Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

U susret najavljenim izborima u Demokratskoj stranci

Demokratska stranka je za poslednjih trinaest godina dospela do samog ruba. I sada se nalazi na onom mestu sa kog je izvestan samo pad u ponor. Taj pad je projektovan još atentatom na premijera Zorana Đinđića, kada je oporavljena Miloševićeva elita, podržana političkom emigracijom u Rusiji, otpočela dug i temeljan period demontaže demokratskih tekovina koje su proistekle iz veoma kratkog perioda, od 25. januara 2001. do 12. marta 2003. Za to kratko vreme, koliko je trajala Vlada Zorana Đinđića, Srbija je delimično uspela da se poveže sa evropskim tokovima, ali još više da se suoči sa mračnim bezbednosnim strukturama, kao nereformisanim nasleđem Miloševićeve militarističke tvorevine. Nažalost, ta vrsta suočavanja okončala se tragično, jer je glavno geslo novih vlasti bilo „nema lustracije niti revanšizma“, što je trebalo da znači da treba nastaviti sa kozmetičkim promenama na vrhu, tamo gde je to moguće. Otpori iznutra bili su enormni. Reforma institucija je otpočela zahvaljujući malom broju ljudi koji su pokušavali da probude „uspavanu“ većinu. To naravno, nije bila uspavanost, već odsustvo volje da se bilo šta uradi. Nada je, naravno, postojala i bila je usmerena na dan kada će to neprestano podstrekivanje na promene prestati. Demokratska stranka Zorana Đinđića je za ovaj poduhvat bila primorana da se udruži sa drugim strankama, ali isto tako i da ponese glavni teret promena, koje na kraju nisu uspele. Sa ubistvom Đinđića je zaustavljen sistem, a politički časovnik se sa dolaskom na vlast Aleksandra Vučića vratio unazad sve do 1989, u vreme pada Berlinskog zida, ali i formiranja DS. Vučićevo resetovanje je otišlo toliko daleko da se on vratio u doba svoje nevinosti, kada jedva da je pravio razliku između Zvezde i Partizana, a od političkih ideja bio je čuo samo za batinu i baklju. Tako je Vučić izmislio vlastitu demokratsku tradiciju, a nosioce realnih demokratskih tekovina proglasio kriminalcima, isto onako lako kao i vlasnike srušenih zgrada u Savamali.

Sudbina Đinđićevih saradnika više je nego zanimljiva. Neki od njih su se brzo priključili naprednjačkoj vlasti, kao što je to slučaj sa Goranom Vesićem i Sinišom Malim. Takođe, tehnokratkinje poput Kori Udovički i Aleksandre Joksimović priključile su se, institucionalno i vaninstitucionalno, tzv. Vučićevom evropsko-reformskom timu. Po svom političkom profilu, one bi mogle da se bave evropskim integracijama i u Šešeljevoj vladi, samo ako bi im on rekao da je sve u redu i da mogu na miru raditi svoj posao. Njihovo poimanje demokratije i države karakteristično je za jedan deo funkcionera DS, koji misle da je dovoljno štiklirati obavljene poslove u političkoj agendi pa da se, recimo, otvore pregovaračka poglavlja, reši problem rodne ravnopravnosti, organizuje Parada ponosa. Slična je situacija i sa dr Tanjom Miščević koja danas obavlja posao šefice Pregovaračkog tima sa EU. Tragikomično je povremeno u medijima videti njeno zabrinuto lice dok objašnjava kako je došlo do zastoja u pregovorima iz raznoraznih razloga, dok na terenu Vučić i njegova Vlada proizvode dosad nezapamćene afere, izvrgavajući ruglu svaki smisao demokratije. To kao da pripada nekom zasebnom kosmosu, koji nema veze sa putem Srbije ka EU.

Posebnu kastu čine muškarci funkcioneri iz DS-a. Među njima je paradigmatičan Dragan Šutanovac koji ne bi smeo da bude ni u jednom ešalonu ove partije. Negovo ministrovanje tokom Tadićevog liderstva DS-om ostalo je upamćeno po korupcijskim aferama, čiji se izdanci danas mogu videti preko puta Narodne biblioteke Srbije, u Skerlićevoj ulici. Slična je priča o Dušanu Petroviću, ali i Slobodanu Milosavljeviću, ekonomisti, pesniku i naučniku koga je SANU 2005. godine odlikovala za doprinos razvoju nauke i privrede u Srbiji.

Demokratska stranka je tokom poslednje decenije dospela do samog ruba. Postavlja se pitanje kako je Đinđićeva Vlada uopšte funkcionisala sa pobrojanim kadrovima. Svakako je jasno zašto DS nije imala snage da opstane nakon atentata na premijera i lidera ove stranke. Zoran Živković nije imao kapacitet, a Boris Tadić je širom otvorio vrata kadrovima poput Borka Stefanovića, Vuka Jeremića, Jelene Trivan, Gojka Tešića i drugih. Bila je to faza ubrzanog odumaranja ove stranke. Tadićevo pomirenje sa socijalistima i veza sa transformacijom radikala u naprednjake, te koketiranje sa nacionalističkim korpusom, bili su završni udarci u pleksus. Ono što je preostalo rasturio je Dragan Đilas, a nasledio Bojan Pajtić. Na koncu, Pajtić je izgubio izbore u Vojvodini.

Sada su raspisani izbori u Demokratskoj stranci za 24. septembar. Stanje je alarmantno, jer svim ovim ljudima može lako pasti na pamet da se kandiduju za predsednika stranke. Svakako i Tadiću, koji je stranku napustio u odsudnom trenutku. Pajtić i Šutanovac su želeli da to obave što pre, već 10. jula kako bi kapitalizovali jedva pređeni cenzus na parlamentarnim izborima. Međutim, jedan deo članstva se pobunio, odloživši izbore za jesen kako bi se još nekim kandidatima omogućilo da učestvuju u ovoj životno važnoj utakmici za budućnost ne samo jedne stranke, već i ideje o modernoj Srbiji koja je ostala iza Zorana Đinđića. Stranka je na poslednjim izborima osvojila oko 6 odsto glasova. Bio je to blanko potpisan ček građana koji su DS-u omogućili da na pragu svoje propasti ili reforme još jednom promisli o budućnosti. Raspisani stranački izbori govore da je ta poruka ipak stigla do nekog. Najnovije vesti kažu da bi jedan od kandidata za predsednika te stranke mogla biti aktuelna potpredsednica DS Nataša Vučković, što budi tračak nade da bi se propadanje možda moglo zaustaviti. Ona spada u one stranačke kadrove koji su bili primorani da rade i snose konsekvence za učinjeno. Uvek kada je trebalo govoriti o teškim stvarima, Pajtić je to prepuštao njoj. Vučković je u proteklom periodu veoma jasno iznosila svoje stavove o genocidu u Srebrenici, definisanju spoljne politike Srbije, o Kosovu kao o problemu koji Srbija mora rešiti pre ulaska u EU, kao i o monetarnoj politici, institucijama, civilnom društvu i slobodama koje demokratija mora garantovati. Njena kritika Vučićeve politike u Skupštini bila je precizno artikulisana. No ono najvažnije što je ona uradila tokom 2014. bilo je glasanje (zajedno sa koleginicom Vesnom Marjanović) za rezoluciju u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope, čime je ruskoj delegaciji zbog rata u Ukrajini oduzeto pravo glasa do 2015, kao i učešće u posmatračkim misijama. Ovaj gest je izazvao sablazan kod muške političke populacije u Srbiji, kako u drugim strankama tako i u samom DS-u. Međutim, bio je to prvi put da ova stranka pokaže znake političkog života nakon marta 2003. Mnogi će reći da je to premalo. Da, možda jeste. Ali drugi nemaju ni to.

Peščanik.net, 31.05.2016.

Srodni linkovi:

Saša Ilić – Generali mrtve vojske

Stevan Filipović – Onda ništa

Stevan Filipović – Pred izbore za predsednika Demokratske stranke

Dragan Šutanovac – Urednicama Peščanika


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)