- Peščanik - https://pescanik.net -

Čuvaj se saosećanja

1999. hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić posetila je Hag kako bi videla suđenja za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Među optuženima bio je Goran Jelisić, tridesetogodišnji Srbin iz Bosne, koji joj je delovako kao „čovek kome se može verovati“. Njegovo „čisto, vedro lice, živahne oči i širok umirujući osmeh“ podsetili su je na jednog prijatelja njene ćerke. Mnogi od haških svedoka su na isti način videli optuženog, čak i mnogi muslimani, koji su u sudnici ispričali kako je Jelisić pomogao starijoj komšinici muslimanki da popravi prozor koji je raznela bomba i kako je pomogao drugom prijatelju muslimanu da sa svojom porodicom pobegne iz Bosne. Ali bosanski muslimani koji su Jelisića poznavali sedam godina ranije, kada je bio čuvar u logoru Luka, pričali su drugačije priče. Svedočili su kako je Jelisić za osamnaest dana tokom 1992. svojeručno ubio više od sto zatočenika. Kako piše Drakulić, svoje žrtve je birao nasumice. „Naređivao je ljudima da kleknu i polože glavu na metalni kanalizacioni odvod. Onda bi ih ubijao sa dva metka u potiljak, iz pištolja sa prigušivačem.“ Voleo je da se predstavlja rečima „Hitler je bio prvi Adolf, ja sam drugi.“ Osuđen je na 40 godina robije.

Iskustvo koje Slavenka Drakulić ima u stvaranju izmišljenih likova nije joj pomoglo da razume takav um, neshvatljiv zbog Jelisićeve prividne normalnosti i prijatnosti. „Što više shvatate da ratni zločinci mogu biti obični ljudi, to se više bojite,“ piše ona. Drugim rečima, ono što je Slavenka Drakulić otkrila je isto ono što je Hana Arent na suđenju Adolfu Ajhmanu u Jerusalimu četrdesetak godina ranije nazvala „zastrašujućom, neizrecivom i neshvatljivom banalnošću zla“. Drakulić je svoju knjigu nazvala „Oni ni mrava ne bi zgazili“, po tome kako je Hana Arent opisala tipičnog nacističkog funkcionera, koji „sebe ne smatra ubicom, jer to nije uradio iz sopstvene sklonosti, već iz profesionalnog kapaciteta. Kako sam kaže, on nikada ni mrava ne bi zgazio“. Koncept Hane Arent je sada toliko poznat, da je teško prisetiti se koliko je bio kontroverzan kada ga je prvi put upotrebila. Mnogi njeni čitaoci su se tada usprotivili, jer je to izgledalo kao pokušaj trivijalizacije nacista. „Ljudska banalnost nije mogla toliko dobro da obavi toliko zlo delo,“ napisao je jedan kritičar. Ali čak i oni koji osporavaju zaključke Hane Arent priznaju njen uticaj na naše rasuđivanje o političkom zlu. Dokle god se obični ljudi mogu pretvoriti u masovne ubice, dotle ćemo živeti u svetu Hane Arent.

Činjenica je da je Hana Arent danas uticajnija nego ikada od svoje smrti u šezdeset devetoj godini života 1975. godine. U proteklih nekoliko godina, izdavačka kuća Schocken Books, u kojoj je četrdesetih bila zaposlena kao urednik, objavila je njena brojna dela. Posle „Porekla totalitarizma“ izašlo je nekoliko zbirki eseja, od kojih je najvažnija knjiga „Jevrejski zapisi,“ koju su priredili Džerom Kon i Ron Feldman, i u kojoj se mogu naći njeni ratni izveštaji. Stručnjaci širom sveta pišu studije – Arent i međunarodni odnosi, Arent i ljudska prava, Arent i jevrejsko pitanje. Teško je setiti se bilo kojeg mislioca iz dvadesetog veka koji je traženiji kao vodič za dvadeset prvi.

Ali nisu samo politički teoretičari fascinirani Hanom Arent. Poslednjih godina najveću znatiželju u vezi sa njom ne bude njena dela već njen život. Pre svega tu je korespondencija sa Martinom Hajdegerom objavljena 2004. na engleskom, koja je obnovila interesovanje za njen intimni život. Sama Hana Arent je verovala da lični život pojedinca nema nikakve veze se njegovim političkim angažmanom. Ismevala je „pseudonaučnu aparaturu dubinske psihologije, psihoanalize, grafologije itd“. Pa ipak, izuzetno ambivalentna veza Hane Arent sa Hajdegerom – njenim ljubavnikom, učiteljem i prijateljem – prevazilazi značaj epizode iz ličnog života, jer objašnjava najspornije pitanje u njenom delu: njen zamršeni odnos prema svom jevrejskom i nemačkom identitetu.

Legenda o Hani Arent – ili, možda je bolje reći, njen imidž – vremenom su postali podjednako važni kao i njene teorije. Delom, naravno, zbog toga što je Arent jedna od malobrojnih žena u tradicionalno muškom panteonu političke filozofije. Logično je da feministkinje nalaze najviše materijala u njenom imidžu – iako je Hana Arent poricala da je feministkinja. Julija Kristeva posvećuje nekoliko strana svoje knjige o Hani Arent promenama u njenom izgledu, što se može videti na fotografijama: od mladolike „zavodnice“ iz dvadesetih koja sanjalački gleda u kameru, do odlučne intelektualke pedesetih, čija „ženstvenost… ubrzano jenjava“ kako joj lice postaje „karikatura… ratnih ožiljaka“ koje je zaradila tokom javne karijere.

Elaboracije Kristeve o duhovnoj biseksualnosti Hane Arebt nisu tipične za izučavanje dela filozofa muškaraca. One pokazuju da je Hana Arent postala nešto više i nešto manje od svoga dela. Možda ju je najzahvalnije čitati na način Michelle-Irène Brudny u “Hana Arent: esej o intelektualnoj biografiji”: “Hanu Arent posmatram ne kao političkog filozofa već kao autora u dubljem smislu te reči.” Kristeva dela Hane Arent posmatra kao obeležena “ne toliko pisanom rečju, koliko akcijom”. Kao i mnogi drugi jevrejski pisci njene generacije, Arent je kroz svoja dela pokušala da intelektualno osvetli duboki mrak koji je proživela. Njen izbor da to učini preko najbezličnijih žanrova – filozofije i istorije – a ne memoara, ili čak poezije (koju je volela da čita i koju je povremeno pisala), sam po sebi je znak ogromnih psiholoških pritisaka koji su oblikovali njena dela i na kraju ih delimično izobličili.

Moć bezličnosti je njena velika tema, koju prvi put pokreće u svojoj najmanje teoretskoj knjizi, „Rahela Varnhagen: život jedne Jevrejke“. To je prva knjiga koju je napisala (ne računajući doktorsku disertaciju). Objavljena je skoro dve decenije kasnije i do danas je ostala neka vrsta siročeta u njenom opusu. Čitaoci „Ajhmana u Jerusalimu“ i „Porekla totalitarizma“ obično ignorišu ovu impresionističku biografiju hostese i autorke pisama sa kraja 18. veka, čiji je berlinski salon bio jedno od stecišta nemačkog romantizma. Ipak, Rahelina biografija, kao što Kristeva kaže, je „prava laboratorija političke misli Hane Arent“.

Arentova govori o dubokoj privrženosti Raheli Varnhagen, rođenoj Levin, i opisuje je kao „moju najbližu prijateljicu, koja je nažalost mrtva već sto godina“. Zajedničko im je to što su obe darovite Jevrejke u kulturi u kojoj i žene i Jevreji žive pod velikim psihološkim pritiskom. U doba Francuske revolucije neki od Rahelinih prijatelja su najveći umovi Prusije. Privlači ih njena oslobođenost od društvenih konvencija, njen senzibilitet obojen kultom Getea, njena pozamašna korespondencija i njene ljubavne afere. Tokom Napoleonovih ratova, kada je počeo da cveta pruski nacionalizam, mnogi prijatelji su je napustili: njen verenik, koji joj je bio ulaznica u visoko društvo, odbio je da se njome oženi. Ostavljena je sama žaleći nad „onim što mi se celog života činilo kao najveća sramota, beda i nesreća mog života – to što sam rođena kao Jevrejka“. Tek kada je umirala, shvatila je da je, bez obzira na sve, jevrejstvo bilo ono „čega nikako ne bih volela da sam bila lišena“.

Kada je Arent otkrila Rahelu kasnih dvadesetih godina, prepoznala je u njoj svog preteču i opomenu. Arent je rođena 1906. u porodici koja je poput mnogih nemačko-jevrejskih porodica svesrdno sledila Raheline ideale kulture ili bildunga. „Zbog nas Jevreja iz Nemačke“, ogorčeno je pisala tokom Drugog svetskog rata, „reč ‘asimilacija’ poprimila je ‘duboko’ filozofsko značenje. Teško možete da zamislite koliko smo to ozbiljno shvatali.“ Poput Rahele, Arent je od rane mladosti privlačila pažnju svojom inteligencijom; kao devojku su je zvali Atena Palada. Kada je 1924. otišla na Univerzitet u Marburgu, upustila se u proučavanje teologije i filozofije, iako je razumela da to mogu biti neugodni predmeti za jednu Jevrejku. Kada se prijavila na kurs o Novom zavetu, oštro je upozorila profesora Rudolfa Bultmana da „neće tolerisati antisemitske opaske“.

Arent nije mogla ni da pretpostavi koliko će njen susret sa filozofijom biti bolan. Kao i većina preduzimljivih studenata, upisala se na predavanja Martina Hajdegera. Hajdeger je u to vreme radio na svom velikom delu „Biće i vreme“, ali već je uživao reputaciju uzbudljivog učitelja. Arent se mnogo godina kasnije sećala, u panegiriku povodom njegovog osamdesetog rođendana, da je u doba njenih studija „bilo poznato samo njegovo ime, ali to ime se širilo Nemačkom kao glasine o nekom tajanstvenom kralju“. Spremna je dočekala trenutak kada se oženjeni, tridesetpetogodišnji profesor zaljubio u nju.

Činjenica da su njih dvoje bili ljubavnici nije bila tajna za njene bliske prijatelje – „Kako je to uzbudljivo!“ uzviknuo je Karl Jaspers kada mu se Arent poverila. Ova veza je opštepoznata od 1982, kada ju je Elizabet Jang-Brul pomenula u svojoj biografiji Hane Arent. Tek 1995. je došlo do malog skandala, kada je Elzbieta Etinger, profesorka sa M.I.T, objavila senzacionalističku knjigu pod nazivom „Hana Arent/Martin Hajdeger“. Legati Hane Arent i Hajdegera onda su odlučili da objave njihovu prepisku.

Ova korespondencija, sakupljena u knjizi pod nazivom „Pisma 1925-1975“, nije kompletna. Arent je čuvala sva Hajdegerova pisma, ali on je sačuvao tek nekoliko njenih, pri tome nijedno iz ranih godina. Rezultat je da Hajdegerov glas dominira knjigom, kao što njegova ličnost i njegove odluke dominiraju tom vezom. Kao što se moglo i očekivati, Hajdeger – stariji profesor, koji je slučajno i jedan od najvećih evropskih filozofa – odnosi se prema svojoj mladoj ljubavnici sa mešavinom strasti i pridikovanja. Povremeno ga obuzima poetski zanos: „Uhvatilo me je nešto demonsko… Ništa slično tome mi se nikada ranije nije dogodilo,“ piše joj posle prvog sastanka. Često joj drži pridike zbog njenih intelektualnih ambicija. Nagovara je da „odlučno odstupi sa puta užasnog samovanja akademskog istraživanja, koje samo muškarac može da izdrži,“ i da se umesto toga fokusira na to da postane „žena koja može da pruži sreću i oko koje vlada sreća“.

Posle godinu dana tajnih sastanaka Arent je napustila Marburg i otišla u Hajdelberg, gde je u Jaspersu pronašla staloženijeg učitelja. Iz pisama se može  naslutiti bol koji je Hani Arent nanela ta veza – pre svega zbog osećaja bespomoćnosti. Vrlo rano, u autobiografskom sastavu poslatom Hajdegeru pod nazivom „Senke“, Arent sebe opisuje u trećem licu: „Njena osetljivost i ranjivost, koje su je oduvek odlikovale, narasle su do skoro grotesknih razmera.“ 1929. je na železničkoj stanici slučajno naletela na Hajdegera, koji je nije prepoznao: „Kada sam bila mala, moja majka me je jednom tako glupo, u šali preplašila. Pročitala sam bajku o Patuljku Nosonji, kome toliko naraste nos da niko više ne može da ga prepozna. Majka se pretvarala da se to meni desilo. Još uvek se dobro sećam koliko sam se uplašila i vikala: ali ja sam tvoje dete, ja sam tvoja Hana. Tako mi je bilo danas.“

Značaj njenog iskustva sa Hajdegerom vidi se tek ranih tridesetih godina. Vajmarska republika je propadala i raslo je nacističko nasilje. Arent je načula da Hajdeger gaji simpatije prema nacionalsocijalizmu. Pismo koje mu je na tu temu napisala je izgubljeno, ali se njena strepnja naslućuje iz Hajdegerovog odgovora s neodređenim datumom „zima 1932/33“: „Glasine zbog kojih si se uzbudila su klevete,“ počinje on, a onda brani način na koji tretira svoje kolege i studente Jevreje. (Ukoliko je odbio da bude mentor jevrejskom studentu, objašnjava, bilo je to zato „što sam za vreme zimskog semestra bio odsutan“, i sem toga „čovek koji je uz moju pomoć dobio stipendiju da ode u Rij je Jevrejin.“) Nigde u ovom pismu on ne poriče svoje simpatije prema nacistima. Umesto toga, Hajdeger uverava Hanu Arent da, šta god se desilo, „to neće uticati na moj odnos prema tebi.“ Posle ovog pisma, Arent nije mogla biti iznenađena kada se 1933. Hajdeger učlanio u nacističku partiju i postao rektor Frajburga, sa zadatkom da uslkadi politiku univerziteta sa novom partijskom državom.

Arent je do tada već bila u izgnanstvu. U proleće 1933, odmah nakon dolaska Hitlera na vlast, počela je tajno da radi za jednu cionističku organizaciju, prikupljajući dokumentaciju o antisemitizmu u novoj Nemačkoj. Uhapsili su je i ispitivali i nakon osam dana pustili na slobodu. Njena majka i ona su smesta pobegle iz zemlje, prešavši češku granicu tokom noći. Iako je kasnije svoj politički angažman vezivala za paljenje Rajhstaga, jasno je da je i nekoliko godina pre 1933. postala svesna neodrživog položaja Jevreja u Nemačkoj. Tome su sigurno doprineli i privatno poniženje i politička izdaja koje je pretrpela od Hajdegera.

U knjigu o životu Rahele Varnhagen Arent je unela strast ličnog iskustva. Po njenom  mišljenju Rahela je žrtva strahovite iluzije – „nesrećno ljudsko biće, shlemihl“. Lepa duša nije dovoljna, jer „upravo za dušu život uopšte ne mari“. Za celovit i bezbedan život svakom biću je potrebno nešto što Arent zove „određenost, društveni i politički status koji se stiče pripadanjem zajednici“. U pismu „Senke“, Arentova za sebe kaže da „nikada nije pripadala ničemu, nigde“; tako je i Rahela „izgnana na mesto na koje ništa nije dopiralo do nje, na kojem je bila odsečena od svih ljudskih dešavanja, od svega na šta čovek ima pravo.“  Izbegavanje tog beznadežnog „mesta“ postaje cilj života i dela Hane Arent. Kategorički imperativ njene političke teorije mogao bi da glasi: „Ne budi shlemihl“.

1938. je završila „Rahelu Varnhagen“, delom na podsticaj Valtera Benjamina, njenog druga u izgnanstvu. Arent je u Rahelinoj nesreći videla rani znak političke naivnosti zbog koje su evropski Jevreji bili tako lake žrtve nacista. Rahelina biografija je napisana, kako je kasnije rekla, „sa svešću o osuđenosti nemačkog judaizma na propast (mada, naravno, bez ikakve predstave o razmerama fizičkog uništenja Jevreja u Evropi koje će uslediti)“. I baš kao što je stav Arent prema Raheli bio nestalna mešavina saosećanja i kritike, tako je i njena reakcija na krizu Jevreja bila spoj goruće zabrinutosti i nadmenog prezira.

Sklonost Arent da krivi žrtve, koja je izazvala tako burnu reakciju posle objavljivanja „Ajhmana u Jerusalimu“ šezdesetih godina, jasno se vidi već u člancima koje je pisala za vreme rata za Aufbau, jevrejske novine na nemačkom jeziku u Njujorku. Arent je uspela da pobegne iz višijevske Francuske u Sjedinjene države 1941. zahvaljujući vizi koju je dobila uz pomoć Komiteta za hitno spasavanje (Emergency Rescue Committee), volonterske grupe koja je koristila i zakonita i nezakonita sredstva da izvuče Jevreje i ostale ugrožene iz zemlje. Uselila se u dvosoban stan u Zapadnoj 95. ulici, gde joj se nakon nekoliko nedelja pridružila majka, koja je takođe uspela da pobegne iz Francuske preko Lisabona. Njen angažman kao kolumnistkinje za Aufau bio je njen prvi korak u američkom novinarstvu, koji ju je, kako se njen engleski popravljao, doveo do statusa saradnika u časopisima Partisan Review, New Yorker i New York Review of Books.

Njeni ratni članci sakupljeni u knjizi „Jevrejski zapisi“ daju ključni uvid u politička iskustva koja su oblikovala njena teoretska dela. Konkretno, oni pokazuju da je Arent razvila samokontradiktornu vrstu cionizma, koja se može nazvati cionizmom nužnosti. Suočena sa propašću jevrejske asimilacije, Arentova se okrenula cionimu kao „putu bekstva iz iluzije u stvarnost, iz laži i samoobmanjivanja u čestitu egzistenciju.“ Glavna tema njenih ratnih zapisa je nužnost da Jevreji povrate političko dostojanstvo – da odbiju da i dalje budu shlemihls. Kako je napisala 1941: „Istina koja nije poznata Jevrejima, mada su sada počeli da je uče, jeste to da čovek može da se brani samo kao osoba koja jeste. Osoba koja je napadnuta kao Jevrejin ne može da se brani kao Englez ili Francuz. Svet bi zaključio da se ta osoba ne brani.“ Zato se Arentova snažno zalagala za stvaranje jevrejske vojske koja bi omogućila Jevrejima da podignu  glavu i budu ravnopravni članovi savezničkog otpora.

Međutim, ono što je nedostajalo cionizmu Arentove jeste pozitivni sadržaj, istinska zainteresovanost za judaizam i jevrejsku istoriju. Takav stav je bio tipičan za asimilovane nemačke Jevreje njene generacije, prirodna posledica vaspitanja u kome, kako se prisećala, „nisam od roditelja saznala da sam Jevrejka… Reč ‘Jevrejin’ nikada se nije pominjala u mom detinjstvu.“ Njeno jevrejstvo bilo je definisano antisemitizmom: „Prvi put sam se sa jevrejstvom susrela preko antisemitskih opaski… od dece na ulici. To je bilo moje ‘prosvećenje’.“

1948, kada je osnovana država Izrael i kada je egzistencijalna pretnja Jevrejima nestala, Arent se odrekla cionizma. Do kraja života je ostala zainteresovana za sudbinu jevrejske države: „Bilo kakva katastrofa u Izraelu bi me pogodila strašnije od bilo čega,“ rekla je Meri Mekarti. Istovremeno, osećala je odbojnost prema izraelskoj politici. Među posthumno otkrivenim podacima koji su najviše okrnjili reputaciju Arentove jesu pisma koja je pisala iz Jerusalima 1961, dok je prisustvovala Ajhmanovom suđenju. Njen opis posmatrača u sudnici, u pismu upućenom Jaspersu, prelazi iz pridikovanja u pravi rasizam: „Sudije su krem nemačkih Židova. Ispod njih su tužioci, Gali, ali ipak Evropljani. Sve to organizuje policija, od koje se ježim – govore samo hebrejski i izgledaju kao Arapi. Neki od njih su pravi brutalni tipovi. Izvršili bi bilo kakvo naređenje. A ispred sudnice je orijentalna rulja, kao da sam u Istambulu ili nekoj drugoj poluazijatskoj zemlji.“

Zloba u ovom opisu, kao i neskriveno zadovoljstvo koje je osetila napustivši Izrael – „Nikad pre nisam tako jasno razumela značenje reči ‘olakšanje’,“ napisala je na kraju puta 1955. – sugerišu snažne emocije. Kada je pustila korenje u Njujorku – živela je na Zapadnom Menhetnu do smrti – i postala traženi pisac i predavač, njene ideje o dostojanstvu, tom rahelijanskom imperativu, počele su da se menjaju. Sada je solidarnost koju je nekada tražila u cionizmu počela da izgleda kao još jedan dokaz slabosti – grčevito držanje čoveka za svoj narod, jer je preslab da bi bio sam.

Opisala je taj fenomen u govoru 1959. u Hamburgu, gde joj je dodeljena nagrada Lesing: „Kao da su se pod pritiskom progona njegove žrtve okupile tako blizu jedna drugoj da je međuprostor koji smo zvali svet… jednostavno nestao. To stvara toplotu međuljudskih odnosa koju oni koji imaju iskustva sa takvim grupama doživljavaju skoro fizički.“ Ali cena te topline bila je prevelika: „U ekstremnim slučajevima, kada status parije traje vekovima, možemo govoriti o pravom odstustvu sveta. A odsustvo sveta, avaj, je uvek vid varvarizma.“ Da jedna Jevrejka kaže nemačkoj publici, manje od 15 godina nakon holokausta, da su Jevreji varvari, bio je šokantno efektan način povratka u izolaciju, taj „međuprostor“ koji joj je bio preko potreban.

Sve to je doprinelo besnoj reakciji jevrejskih čitalaca na „Ajhmana u Jerusalimu“, koji se pojavio u obliku feljtona u pet nastavaka uAufbau 1963. Izveštaj Hane Arent sa suđenja Adolfu Ajhmanu, glavnom birokrati i organizatoru jevrejskog genocida, i dalje je osnova američke percepcije holokausta. Ali pokazalo se da je i bes koji je njena knjiga izazvala među Jevrejima – prema istoričaru Piteru Noviku, ona je „neko vreme bila najveći neprijatelj američkih Jevreja“ – isto toliko dugovečan.

Čitajući „Ajhmana u Jerusalimu“ danas, u svetlu svega što smo od tada saznali o Hani Arent, postaje jasno da povod tolikom preziru jevrejske zajednice prema njoj treba tražiti u „laboratoriji političke misli Hane Arent“, u njenom ličnom iskustvu Jevrejke u Nemačkoj. Jevrejsku svest Hane Arent probudilo je prepoznavanje jevrejske bespomoćnosti, i psihološke i političke. Ali kada je na tu bespomoćnost odgovorila insistiranjem na samopomoći, bilo joj je teško da izbegne osudu onih Jevreja koji, po njenom mišljenju sebi nisu umeli ili hteli da pomognu.

Potreba Arent da se distancira od Jevreja, a posebno od jevrejskih žrtava, rezultirala je ironičnim tonom koji vidljiv čitaocima „Ajhmana u Jerusalimu“. Njen stav prema Ajhmanu se svodi na nipodaštavanje: on je banalni birokrata, nesvestan zla koje čini i to je potvrda njegove ljudske i intelektualne inferiornosti. Ono što nju razjaruje jeste bilo kakav pokušaj jevrejskih svedoka da istaknu svoje patnje. „Mrzim i bojim se sažaljenja, tako je oduvek bilo,“ rekla je jednom Mekartijevoj. „Suština svedočenja o uslovima u varšavskom getu, o procedurama u brojnim logorima smrti, o prinudnom radu i uopšte o pokušajima istrebljenja putem rada nikada nije osporavana,“ pisala je ogorčeno, „štaviše, u tim izjavama nije bilo gotovo ničega što nije bilo od ranije poznato.“ Prigovarala je da je „osnovna greška“ suđenja to što „Jevreji žele da svoju tugu prikažu čitavom svetu“ – iako su „naravno, propatili više od Ajhmana“.

U ovom i mnogim drugim delovima, njeni kritičari su prepoznali stid kao naličje njenog ponosa. Taj sram je naveo kritičare poput Geršoma Šolema – koji je odrastao u sličnim uslovima kao Arent, ali je otišao iz Nemačke u Palestinu i preuzeo hebrejsko ime – da je optuže za nedostatak „ljubavi prema jevrejskom narodu“. U pismu iz kolekcije „Jevrejski zapisi“ona odgovara na takve kritike: „Sasvim su u pravu – ne dotiče me ‘ljubav’ te vrste… nikada u životu nisam ‘volela’ ni jedan narod niti kolektiv… Volim ‘samo’ svoje prijatelje i jedina vrsta ljubavi koju poznajem i u koju verujem jeste ljubav prema pojedincima.“

Korespondencija sa Hajdegerom potvrđuje da je Arentova u životu sledila ovaj princip. 1950, posle sedamnaest godina pauze, Arent i Hajdeger su se ponovo sreli kada je ona došla u Nemačku da pomogne u pronalaženju opljačkanog jevrejskog bogatstva. Pre toga je povremeno javno kritikovala Hajdegerovo ponašanje tokom njegovog rektorstva, ali posle ovog susreta mu piše: „Ovo veče i ovo jutro jesu potvrda čitavog mog života“. U naredne dve godine njihova ljubav je obnovljena. Hajdeger joj piše pesme i govori stvari poput: „Želeo bih da provučem prste kroz tvoju kovrdžavu kosu“. Čak i nakon što je zbog ljubomore Hajdegerove žene Elfriede ova kvaziromansa završena, Arentova je ostala u kontaktu sa svojim starim učiteljem. Poslednjih godina njegovog života pomogla je da se njegova dela prevedu u Americi.

Bezrezervna podrška Arent Hajdegeru imala je važnu ulogu u stvaranju mita da je njegova veza sa nacistima bila, kako je to ona rekla, slučaj naivnog čoveka koji se zaneo politikom, i stoga „u krajnjoj liniji, nebitno pitanje“. Tek su tokom devedesetih godina intelektualci u Nemačkoj i Americi pobili tu ideju, otkrivši suštinske sličnosti između Hajdegerove misli i nacističkog režima. Taj posao je i sama Arentova bila sposobna da obavi, ali su je njena odanost Hajdegeru i nemačkoj tradiciji koju je on predstavljao onemogućili u tome.

Iskustva sa Ajhmanovog suđenja pojačala su uverenja koja definiše njenu političku filozofiju: da mora postojati strogo razgraničenje između ljubavi, koja je isključivo lični doživljaj, i poštovanja, koje stičemo i tražimo u javnom životu. Ako je tačno da, kako je sama jednom primetila, „u delima velikog pisca skoro uvek možemo pronaći trajnu metaforu svojstvenu samo njemu, u kojoj se ogleda celo njegovo delo,“ onda je suština njene misli svakako u slikama distance i razdvojenosti. Dostojanstvena pojedinačna egzistencija, smatra ona, zahteva distanciranje od drugih, onaj „međuprostor“ koji je opisala u govoru u Hamburgu. Saosećanje je opasno, jer „za razliku od ljubavi“ ono „ukida distancu, međuprostor koji je oduvek postojao u ljudskim odnosima“. S druge srane, ono što održava distancu jeste ponos – ponos jednakih predstavljen u političkom domenu, „javnom prostoru“.

Ovo viđenje politike može da objasni zašto Arent u „Ljudskom stanju“ i „O revoluciji“ veliča politiku kao najviši vid ljudske delatnosti. Politika u njenim delima nije empirijski koncept – stvar izbora i zakonodavstva, još manje poreske politike ili reforme socijalnog osiguranja. Sve što ima veze sa ekonomijom Arent izostavlja iz svoje definicije politike, stavljajući to u neodređenu kategoriju „socijalnog“. Prava politika se može naći u diskusijama osnivača Filadelfije ili debatama Atinjana u njihovoj skupštini. To je delatnost izuzetno talentovanih pojedinaca – ljudi poput Hane Arent – koji se prepiru u uslovima jednakosti i međusobnog uvažavanja.

Još više od njene definicije politike važan je njen odgovor na pitanje zašto ljude uopšte privlači politika. Ne ulazimo u svet politike jer tražimo pravdu ili stvaramo bolji svet. Ne, ljudi vole politiku jer vole da se ističu, i politička karijera je najbolji način da se dobije poštovanje sveta. U staroj Grčkoj, piše ona, „polis je bio prepun duhova u agoniji, tu se svako morao nečim razlikovati od drugih, pokazati jedinstvenim delima ili dostignućima da je najbolji. Javna sfera, drugim rečima, bila je rezervisana za individualnost, bilo je to jedino mesto gde ljudi mogu da zaista pokažu ko su“. Arent priznaje da je većina građana Atine, uljučujući sve žene i robove, bila isključena iz ove arene, ali ističe da je politika aristokratska delatnost. U još jednom primeru njene omiljene metafore, ona brani „ogorčnu potrebu nekolicine da se štite od većine, ili da zaštite ostrvo slobode koje nastanjuju od okolnog mora nužnosti“.

Za nju je karakteristična ova žudnje za poštovanjem i priznanjem koja provejava kroz ove naizgled apstraktne teze. Svo njeno iskustvo kao žene i Jevrejke, sva mudrost teško stečena od Hajdegera i Rahele, svodiva je na njenu želju za muževnošću i aristokratskom slobodom grčkog polisa. (Ričard Volin, jedan od njenih najžešćih savremenih kritičara, nazvao je ovu žudnju „zavišću polisa“.) S vremena na vreme, ljubav Hane Arent prema javnom i političkom i njen strah od privatnog i psihološkog postaju skoro neurotično snažni. Kako je napisala Mekartijevoj, „unutrašnje previranje bića, njegova bezobličnost,“ moraju se držati u strogom karantinu. „To nije ništa manje nepristojno, neprikladno za pokazivanje od našeg digestivnog sistema ili unutrašnjih organa, koje od pogleda skriva naša koža.“

Ovo odbijanje unutrašnjeg, stalno prisutno u delu Hane Arent, od „Rahele Varnhagen“ pa nadalje, predstavlja ključ za ono najvrednije u njenoj zaostavštini, i za ono najupitnije. Niko se više od nje nije zalagao za stanovište da lišiti ljudska bića javnog, političkog identiteta znači lišiti ih ljudskosti – i to ne samo metaforički. U „Poreklu totalitarizma“ ona ističe da je prvi korak u nacističkom uništenju Jevreja bio da ih liši države, znajući da ljudi koji nemaju glas u političkoj zajednici ne mogu da polažu prava na zaštitu njenih zakona.

Ta pronicljivost čini Hanu Arent misliocem za ovo vreme, kada neuspešne države sve češće postaju poligoni masovnih ubistava. Ona nemilosrdnom logikom otkriva zašto se emotivno pozivanje na „ljudska prava“ i „međunarodnu zajednicu“ tako često pokazuju nedovoljnima kada dođe do humanitarne krize. „Prava čoveka su, na koncu, definisana kao ‘neotuđiva’ jer bi trebalo da su nezavisna od bilo koje vlade,“ piše ona u „Poreklu totalitarizma“. „Ali ispostavilo se da kad bi ljudi ostajali bez svoje vlade i morali da se oslone na svoja minimalna prava, nije bilo nikakve vlasti da ta prava zaštiti i nijedna institucije nije bila spremna da ih garantuje“. Upravo se ovo dogodilo u Jugoslaviji i Ruandi, i to se sada događa u Darfuru. Genocid je politički problem, insistira ona, koji može biti rešen samo političkim sredstvima.

Ipak, prvenstvena vrednost koju Arentova pripisuje individualnom ponosu i aristokratskoj distanci, intelektu ili izuzetnosti, takođe snažno ograničava ljudsko razumevanje koje mora biti osnova za svako suprotstavljanje političkom zlu, posebno zlu holokausta. Za previše života i previše vrsta ljudi Hana Arent nema saosećanja, koje slobodno može da pruži samo onima koji su isto toliko jaki kao ona sama. Ako, kako je pisala, „želja za isticanjem je ono što tera ljude da vole svet,“ pa nas onda naša ljubav prema svetu sprečava da volimo ljude koji taj svet nastanjuju. Ova dilema se provlači kroz sva dela Hane Arent, pokazujući da njena zapažanja o Marksu podjednako vrede za nju samu: „Takve fundamentalne i flagrantne kontradikcije se retko javljaju kod drugorazrednih pisaca; u delima velikih autora one vode u samo središte njihovog dela.“

The New Yorker, 12.01.2009.

Preveli Sonja Mušicki i Ivica Pavlović

Peščanik.net, 04.02.2009.