Imaš li maramicu, upitala bi me majka svako jutro na vratima, prije nego što bih izišla na ulicu. Nisam je imala. I pošto nisam imala maramicu, vraćala bih se ponovo do sobe i uzimala je. Svako jutro je nisam imala, jer sam svakog jutra čekala pitanje. Maramica je bila dokaz da se majka izjutra brine za mene. Ostatak dana morala sam se brinuti sama za sebe. Pitanje Imaš li maramicu bilo je indirektna nježnost. Direktna bi bila neugodna, tako nešto nije postojalo kod seljaka. Ljubav se prerušila u pitanje. Samo na taj način se mogla suho izreći, u zapovjedničkom tonu poput radnih poteza. To što je njezin glas bio grub, naglašavalo je nježnost. Svako jutro stajala sam na vratima, jednom bez maramice, drugi put s maramicom. Tek nakon toga izlazila bih na ulicu, kao da je s tom maramicom i majka bila uz mene.
Dvadeset godina kasnije bila sam odavno već sama u gradu, prevoditeljica u industrijskom pogonu. Ustajala bih u pet sati ujutro, u pola sedam je počinjao posao. Izjutra bi odzvanjala himna preko zvučnika kroz tvorničko dvorište. U podnevnoj pauzi radnički horovi. Ali radnici koji su sjedili za obrocima imali su oči prazne poput bijelog lima, ruke umazane uljem, njihova hrana bila je umotana u novinski papir. Prije no što bi pojeli svoj komadić slanine, nožem su ljuštili štamparsko crnilo sa svoje slanine. Dvije godine prošle su u sivoj svakodnevnici, svi dani bili su isti.
Treće godine došao je kraj istosti dana. U sedam dana, ogromni čovjek širokih kostiju i svjetlećih plavih očiju, kolos iz obavještajne službe, došao je tri puta izjutra i u moju kancelariju.
Prvi put me izvrijeđao stojeći i otišao.
Drugi put je skinuo vjetrovku, okačio je na ključ ormara i sjeo. To jutro, donijela sam tulipane od kuće i aranžirala ih u vazi. Promatrao me i pohvalio moj neobični smisao za ljude. Glas mu je bio klizav. Nije mi baš bilo ugodno. Zanijekala sam njegovu hvalu i osigurala mu da se razumijem u tulipane, ali ne i u ljude. Tada je maliciozno rekao da me bolje zna nego ja tulipane. Potom je prebacio vjetrovku preko ruke i otišao.
Treći put je sjeo, a ja sam stajala, jer je položio svoju aktovku na moju stolicu. Nisam se usudila prebaciti je na pod. Vrijeđao me da sam glupača, ljenjivica, kurva, pokvarena poput kučke. Tulipane je odgurnuo do samog ruba stola, na sredinu je položio prazan list papira i olovku. Dreknuo je: “Piši!” Pisala sam stojeći što mi je diktirao – ime, dan rođenja i adresu. Zatim, da nikome neću, neovisno o bliskosti ili rodbinskoj vezi, reći da ću… sad dolazi ta stravična riječ: colaborez, da ću kolaborirati. Tu riječ nisam ispisala. Spustila sam olovku i otišla do prozora, gledala u prašnjavu ulicu. Nije bila asfaltirana, rupe u cesti i grbave kuće. Ova razorena uličica zvala se još i Strada Gloriei, Ulica slave. Na Ulici slave sjedila je mačka u golom dudovom grmu. Bila je to tvornička mačka poderanog uha. Nad njom rano sunce poput žutog bubnja. Rekla sam: N-am caracterul, nemam ja takav karakter. Rekla sam to ulici. Riječ karakter učinila je službenika histeričnim. Poderao je papir i bacio komadiće na pod. Vjerovatno mu je palo na um da će svome šefu morati predočiti pokušaj vrbovanja jer se sagnuo, skupio sve komadiće u ruku i bacio ih u aktovku. Zatim je duboko uzdahnuo i u svom porazu bacio vazu za cvijeće s tulipanima na zid. Ona se rasula i zaškripalo je, kao da su u zraku bili zubi. S aktovkom pod rukom rekao je tiho: “Požalit ćeš, ugušit ćemo te u rijeci.” Rekla sam, kao da sebi govorim: “Ako ovo potpišem, ne bih mogla više živjeti sama sa sobom, onda bih to morala uraditi sama. Bolje da vi to uradite.” Vrata kancelarije bila su već otvorena i on je nestao. Vani je na Stradi Gloriei tvornička mačka skočila s drveta na krov. Jedna grana vibrirala je poput trambuline.
Sljedećeg dana počele su trzavice. Htjeli su da me ne bude u tvornici. Svako jutro sam morala doći na raport kod direktora u pola sedam. S njim su svako jutro sjedili šef sindikata i partijski sekretar. Kao što me je majka svojevremeno pitala: imaš li maramicu, sada me je pitao direktor svakog jutra: “Da li si našla novi posao?” Svaki put bih mu odgovorila isto: “Ne tražim ga, dopada mi se u ovoj tvornici, želim ovdje ostati do penzije.”
Jednog jutra došla sam na posao, a moji debeli rječnici ležali su na podu u hodniku, pored vrata moga ureda. Ušla sam, za mojim stolom sjedio je inženjer. Rekao je: “Ovdje se pokuca, prije nego što se uđe. Ovdje sjedim ja, nema ovdje više mjesta za tebe.” Nisam mogla otići kući, jer bi mogli imati izliku da me otpuštaju zbog neopravdanog odsustvovanja. Nisam imala kancelariju, ali sam pogotovo sad morala svaki dan dolaziti na posao, nisam smjela izostati ni u kojem slučaju.
Moja prijateljica, kojoj bih pričala sve na putu do kuće na Stradi Gloriei, oslobodila mi je ćošak svog pisaćeg stola s početka. Ali jednoga jutra stajala je pred kancelarijskim vratima i rekla: “Ne smijem te pustiti unutra. Svi govore da si doušnik.” Šikaniranje je spušteno na niži nivo, trač je posijan među mojim kolegama. To je bilo ono najgore. Protiv napada se možeš odbraniti, ali protiv klevete si nemoćan. Svaki dan računala sam na sve, čak i na smrt. Ali nisam mogla izaći na kraj s ovom perfidnošću. Nikakav proračun nije je učinio snošljivom. Kleveta te ispuni prljavštinom, ugušiš se jer se ne možeš braniti. Moje kolege su mislile da sam ja baš ono što sam odbila da budem. Da sam ih prisluškivala, vjerovali bi mi u neznanju. U principu su me kažnjavali jer sam ih poštedjela. Pošto sad pogotovo nisam smjela izostajati, kancelariju nisam imala, a moja prijateljica me nije smjela više pustiti u svoju, stajala sam neodlučno u stubištu. Popela sam se i sišla nekoliko puta – i odjednom sam ponovo bila dijete svoje majke jer sam imala maramicu. Stavila sam je na stepenicu između prvog i drugog sprata, poravnala je kako bi bila uredna i sjela na nju. Svoje debele rječnike stavila sam na koljena i prevela sam opise hidrauličkih mašina. Bila sam stubišna neslana šala, a kancelarija mi je bila maramica. Moja prijateljica sjela bi u podnevnim pauzama pored mene. Jele smo zajedno kao prije u njenoj ili još ranije u mojoj kancelariji. Sa zvučnika u dvorištu pjevali su radnički horovi, kao i obično, o sreći naroda. Jela je i plakala nada mnom. Ja nisam. Morala sam ostati čvrsta. Zadugo. Nekoliko vječnih sedmica, dok nisam dobila otkaz.
U vrijeme dok sam bila stubišna neslana šala tražila sam u leksikonu sve na temu stepenice: prva stepenica se zove nagazna, a posljednja odstupna. Horizontalne stube na koje se stupa su sa strana uglavljene u tetive. Prostor koji veže gazišta zove se čak čelo. Kao sastavne dijelove hidrauličnih, uljem umazanih mašina poznavala sam lijepe riječi:lastin rep, labuđi vrat, a kućište šarafa zvalo se matica. Isto tako su me iznenadila poetična imena dijelova stepenica, ljepota tehničkog jezika. Tetive i čelo – dakle stepenice su se sastojale od dijelova ljudskog tijela. Od drveta ili kamena, betona ili željeza – zašto ljudi ugrađuju svoje tijelo, čak i u glomazne stvari na svijetu, mrtvom materijalu daju imena svog vlastitog mesa, personificiraju ga do dijelova tijela. Stručnjacima u tehnici grubi rad postaje snošljiv tek uz skrivenu nježnost. Zar svaki rad, svako zanimanje funkcionira po principu pitanja moje majke o maramici. Kući je u mom djetinjstvu postojala ladica za maramice. Unutra su u dva reda jedan iza drugog stajale tri naslagane hrpice:
Lijevo muške maramice za oca i djeda.
Desno ženske maramice za majku i baku.
U sredini dječje maramice za mene.
Ladica je bila naša obiteljska slika u vidu maramica. Muške maramice bile su najveće, imale su tamne rubove, smeđe, sive ili bordo boje. Ženske maramice bile su manje, a njihovi rubovi svijetloplave, crvene ili zelene boje. Dječje maramice bile su najmanje, bez obruba, ali unutar bijelih četverokuta oslikane cvijećem ili životinjama. Od sve tri sorte postojale su maramice za radne dane, u prednjem redu i nedjeljne maramice, u stražnjem redu. Nedjeljom bi se maramica morala slagati uz boju odijela. Čak i ako se nije vidjela.
Niti jedan drugi predmet iz kuće, čak ni mi sami, nije nam bio tako bitan kao maramice. Mogla se koristiti u univerzalne svrhe: za šmrcanje, brisanje krvi iz nosa, povrijeđenu ruku, lakat ili koljeno, plakanje ili zagrizanje kako bi se potisnulo plakanje. Mokra, hladna maramica na čelu protiv glavobolje. Sa četiri čvora na rubovima bila je zaštita na glavi protiv jakog sunca ili kiše. Ako smo htjeli nešto zapamtiti, pravili bismo čvor na maramici, kao podsjetnik. Omotavali smo je oko ruke za nošenje teških torba. Vijoreći se predstavljala je mahanje na rastanku kada bi voz napuštao kolodvor. Pošto se voz na rumunjskom zove tren, a suza na banatskom dijalektu trän, škripa vozova na šinama ličila je uvijek na plač u mojoj glavi. Kada bi neko u selu umro u kući, maramica bi mu se odmah vezala oko brade, kako bi usta ostala zatvorena kada nastupi mrtvačka ukočenost. Ako bi neko pao uz rub puta u gradu, uvijek je bio neki prolaznik koji bi mrtvacu prekrio lice svojom maramicom, i time je maramica predstavljala prvi spokoj mrtvoga.
U vrelim ljetnim danima roditelji bi slali djecu kasno navečer na groblje da zaliju cvijeće. Udvoje ili utroje, išli bismo skupa od groba do groba i brzo ga zalijevali. Zatim bismo sjeli jedno uz drugo na stepenice kapelice i gledali kako se iz nekih grobova uzdižu pramenovi bijele izmaglice. Malo bi se zadržali u crnom zraku i nestali. Za nas su oni bili duše mrtvih: životinjski likovi, naočale, bočice i šolje, rukavice i čarape. I tu i tamo poneka bijela maramica sa crnim obrubom noći.
Kasnije, za vrijeme razgovora s Oskarom Pastiorom, kako bih pisala o njegovoj deportaciji u sovjetski radni logor, pričao je kako je od neke stare ruske majke dobio maramicu od bijelog batista. Možda ćete ti i moj sin imati sreće i vratiti se brzo kući, rekla je Ruskinja. Njen sin imao je godina kao i Oskar Pastior, a bio je udaljen od kuće kao i on, u drugom pravcu, rekla je, u kaznenom bataljonu. Kao poluizgladnjeli prosjak, Oskar Pastior je zakucao na njena vrata, nudio je grumen uglja za malo hrane. Pustila ga je u kuću, dala mu vruće supe. A kad mu je počelo curiti iz nosa u tanjur, dala mu je i bijelu maramicu od batista, koju niko prije njega nije koristio. S abažurom na rubovima, precizno šivanim stubićima i rozetama od svilenog konca, ta maramica predstavljala je ljepotu koja je prosjaka obavila rukama i uvrijedila. Mješavina, s jedne strane utjehe od batista, s druge strane metar od svilenih stubića, bijelih crtica na skali njegovog propadanja. Oskar Pastior je i sam predstavljao mješavinu za tu ženu, koja je i za njega predstavljala dvije osobe: strana Ruskinja i brižna majka s pitanjem: Imaš li maramicu?
I ja se pitam otkako znam ovu priču: da li Imaš li maramicu svuda važi i razapeto u snježnom sjaju između smrzavanja i odleđivanja preko pola svijeta? Seže li između brda i stepa do svih granica, sve do ogromne imperije koja je puna kaznenih i radnih logora? Zar se pitanje Imaš li maramicu nije moglo ubiti ni srpom ni čekićem, čak ni preodgajanjem u silnim logorima u staljinizmu? Iako desetljećima govorim rumunjski, po prvi put sam primijetila u razgovoru s Oskarom Pastiorom da se maramica na rumunjskom kaže Batista. Ponovo taj senzualni rumunjski, koji svoje riječi tako obavezujuće jednostavno smjesti u srž stvari. Materijal ne okoliša, naziva se gotovom maramicom, Batista. Kao da je svaka maramica uvijek i svuda od batista.
Oskar Pastior čuvao je tu maramicu u koferu kao relikviju dvostruke majke s dvostrukim sinom. I ponio je kući nakon pet godina u logoru. Zašto – njegova bijela maramica od batista bila je i nada i strah. Ako nemaš nade i straha, umireš.
Nakon razgovora o bijeloj maramici lijepila sam Oskaru Pastioru kolaž do kasno u noć na bijeloj karti:
Ovdje plešu tačke kaže Bea
dolaziš u usku čašu mlijeka
rublje u bijelom sivo-zelenu cinčanu kadu
skoro svi materijali
plaćaju se pouzećem
pogledaj ovamo
ja sam vožnja vozom
i trešnja u posudi za sapun
ne pričaj nikad sa strancima
preko centrale
Kada sam sedam dana kasnije otišla do njega i htjela mu pokloniti kolaž, rekao je: moraš još zalijepiti – Oskaru. Rekla sam: “Što ti dajem, tvoje je. Ti to znaš.” Rekao je: “Moraš to zalijepiti, možda karta to ne zna.” Ponijela sam je ponovo kući i zalijepila: Oskaru. I poklonila mu je ponovo sljedeće sedmice, kao da sam prvi put ispred vrata stajala bez maramice, a sada po drugi put na vratima s maramicom.
S maramicom se završava i jedna sasvim druga priča:
Sin moje bake i mog djeda zvao se Matz. Tridesetih godina su ga poslali u Temišvar da izuči trgovački zanat, kako bi mogao preuzeti obiteljsku trgovinu žitom i kolonijalnom robom. U toj školi predavali su učitelji iz njemačkog Reicha, pravi nacisti. Matz je možda za vrijeme obrazovanja naučio biti usput i trgovac, ali u prvom redu da bude nacista – plansko pranje mozga. Matz je nakon izučenog zanata bio vatreni nacista, druga osoba. Režao je antisemitističke parole, nisi mogao doprijeti do njega, kao ni do debila. Moj djed ga je više puta korio: da je stekao sav svoj imetak na osnovu kredita jevrejskih kolega trgovaca. Nakon što ništa nije uspjelo, ošamario ga je nekoliko puta. No, njegov mozak bio je izbrisan. Izigravao je seoskog ideologa, maltretirao je one iz svoje generacije koji su htjeli izbjeći front. U rumunjskoj vojsci imao je poziciju za pisaćim stolom. Iz teorije je morao u praksu, dobrovoljno se priključio SS-ovcima, htio je na front.
Nekoliko mjeseci kasnije vratio se kući kako bi se oženio. Poučen zločinima s fronta, iskoristio je važeću čarobnu formulu kako bi izbjegao rat na nekoliko dana. Ta čarobna formula glasila je: svadbeni dopust.
Moja baka držala je dvije fotografije svog sina Matza sasvim pozadi u ladici, svadbenu fotografiju i mrtvačku fotografiju. Na svadbenoj fotografiji stoji mlada u bijelom, za glavu veća od njega, mršava i ozbiljna, gipsana Madona. Na njenoj glavi je vijenac od voska poput bjelogoričnog lišća na koji je napadao snijeg. Pored nje je Matz u nacističkoj uniformi. Umjesto da bude mladoženja, on je vojnik. Svadbeni vojnik i posljednji vlastiti domovinski vojnik. Tek što se vratio na front, stigla je i mrtvačka fotografija. Na njoj je posljednji vojnik kojeg je raznijela mina. Mrtvačka fotografija je veličine ruke, crna njiva, na sredini nje bijelo platno sa sivom hrpicom čovjeka. Na crnilu je to bijelo platno poput dječje maramice, čiji je bijeli četverokut u sredini oslikan bizarnim crtežom. Za moju baku je ta fotografija također predstavljala mješavinu: na bijeloj maramici bio je mrtvi nacista, u njenom sjećanju živi sin. Moja baka držala je tu dvostruku sliku svih godina u svom molitveniku. Molila se svaki dan.
Vjerovatno su njene molitve bile dvosmislene. Vjerovatno su pratile razdor od voljenog sina do opsesivnog naciste i molile gospoda Boga da voli tog sina i da oprosti nacisti.
Moj djed je u Prvom svjetskom ratu bio vojnik. Znao je o čemu priča kada je često ogorčen govorio uzimajući u obzir svog sina Matza: “Kad se zastave zavijore, onda razum sklizne u ratničku trubu.” Ovo upozorenje važilo je i za diktaturu koja je slijedila, u kojoj sam i sama živjela. Svakodnevno se moglo vidjeti kako je razum malih i velikih profitera sklizavao u trubu. Ja sam se odlučila ne puhati u tu trubu.
Kao dijete sam morala protiv svoje volje učiti svirati harmoniku. Jer je u kući stajala crvena harmonika mrtvog vojnika Matza. Kaiši harmonike bili su mi predugački. Kako ne bi klizili s mojih ramena, učitelj harmonike vezao bi ih maramicom za moja leđa. Da li bi se moglo reći da upravo najmanji predmeti, bilo da su to truba, harmonika ili maramica, vežu ono nespojivo u životu? Da predmeti kruže i u svojim odstupanjima imaju nešto što sluša ponavljanja – pakleni krug. Može se vjerovati, ali ne i reći. Ali ono što se ne može reći, može se napisati. Jer je pisanje nijemo djelovanje, rad od glave do ruke. Usta se zanemaruju. Mnogo sam pričala u diktaturi, najčešće jer sam odlučila da ne pušem u trubu. Najčešće je pričanje imalo neizdržive posljedice. Ali pisanje je počinjalo u tišini, tamo na stepenicama u tvornici, gdje sam se sama sa sobom morala dogovoriti više nego što se smjelo reći. Dešavanja se nisu više mogla izreći pričanjem. Najviše u vanjskim dodavanjima, ali ne i njihovi razmjeri. Njih sam mogla samo nijemo spelovati u glavi, u paklenom krugu riječi dok sam pisala. Na smrtni strah reagirala sam glađu za životom. Ona je bila glad za riječima. Samo je vrtlog riječi mogao uhvatiti moje stanje. On je spelovao što se nije moglo reći ustima. Trčala sam za proživljenim u paklenom krugu riječi dok se nešto ne bi pojavilo onako kako to do tada nisam poznavala. Paralelno uz stvarnost stupala je pantomima riječi na snagu. Ona ne poštuje realne dimenzije, umanjuje glavno a rasteže sporedno. Pakleni krug riječi uči proživljenom navrat-nanos neku vrstu začarane logike. Pantomima je rabijatna i ostaje strašljiva, i isto tako ovisna kao i izlišna. Diktatura je kao tema sama po sebi tu, jer se prirodnost nikada ne vrati, kada ti je jednom skoro sasvim bila oteta. Tema je tu implicitno, ali me prisvajaju riječi. One namame temu onamo gdje žele. Ništa više nije tačno i sve je istinito. Kao stubišna neslana šala bila sam usamljena kao kad sam kao dijete čuvala krave u dolini rijeke. Jela sam lišće i cvjetove kako bih bila dio njih, jer su znali kako se živi, a ja nisam. Oslovljavala bih ih njihovim imenima. Ime Gospin trn uistinu je trebala biti bodljikava biljka s mlijekom u stabljici. Ali nije se odazivala na ime Gospin trn. Pokušala sam s izmišljenim imenima: bodljikavo rebro ili iglasti vrat, u kojima se nisu spominjali ni Gospa ni trn. U varanju svim lažnim imenima pred pravom biljkom otvorila se rupa u prazninu. Blamaža što pričam sama sa sobom naglas a ne s biljkom. Ali ta blamaža mi je godila. Čuvala sam krave a zvuk riječi je čuvao mene. Osjetila sam: svaka riječ zna ponešto o paklenom krugu ali neće reći.
Zvuk riječi zna da mora zavarati, jer predmeti zavaraju svojim materijalom, osjećaji svojim gestama. Na sjecištu gdje se susreću varanje materijala i gesta, ugnijezdi se zvuk riječi sa svojom izmišljenom istinom. U pisanju se ne može govoriti o povjerenju, prije o čestitosti varanja.
Onda u fabrici, dok sam ja bila stubišna neslana šala, a maramica moja kancelarija, našla sam u leksikonu također i lijepu riječ Treppenzins iliRastuća kamatna stopa. Ona predstavlja kamatnu stopu koja raste u etapama. Rastuće kamatne stope su za jedne trošak, za druge prihodi. Za pisanje postaju oboje, što se više udubljujem u tekst. Što me pisano više troši, time više pokazuje proživljenom što u doživljenom ne postoji. Samo riječi to otkrivaju, jer prije to nisu znale. Gdje iznenade proživljeno, reflektiraju to najbolje. Postaju tako obavezujuće da se proživljeno mora uhvatiti za njih kako se ne bi rasulo.
Čini mi se da predmeti ne poznaju svoj materijal, geste ne poznaju svoje osjećaje a riječi ne poznaju usta koja govore. Ali kako bismo bili sigurni u vlastitu egzistenciju, potrebni su nam predmeti, geste i riječi. Što više smijemo uzeti riječi, to smo ipak slobodniji. Ako nam zabrane usta, tražimo način da se dokažemo gestama, čak i predmetima. Teško ih je tumačiti, neko vrijeme nisu sumnjivi. Tako nam pomažu da preokrenemo poniženje u dostojanstvo, koje jedno vrijeme nije sumnjivo.
Kratko prije moje emigracije iz Rumunjske došli su seoski policajci ranom zorom po moju majku. Već je stajala na kapiji kad joj pade na pamet Imaš li maramicu. Nije je imala. Iako je policajac bio nestrpljiv, vratila se još jednom u kuću i uzela je. U postaji je policajac divljao. Rumunjski moje majke nije bio dovoljno dobar da razumije njegovu dernjavu. Zatim je napustio biro i zaključao vrata s vanjske strane. Cijeli dan sjedila je moja majka zaključana. Prvih sati sjedila je za stolom i plakala. Onda je išla tamo-ovamo i počela maramicom mokrom od suza da briše prašinu s namještaja. Zatim je uzela kantu za vodu iz ćoška, ručnik s eksera na zidu i prala pod. Bila sam užasnuta kada mi je to ispričala. “Kako mu možeš čistiti ured”, pitala sam. Rekla mi je, ne srameći se: “Tražila sam zanimaciju, da mi vrijeme prođe. A ured je bio tako prljav. Dobro je što sam ponijela veliku mušku maramicu.”
Tek sad sam shvatila da je dodatnim ali dobrovoljnim poniženjem u hapsu stvorila dostojanstvo. Na jednom kolažu sam tražila riječi za to:
Mislila sam na uspravnu ružu u srcu
na beskorisnu dušu poput rešeta
ali vlasnik je pitao:
ko će steći premoć
rekla sam: ko spasi kožu
vikao je: koža je tek komadić uvrijeđenog batista
bez razuma
Željela bih da mogu reći jednu rečenicu za sve one kojima se u diktaturama do danas oduzima dostojanstvo – taman to bila i rečenica sa riječju maramica. Taman to bilo i pitanje: Imaš li maramicu.
Da li je moguće da se u pitanju o maramici odavno više uopće ne misli na maramicu, već na akutnu ljudsku usamljenost.
Prevela Hana Stojić
BH Dani, 18.12.2009.
Peščanik.net, 21.12.2009