- Peščanik - https://pescanik.net -

Čudesni svet političke (samo)volje

Pergamon Museum, Susa, Flickr, youngrobv

Već godinama slušamo izjave raznih analitičara, komentatora, eksperata za društvena zbivanja i njima sličnih o nedostatku političke volje da se sprovedu reforme, započne rešavanje važnih društvenih problema, reši ovo ili ono pitanje. Izgleda da se naša celokupna prošlost, sadašnjost i budućnost prelamaju kroz prisustvo ili odsustvo političke volje. Šta je zapravo ta famozna politička volja?

Ukoliko se držimo uobičajenog značenja, politička volja bi trebalo da označava volju naroda pretočenu u program vlade koja ima većinu u parlamentu. Sedište političke volje bi prema tome bilo u parlamentu i vladi. Tako se na primer odsustvo političke volje da se zakonom priznaju istopolni brakovi ili sprovedu reforme koje bi kroz veće oporezivanje bogatih dovele do preraspodele društvenog bogatstva – može objasniti činjenicom da su konzervativne snage odnele prevagu na izborima i formirale vladu. Ipak, izgleda da politička volja kod nas ima neko drugo, naopako značenje.

Kao primer može da posluži onaj nesrećni zakon o lustraciji, koji uprkos tome što je usvojen u parlamentu nikada nije primenjen. Možemo postaviti pitanje: pa zašto je usvajan ako nije bilo volje za njegovo sprovođenje? Jedini razložan odgovor je da je donošenje zakona u parlamentu bilo samo fiktivno, običan politički manevar, te da stvarna politička volja za njegovu primenu nikada nije postojala. Iz ovoga sledi da se ta volja ne nalazi u skupštini ili vladi, već negde drugde. Drugim rečima, skupština i vlada su samo paravan za drugi, stvarni centar moći.

O tome ko stvarno odlučuje može se samo spekulisati, jer su procesi artikulisanja političke volje po pravilu netransparentni, odnosno nije ih moguće pratiti na drugom kanalu RTS-a. Stvarni donosioci odluka deluju u pozadini i obavijeni su velom misterije. O njima se često spekulisalo, pominjao se uzan krug ljudi okupljenih oko bivšeg predsednika, uticajni pojedinci iz tajnih službi, strani ambasadori, tajkuni itd.

Održavanje parade ponosa objašnjeno je postojanjem političke volje. Pošto je takva volja postojala, uredno prijavljeni skup je konačno mogao biti održan. Ali ovde se nije radilo o usvajanju novog zakona ili reforme, već o prostom poštovanju ustava, međunarodnih obaveza i zakona. Dakle, možemo primetiti da pored prethodnog značenja političke volje shvaćene kao pravac državne politike koja je izmeštena iz državnih organa – taj drugi centar moći takođe odlučuje i o sprovođenju već postojećih pravila. Ovo je šire shvatanje političke volje, jer pored pravca državne politike – od nje zavisi i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava zajemčenih ustavom.

Nedavni događaji pokazuju da politička volja dobija i lice. Iako se dugo spekuliše o tome da su pojedini predmeti namerno „zaboravljeni“ u nekoj fioci tužilaštva, opraštanje krivičnih dela do sada nije bivalo javno obznanjivano. Ali usledio je zaokret u našoj političkoj praksi. Naime, predsednik vlade počeo je javno da deli oproštaje žandarmima koji su prekomerno upotrebili silu. On razume njihovu nervozu, oprašta im batinanje i svečano izjavljuje da je ta priča završena.

Upotreba sile od strane državnih organa je ponekad neizbežna. Ipak, da bi se sprečile zloupotrebe, svaka upotreba sile se ocenjuje sa stanovišta tri kriterijuma: da li je bila neophodna, srazmerna otporu i da li se sa njom prestalo istog trenutka kada je lice koje pruža otpor savladano. Negativan odgovor na bilo koje od ova tri pitanja vodi zaključku da je došlo do prekoračenja službenih ovlašćenja. Ipak, kvalifikacija tog prekoračenja zavisi od okolnosti konkretnog slučaja i može biti samo disciplinski prestup, ali i krivično delo. Nikakve druge okolnosti, a najmanje nervoza teško oklopljenih državnih službenika ne mogu služiti kao opravdanje za državnu primenu sile.

Na snimku incidenta sa bratom predsednika vlade može se videti da nijedan od ovih uslova nije poštovan i da su žrtve zadobile teške telesne povrede. Sve okolnosti incidenta bi morale da budu ispitane od strane sektora unutrašnje kontrole MUP-a, morao bi da bude pokrenut disciplinski postupak i podneta krivična prijava, ukoliko ima elemenata izvršenja krivičnog dela. Kako je snimak dostupan svima, pa i tužilaštvu, ono može neposredno da pokrene istragu i kvalifikuje ovo postupanje kao npr. krivično delo „Zlostavljanje i mučenje“ iz člana 137 KZ-a i podigne optužnicu.

Kako onda predsednik vlade može da oprosti izvršenje krivičnog dela mogućim počiniocima? Odgovor je jasan: na osnovu svoje političke samovolje. Ovde vidimo da politička volja, pored „pozitivne“ (omogućavanje uživanja određenih prava), ima i negativnu stranu: obezbeđivanje nekažnjivosti. To se slikovito može objasniti narodnom izrekom: Batina ima dva kraja. Naime, pored njene upotrebe da omogući praktično uživanje onoga što je zajemčeno ustavom, ona se može iskoristiti da spreči gonjenje i kažnjavanje učinilaca krivičnih dela. Ipak, bez obzira u koju svrhu se koristi, batina ostaje batina.

Bizarnost situacije pojačava utisak da predsednik vlade prinosi ličnu žrtvu i da se, radi mira u kući, odriče svog prava na odmazdu (u incidentu su povređeni njegov brat i obezbeđenje). Dok bi ovaj gest imao nekog smisla u doba Hamurabijevog ili Dušanovog zakonika, danas je on ne samo besmislen, već pre svega opasan. Zapravo, sam Dušanov zakonik je napredniji kada kaže: Sve sudije da sude po zakoniku, pravo kako piše u zakoniku, a da ne sude po strahu od carstva mi.

U svom obraćanju javnosti povodom održavanja Parade ponosa, predsednik vlade je istakao kako je pokazano i dokazano da smo konačno postali pravna država. Istina je ipak drugačija. Indulgencijom grehova nervoznih žandarma pokazano je i dokazano upravo suprotno – ovde nema i nikada nije bilo pravne države, već samo političke samovolje.

Peščanik.net, 30.09.2014.

LGBTQIA+