- Peščanik - https://pescanik.net -

CORAX

Dve promocije – o Coraxovoj knjizi karikatura iz devedesetih, CZKD, 17.12.2014, govore Branka Prpa, Ivan Čolović i Corax. Samo u audio emisiji, na tribini Peščanika u Domu omladine Pančevo, 12.12.2014. govore Žarko Korać i Dejan Ilić.

Svetlana Lukić: Ova tri istorijska dana bila sam van zemlje, i ne mogu da prežalim što sam propustila da uživo čujem mudre misli iz Kremanskog proročanstva predsednika Srbije Tomislava Nikolića Tarabića, upućene premijeru daleke, ali prijateljske Kine. Taman kad pomisliš da predsednik ne može da ispadne gluplji i jadniji, desi se nešto – sada već bilo šta – i shvatiš da si ti bio glup kada si to pomislio. Vidim da smo kineskom premijeru dali sve što smo imali: ključeve Beograda, teniski reket, istoriju Kine na ćirilici. Ostaje da se vidi šta su oni tačno dali nama, i pod kojim uslovima. O tome ćemo u narednim emisijama, kad malo prođe ova zaljubljenost u žute ljude sa istoka koji će piti vodu sa Morave. Uzgred, na Moravi je nastala prava gužva. Godinama smo čekali ruske Kozake koji će dojahati u Srbiju i pojiti konje na Moravi. Sada čekamo kineske investitore koji će do Morave dojahati na brzim prugama. Sokolove tamo već poje arapski šeici, čekaju se još indijske svete krave – svi stubovi spoljne politike Srbije biće makar vodom podmireni.

U međuvremenu, dok čekamo da saznamo stvarne rezultate beogradskog samita, pričaćemo, između ostalog, o novoj knjizi karikaturiste Predraga Koraksića-Coraxa, koga je etnolog Ivan Čolović nazvao jednim od najboljih hroničara postkomunističke Srbije. Coraxova knjiga karikatura “Trajno prošlo vreme: hronologija 1990-2001”, u izdanju Alexandria Pressa iz Beograda, sadrži objašnjenja i napomene istoričara na srpskom i engleskom jeziku. Knjigu je uredila istoričarka Branka Prpa, a uvodne tekstove su napisali Dušan Makavejev, Bora Ćosić i Vladimir Pištalo. Slušate šta su na promociji Coraxove knjige rekli Branka Prpa, Ivan Čolović i sam Corax.

Branka Prpa: Istoriografija do sada nije napisala nijednu knjigu o devedesetim godinama. Ja moram da kažem, kao pripadnik te profesije, da postoji i razlog za to. On se zove, često, istorijska distanca, ali često je to eufemizam da se zapravo ne bi imalo vruć krompir u rukama, i pokušalo da se objasni šta se zapravo tu dogodilo, i zašto se dogodilo. Ali ova knjiga nije važna samo kao istoriografska reminiscencija. Ona je, nažalost, nešto više od toga – ona je svedok neprestanog ponavljanja naše istorije. Ona je loša beskonačnost. Ona je upravo ono o čemu govori njen naslov: trajno prošlo vreme.

Iz te slike prošlosti vidite da je ta prošlost naša sadašnjost, sa velikim izgledima da ta prošlost i sadašnjost budu i naša budućnost. Ona je depresivna, bez obzira koliko su Coraxove karikature humorne, jer iz nje izranja jedna Srbija koja je politički i kulturni rezervat, unutar kojeg se, u vrlo kratkim vremenskim ciklusima, smenjuju bitke za preživljavanje i ravnodušnost prema uništenju. Iz ove knjige izranjaju sećanja na radikalne ljudske patnje, na kolone usamljene gomile koja se kreće na put bez povratka, glavinjajući po ratištima koja su nekad činila geografiju države Južnih Slovena.

Ova knjiga slika komentariše i ovekovečuje one koji su je iscrtali u decenijskom ratu. Corax je njihov hroničar na dnevnom nivou. On je zabeležio istoriju do koje naše varljivo sećanje više ne može da dopre. On to radi tako dobro da nas, kad to gledamo, preplave sećanja na sva osećanja koja smo imali u toj poslednjoj deceniji dvadesetog veka. Ali onda se pitamo: zašto ta osećanja imamo i danas? Teskoba koja se danas širi oko nas kao nevidljivi, smrtonosni gas mora da nas natera da zastanemo, da definišemo naše, ljudsko vreme, na prošlo, sadašnje i buduće. Mi moramo da se odredimo prema svom vremenu. Mi moramo da se okrenemo iza sebe. Moramo da vidimo šta je to iza nas što nas progoni, jer ćemo doći u situaciju Magbeta gde će šuma da prohoda. To vreme prošlo, ili šuma koja hoda, je nešto što nas sustiže.

Na individualnom i kolektivnom nivou moramo da se zapitamo, i mislim da nam ova knjiga pomaže u tome na jako dobar način. Da parafraziram Jesenjina, ‘ko smo, što smo i kamo idemo?’ To je pitanje koje mi danas sebi treba da postavimo kao pojedinci, kao kolektivitet i kao nacija.

Ivan Čolović: Ja mislim da je ovo izvanredna knjiga, jer pokazuje nešto što smo možda i ranije znali, ili naslućivali, ili verovali, ali sada znamo sasvim jasno – da je Corax jedan od najboljih hroničara postkomunističke Srbije. Izdavač i urednici ove knjige bili su i svesni jednog problema, koji se javlja kad se Coraxovi crteži vežu za period u kome su nastali – u ovom slučaju za deceniju koju je obeležio Milošević – jer mnogi od njih, od ovih crteža, lako se odvajaju od vremena svog nastanka, i nalaze mesto i u ovom našem vremenu. Aktuelni su i u novom kontekstu, kako se to kaže. A s druge strane, ima dosta karikatura koje je Corax kasnije napravio, i danas pravi, koje kao da gore od želje da se pridruže onima iz devedesetih godina. Mogu tako, znači, da se šetaju tamo-vamo.

Zašto? Zato što sve one – bar ih ja tako vidim, a vidim da ih tako vidi i Branka Prpa – u stvari govore o jednom vremenu. To vreme se može, naravno, podeliti na nekoliko segmenata, sekvenci, na nekoliko perioda, na primer na pre i posle Miloševića, na vreme rata i posleratno vreme, ali u osnovi, to jest po idejama, fantazijama i po vrsti ljudi koji su za njega karakteristični – to je vreme srpskog postkomunizma, koje je jedno vreme. Naslov poručuje da vreme koje je zabeleženo u Coraxovim karikaturama, od 1990-2001, i dalje traje.

Mi ne bismo znali, ili ne bismo bili sigurni da prošlost o kojoj je ovde reč, dakle naše devedesete, i dalje traje, da nije umetnika, hroničara, kao što je Corax. On je taj koji u efemernim događajima i ličnostima našeg političkog života vidi, i nama pokazuje, ono što u njima istrajava, ono što je u njih upisao duh vremena. Jer ja ne verujem da vraćanje na političku pozornicu nekadašnjih radikala i julovaca, ili avanzovanje na njoj novinara koji su bili nosioci propagande Miloševićevog režima, samo po sebi navodi ljude – uključujući i one koji su devedesetih godina stradali – na zaključak da se to vreme vratilo. To je i razumljivo. Ovde se više ne ratuje. Bivši šešeljevci i miloševićevci veselo mašu evropskom zastavom, što i sama zastava odobrava.

Ali evo, Coraxove karikature iz devedesetih pokazuju nam, podsećaju nas dakle, da se stvari u međuvremenu nisu suštinski promenile, jer u njima nalazimo likove i scene koje neobično liče na one koje danas gledamo na političkoj pozornici Srbije. Prelistavajući Coraxove stare karikature, ove iz devedesetih, ja sam nekoliko puta morao da zastanem i da sebi kažem ‘čekaj, zar ovo nisam juče video na svom televizoru?’ Istina, glavni junaci ovih karikatura, Milošević i Mira Marković, pripadaju prošlosti, ali vrsta ljudi, vrsta vlasti i način vladanja koje su oni oličavali u mnogim tačkama – a to su, na primer: autokratija, populizam, kult vođe, podaništvo, korupcija, kontrola nad medijima – i dalje traju. Upravo to možemo zapaziti gledajući danas ove stare Coraxove karikature.

U njima je on zabeležio, i u nizu prizora i portreta prikazao ono što sam ja nabrojao jezikom apstrakcija, to jest: kako je Milošević vladao, kojim načinom, u kom duhu, uz pomoć koje vrste ljudi. A mi sada, kad prelistavamo ovu knjigu, vidimo da se manje-više tako u Srbiji i danas vlada. Da je i dalje na pozornici jedan glavni lik, i da se sve drugo vrti oko njega. Reptili, crvi, čankolizi, cirkuzanti, strašila, ovce, kerovi, dvorske lude koje je Corax našao u Miloševićevoj službi – videli ste nešto od toga ovde – nisu posle šefovog odlaska izgubili posao. Evo ih i u njegovim karikaturama koje prikazuju naš današnji politički trenutak, evo ih i uz glavnog junaka tih karikatura danas, uz Vučića.

Jedan od simbola koji se prvi put pojavljuje na karikaturama u ovoj knjizi je ona famozna zarđala kašika, kojom je Šešelj pretio da će klati Hrvate. Ovaj simbol, kojim je Corax zadužio naš likovni jezik, nije ostao u njegovim karikaturama iz devedesetih. Zajedno sa bivšim radikalima, zarđala kašika je preživela to vreme. Danas je najčešće vidimo u Vučićevim i Nikolićevim rukama, odnosno za ušima, kako kad. Ona je sada simbol njihovog političkog porekla, podsetnik na to odakle su, iz čijeg sna, izišla ova dvojica, u kojoj pećini su ispekli zanat ovi moćni momci, ovi današnji evropejci na čelu Srbije.

Kad procenjujemo meru njihove transformacije, njihovog novog mirotvorstva i evropejstva, pa i kad optimistički i dobronamerno verujemo da se oni zaista menjaju, ne smemo da zaboravimo da je njihova karijera počela u znaku zarđale kašike, da su prve političke lekcije kusali iz Šešeljeve ruke, ovom istom kašikom. Primetio sam – i to pozdravljam – da Corax u novije vreme još neke naprednjačke prvake i prvakinje crta sa ovim simbolom, i biće mi drago, i to ću pozdraviti, ako tako nastavi i ako i one političare koji su nekada bili ljuti protivnici Miloševića i Šešelja, a danas su ministri i savetnici njihovih nekadašnjih učenika, počne da crta sa zarđalom kašikom, na reveru ili na ogrlici, svejedno, tek da se zna, da se ne zaboravi da su novi saveznici Vučića i Nikolića ušli u ekipu čija je istorija počela u znaku zarđale kašike.

Nedavno je Miljenko Jergović zastao pred karikaturom na kojoj Vučić, snabdeven megafonom i, naravno, zarđalom kašikom, zaustavlja kišu i poplavu, i napisao je esej o toj mitskoj sceni, kome je dao odgovarajući naslov: gospodar voda.

Predrag Koraksić-Corax: Mnogi naučnici bezuspešno tragaju da otkriju način kako se može putovati kroz vreme, i eventualno se vratiti nekoliko decenija u prošlost. Očigledno je da su aktuelni vlastodršci to uspeli u potpunosti. Ovi crteži i ideje, uz minimalne korekcije, mogu biti aktuelni i danas. Mnogi likovi iz ove knjige i sada su u vrhu vlasti. Sve liči na ono Miloševićevo vreme. Imamo takozvanu opoziciju, koja jedva čeka da se nekako dodvori Vučiću i uđe u vlast. Imamo gomilu ulizica, kao i za vreme Miloševića, koji veličaju velikog vođu Vučića, u svakoj prilici.

Ovo vreme, ipak, razlikuje se od onog vremena devedesetih godina, kada se pojavio Milošević. To zlo koje su proizveli Milošević i Mira Marković nije bilo obično zlo. Posledice su bile katastrofalne. Nisam mogao, a ni smeo, da se sa tim zlom pomirim i ostanem ravnodušan. Moj odgovor je morao da bude snažan i bez kompromisa. Kao kad ste kod neurologa, koji vam udarcem čekićem u potkolenicu ispituje reflekse, tako sam se ja svakodnevno ritao, crtajući karikature. Kad se pojavio Milošević, i kad sam shvatio šta nam se sprema, ja sam jednostavno eksplodirao.

Dok sam crtao, osećao sam se superiorno. Imam utisak da se to osećanje prenosilo i na ljude koji su gledali moje crteže, bar samo za trenutak. To je bila, na neki način, moja osveta za jad i bedu koju su nam ovi vlastodršci doneli. Ispalo je, na kraju, da sam postao antiratni profiter. To je paradoksalno, ali da nije bilo Miloševića i Mire Marković, ove knjige ne bi ni bilo.

Svetlana Lukić: Pre nekoliko dana, Peščanik je posle dužeg vremena održao jednu javnu tribinu, i to u Pančevu, koju je organizovala Građanska akcija iz ovog grada. Na toj tribinu su govorili, pre svega o stanju u medijima, Žarko Korać i izdavač Dejan Ilić.

Pančevo, decembar 2014.

Žarko Korać: Poslednjih nekoliko dana, evo šta je najvažnija vest u Srbiji: da je sin Cece Ražnatović i Željka Ražnatovića Arkana napunio 18 godina, da je imao beli smoking, da je dobio zlatni roleks; i unutar te vesti, najvažnija vest: na tom rođendanu je pevao Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije. To je slika, ne samo medija, nego ljudi koji vode ovu zemlju. Željko Ražnatović Arkan je kriminalac, koji je bio osuđivan za pljačke i krađe u Evropi. Ceca je bila uhapšena u Sablji, zato što je trebalo da da alibi ubicama Zorana Đinđića, i provela je neko vreme u zatvoru. Zatim je osuđena zbog utaje poreza, prodaje igrača, i to je pretvoreno, milošću Borisa Tadića, u kućni pritvor sa nanogicom. Isplatila je, ne znam, 3 miliona evra, ne znam koliko.

Ako je to zaista centralna vest u jednoj zemlji – u ozbiljnim medijima, ja ne govorim o tabloidima koji žive od toga – onda stvarno morate da se zapitate gde su stigli naši mediji, kada je ovako nešto uopšte moguće da bude na naslovnim stranama. Srbija je u svojoj tranziciji, po mom mišljenju, zaglavila iz jednog razloga sa kojim ljudi obično ne žele da se suoče. Srbija je, kad je krenula u svoj demokratski razvoj, sa 10 godina zakašnjenja, zatekla jednu opustošenu zemlju, razorenu, privreda nije radila… dakle, ovo što se danas govori da je sve pokradeno između 2000. i 2010. je ordinarna laž; glavna pljačka je bila između 1990. i 2000. godine, ali se to, naravno, ne pominje, jer su na vlasti tačno oni ljudi koji su učestvovali u vlasti u tom periodu.

Mi nikada nismo posle 2000. godine izveli bilans šta je bilo pogrešno u toj politici, ne zato što neko misli da treba da se bičujemo – a bilo je razloga da govorimo i o svojoj odgovornosti – nego zato što nismo napravili bilans šta je bilo pogrešno u tom periodu. Ako vi to ne uradite, onda vam se vrati ista vlast posle 10 godina. Potpuno isti ljudi su se vratili. To više nije moralno, to je logičko pitanje. Ljudi koji su zemlju jednom upropastili, zašto mislite da imaju šansu drugi put? Da li to znači da jednom političaru treba stalno davati šansu, koliko god puta upropastio nešto. Vi ste došli danas opet na pitanje, kao i za vreme Tadića – a odbacili ste Tadićevu politiku – čuvenoga Vuka Jeremića: mi hoćemo i Evropu i Rusiju, i ovo i ono, i treće. I onda naravno ovi vam na Zapadu kažu ‘pa vi odlučujete o svom razvoju’. Albanija je u Evropi, pod Enver Hodžom je imala one bunkere i bila potpuno izolovana zemlja, oslonjena na Kinu koja je daleko, i 25 godina Albanija se ponašala – govorim o republici Albaniji – kao da uopšte nije u Evropi. Ona je objektivno bila van Evrope. Može tako i Srbija, to je malo teško zamisliti, ali je moguće. Ne kažem da to vlast hoće, ali je to moguće.

I onda vi, izabravši iste ljude, koji sad kažu ‘časna reč, mi ćemo to sad da uradimo potpuno drugačije’, vidite jedan zanimljiv fenomen. Vi ne možete sebe da promenite kao ličnost. I vi, kada druge ciljeve političke sebi stavite, recimo u slučaju Vučića evropske integracije, ali način kako vi hoćete da ostvarite te ciljeve je potpuno identičan kao iz vremena kada ste vi podržavali jednu drugu politiku. To znači autoritarno, nasilno, pretnjama, gušenjem medija – i najvažnije, što svi ćute u ovoj zemlji i prave se da ne vide – razaranjem opozicije.

Kod nas se opozicija neprestano kriminalizuje. Znači, ti koristiš jedan rečnik, jedan način kriminalizacije, koji u stvari ne dozvoljava normalan politički život. Srbija nema normalan politički život. Ovde se apsolutno ne dozvoljava kritika. Kritika odmah postaje lična, i postaje kriminalnog karaktera. ‘Iza tebe stoje tajkuni’, ‘iza tebe stoji kapital’, ‘ti si bandit koji je opljačkao’… Takav politički život je nemoguć. I Srbija u stvari polako gubi politički život. I cela Srbija ćuti. Ovde se ljudi više ne usuđuju javno da kritikuju.

Ako meni ne verujete za kritičke medije, onda izvol’te, pogledajte sudbinu Olje Bećković. Gde je ona sada? Je l’ ima šansu da negde tu emisiju radi, koja je bila kritična prema Vučiću? Ona je eliminisana. I to vrlo gledana emisija. Znači, vi ovde sklanjate emisije koje vas kritikuju, kriminalizujete opoziciju i Srbija polako počinje da liči na tamni vilajet. I onda vodite, kao za vreme Francuske revolucije, kampanju protiv bogatih ljudi. Pritom, oni ne pominju svoje tajkune. Itekako postoje tajkuni koji finansiraju SNS i unutar SNS. Oni se ne pominju.

Ja bih mogao da postavljam razna zanimljiva pitanja. Na primer, šta radi stranka Bogoljuba Karića u koaliciji sa njima? Čovek je na poternici, firma je, kako bih rekao, istraživana. Šta on radi tu, ako već govorimo o nekoj čistoći? Mislite da je doneo mnogo glasova Bogoljub Karić koaliciji? Mislim da su neki drugi motivi da je on tu. Hapsite nekoga sa silosima, ko je manipulisao sa žitom iz silosa, lažno prijavljivao, nije čak imao ni uslova da skladišti. A da li možda ima među poslanicima bar jedan koji ima te krivične prijave? Pa naravno da ima.

Selektivni ste u borbi protiv kriminala, gušite medije koji su kritični, ne date opoziciji da postoji. Izvinite, dragi prijatelji. Prvi put od 2000. godine, u Srbiji se ljudima uvukao strah u kosti. Ja prvi put to vidim. Ljudi su počeli da se plaše. Počeli su da se plaše lidera koji stalno govori i preti. Kome preti? Prvo, kao da će doživotno da vladaju. Neće doživotno da vladaju. Od njega su bili popularniji bar dvojica. Jedan je bio Milošević. Sećam se kad je Milošević bio duh koji hoda. Drugi je bio Koštunica. Pa pogledajte ih: jedan je umro u zatvoru, a drugi, eno ga, šunja se. Tako će biti i sa Vučićem. Znači, ja bih mu samo jednu stvar rekao: svi će sići s vlasti.

Drugim rečima, mediji su onakvi kakva je vlast, i Srbija ima medije trivijalizovane, marginalizovane, koji linčuju, kao besni psi. Kada vlast pokaže prstom, kaže ‘drž!’, oni onda napadaju, imaju tendenciju da uništavaju ljude. I nemojte, molim vas, da se zavodimo tezama da to zao kapital radi, da su novinari barabe. To je deo te priče, ali nije najvažniji. Najbitnije je da svaka vlast, na kraju krajeva, pravi medije po svojoj meri. I samo još jednu stvar da vas podsetim: izvinite, 50% ljudi u Srbiji tog čoveka podržava. Ja znam da će se ljudi istrezniti za godinu-dve dana, ali moje pitanje je koliko loma ćemo napraviti dok ne vidimo da su mediji osnova demokratskog društva. Kad nemamo slobodne medije, mi ne možemo da govorimo o tome da je Srbija u potpunosti slobodna, jer su građani neinformisani. I mediji propuste, prođe neka informacija, ali uglavnom prođe ona koju kontroliše vlast. A jedna osoba je nedodiriva, to je Aleksandar Vučić. Svakog možete kritikovati. Mene ovo podseća na Broza, ja sam dovoljno mator. U ono vreme si mogao sve da kritikuješ, manje-više, čak i malo komunističku partiju, ali Broza nisi smeo. To je bilo zabranjeno.

I mi smo ponovo stigli do tačke da imamo nekog lidera – to nije bio ni Đinđić, to nije bio ni Koštunica, koga ja ne volim – znači, sad smo došli do tačke da opet imate neprikosnovenog, autoritarnog lidera. To su besmislice. Imate jednog čoveka koji misli da će nas on lično, na svojim leđima, kao u onom Feketiću, kao što je tamo spasavao decu u snegu, on misli da će celu Srbiju da stavi u zavežljaj, na ramena, i odvešće je u svetlu budućnost. On može da traži podršku građana, on može da otvori medije za predloge, i on može onda, kada napravimo neki dogovor o tome kako da Srbiju izvučemo iz ovog blata u kome se nalazi, za koje nije samo on odgovoran – onda tek možemo da razgovaramo kako da nam bude bolje.

Dejan Ilić: Neke stvari nisu odrađene u periodu od 2000-2012. i mi sad prosto trpimo posledice. Ako već govorimo o kulturi, i ako govorimo o tim događajima iz devedesetih, ako govorimo o onome što je poslužilo kao osnova da Srbija krene u te ratove i da srpska strana napravi zločine koje je napravila – ta priprema je odrađena u polju kulture. Ta kultura, koja je stajala kao nekakva osnova za sve to, se nekako ustoličila tih devedesetih, ali je ona institucionalizovana dvehiljaditih. Mi smo dobili školske programe dvehiljaditih, koji su zapravo bili neka vrsta uvođenja u škole svega onoga što je devedesetih bilo u medijskom prostoru, ali nije toliko bilo institucionalizovano kao što jeste nakon dvehiljaditih.

Nije se nama ovo sad dogodilo slučajno. Nije sad nama došao neko ko je strahovito zao i sposoban, pa je zaposeo ceo prostor i sad trpimo štetu, a ne možemo tome da se odupremo, jer je taj neko toliko moćan. To nije tačno. Pripremljen je teren za tog nekog da dođe tu gde je došao, i pripremljen je teren da se on ponaša ovako kako se ponaša. Ako ćemo da pripišemo svu odgvornost onima koji su trenutno na vlasti, ja mislim da ćemo pogrešiti, i to ozbiljno.

Pomenuli ste lažne doktorate. Ja nemam problem s ljudima koji lažu kada pišu doktorate, i koji prepisuju. Mislim, neki ljudi vole na taj način da rešavaju probleme u životu ili da na taj način ispunjavaju zadatke. Njihovo je da probaju, a onda je stvar nekih drugih ljudi, kada su ovi uhvaćeni, da nešto u vezi sa tim preduzmu. Kako je reagovala akademska zajednica na ljude uhvaćene u prevari, krađi, kada je reč o doktoratima? Kako je reagovao, recimo, Beogradski univerzitet, kako su reagovali drugi univerziteti, kako su reagovali profesori? Kako su reagovali studenti? Vi ste imali sad studentski protest u Beogradu. Da li je studentski protest postavio, recimo, pitanje lažnih doktorata, kao jedno od pitanja o kojima treba razgovarati, kao jedan od njihovih zahteva, da se istera na čistinu pitanje lažnih doktorata? Nije. Šta su radili profesori? Jesu li oni rekli ‘ovi ljudi nas brukaju. Oni imaju neke titule, mi imamo te iste titule. Oni obezvređuju naše titule. Hajde da uradimo u vezi s tim’. Ne. Ništa nisu uradili.

Beogradski univerzitet je zabranio da profesori sa Beogradksog univerziteta učestvuju u komisijama privatnih univerziteta koje je trebalo da provere da li su ovi doktorati lažni ili ne. Zašto je Beogradski univerzitet to uradio? Kad mi govorimo o ovim stvarima, ja se uvek bojim toga da na jednoj strani imamo jako zle i strahovito sposobne ljude koji nama čine štetu, a mi smo bespomoćni, i sad čekamo da to prođe, pa ne znamo koliko ćemo baš štete da pretrpimo i da li ćemo uopšte dočekati da se oni sklone, pa, je li, da mi počnemo da živimo bolje. Kao da to sa nama nema nikakve veze.

U ovom trenutku u Srbiji imate jedan veliki broj ljudi koji je odlučio da odustane od vlastite profesije, da odustane od nekakvog ličnog integriteta, da baci pod noge lično dostojanstvo, zarad posla koji mu je potreban zbog nekakvog novca, koji mu je potreban zbog nekakvog kredita. Ko je od vas spreman da osudi nekog na poslu ko je zbog nekakvog kredita spreman da kaže ‘pa je l’ treba da lažemo? Lagaćemo’.

Vučić je samo simptom jednog stanja. To da je on nama bio moguć tako brzo, to da je taj stari režim mogao tako brzo da se obnovi – to nije zasluga starog režima, to je simptom stanja u kome se nalazi ovo društvo. To društvo nisu neki ljudi koje mi ne poznajemo. To društvo smo mi. Svako od nas pojedinačno je deo tog društva, i mi svi na neki način učestvujemo u tom oblikovanju sveta u kome živimo. To stalno ponavljam: nemam problem sa ovim vlastima. Ja razumem da neko može da bude zao. Ja razumem da neko može da bude glup. Ja razumem da neko može da bude diletant. Ja razumem da neko ne zna da radi posao koji je uzeo da radi. Sve to mogu da razumem. Ne mogu da razumem ljude koji to gledaju i sa tim se mire. To meni nije jasno.

I onda mene uvek zanimaju ti ljudi. Zanimaju me ti profesori na Beogradskom univerzitetu. Kakav oni problem imaju sa tim da kažu ovim ljudima ‘vi ste, bre, pokrali to, prepisali, marš s tim. Ne možete da imate te titule. Ne možete. Morate da snosite posledice za to’. Šta ljude u novinama sprečava da kažu istinu? To je moje pitanje. Zašto Svetlanu niko ne sprečava da kaže istinu, a nekog drugog sprečava nešto da kaže istinu? Zašto se Žarko Korać ne boji da kaže kako stvari stoje, a neko drugi se boji da kaže kako stvari stoje? Zar Žarka Koraća ne može niko da uceni? Ja sam siguran da može. Al’ on, čovek, kaže ‘pa to je rizik koji sam preuzeo’. Svetlanu isto može neko da uceni. Na kraju krajeva, svašta se događa sa Peščanikom u poslednje vreme. A oni, ljudi, i dalje rade ono u šta veruju. A neki drugi ljudi se povuku.

I mi u Srbiji očigledno imamo više ljudi koji će da se povuku i da odustanu, nego onih ljudi koji će da stanu i kažu ‘ja se dalje ne mrdam. Ovo je poslednja linija odbrane. Odbijam da se nagodim, odbijam da napravim kompromis, neću da lažem’. E sad mi, naravno, možemo da razmatramo prirodu ove vlasti i da kažemo šta sve tu ne valja, i to i radimo, ali meni je ovo drugo mnogo zanimljivije, jer to govori o tome kakvi smo mi, ne kakav je neko tamo, nego kakvi smo mi, i u kakvom društvu se formiramo, i kakvi ljudi postajemo u tom društvu.

Stalno se govori o tome kako se ovo društvo raspada, kako naši obrazovni sistemi ne funkcionišu. Ja mislim da ovo društvo ne da se ne raspada, nego da je ono čvrsto kao stena. I obrazovni sistem ne samo da nije u krizi, ne samo da ne možemo da tvrdimo da je loš – obrazovni sistem funkcioniše fantastično, jer proizvodi podanike za vlast koja je ovakva kakva jeste. Ja mislim da mi moramo da stvaramo nekakve mehanizme da ljudi koji imaju nekakav integritet, koji imaju nekakvo poštenje, koji imaju neku svest da neke stvari ne smeju da se urade – njih treba da podržavamo.

Kada pričamo o kulturi, kada pričamo o kapacitetima jednog društva da se upristoji, imate u istoriji periode i društva koja su se nalazila u situaciji da više nisu mogla da pomognu sama sebi. Primer za takvo društvo je Nemačka tridesetih godina. I vi ste imali, početkom tridesetih godina, neke nemačke intelektualce koji su posle to zapisivali u svojim sećanjima, koji su tamo negde početkom tridesetih govorili da je gotovo, da to društvo više ne može da se spase samo, da neko mora da interveniše spolja i da, ako niko ne interveniše spolja, to društvo će otići dođavola, ali će sa sobom povući i druge. To se, zapravo, dogodilo.

Dakle, istorija poznaje situacije u kojima su društva zapadala u neke krize iz kojih nisu mogla sama da se izvuku. Ja ne vidim zašto bi nama bilo toliko strano da pomislimo da se Srbija, recimo, poslednjih dvadesetak godina nalazi u jednoj takvoj situaciji. I onda možemo da se zapitamo – u redu, ako je to zaista tako, šta je onda izlaz? Od koga mi očekujemo taj neki spas spolja. Onda se predlaže Evropska unija – i sad ću se vratiti na medije – predlaže se Evropska unija, i onda Evropska unija postavlja nekakve svoje uslove.

Jedan od tih uslova je bila privatizacija medija. Ja mislim da je privatizacija medija katastrofa. Ja mislim da nije smelo da se pristane na privatizaciju medija. Ja mislim da država mora da ostane vlasnik jednog broja medija, pogotovo lokalnih medija, jer ne postoji nijedan tržišni interes da držite jedan lokalni medij koji će objašnjavati koje ulice su prokopane, koje nisu, gde radi vodovod, gde ne radi vodovod, gde će biti struje, gde neće, gde se popravlja kanalizacija. Nema tog tržišta koje može da izdržava jedan takav medij, a takav medij je neophodan, i takav medij mora da bude u vlasništvu države.

Dakle, neko ko je postavio uslov Srbiji da mora da privatizuje medije, s ove strane je morao da dođe odgovor ‘ne, mi nećemo da privatizujemo medije’. Ja mislim da, ili ćemo nešto uraditi za sebe sami, spolja ne verujem da će nam doći neka velika pomoć, i onda treba valjda da se bavimo samima sobom. I ako od toga odustanemo, ako zaista pripišemo svu odgovornost tim nekima koji čine zlo, onda se bojim da nam nema spasa, da nemamo onda više prostora da bilo šta radimo.

Žarko Korać: Ja se slažem sa Dejanom da Evropa nekada ima dobre ideje, koje su u praksi neostvarive, to je istina, ali se isto tako slažem da to ne mora u ovom trenutku biti prioritet. Ja mislim da tako grčevito te zakone radi naše ministarstvo za kulturu i medije zato što se ne usuđuje da progovori o realnoj medijskoj situaciji. I mislim da oni vrlo vešto rade jednu zamenu teza. Naš ministar sa frizurom ne bavi se medijima, niti uopšte daje neke izjave o skandalima medijskim, imate ih svaki dan, a još manje daje njegov pomoćnik, koji je inače bio direktor B92, Saša Mirković.

Dejan Ilić: Mislim da je karijera osobe koja je sad pomenuta vrlo poučna i da ljudi treba da je imaju pred očima. Dakle, neko ko je upropastio nešto što je gradio 10 godina, a temeljno je upropastio to što je gradio, i to sad praktično više i ne postoji, je došao sad da oblikuje medijski prostor i za sve druge.

Žarko Korać: Postoje budžetske stavke. I napiše konkurs Vulin, i na primedbe kaže ‘puj pike ne važi, ja uzimam te pare i dajem…’ Pa nisu to, bre, njegove pare, zakon definiše za šta su te pare. Vučića pitaju o čemu se radi, on kaže ‘pa nisam još upoznat sa slučajem’. Ili, Gašića pitaju koliko je koštala parada, a on kaže ‘pa samo benzin’. To su zavitlavanja. I samo da se vratim, pošto je večeras o medijima: naravno da se mediji onda prave takvim da, ili ovo što je rekla Ceca, skreću ti pažnju na besmislice, ili ti ne dozvoljavaš onima koji bi nešto kritički rekli da to kažu. Kritici je bio podložan Đinđić. Kritici je bio podložan čak i Koštunica. Kritike je bilo i na račun Tadića. Pa kako se odjednom pojavio lider koga u 2014. godini – mi idemo korak unazad – ne može niko da kritikuje. Kao Putin. Pa šta oni hoće da kontrolišu? Da uvedu cenzuru u Srbiji u 2014. godini? Pa neće moći. Pa ne ide to tako.

Dejan Ilić: Ključna stvar je: jeste zadovoljni, niste zadovoljni. Ako niste zadovoljni, probajte da uradite nešto, ako ste zadovoljni, onda, šta da radimo, onda je sve u redu. Zadovoljni ste na račun neke tuđe nesreće, ali ako vam to ne smeta – šta ćemo da radimo.

Žarko Korać: Nema Srbija i mi. Ovo je Srbija. Mi smo Srbija. Zato ja neću da mi neko preti prstom. Ja sam Srbija isto koliko i on. Koliko je on dobar, toliko je bolja Srbija. Koliko sam ja dobar, toliko je bolja Srbija. Njegov neuspeh je i moj neuspeh, jer ja snosim posledice. Srbija, to smo mi. I ne treba da se povlačimo. Ovo je naša sudbina. Niko neće doći ovde da nam popravi ovu zemlju. Teško je. Ja samo uvek pitam zašto uvek idemo najtežim putem. I kad sam rekao da nismo napravili bilans, nisam ja otvarao tu veliku temu, lično, lustracije, rata, zločina. Nemam ja iluzije o svemu tome, ali ono što sam otvorio to je da nismo napravili bilans.

Mi nikako u Srbiji da napravimo jedan bilans šta je loše što smo radili, da ne bismo to ponovili. I onda kada to ne napraviš, ti daš šansu drugim ljudima koji će možda ponovo da naprave iste greške, jer oni nam ni za prve greške nisu rekli zašto su ih napravili. Eto, o tome ja govorim, u smislu da gubimo vreme s njima. Izvinite, ja neću da imam predsednika države koga u strahu gledam, kad progovori negde javno, da li će nešto da lupne. Ja se stalno pitam da li će da se saplete, padne, da li će da kaže nešto neadekvatno, pazite, nemojte, to nije smešno. On predstavlja mene. Ono što se meni ne dopada i protiv čega sam kategorički, je stvaranje atmosfere autoritarne u društvu, atmosfere pretnji, zatvaranja medija. To nije demokratija, i tako Srbija neće moći izaći iz ove rupe.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Slušali ste Branku Prpu, Ivana Čolovića, Predraga Koraksića-Coraxa, Žarka Koraća i Dejana Ilića.

Peščanik.net, 21.12.2014.

KARIKATURE – CORAX