Otac moje žene, rahmetli Peter Stodder, bio je politički aktivista i socijalni radnik na Južnoj strani (South Side) Chicaga, koji je pretežno crnački dio grada. Sredinom šezdesetih, radio je na kampanji čiji je cilj bio da politički osnaži crno, siromašno stanovništvo komšiluka koji se zove Woodlawn kako bi se kutarisali političara koji su ih varali i eksploatisali. Osamdesetih godina, otac moje žene je sarađivao sa Muhammedom Alijem na nekoj političkoj kampanji i moja žena se sjeća telefonskih razgovora sa Alijem koji ju je gotivio i koji je uvijek tražio od njenog oca da s njom popriča. A šezdesetih godina – u doba intenzivne borbe protiv rasizma i segregacije, Peter Stodder je radio kao socijalni radnik sa legendarnom čikaškom crnačkom uličnom bandom Blackstone Rangers, koja je – osim što se bavila uličnim biznisima – bila i politički aktivna.
Nakon što je republikanac Richard Nixon, uz obilatu pomoć rasističke desnice, 1968. (godine ubistva Martina Luthera Kinga) bio izabran za predsjednika, uvjereni demokrata Peter Stodder je uz pomoć svojih veza uspio da sredi da dva člana Blackstone Rangersa budu pozvana na Nixonov inauguralni bal. Na bal su otišli Mickey Cogwell, šef operacija Blackstone Rangersa na Zapadnoj strani (West Side) Chicaga, koja je još uvijek najjebenija od svih strana Chicaga, i Bobby Jennings, „poručnik” na Zapadnoj strani. Mickey je tom prilikom izjavio: „Jeff Fort vođa Blackstone Rangersa, kojem je FBI bio konstantno na grbači nas je poslao u Washington da pozdravimo Nixona, njegovo osoblje i administraciju.” To je, naravno, proizvelo omanji skandal u Chicagu, jer su bijeli ljubitelji reda i poretka bili dobro uznemireni time što su se Mickey i Bobby laktovima češali o društvenu, finansijsku i političku elitu bijele Amerike. Odjel za ulične bande čikaške policije odbio je da zvanično komentariše, ali je član Odjela, narednik Lawrence Givens, sa neskrivenim nezadovoljstvom izjavio: „Prilična je čast biti pozvan na jedan od najraskošnijih balova u zemlji. Volio bih da im se ja mogu pridružiti. Volio bih da sam ja tamo otišao.” Na fotografiji sa bala, koja je zauzimala pola strane u čikaškim novinama, Mickey i Bobby gledaju u kameru, vrlo mladi i zajebani, i ne može se znati da li se smijulje pošto im je sve to zabavno, ili im je neudobno pošto su opkoljeni agentima FBI-a i bijelcima koji ni u ludilu ne bi zašli u njihov dio grada.
Stvari su se promijenile od šezdesetih godina naovamo: rasizam i segregacija su (retorički) neprihvatljivi čak i za mutne desničare; postoje zakonske odrednice koje sprečavaju rasnu diskriminaciju; društvena, finansijska i politička elita uključuje mnogo veći broj crnaca nego ikad prije; Nobelovka Toni Morrisson je Clintona proglasila prvim crnim Predsjednikom (što nije ni blizu istine, ali ipak ukazuje na razmjere promjene); u nedavnoj anketi New York Timesa, 74 posto ispitanika vjeruje da je učinjen napredak u reduciranju rasne diskriminacije, dok 63 posto procenta bijelih i 79 posto crnih ispitanika odobravaju međurasne, „miješane” brakove. Pored toga, 88 posto bijelih i 82 posto crnih ispitanika su rekli da su rasni odnosi dobri u njihovim komšilucima, a 85 posto bijelaca je izjavilo da im je svejedno da li žive u bijelom ili crnom dijelu grada.
Pa ipak, u istoj anketi dvije trećine bijelaca misli da bijeli svijet preferira bijele komšiluke, a 85 posto ih je priznalo da zaista žive u naseobinama gdje nema crnih komšija. Segregacija je, drugim riječima, živa, zdrava i nezvanična. Policajci u ovom a i drugim gradovima u slobodarskoj Americi, redovno zaustavljaju crne vozače u skupim automobilima, što počesto završi prebijanjem ili ubijanjem vozača: u New Jersey su drotovi nedavno zaustavili crnog vozača samo zato što je njegova saputnica bila bijela žena i nakon što se ovaj pobunio došlo je do pucnjave u kojoj je nesretnik poginuo. U istom tom New Jersey, guvernerka se jedne noći družila sa drotovima, pa su joj ovi dali da pretresa crnog sumnjivca (koji je, ispostavilo se, nevin) – slike bijele guvernerke u bijelom odijelu kako pretresa crnog covjeka u crnom odijelu priziva slike sa žurki Ku Klux Klana; u New Yorku je nedavno osuđeno nekoliko policajaca koji su crnog sumnjivca (nevinog, ispostavilo se) isprebijali i sodomizirali drvenom drškom od metle; u istom New Yorku nekolicina policajaca koji su sasuli četrdeset i kusur metaka u crnog sumnjivca (nevinog, ispostavilo se) na pragu njegove zgrade zato što su mislili da je njegov crni novčanik bio pištolj; u Texasu su ove godine osuđena tri junaka koji su prije par godina kidnapovali crnog čovjeka, isprebijali ga, zavezali mu lanac oko vrata i vukli ga zavezanog za kamionet, dok mu nije otkinuta glava; u Mississipiju je prošle sedmice nađen dječak obješen opasačem na drvetu pored puta: policija to smatra samoubistvom ali njegova porodica to smatra linčovanjem, jer je dječak imao bijelu djevojku; u Chicagu (grad u kojem je segregacija još uvijek jako prisutna), bijeli policajac, koji nije bio na dužnosti, prije par godina je na ulici ubio crnog beskućnika jer mu je ovaj isuviše agresivno nešto prodavao – policajac je oslobođen; prošle godine je policija u Chicagu ubila crnu djevojku, jer im se učinilo da je crni mobitel bio pištolj. A ja sam vidio toliko „sitnih” primjera diskriminacije kojoj su bili izloženi moji crni prijatelji da bi to uzelo strane i strane da se sve nabroji. Mene to sve čini užasno tužnim i bijesnim, ne samo zato što imam dosta crnih prijatelja, niti zato što sam puno slušao James Browna i Public Enemy, nego što je razlika između nacionalističke mržnje (o kojoj bi se u Bosni trebalo sve znati) i američke rasističke mržnje čisto tehnička i praktično nikakva.
I meni najtužnije u svemu tome je što je dobar dio Bosanaca – od kojih su neki i moji prijatelji – dobro pobijelio ovdje. Kod urbane raje, ljudi sa tamnom kožom zamijenili su papke u njihovim sitnim i sitničavim sistemima mržnje. Njihov rasizam je postao rutinski i omogućava im da se osjećaju boljim i nadmoćnijim samo zato što ih je Bog okrečio drugom bojom. Čini se da ih Bosna ništa nije naučila.
BH Dani, 11.08.2000.
Peščanik.net, 29.04.2009.