- Peščanik - https://pescanik.net -

Čuvaj se tazbine

Da li Kejt Midlton stvarno želi da se uda i postane deo ovakve porodice?

 
Nasledni monarh, primetio je Tomas Pejn, apsurdna je ideja isto koliko i na primer nasledni doktor ili matematičar. Ali pokušajte o ovome da govorite u trenutku kada se svi tresu od uzbuđenja zbog vrste torte i kroja venčanice buduće kraljice majke. Delovaćete kao da niste pri sebi. Ovo mora da je ta „magija“ monarhije o kojoj toliko slušamo: nekom mističnom alhemijom, imperativ monarhije da se razmnožava postaje romantika, čak „bajka“. „Bajka“, reč često izgovarana s prezrenjem, pravo je merilo romantike kada su u pitanju poslednja dva važna kraljevska para, koja su gotovo dovela do toga da bljutave disko-princeze Dijana i Sara (odbijam da je zovem „Fergi“) u potpunosti razore mističnu atmosferu koja obavija kraljevsku porodicu. Pa ako najnoviji par možda i izgleda mnogo zdravije i autentičnije, njegova glavna funkcija ostaje da se povrati takoreći nepovratno izgubljena glamurozna patina.

Britanska monarhija ne zavisi isključivo od glamura, kao što možemo videti iz duge, duge vladavine Kraljice Elizabete II. Njena nepokolebljiva pouzdanost i posvećenost doneli su ovoj instituciji nešto više od šarma – a to je određena doza integriteta i stoicizma. Republikanstvo je mnogo rasprostranjenije danas, nego što je to bilo kada je ona krunisana, međutim, vrlo se retko mogu čuti kritike na račun Elizabete, pa čak i najveći anti-rojalisti govore o njoj sa divljenjem.

Nisam baš siguran koliko je ovakav imunitet zaslužen. Kraljica je donela dve važne odluke u prvim godinama svoje vladavine, a da ni na jednu od njih nije bila primorana. Odbila je da dozvoli svojoj mlađoj sestri, Margareti, da se uda za čoveka koga je volela i izabrala, i složila se sa tim da se njen autoritarni muž bavi obrazovanjem njenog najstarijeg sina. Prva odluka je doneta da bi se umirile konzervativne vođe Crkve Engleske (na čijem je čelu, apsurdno, baš kraljica Elizabeta), koji nisu mogli da dopuste da se Margareta uda za razvedenog čoveka. Druga odluka je doneta iz manje jasnih razloga.

Ishod je bio u istoj meri tragičan u oba slučaja: Princeza Margareta se kasnije udala i razvela od čoveka koga nije volela, traćeći godine kao uzor lenstvovanja po prijemima, sa cigaretom u jednoj i čašom džina u drugoj ruci, okružena trećerazrednim ogovaranjem i udvaračima, i pri tome, vrlo nesrećna. (I ona je rodila nekoliko dece kraljevskog porekla, za koje se moralo naći nešto da rade). Princ Čarls, podvrgnut žestokim pridikama svog oca i surovoj disciplini internata, povukao se u sebe, i danas je turobni, proćelavi New Age namćor, ovlašćen da svuda gura svoj nos, osoba od koje se zazire. Pored toga, očigledno je pronašao zakasnelo zadovoljstvo u naručju bivše žene kolege-oficira.

Margareta i Čarls zajedno predstavljaju ugledne primerke dronjavih i bezvrednih potomaka kraljevske porodice, koji nisu u stanju ni da ostanu u braku. Teško im je zapamtiti i imena, a kamoli pratiti čime se bave. A toliko ih ima! I stalno im se mora pronalaziti nešto što će raditi.

Za Princa Vilijema barem je od rođenja odlučeno šta će mu biti zadatak: da nađe naočitu ženu, da bude otac muškom nasledniku (i po mogućstvu, jednoj muškoj „rezervi“), i tako obezbedi dalje odvijanje predstave. A zbog one ozloglašene „magije“ danas je dvostruko ili trostruko važnije da on ovu jednostavnu stvar uradi kako treba, jer jedino njegova navodna harizma može spasiti zemlju od onoga čega se monarhisti plaše, a čemu bi republikanci trebalo da se nadaju: Kralja Čarlsa III. (Monarija je, kao što vidite, nasledna bolest koja se može izlečiti samo kada ponovo sama izbije). Svi se nadaju da će sadašnja kraljica dugo živeti: ako se to ne desi, ostaje nada da će moći da se izvede neki dvorski manevar kojim će se preskočiti jedna generacija i kojim će se Britanci spasti od čoveka koji je – kao plod mušmule – istrulio pre nego što je sazreo.

Iako sam ubeđeni pobornik republike, i protivnik princa koji razgovara sa biljkama i želi da bude krunisan za „poglavara svih vera“, uključujući i bledunjavu Crkvu Engleske, ipak sam osetio tračak saosećanja. Nije neki život, zar ne, ostariti i ubuđati se, bez bilo kakvog pravog posla osim čekanja na vest da je mama umrla? Neki Britanci tvrde da stvarno „vole“ svoju prilično ofucanu Hanoversku kraljevsku kuću. Ova ljubav dobija morbidnu formu, tako što zahteva stalne ljudske žrtve, osuđuje obične ljude da svoje živote provedu na potpuno veštački i neprirodan način, a onda ih kažnjava ili ponižava kad se slome pod pritiskom.

Proteklih par nedelja donele su vesti o grotesknim događajima u koje je bio uključen princ Endru, Čarlsov brat. Ako dobro pamtim, tek što se oporavio od skandaloznih vesti o njegovim više nego toplim odnosima sa Gadafijevim klanom, saznalo se da je njegova bivša žena izmolila zajam od bogatog prijatelja iz Amerike, koji je, avaj, nagrđen osudom zbog seksualnih odnosa sa maloletnim licem. Zajam je trebalo da delimično podmiri beskrajno rasipanje novca, potrebnog kako bi Fergusonova mogla da nastavi da se tetura između skandala i sponzorstava. Odista, cela ta stvar je toliko bolno i apsolutno vulgarna. I pri tome, među gomilom kraljičine dece i unučadi, ovo uopšte nije neuobičajeno ponašanje.

Zbog toga sam se grohotom smejao kada je stara garda počela da se podsmeva pedigreu mlade gospođice Midleton. Izgleda da njeni roditelji ipak nisu baš pripadnici prve lige. Majka joj je radila kao stjuardesa ili nešto tome slično za jednu ne tako otmenu aviokompaniju, a načulo se i da je porodica koristila neke smrtonosno pogrešne izraze, kao što su servijeta za salvetu, dvosed za sofu i – prosto mi je teško da sebe nateram da otkucam ovako sramotna slova – toalet (umesto kupatilo). Ah, pa to je u stvari vulgarno ponašanje! Ljudi koji se nikada ne bi usudili da javno kritikuju kraljevsku porodicu, više vole da se potajno svete mladoj ženi skromnog porekla. Sramno.

Ja joj lično želim sve najbolje, i voleo bih da imam priliku da joj došapnem sledeće: draga, ako ga stvarno voliš, vodi ga odavde, i beži i ti sa njim. Mnogima od nas nije potrebno niti želimo još jedno žrtveno jagnje zarad ubrizgavanja malo životnih sokova u sasušene kosti i krvotok jednog sparušenog sistema. Učini sebi uslugu i spasi šta se spasti može: ostavi presto onom užasnom nasledniku kome ga je princip nasleđivanja i namenio.

 
Slate, 18.04.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 21.04.2011.