Sad kad je cijela stvar izašla na vidjelo, čuditi se možda jest džabe – vjerojatno i jedino danas baš džabe – ali i prilično, hm, neprilično. Bilo je krajnje neodgovorno prema vlastitoj pameti očekivati da bi potkradanja iznutra – nakon Ine, Hrvatskih cesta, Elektroprivrede i ostalih velikih državnih kompanija – mogla ostati pošteđena i Crkva u Hrvata.
Zgražaju se tako i čudom čude Hrvati katolici novinarskom otkriću da je raspušten samostan sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog u Grosswarasdorfu, gradišćanskom Velikom Borištofu, a tri hrvatske časne sestre premještene iz Austrije i, kako bi se to poslovnim rječnikom kazalo, raspoređene na nova radna mjesta u Splitu i Dubrovniku.
Pogon u Velikom Borištofu nije, naime, zatvoren zbog recesije, nije ga zatvorila ni konkurencija, ni uvoz jeftinog kineskog budizma, niti stroga pravila Europske unije – jer EU još jedino Crkvi dopušta državne subvencije – već upravo gospodarski kriminal: tri časne sestre dobile su prekomandu u Domovinu zbog krađe milodara, neprijavljenog uzimanja novca od vjernika, falsificiranja službenog pečata i svih ostalih stvari kojima se inače bave zaposlenici državnih tvrtki.
Župnik fra Ivan Jelić uhvatio ih je, čitam, sasvim slučajno, vidjevši na jednoj svadbi kuma za kojega je pouzdano znao da nema potrebne sakramente, te saznavši od njega kako je “sve sredio preko sestre M. Ž.”. Da časna sestra milosrdnica M. Ž., dakle, prodaje na crno svete sakramente.
Zašto bi to bilo tako neobično i strašno da o tome pišu novine, posve je, kažem, nejasno. Niti je riječ o kompaniji koja je i po čemu drugačija od svake druge – i sâm sveti Vinko Paulski, po kojemu se sasvim prikladno zove borištofski kloštar, onomad je po Francuskoj tražio za sebe nekakvu župu samo da pokrije goleme dugove – niti je časna, nazovimo je Melanija, preko Hypo banke u Austriji oprala pet milijuna svetih pričesti. Tek tu i tamo nesretna je sestra milosrdnica za stotinu-dvije eura prodavala nekrštenoj sirotinji sakramente, potvrde o krštenju ili gdjekoju hostiju, radeći dakle suštinski isto što već desetljećima rade, recimo, radnici splitskog brodogradilišta, švercajući iz škvera, kroz kapiju ili preko ograde, komad pocinčanog lima, kolut-dva bakrene žice i armaturu za vikendicu.
– Što je to? – pita tako portir samostana u Velikom Borištofu, sumnjičavo gledajući časnu Melaniju kako žurnim korakom brza preko kapije s plastičnom vrećicom u ruci.
– Ah, to – zacrvenila se časna. – Ništa, kupila malo čipsa za djecu na vjeronauku.
– Čips, je li? – okreće portir u ruci pakovanje Kelly’s čipsa s okusom češnjaka, otvara ga i sve gleda časnu u oči, vidno uživajući u njenoj nelagodi, pa naposljetku trijumfalno vadi lijepi, hrskavi, okrugli čips s – Kristovim monogramom.
– Dobro, dijelimo pola-pola, desetak komada nitko neće primijetiti – prekida neugodnu tišinu časna sestra i otima portiru vrećicu.
Pola sata kasnije, crkvu svetog Demetriusa u Velikom Borištofu ispunio je neobičan zvuk, kao da je netko pred oltar istovario pun kamion šljunka: to je mladenki, mladoženji i kumovima, svim svatovima u stvari, pao golemi kamen sa srca. Lijepa gomila kamenja ispunila tako crkvu: mladoženjin kum, naime – ispostavilo se samo dan prije vjenčanja – uopće nije imao sakramente.
– Uf, ja već mislio da nećete doći – obrisao je krupne graške znoja ugledavši pred crkvom ženu s naočalama za sunce.
– Ma portir zajebava – uzvratila je časna, pa izvadila smotuljak srebrnog staniola. – Evo, tu je. Prvoklasna roba.
– Blagoslovljena?
– Jutros – kratko je odgovorila milosrdna Melanija, oprezno se osvrnula oko sebe, pa izvadila hostiju i hitro je stavila kumu u usta. – Tijelo Kristovo.
– Amen.
– Eto, još samo tu potpiši – izvadila je onda potvrdu sa službenim župnim žigom Pfare Grosswarasdorf, Kirchenberg 16, i potpisom Pfarmoderatora fra Ivana Jelića. – Sve zajedno, dvjesto eura.
– Dvjesto?!?
– Šta da radim, i portir je sad u igri.
Sitan je to kriminal, neće rimska Crkva propasti zbog dvije-tri hostije i par na crno krštenih duša koje će Petrova inspekcija otkriti neprovedene u knjigovodstvu župe Veliki Borištof – zbog krivotvorenja službenih isprava u najgorem se slučaju ide na Posljednji Prekršajni Sud. Dobro, slažem se, nije lijepo iznositi pocinčane limove i beskvasne hostije iz firme, na što bi to sličilo kad bi svaka sestra ili fratar iznio po deset komada – nije li tako zapravo propao socijalizam? – ali nije to jedini razlog zbog kojega se čovjek, Hrvat i katolik čudom čude drami koja se od par hostija pravi u hrvatskim medijima.
Pravo je pitanje, naime, je li to što su napravile nečasna sestra M. Ž. i njene dvije, hm, kolegice s posla – zaista kriminal, makar i sitan. Ili, preciznije: što je to što su tri gradišćanske milosrdnice napravile, a što ne rade njihovi šefovi, što su to one uradile, a da se time u stvari po definiciji ne bavi cijela korporacija?
To što su gdjekad uzeli milodar ili za par stotina eura na crno udijelile gdjekoji sakrament, to je, braćo i sestre, kao kad bi ministar Kalmeta i dvojica njegovih jataka iz Hrvatskih cesta u asfaltnoj bazi Mironja ukrali nekoliko stotina hiljada tona asfalta i pod okriljem noći na crno dovršili dionicu autoceste Ploče-Dubrovnik. Nije stvar samo u tome što je sestra Melanija, pričešćujući na crno, radila zapravo fra Ivanov posao već je stvar u tome što Crkva samo tako, dakle na crno, i radi. Napravimo, uostalom, mali eksperiment, pa zbog krađe milodara i neovlaštene prodaje sakramenata, dakle zbog gospodarskog kriminala, prijavimo časnu sestru M. Ž. USKOK-u, policiji, Interpolu, Poreznoj upravi, kome god.
– Dobar dan – začut će se već sutradan na vratima župnog ureda Veliki Borištof, i debeli portir premrijet će od straha ugledavši financijsku policiju. – Je li tu fra Ivan Jelić?
Dva retka ispod, financijski policajci nemoćno šire ruke.
– Kako mislite, nemate? – pita jedan fra Ivana. – Ni knjigu prihoda, ni knjigu rashoda, ni potvrde za milodare, ni račune za kućne blagoslove, ni evidenciju sakramenata, ni porezne prijave, ništa?
– Ništa – zbunjeno će fra Ivo. – Nikad nismo ni imali.
– Nevjerojatno! Pa kako onda Crkva očekuje da riješimo slučaj? Zašto ste uopće prijavljivali M. Ž., kako ste mislili dokazati da vas je potkradala?
– Pa i nismo – prostodušno će fratar. – Nismo je mi prijavili, nego onaj kreten iz Globusa.
Slučaj je tako plastično razotkrio kako zapravo funkcionira ta korporacija, i zašto je ipak ponešto drugačija od Ine, Hrvatskih cesta, Elektroprivrede i ostalih velikih nacionalnih kompanija. Ako, naime, ta tvrtka za svoje robe i usluge prima novac, a ne mora izdavati račune i plaćati porez, kako se može opljačkati ili oštetiti a da to samo po sebi ne bude, u usko ekonomskom smislu, milodar? Dobro, milokrad.
Crkva je, shvatili ste, jedina kompanija koja posve legalno radi na crno, fra Ivan ili bilo koji od svećenika radi u osnovi potpuno iste stvari koje je radila časna sestra M. Ž., i zato nikad niste čuli da je neki zviždač unutar župnih dvora ili samostanskih zidina prijavio pronevjeru ili korupciju. Omotnica sa stotinu eura, u gotovini i bez potvrde, za krštenje ili blagoslov – da bi vas dakle niži činovnik korporacije preporučio Šefu – to je, braćo i sestre, upravo znanstvena definicija mita i korupcije.
Bogohuljenje? Koješta. Za kolumnu poput ove ja kod švercera na Pazaru, ispred Biskupove palače, oprost grijeha dobijem za dva Očenaša.
– Dva soma?!?
– Jebiga, i biskup je sad u igri.
Globus, 23.11.2010.
Peščanik.net, 24.11.2010.