- Peščanik - https://pescanik.net -

Corbyn i izumiranje centra

Jeremy Corbyn ispred svoje kuće u severnom Londonu, foto: Anthony Devlin/PA Wire

Jeremy Corbyn, poznati levičarski disident, odneo je ubedljivu pobedu u trci za mesto lidera britanske Laburističke partije. Komentatori tvrde da to umanjuje šanse laburista na sledećim izborima i možda su pravu. Samo se pitam kako ljudi očigledno zatečeni Corbynovim uspehom odjednom tačno znaju šta njegova pobeda znači. Ali hajde da se igramo nečeg drugog. Skrećem pažnju na ono što je u stvari dovelo do Corbynove pobede – nestajanje umerenih laburista.

Kada je u pitanju ekonomija, svi Corbynovi protivkandidati su podržali politiku štednje Konzervativne partije. Oni su prihvatili i neuverljiva opravdanja te politike i preuzeli odgovornost za tuđe greške. Po analogiji sa SAD, to je kao da su 2004. svi demokratski kandidati za predsednika govorili, “Nacionalna bezbednost je zakazala, mi smo krivi za 11. septembar 2001”. Naravno da bi se glasači onda okrenuli kandidatu koji govori nešto drugo, bez obzira na njegove stavove.

Laburisti su u Britaniji nepravedno optuženi za pogrešnu fiskalnu politiku, to jest da je njihova vlada od 1997. do 2010. previše trošila, što je dovelo do deficita, dužničke krize i recesije. Onda je konzervativna vlada navodno bila prinuđena na velike budžetske rezove, pre svega u socijalnim davanjima. Većina britanskih medija je bez zadrške prihvatila ovo tumačenje konzervativaca. U pitanju je spektakularna obmana, jer je ovo objašnjenje skoro sasvim pogrešno.

Da li je poslednja laburistička vlada zaista vodila neodgovornu fiskalnu politiku? Pred početak krize 2008, Britanija je imala mali budžetski deficit – sličan tadašnjem američkom. Britanski dug izražen kao udeo BDP-a bio je manji nego kada su laburisti preuzeli vlast desetak godina ranije. Bio je manji nego u bilo kojoj razvijenoj ekonomiji, osim u Kanadi. Danas se tvrdi da je fiskalna pozicija bila znatno lošija nego što brojke pokazuju, zbog pregrevanja britanske ekonomije izazvanog neodrživim mehurom rastućih prihoda. Ali u ono vreme to niko nije govorio. Naprotiv, u nezavisnim izveštajima, na primer Međunarodnog monetarnog fonda, sugerisano je da bi smanjivanje deficita bilo korisno, ali niko nije govorio da vlada rasipa novac i troši iznad svojih mogućnosti.

Istina je da je britanski deficit naglo porastao posle 2008, ali to je bila posledica krize, a ne njen uzrok. Javni dug je takođe porastao, ali je i dalje bio niži od nivoa zabeleženih tokom većeg dela istorije moderne Britanije. Najbolji dokaz za to je poverenje investitora u britansku solventnost: kamatne stope su ostale niske. To znači da stvarni ekonomski problemi nisu posledica fiskalne krize i da oštri zaokret u pravcu štednje nije bio neophodan.

Ukratko, priča o krivici laburista za ekonomsku krizu i nužnosti uvođenja mera štednje je besmislena. Ali britanski mediji je uporno ponavljaju, a prihvatili su je i svi Corbynovi protivkandidati, čime su se praktično složili sa konzervativcima da su laburisti upropastili ekonomiju, što prosto nije tačno. Zato Corbynov trijumf nije iznenađenje, u kontrastu sa spremnošću umerenih laburista da prihvate svoje navodne greške iz prošlosti.

Postavlja se pitanje zašto su na to pristali. U Americi je to drugačije. Optužbe za deficit su bile predmet rasprava 2010-2011, ali nikada nisu definisale okvir debate. Umereni američki demokrati nisu mekša verzija republikanaca. Deo odgovora je i u tome što američki mediji nisu naseli na fiskalne fantazije. Kako god, opšti je utisak da se laburistički mejnstrim odrekao svojih uverenja, što mi je neshvatljivo. Tako da Corbynov uspeh nije toliko posledica skretanja biračkog tela stranke ulevo, koliko posledica neobične i tužne istorije moralnog i intelektualnog propadanja umerene struje u Laburističkoj partiji.

The New York Times, 14.09.2015.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 16.09.2015.

Srodni linkovi:

Seumas Milne – Corbyn i promena politike

The Guardian – Oksbridž klub

The Guardian: Jeremy Corbyn – promena izbornog pejzaža

Frankfurter Allgemeine Zeitung – Povratak u osamdesete?