- Peščanik - https://pescanik.net -

Čuvar Auschwitza u ljetnom periodu

 
Najprije sam, majke mi, mislio da je Jutarnji proletio na zajebanciju nekog od onih internetskih portala s lažnim vijestima, kakav je srpski Njuz, što se ono prije par godina pročuo kad su gotovo svi balkanski mediji – a i lijepi broj svjetskih, od moskovske Pravde do New York Posta – prenijeli njihovu vijest kako je neki Srbin spasio turističku sezonu u Egiptu, kad je pijan pao u more i usmrtio morskog psa ubojicu što je mjesecima terorizirao poznato ljetovalište Sharm el-Sheikh.

Sve od tada, Njuz bezočno zajebava urednike balkanskih medija, kojima se uz sav oprez i danas dogodi da mrtvi ozbiljni prenesu njihovu vijest kako je, recimo, mladi srpski fizičar Andrea Pešić pronašao logiku kojom su davani nazivi blokova na Novom Beogradu, a neki Miloš Trajković vraćajući se s posla pronašao slobodno parking-mjesto na Dorćolu. Ili kako je, štajaznam, središnji njemački Ured za otkrivanje nacističkih zločinaca u Hrvatskoj pronašao živog, zdravog i nepoznatog čuvara logora Auschwitz-Birkenau.

Prenijele tako hrvatske novine da je stanoviti Kurt Schrimm, viši tužitelj i voditelj Središnjeg ureda za otkrivanje nacističkih zločinaca iz Ludwigsburga, objavio završetak predistrage protiv preživjelih čuvara zloglasnih koncentracijskih logora, među kojima ih trideset još uvijek živi u Njemačkoj, a još sedam diljem svijeta, od kojih jedan, eto, i u Hrvatskoj. Ne zna se još tko je, kako se zove i gdje se krije, ali ludwigsburški Ured, kažu, ima dovoljno dokaza za njemački Vrhovni sud, koji će odlučiti hoće li protiv starih nacista raspisati optužnice, a za one iz nacističke dijaspore i zloglasni Europski uhidbeni nalog.

Najprije sam, rekoh, pomislio da je Jutarnji progutao ješku. Preživjeli čuvar Auschwitz-Birkenaua posljednjih dvadesetak godina živi u Hrvatskoj, a ne samo da nikad nije imao nikakvu državnu funkciju, vojni čin ili barem počasnu akademsku titulu, nego se ne zna ni tko je on, ni kako se uopće zove?! Dobra zajebancija.

U ostatku vijesti saznat ćemo valjda kako su Hrvatska demokratska zajednica, Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatsko društvo književnika pokrenuli inicijativu da se javno obznani identitet aušvičkog viteza i retroaktivno mu prizna braniteljski staž, te dodijeli nekakva počasna senatorska funkcija i orden Velereda kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom za izniman doprinos međunarodnom ugledu Republike Hrvatske. I jasno, u hrvatskom Saboru izglasa „lex Birkenau“.

Ispostavilo se, međutim, da vijest uopće nije zajebancija. Ludwigsburški Ured, punim naslovom Zentrale Stelle der Landesjustizverwaltungen zur Aufklärung nationalsozialistischer Verbrechen, skraćeno Z-Commission, zaista je objavio kako traži četrdesetak nekadašnjih čuvara iz Birkenaua, i kako jedan od njih živi negdje u Hrvatskoj. Ne zna se još tko je, kako se zove i gdje se krije.

Kako se to, jebemti život, moglo dogoditi?

Kako je živahni starčić, što je četrdesetih pazio da koji od milijun i kusur zatočenih Židova, Poljaka, Roma, komunista i sovjetskih ratnih zarobljenika slučajno ne preživi Auschwitz, svih ovih godina živio u Hrvatskoj posve anoniman i nepoznat?

Kako ga prije njemačkih lovaca na naciste nisu otkrili hrvatski domoljubi, kako već nije predvodio Počasni bleiburški vod, kako ga nije bilo na misama zadušnicama za Poglavnika, na proslavi Oluje u Čavoglavama ili na promociji memoara nekog ustaškog krilnika? Kako već u Nakladi Pavličić i sam nije objavio svoja „Sjećanja, susrete i doživljaje“? Kako, zaboga, u svih dvadeset godina nije izašao nijedan jedini potresni intervju s naslovom „Čuvao sam Njemačku, a ne Birkenau!“, kako nismo vidjeli njegove fotografije s malim, slatkim bišonom u bogatoj kućnoj biblioteci, ili s pokojnom frau na izletu u Međugorje? Kako ga nitko nije zvao na svoju izbornu listu, ili barem na sahranu Zvonka Bušića, kako nikad nije dobio penziju, čin generala HVO-a, ili barem neku savjetničku funkciju, da svojim golemim iskustvom pomogne u izgradnji Jedine Nam I Vječne Hrvatske?

Ustaški stožernik Ivo Rojnica, recimo, od Tuđmana je osobno dobio orden i čast počasnog ambasadora u Argentini, činovnik Ministarstva obrane NDH Vinko Nikolić počašćem je mandatom u Saboru i mjestom predsjednika Matice iseljenika, Višnja Pavelić bila nam je kompetentni analitičar ostavštine svoga oca, zapovjednik jasenovačkog logora Dinko Šakić prava medijska zvijezda, a dužnu pažnju, kamere HTV-a, fotografije u ženskim revijama i mirnu starost u umirovljeničkom domu od svoje je Hrvatske dobila čak i supruga mu Nada djevojački Luburić, obična stražarka u logoru Stara Gradiška.

Svaki ustaški šupak, i posljednji ćato prijemnog odjela posljednjeg logorčića iz posljednje vukojebine u Nezavisnoj državi Hrvatskoj dobio je u ovih dvadeset i koju godinu svojih pet minuta ponosa i slave, a neznani čuvar jednog Auschwitza, najvećeg koncentracijskog logora Trećeg Reicha, Europe, svijeta i svih vremena – živi svjedok povijesti i naš osvjedočeni prijatelj, koji je od svih zemalja Južne Amerike za život izabrao baš Hrvatsku – nije bio dostojan niti da mu imena znamo!

Zar smo za takvog skromnog i samozatajnog viteza iz našeg susjedstva zaista morali saznati od cinkaroša iz Ludwigsburga?

Srami se, Domovino!

 
Globus, 11.09.2013.

Peščanik.net, 12.09.2013.