- Peščanik - https://pescanik.net -

Crkveni veto i ljudska prava

Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara,
nema muškoga roda ni ženskoga;
jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu. (Galatima 3:28)

 
I crkva prima novogodišnje poklone, samo sa zakašnjenjem. Ova, kao i prethodna Vlada Srbije (ima li razlike?), donele su veliki broj zakona po kratkom postupku, uključujući i sam Ustav. Sada novi miljenici Srpske pravoslavne crkve, predvođeni našim Deda Mrazom (nalik na svetog Nikolu), povlače zakon po hitnom postupku, iako je on bio detaljno razmatran u šestomesečnoj javnoj raspravi. Zašto srpska crkva nije sudelovala u debati i tu izložila svoje zahteve i argumente? Verovatno se kasno saznalo, s obzirom na kalendarske razlike između Atine i Jerusalima. A što bi, uostalom, crkva u tome i učestvovala, kada je u Srbiji ona toliko moćna da je dovoljno da se samo okrenu neki telefonski brojevi i uloži veto.

Da li su se to SPC, Rimokatolička crkva i druge tradicionalne verske zajednice, koje su im se u ovom „telefonskom pritisku“ na Vladu pridružile, opredelile za diskriminaciju homoseksualaca i kršenje njihovih ljudskih prava? Šta onda oni predlažu da se s tim građanima radi, kako bi se njihova prava što efektnije ograničila? Umesto što se zalaže za diskriminaciju, crkvi bi, na primer, bilo bolje da u tajmingu javne rasprave podrži donošenje, a ne povlačenje raznih zakona, naročito onih koji su neophodni za unapređenje socijalnih standarda i boljih uslova života i rada naših građana, ako se već pužjim korakom ide u Evropsku Uniju, što je tempo koji je mitropolit Amfilohije, inače, osobito cenio kod Koštunice, govoreći: „Zar treba da budemo podrepaši te Evrope tako što ćemo se odreći onoga po čemu smo prepoznatljivi?“ (kao na primer, od prebijanja homoseksualaca na ulicama Beograda ili njihovog izbacivanja iz Sava centra). Ako su, međutim, crkve i druge verske zajednice socijalno odgovorne institucije, onda bi, recimo, one pre trebalo da se zalažu za donošenje Zakona o javnom zdravlju, Zakona o bezbednosti hrane, Strategiji razvoja obezbeđivanja adekvatnih količina bezbedne krvi i produkata od krvi, ili Pravilnika o preventivnim merama za bezbedan i zdrav rad na radnom mestu (sve planirano do kraja 2008).

Pre korišćenja prava veta, na blanko (courtesy of Vlada Srbije), neki od vladika i biskupa bi mogli da u ruke uzmu Ustav ili neki od zakona, da se malo obaveste o svojim i tuđim pravima. Evo, na primer, stava o zabrani diskriminacije prema važećem Zakonu o radu: „Zabranjena je neposredna i posredna diskriminacija lica koja traže zaposlenje, kao i zaposlenih, s obzirom na pol, rođenje, jezik, rasu, boju kože, starost, trudnoću, zdravstveno stanje, odnosno invalidnost, nacionalnu pripadnost, veroispovest, bračni status, porodične obaveze, seksualno opredeljenje (M.V.) političko ili drugo uverenje, socijalno poreklo, imovinsko stanje, članstvo u političkim organizacijama, sindikatima ili neko drugo lično svojstvo“.

U novome veku smo sve više svedoci toga da religijski fundamentalizam nastoji da oblikuje politiku putem preuzimanja političkog i javnog prostora. Ne samo da se religijski jezik, teološke kategorije i pojmovi koriste u definisanju politike, nego fundamentalizam, štaviše, „koristi metode moderne praktične politike, odnosno oblikovanja javnog mnenja, kao i društveni inžinjering“ (E. Hart).

Crkveno postepeno, i krajnje neodgovorno, preuzimanje domena praktične politike je u Srbiji zabeleženo još od uvođenja veronauke u javni školski sistem. Ko nam sada duguje objašnjenje za još jedan u nizu bogougodnih, a po građane štetnih, postupaka Vlade? Ko drugi, nego premijer Srbije, ili, eventualno, onaj ko mu je naložio da zakon povuče. Ovog puta ne mislim na mitropolita. Ogromno vreme, trud i energija uloženi su u pripremu Zakona protiv diskriminacije, a onda je on misteriozno povučen preko noći. Baš kao što je i Ustav (sa sve članom 11) ovde donesen preko noći. Član 11, da podsetimo, glasi: „Republika Srbija je svetovna država. Crkve i verske zajednice su odvojene od države. Nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna.“ A u članu 43 se kaže i ovo: „Jemči se sloboda misli, savesti, uverenja i veroispovesti, pravo da se ostane pri svom uverenju ili veroispovesti ili da se oni promene prema sopstvenom izboru“.

Zar nije i sam patrijarh to podržao (mada nije morao) drugog dana referenduma, pa videsmo ga na televiziji! Zašto je Vlada onda odustala od svog vlastitog predloga zakona i stavila se na stranu verskih zajednica koje, najblaže rečeno, imaju rezerve prema nediskriminaciji jednog broja građana Srbije, a pritom ne čitaju ni Ustav ni zakone?

Najzad, otkud tolika drama, gotovo filmska napetost? Telefonska sednica vlade, dan uoči zasedanja skupštine, kao da je ovo pitanje od najvećeg nacionalnog značaja, života ili smrti. Samo što u ovom slučaju povlačenje Predloga zakona protiv diskriminacije ugrožava budući život, slobodu i prava nekih građana Srbije. O slobodnom kretanju kroz zemlje Evropske Unije da i ne govorimo.

Bojim se da dolazi vreme kada će građani, koji su birali ovu vlast, sve više početi da koriste svoje „pravo veta“.

 
Peščanik.net, 05.03.2009.