Postumni trijumf barunice Thatcher i profesora Schopenhauera
Nakon što ga je pogodila serija trauma, svijet se je našao u nedvojbeno neviđenoj situaciji. Nije pritom toliko riječ o tisućama mrtvih, eksploziji bijede i nestašice (čak i tamo gdje toga već dugo nije bilo) – jer na sve je to svijet odavno naviknuo.
Jedinstvenost je sadašnje situacije, pojavno, iskazana time što je trenutno gotovo polovina čovječanstva u kućnome pritvoru. Ispod te pojavnosti događa se zbiljski prijelom; dalo bi ga se prispodobiti moralnome šoku s kojim se je, prije više od pola tisućljeća, Amerigo Vespucci susreo na Zelenortskim otocima – sve što je kod nas zabranjeno, kod njih je dopušteno, i obratno (vlasništvo, brak…).
Aktualni Mundus novus – nepodoban za (pozitivno) utopijski materijal – počiva na inačici ovoga obrata: sve što je donedavno bilo proskribirano sada je naloženo, sve što je bilo zapovijeđeno (ili barem: poticano), sada je zabranjeno. Doista su svojevrsna čuda na djelu:
– ukinuta su neka od osnovnih ljudskih prava u sustavima koji su od (ideologije) tih prava u mnogome i živjeli (a, utoliko jednostavnije, i u onim drugima sustavima);
– obznanjena je (i naširoko prihvaćena) kontrola nad privatnošću stotina milijuna individua;
– liječnici/e zapovijedaju policiji, pa i političkoj klasi;
– države su – s izuzecima – naprosto zabranile ekonomiju, kako u smislu neposredne zabrane proizvođenja, tako i u smislu trenutnoga ilegaliziranja njezine općeprihvaćane – tržišne – logike zabranom „koronaprofiterstva“ (skandaliziranje nad „enormnim poskupljenjima“ zaštitnih maski, koje je učestalo u nizu sredina pokazuje – prigodni, doduše – otklon od tržišne prakse, no pritom se zapravo radi o korištenju specifičnih tržišnih okolnosti, pa se poduzetnici(a)ma ne bi smjelo pripisivati ni „moralni hazard“ – kako je to učinila Sandra Švaljek, N1, 19.3.);
– zabranjeni su oduvijek poželjni obrasci ponašanja – marljivost i hrabrost, npr. – a poželjni oni oduvijek prezreni – izbjegavanje svake opasnosti, kukavičluk dakle, striktna pasivnost, nekadašnja lijenost;
– neprihvatljiva je svaka pristojnost u realnome svijetu (barem, u skladu s do sada prihvaćenim obrascima pozdravljanja, razgovora, druženja);
– posebice je neprihvatljiv neposredni kontakt sa starijim naraštajima – jer ih potencijalno ubija, kako je to posebice jasno pokazalo talijansko iskustvo (zbog čega je i dalje sporan opći prekid školske nastave koji nije praćen prekidom proizvodne i upravne aktivnosti, jer mnogo je djece nužno prebačeno bakama/djedovima ugrožavajući ih svojim superiornim imunitetom);
– stotinama milijuna zabranjeno je (gotovo) svako bivanje izvan kuće/stana; svedeni na kućanice (a, valjda, i kućance) ljudi su ostavljeni u zabavljenosti „društvenim“ mrežama i inim medijima, ponekom knjigom (ili, vlastitim pupkom);
– solidarnost ne postoji kao društveni odnos (s izuzecima humanitarnoga aktivizma), nego isključivo inter-individualno;
Posljednja je dovezna točna ovakva postava (koji je, najvjerojatnije, kratkotrajan, ali sveobuhvatan i – dubok) jednostavno u ukidanju društva. Društvo je – gotovo posvuda u svijetu – doslovce ukinuto; nema horizontalnoga odnošenja na osnovi interesa, preferencija ili razbibrige, budući da su se svi (poput puževa) morali uvući u svoje kućice (osim onih koji ni to nemaju).
Legitimna je granica osobne slobode u općeprihvaćenoj temeljnosti prava na život, pa je mogućnost ugrožavanja tuđih života nedvojbeno opravdanje za ograničenje osobnih sloboda. To pak ograničenje ne može provesti društvo u svojoj bitnoj horizontalnosti, nego jedino vertikalno ustrojeni aparat – država.
Ako pak društvo ne postoji, u realnosti su egzistentni tek “pojedinačni muškarci žene, te obitelji“. Riječ je o formulaciji iz glasovita interviewa Margaret Thatcher u listopadu 1987., kojoj prethodi još poznatiji izrijek: “ne postoji takvo što kao društvo“ (Thatcher pritom zapravo repetira Hayekovu formulu izrečenu još 1942., u često navođenome predavanju na Cambridgeu). Suočeni s pandemijom, milijuni su ljudi ostali zatočeni u dvojnoj konfinaciji – obiteljskoj i državnoj. Kao i uvijek, ova druga zapravo oblikuje i jamči onu prvu – svim ideologijama (a posebice religijama) nasuprot.
Ma koliko se propovijedalo da je obitelj nukleus društva, ona bez njega, kako se vidi, dobro (dapače: posebice dobro) funkcionira – uz uvjet da ju izvana podupire država, određujući – pod prijetnjom kazne – komu je gdje mjesto (koje se ne smije napuštati). Obitelj, eto, može bez društva, ali ne može bez države. Prostor je ljudskih odnosa jednoznačno zadan, globalno ali i veoma, veoma lokalno (čak: topički), no za kvalitetu trenutno intenziviranih relacija jamstva nema (može se zbivati njihovo raznovrsno obogaćivanje, ali i zaoštravanje i kvarenje; zna se samo: do daljnjega rastave nema, a kamoli razvoda). I opet, najmanje se mijenja onima koji su i ranije bili na rubu, onima koji žive sami/e i/ili beskućno.
U dvodimenzionalno zadanome svijetu, ljudima se – s protekom vremena sve češće – brkaju (više-manje prirodno dane) intuicije s (barem naizgled) racionalno dizajniranim nalozima uokolne stvarnosti. Potreba da budu skupa (ako već ne za-jedno) u teškim situacijama jasno je i razumno proskribirana. Nasuprot antropologijski uvriježenim obrascima na djelu je logika koja je odavno prozvana fundamentalno pesimističkom (ciničnom, zapravo), logika koju uvjerljivo ocrtava glasovita Schopenhauerova parabola o ježevima („Parerga und Paralipomena“, 1851.). U težnji da se zagrije u hladnome danu skupina se je ježeva međusobno približavala sve dok ih vlastite bodlje nisu natjerale na „zdravi odmak“.
„Zdravi odmak“ i jest poanta trenutka, podržana općim strahom. Iz tko zna kojih razloga taj je odmak – posve pogrešno – nazvan „socijalnom distancom“. Tradicionalna sociologijska sintagma dobila je posve drugo, vrijednosno pozitivno značenje, pri čemu je smisao u osnovi falsificiran. Jer, radi se, očito, o zahtijevanoj fizičkoj distanci/udaljenosti zbog medicinskih razloga, dok je socijalna distanca na djelu u posve drugom kontekstu (uostalom, baš zbog aktualne zabrane kretanja na veliko se uspostavljaju – raznoliko posredovane – paradoksalne socijalne bliskosti na daljinu).
Izbjegavanje „socijalnih kontakata“ potencira, doslovce, „usamljenu gomilu“, ili, barem, gomilu usamljenih. Jedan od formativnih naslova sociologijske literature u šezdesetima dobiva tako novo značenje; u kategorijama koje ja razvio David Riesman ljudi-usmjereni-na-druge jednokratnim su ukazom vraćeni u poziciju ljudi-usmjerenih-na-tradiciju, no njegova je nosiva sintagma ionako već koješta prošla, pa i postala poštapalicom pop kulture (uključujući Dylanove stihove u „I Shall Be Released“ iz 1967.).
Ono što se po izolacijama zbiva, novoskladano intimiziranje, opisano je poodavno kod Richarda Sennetta: „Intimnost je polje vizija i očekivanja ljudskih odnosa. Ona je lokalno omeđivanje ljudskog iskustva, tako da ono što je blisko neposrednim okolnostima života nadvisuje sve. Što to lokaliziranje više vlada, to više ljudi traže ili vrše pritisak jedni na druge da strgnu prepreke običaja, pravila ponašanja i izvođenja gesta, što stoje na putu iskrenosti i uzajamnoj otvorenosti… Što se više zbližuju ljudi to su manje društveni, bolniji su i više bratoubilački njihovi odnosi“ („Nestanak javnog čovjeka“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2015., str. 444,445).
To što su ljudi, prinudno i, gotovo sigurno, razmjerno kratkotrajno, postali manje društveni nastoji se ublažiti epohalnom novinom – telekomunikacijama, društvenim mrežama…No, nadomjestak ostaje to što jest – surogat (Vukotićeve nekadašnje fantazije djeluju danas kao izvještaj s lica mjesta). Naravno, uz uvjet da sve skupa ne potraje toliko dugo da se počne gubiti „druga priroda“ ljudi – srećom, do toga je daleko.
Razlog je svim ovim promjenama, zna se, u široko prihvaćenome (stručnom) uvjerenju da je na djelu virus protiv kojega (u dogledno vrijeme) nema cjepiva, te ga treba spriječiti svim mogućim tehnikama prorjeđivanja kontakata individua u realnome svijetu. Bjelodano je da zdravstvene globalizacije nema ni u tragovima – na djelu su ne samo različiti pristupi liječenju, nego i statistici. Sve što je općeprihvaćeno kao korisno i dalje se svodi na nauk koji je – tragično neuspješno – još sredinom devetnaestoga stoljeća nastojao promovirati Semmelweiss Ignác. Insistiranje na tomu da je liječničko pranje ruku blagotvorno za ishod tretmana pacijenta dovelo ga je do sukoba s medicinskom zajednicom (kako bi se danas reklo) i, konačno, odvelo u poznatu bečku umobolnicu u Lazarettgasse, gdje je umro, najvjerojatnije od posljedica batinjanja. A danas je to svakodnevna abeceda, higijenski Očenaš.
Na marginama je medicinske rasprave na djelu recikliranje nacionalističkih predrasuda – koje počinju s imenom zaraze, a dospijevaju do raznoliko intoniranih teorija urote (prije nekoliko tjedana najpopularnija je bila ona o „amerikanskoj ujdurmi da se oslabe tri konkurenta: Kina, Iran i EU“, trenutno je aktualna obrnuta verzija o „kineskoj zaplotnjačkoj aktivnosti“ usmjerenoj na to da njihova zemlja prva iziđe iz – samoskrivljene – krize i potom prestigne sve ostale dok im se sa zakašnjenjem budu oporavljale privrede, ili pak maštovita varijanta da u širenju novog koronavirusa ulogu imaju i repetitori 5G telekomunikacijske mreže).
Budući da se je već na počecima pokazalo kako je epidemija (dok još nije napredovala u pandemiju) posebice zloćudna za starije, brojne su se države našle pred moralnom dilemom – kao i obično reformuliranom u političkim kategorijama.
Bussines/society as usual strategija (koju su isprva zastupali Trump i Johnson, a u kasnijoj fazi gotovo isključivo Švedska) označavala je težnju da se očuva normalnost proizvodnje (i društvenoga ophođenja) kao najviši cilj države, uzimajući u obzir – kao cijenu postignuća – da će time biti žrtvovan stanovit postotak (gotovo isključivo) starijega stanovništva (pri čemu je Švedska, za razliku od SAD, vjerojatno u stanju javnozdravstvenom praksom umanjiti postotak žrtava). „Imunitet krda“ je, dakle, interpretiran kao jednostavno socijaldarvinističko načelo koje ne-odveć-inteligentni teoretici urote (zapravo: prometnici urotama) doživljavaju neupitnim, nezadovoljni što je napušteno „zbog snažnog pritiska medija i znanstvenih krugova – ispostavilo se na temelju pogrešnih i krivotvorenih podataka dobivenih od Kineza i SZO-a“.
Ostavi li se po strani uvjerenje lokalnoga kolumnista da je baš on u posjedu ispravnih podataka, indikativno je da ovakav pristup o žrtvama uopće ne govori (važnija je „globalna urota“), pa se iz vida gubi ključni element moralne racionalnosti koji je pritom na djelu. On je, u etičkim kategorijama, ponajprije utilitarističke naravi; učiniti najbolje za najveći broj ljudi u danim (npr. talijanskim, španjolskim, francuskim, amerikanskim) okolnostima znači – za zdravstveni sustav – ostati kod klasičnih trijažnih postupaka pomaganja pacijentima s najboljim izgledima za terapeutski uspjeh (usp. The Moral Cost of Coronavirus).
No, ovakvome postavu zdravstva prethodi odluka zajednice da prihvati stanovitu strategiju reakcije na pandemiju. Odluči li se neka zajednica (na osnovi odgovarajućim putem usvojene političke odluke) osloniti na imunitet krda bez posebne zaštite ranjivih, ona se – prema svemu što se zna – odlučuje za žrtvovanje dijela (starijeg) pučanstva, e da bi ostali (i zajednica u cjelini) održali uobičajenu razinu funkcioniranja. Kako to u zbilji često biva, miješaju se pritom utilitaristički i komunitaristički pristupi trenutnoj krizi, s time da je, npr. na razini EU, ključno političko pitanje hoće li se zajednica-subjekt identificirati na razini Unije (kako to zagovaraju npr. Italija, Nizozemska, Francuska, ili striktno unutar nacional-državnih granica – kako to čine Madžarska, Danska, Slovenija).
Moralne podloge/opravdanja političkih prosudbi uzimaju, međutim uvijek žrtve (točnije njihov broj) u obzir, premda samo marginalni javni govornici to i ekspliciraju. Npr., teksaški viceguverner Dan Patrick (koji smatra da stariji/e u zajednici trebaju prihvatiti „riskiranje vlastita opstanka u zamjenu za očuvanje Amerike onakvom kakvu je svi žele za svoju djecu i unučad“ – Tucker Carlson Tonight 24.3) , ili lokalni Ivan Pernar („Ja razumijem vašu želji da bi htjeli da vam preci žive što dulje, ali smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje?”, a što je objavljeno u Večernjem listu), odnosno nesuvisli Gojko Drljača („I uz sav oprez i suosjećanje prema ljudima koji će morati nositi teret ‘nemoguće’ odluke, ipak treba reći da će u nekom trenutku utjecaj ekonomskih potreba zemlje igrati puno značajniju ulogu“, Jutarnji list, 4.4.). No, koliko god bili marginalni i neprihvaćeni, oni barem jasno iskazuju kalkulaciju (životima) – za razliku od onih koji preko žrtava prešutno prelaze, poput ranije spomenutoga stručnjaka za vrtne patuljke.
Svojevrsni juvenilni rasizam zajednički je svjetonazorski nazivnik ovakvih uvjerenja da se zajednica može najlakše riješiti starijih. U njegovoj je podlozi uvjerenje o tomu da treba očuvati posebnu kvalitetu života (otvorenu baš mladima), a ne život sam. To dijele i protofašisti poput D’Annunzija kao i poneki šezdesetosmaški porofeti; egzemplarni sažetak iskazuje glasovita parola 27. ožujka 1941.: „Bolje grob nego rob!“ Pomisao da bi netko mogao htjeti – još malo, recimo – živjeti kao rob, napaljenoj se mladosti čini tek prijezira vrijednom, a onda se s visoka gledaju i životi takvih bezvrijednih individua (začudo nešto se slično i ovih dana pojavljuje – Dragan Markovina: Svijet sveden na preživljavanje ne treba spašavati).
Međutim, moralna je intuicija u pozadini većine državnih strategija posve drukčija, u osnovi rawlsovska; oni koji najgore prolaze („worst off“) trebaju biti ishodište ključnih političkih djelovanja (rawlsovska se pozicija – kao i druge moralne koncepcije – uzima, dakako, u obzir kao već zgotovljeni „recept“, ostavljajući po strani izvedbu pojedinih teorija). Sličan model skrbi zajednice za potrebite olako se – posebice u Srednjoj Evropi – pripisuje kršćanskome (najčešće: rimokatoličkom) svjetonazoru, no on ima djelomično pravo pripisivati si takav model eventualno u posljednjih nekoliko desetljeća.
Rawlsovski je koncept, promišljen iole ozbiljno, jednoznačno vodio uvodno ocrtanoj potpunoj paralizi svakidašnjega života kakav sadašnja civilizacija poznaje. Jer se polazi od toga da ne samo da nije dopušteno bilo čije živote žrtvovati za nepomućeno funkcioniranje društva, nego je, dapače, obveza države posebice pomagati one u ugrozi. To, dakako, zahtijeva razmatranje svake konkretne situacije kako bi se moglo kompetentno (moralno) prosuđivati – ne dostaje repetiranje ovještalih fraza („Zajednica je zaštićena onoliko koliko su zaštićeni njezini najsiromašniji članovi“, Miljenko Jergović, „Jutarnji list“, 17.3.2020. – jer, za promjenu, ovoga se puta, ne samo u Hrvatskoj, ne radi isključivo, pa ni ponajprije, o siromaštvu, nego o starosti).
S obzirom na evidentnu (i munjevitu) propast društvenosti ovih tjedana, Rawlsov model se naizgled našao u vlastitim metodičkim pretpostavkama – u nekoj vrsti „vela neznanja“. No, „veil of ignorace“ nipošto nije na djelu; nema. naime, ni govora o tomu da su ljudi izgubili svijest o razlikama u kvaliteti i kvantiteti svojih stanova/kuća, automobila – ili bankovnih računa, premda su podjednako zatočeni u svojim (nejednakim) „living rooms“ (kako je to pogođeno formulirao Trump). Tugaljiv je poučak, izgleda, posve očit: društvo nestaje prije nego društvene razlike …
Nestajanje je društva rezultat naloga države koja je odmah uvela socijalnu skrb umjesto ekonomije – opetujući stari truizam: tržište je, i pod vlastitim pretpostavkama, dobro tek za dobra vremena. Društvo je luksuz koji je razmjerno jednostavno uklonjiv kada je ugrožen biologijski opstanak što upozorava na pogrešno uvjerenje biopolitike da je upravo ona nedavno otkrila život kao – do tada navodno netematiziranu – osnovu političke zajednice. Od uvodnih rečenica Aristotelove „Politike“ sve do današnjih državnih mjera svagda se jasno pokazuje da to nije istina.
Nestanak društva nameće vertikalno ustrojeni državni aparat – uz dva ključna preduvjeta želi li se ostati u okvirima vladavine prava; da je jasno kako je riječ o ograničenjima prava zbog izvanrednih okolnosti, te da se jasno odredi do kada ta ograničenja traju i tko ih može ukinuti. Baš zbog toga aktualan problem nije u „narušavanju demokratskih standarda“, jer ti standardi ne znače u biti drugo do – vladavinu većine. U sadašnjoj histeriziranoj situaciji ta bi većina s apetitom mogla prihvatiti različite oblike maltretiranja manjine sumnjive npr. zbog širenja zaraze. Zbog toga zajednica treba ponajprije očuvanje standarda vladavine prava i, posebice, zaštite prava manjina (s individuom kao osnovnom manjinom), pa i većini nasuprot.
Hoće li ovi standardi biti očuvani ovisi o konačnim ishodima koronakrize u pojedinim sredinama – doslovce će se brojati mrtvi kada sve završi i prema tomu, zapravo, prosuđivati uspješnost različitih država, pa, možda, i budućnost različitih sustava (s obzirom na specifično institucionalizirani nehaj SAD spram javnoga zdravstva, može se dapače pretpostaviti da će broj mrtvih u svakoj državi biti humanitarni problem, ali u SAD i svjetonazorski, jer je njihov, prevladavajući, stav spram zdravstva radikalno ideologiziran).
Poteškoće u državnim reakcijama na pandemiju nastaju zbog toga što u mnogim sredinama vlasti uopće nemaju svijest o tomu da faktički povređuju neka ljudska prava u ime očuvanja života i zdravlja, nego to čine rutinski, ne uzimajući postojanje prava ozbiljno u obzir, pa se naslućuje opasnost (valjda ipak djelomičnoga) zadržavanja stanovitih restrikcija i nakon prestanka akutne opasnosti.
Hrvatska je, kako navodi oxfordski Government Response Stringency Index, na samome vrhu po razini uvedenih restrikcija, no kod nas je posve izostala svijest o postupanja s skladu s vladavinom prava (uz izuzetak povremenih iskaza Predsjednika države i nekolicine „zaduženih“ za tu problematiku). Primjerice, krizni upravitelj Hrvatske, Božinović, neuko tvrdi: „Nikome ne pada na pamet ograničavati ljudska prava, a ljudi su sve više svjesni da je ovo izvanredna i ekstremna situacija pa su samim time i naše mjere ekstremne“ (N1, 29.3.). Naravno, kada se ne bavio „ograničenjem ljudskih prava“ njegov bi stožer trebalo ukinuti, a problem i jest u tomu što ni on ni taj stožer (čiji sastav i način donošenja odluka uopće nisu poznati javnosti, iako o svemu trenutno odlučuje) ne shvaćaju da je „izvanredna i ekstremna situacija“ određena baš time što je (samo) u njoj dopustivo ograničavanje ljudskih prava (uz odgovarajuću proceduru).
Božinovićeva kolegica, Blaženka Divjak (kvazitotalitarno, zapravo) želi na minutu regulirati dnevni raspored svih obitelji koje su izložene njezinu onlajniranome obrazovnome programu (uključujući i vrijeme za konzumiranje obiteljskih obroka). Priča o praćenju mobitela je pritom tek detalj, a sama je ideja i tehnički promašena (na razini velikih zgrada, npr.), no simbol je nesnalaženja Sabora koji je s lakoćom abdicirao i prepustio Stožeru odlučivanje o ljudskim pravima (bez dvotrećinske većine); toliko su dugo zastupnici/e bili posve nevažni pa je nerealno očekivati da će se iznenada priučiti nekoj važnoj ulozi baš u kriznim vremenima.
Nedvojbeno uspješno postupanje hrvatske države s aktualnom medicinski-političkom krizom bazirano je, već tradicionalno, na olakom pristupu pravnim načelima. Na fenomenalnoj razini pokazuje to ključni koncept samoizolacije na koji su već prisiljeni deseci tisuća ljudi. A, zapravo samoizolacija kao termin ima smisla samo kao opis odluke neke osobe (koja se, primjerice, posvađa s ukućanima i zatvori se u sobu). No, u realnosti ona je dobila dalekosežno značenje: kućne izolacije osoba (čl. 20. i 21. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti), pa je – terminologijski besmisleno – moguće policajno goniti nekoga tko je povrijedio SAMOizolaciju…
Ipak, prava se je pravno-politička bitka vodila u povodu pitanja treba li sadašnje mjere – koje nedvojbeno masovno ograničavaju ljudska prava – utemeljiti u 16. ili 17. ustavnom članku. Pritom se je, već na prvi pogled, pokazalo dvoje: nema ustavnopravnoga spora u kojemu se poneko od profesor(ic)a Ustavnoga prava neće naći na svakoj od strana, te: ustavni pravnici/e doživljavaju kao bitno veći problem proglašenje, nego nastupanje izvanrednoga stanja. Jer, ako se milijuni ne mogu slobodno kretati, ako su deseci tisuća (bez suda pa i upravnoga postupka) osuđeni na konfinaciju, onda to svakako jest izvanredno stanje (da se o vlasničkim, poduzetničkim i inim pravima i ne govori).
A sve su te restrikcije „pokrivene“ dopunama Zakona o sustavu civilne zaštite, tj. dodavanjem članka 22.a (o ovlastima Stožera civilne zaštite). Stav da to slijedi iz 16. članka Ustava je, čini se, jednostavno zato pogrešan što taj članak govori da se, u zaštiti zdravlja, „slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom“. A upravo to nije učinjeno, nego je zakonskim izmjenama omogućeno Stožeru da ograničava prava, bez daljnje kontrole.
Nasuprot tomu, 17. je članak omogućavao mnogo jednostavnije rješenje; da naime Sabor (ali: dvotrećinskom većinom) odlučuje o „ograničenju pojedinih sloboda i prava“. Ta je većina bila dostižna, a živjelo bi se u uvjetima u kojima je Sabor, u skladu s ustavnim poretkom, odlučio o ograničenju prava (što, doduše, velikoj većini pogođenih doista nije važno – no moglo biti važno u budućnosti). Uz to, čl. 17 daje pravo donošenje ovakvih odluka Vladi i Predsjedniku Republike samo „ako se Sabor ne može sastati“ (o čemu za sada nema ni riječi), pa nema nikakvih ozbiljnih razloga za uznemirenje zbog izvanrednoga stanja. Uostalom, pritom se realnost i ne vidi: izvanredno je stanje zapravo redovno stanje egzekutive (koja glatko funkcionira bez – kontrolnih – smetnji); redovno je stanje za izvršni aparata zapravo izvanredno: jer se njegov funkcioniranje stalno prekida polaganjem računa.
Postoje dobri (ponajprije povijesni) razlozi za fobiju od izvanrednoga stanja, no ne treba pretjerivati s time. Jer, ponašanje u okviru načela vladavine prava način je da se – bez šteta za buduće postupanje – smisleno ograničavaju prava, koja je, očito, u danoj situaciji nužno ograničiti (tako dugo dok ta situacija traje). Dok i razumniji u ustavnopravnoj struci pripovijedaju o „demokratskom društvu“ (što je kategorijalni nonsens, sve da društvo – trenutno – i postoji), pravni će se galimatijas, međutim, nastavljati.
Nije ovo samo hrvatska poteškoća, uz napomenu da bi se Hrvatska, možda, mogla razmjerno „jeftino“ izvući iz sadašnjega stanja (pri čemu je riječ o žrtvama zaraze; žrtvovanje pravne kulture teško će izazvati glavobolju u javnosti). Činjenica da je koncept velikoga (socijal)liberala Rawlsa u osnovi argumentacije koja dovodi do izvanrednoga stanja ukazuje na to da je problem (i zemljopisno i disciplinarno) mnogo širi. Bude li sreće da se u narednim mjesecima normalizacija opet uspostavi, sve bi sadašnje konvulzije mogle postati tek neugodnom uspomenom. Ali, svakako, i upozorenjem na to koliko je i sama normalnost zapravo fragilna.
Ideje, 05.04.2020.
Peščanik.net, 08.04.2020.
KORONA