija bude utoliko smislenija što opskurnije zvuči. Ali ne i gospodin Dodik! Šta bi zaboga navelo međunarodnu zajednicu na to da u Bosni i Hercegovini vodi zavereničku politiku? Naprotiv: bezbroj stanovnika država te međunarodne zajednice veoma je blizak već pomenutom Bizmarku i njegovoj tezi da na Balkanu nema nikakvog interesa koji bi bio dovoljno vredan da se za njega žrtvuju „kosti i jednog jedinog pomeranskog musketara“.

Zašto bi za ime sveta međunarodna zajednica kovala bosansko-hercegovačku zaveru? Upravo suprotno: mogla bi koliko sutra da zaboravi tu zemlju. Čak bi i kapitalizam lako opstao bez te zemlje. Svakako bi svi koji tamo žive morali da kupuju bilo nemačke bilo francuske bilo japanske automobile. (Gospodin Dodik može i dalje da vozi Ladu!) Šta drugo da rade? Da ih sami prave? Isto je i sa mašinama za štampanje, bušilicama, kompjuterima… sve im to prodaje jedino međunarodna zajednica. A da bi to radila nema potrebe niti da okupira niti da tlači zemlju, nema potrebe čak ni da ljuti gospodina Dodika, jer je i njegov kompjuter, ukoliko ume da ga koristi, iz neke zemlje međunarodne zajednice. – Stanimo malo! Ipak postoji jedan interes – interes koji Bizmarku nije bio poznat u tom obliku. A u pitanju je suštinski važan interes za Evropsku uniju: naime da se ne desi da uskoro ponovo 100.000 izbeglica pređe švedsku, austrijsku, nemačku ili italijansku granicu. Pa makar to bili i „samo“ oni koje nazivamo „ekonomskim izbeglicama“. I da ne stacioniramo moderne musketare na Balkanu i sve to skupo platimo.

Niko ne očekuje od gospodina Dodika da poveruje kako je zapadna politika nošena uzvišenim moralnim ciljevima. Zaista niko to ne očekuje. Ali zarad očuvanja krajnje pragmatičnih interesa međunarodna zajednica ni najmanje nema razloga da se bavi Bosnom i Hercegovinom niti da pokreće zaveru u Banjaluci ili u Sarajevu. Može jednostavno da zatvori granice, pusti stvari da se odvijaju svojim tokom i i dalje prodaje automobile. Takvom pragmatičnom logikom svaki bi političar u Evropskoj uniji osvojio najmanje isto onoliko glasova koliko i gospodin Dodik kod kuće svojim apsurdnim fantazijama. Ako već ne polazimo od toga da se građani Evropske unije iz čovekoljublja brinu za dobrobit građana jugoistočne Evrope, onda recimo barem da to čine iz krajnje egoističnih razloga. Većina njih će prosto radije dati evro da neko ostane u Tuzli nego što će ga dati kad se taj neko već nađe u pešačkoj zoni u Minhenu. Što se toga tiče ljudi u EU nisu ništa altruističniji nego na Balkanu. Kako bi i bili?!

***

Bilo bi zaista više nego dovoljno protivurečnosti koje ljudsko poimanje može da primi za jedan dan, ali tu je i crkva koja nas je ovog ponedeljka obradovala idejom da se urna Nikole Tesle prenese u Hram svetog Save i pod spomenikom definitivno položi u zemlju. Veliko se može spojiti samo s velikim, kako bi jedno drugom služili kao potvrda vlastite veličine. Kao što je patrijarh rekao nakon odluke: „Ništa nije prirodne“ od takvog spoja. Kako je samo glup Vatikan, pa se tamo do sad još niko nije setio da Galilejeve ili Kopernikove posmrtne ostatke prenesu u kriptu Katedrale svetog Petra i sahrane ih između dvojice odgovarajućih papa, gde bi zajedno čekali ono vaskrsnuće za koje gospodin Dodik uporno tvrdi da ga za „leš države Bosne i Hercegovine“ neće biti.

Još jednom Bert Breht za gospodina Dodika:

Svakih deset godina po jedan velikan.

Ko je snosio troškove?

Toliko izveštaja.

Toliko pitanja.

Mart 2014.

 
P.S. Svi pomenuti događaji uzeti su iz petostranog dnevnog sažetka srpske novinske agencije V.I.P.-News od 3. marta. Tog ponedeljka počeo je karneval. Ali ne može to biti do karnevala, jer Balkan ipak nije na Karibima. Tamo je samo balkanski novac.

Autor je direktor CEEOL-a (Centralne i istočnoevropske online biblioteke).

S nemačkog prevela Jelena Pržulj

Tekst na nemačkom

Peščanik.net, 07.03.2014.

———–    

  1. „Kakva vremena! Kakvi običaji!“, prvi Ciceronov govor protiv Katiline; Rim, 63. p.n.e.
  2. Svi citati B. Brehta su iz pesme „Pitanja radnika koji čita“ u prevodu Slobodana Glumca. Breht, Bertolt: Izabrane pesme. Izabrao, preveo i pripredio Slobodan Glumac. Beograd: Nolit, 1979. (prim. prev)