- Peščanik - https://pescanik.net -

Da te nije Srebrenice…

Mnogi preživjeli Srebreničani, od one šačice povratnika u Podrinju do onih rasutih od Vogošće do Melbournea i St. Louisa, već se spremaju za julske dženaze “pronađene” rodbine. Za veliki broj njih dženaze su se svele na pokopavanje pojedinačnih kostiju, jer sve je manje kompletiranih “tijela”, ekshumiranih i skupljenih diljem Podrinja.

Dok je za neke Srebrenica sporadična, a za neke aktualna tek jednom godišnje, za preživjele Srebreničane to mjesto je puno više od simbolike, stava, “teme” i političke “reklame”. Životi preživjelih Srebreničana se odvijaju prema srebreničkom kalendaru u toku cijele godine, bez ozbira koliko daleko od svog srebrenog zavičaja imitirali življenje. A kad je u pitanju Srebrenica u nacionalističkim diskursima onih što ništa drugo ne nude osim svojih unikatnih nacionalnih zrnaca, danas imamo prilično paradoksnu situaciju i u dijelu srpskog i dijelu bošnjačkog nacionalnog korpusa – kako u zemlji, tako i u dijaspori.

Pod tepih Šumske

Srpski nacionalisti – od Tokyja, preko Beograda i Banje Luke, pa sve do Toronta – danas bi radije da se “Srebrenica nije desila”, da se nekako prošlo bez tog genocida. Ali ne zato što im je baš žao srebreničkih dječaka, koji bi danas bili očevi, a sad ih više nema, nego čisto da im bude lakše svijetu zamazati oči. Jer, eto, ubijalo se stihijski, hinjski, sporadično, na neviđeno – a ne džuture, planski i genocidno. Statistički gledano – a ljudi vjeruju u statistike – kada, naprimjer, 11.000-i-nešto oborenih meta u ljudskoj formi (veličina raznih) rasporediš na 1.425 dana opsade Sarajeva, ispadne tek oko osam ubijenih dnevno. Skoro pa zanemarljiv broj koji bi agilni statističari RS-a lako pripisali prirodnim katastrofama, zarazama, malariji i drugim stihijama.

Što ne bi pokrila ovakva statistika, pokrile bi one “krvave lutke” na Markalama o kojima Dodik i ina RS svita još uvijek ispredaju krvave bajke. S druge strane, onih 8.000-i-nešto Srebreničana pobijenih u pet dana jula 1995., kako god da prelomiš, ispadne preko hiljadu života u jednome danu. Puno dnevne statistike, čak i kad se prikaže grafikonima i drugim statističkim apstrakcijama ljudskih života, kako su to profesionalno, a ipak ljudski, uradili Mirsad Tokača i njegov Istraživačko-dokumentacioni centar. Mimo ove dvije “statističke priče” o Sarajevu i Srebrenici, postoje još desetine, i stotine, i hiljade zataškanih, zabašurenih, pokopanih i prekopanih statistika, uspješno zametenih pod tepih Šumske. Samo da nije te Srebrenice!

Srebrenica se nastavlja negirati čak i nakon što su se neki od najžešćih mrzitelja onoga što Srebrenica simbolizira javno pokajali. Pored neprevaziđene (lažne) pokajnice Biljane Plavšić, još jedan “genocidlija” se gorko kajao nedavno u Haagu. Da li je zločinac Nikolić pokušao slijediti učiteljicu Plavšić pa dobiti nagradno odsustvo i skraćenje haaškog roka, ili mu je konačno došlo iz dupeta u glavu koliko je ništavilo, ne znam. A ako si ikad nekadašnji nastavnik Nikolić dozvoli da normalno razmisli, shvatit će da samo najveće ljudske hulje i kukavice mogu učestvovati u ubijanju svojih bivših đaka. Kaže Nikolić da je prepoznao svoje učenike među srebreničkim dječacima pa je zatražio da ih ne ubijaju odmah tu u Bratuncu, nego par kilometara niže: u Kravici, Kasabi, oko Zvornika, Pilice, Branjeva. Koje milosrđe!?

Bez obzira na upitnost ovakvih vrsta “žaljenja”, i pokajnik Nikolić i mnogi njemu slični bi danas ipak radije da se “Srebrenica nije desila”, ili da se nije desila baš u pet dana, ako ni zbog čega drugog onda statistike radi. Dok se jedni kaju, drugi glavu zabijaju u pijesak; mnogi srpski političari nastavljaju bezočno lagati kao u epohi Karadžića, Mladića i Miloševića. Oni to naravno zovu politikom i diplomacijom, a u biti je to odvratnija i kriminalnija rabota od one vozača kamiona i bagera, koji nisu ubijali ali jesu skrivali tijela srebreničkih žrtava, pravdajući se da su samo radili svoj posao.

Ivicu u maricu

Dok je proces skrivanja i prekrivanja žrtava u Podrinju uglavnom završen, s istom se predanošću i s istim ciljem, dakako i u ime istih politika, nastavljaju skrivati i iskrivljivati činjenice o Srebrenici, kako u Dodikovom RS-u i Tadićevoj Srbiji tako i diljem svijeta – čak i u Australiji! Naime, 16. februara ove godine, Parlament Australije je jednoglasno izglasao Rezoluciju o Srebrenici, dokument u kojem je u osam tačaka sažeta suština srebreničkog genocida: ko je ubijao, ko je ubijan, zašto, koliko, kada, i ko je to sve već pravosnažno utvrdio. Ovim moralnim činom 150 australskih parlamentaraca Australija se svrstala u niz drugih zemalja koje su usvojile slične deklaracije o Srebrenici (svakako ne i Srbija sa svojom mlakom, relativizirajućom i nedorečenom “deklaracijom“).

Dok su se australski parlamentarci spremali da usvoje Rezoluciju, predloženu u novembru prošle godine, Srbija je učinila sve što je mogla kako bi spriječila usvajanje Rezolucije u ponuđenoj formi. U tu svrhu Tadićeva diplomacija je posegnula za istim onim masama i institucijama koje su tako zorno, što u ljudstvu što u logistici, učestvovale u onome o čemu Rezolucija govori. Odmah nakon što je obznanjena nakana Australije da izglasa Rezoluciju o Srebrenici, aktivirana je Ambasada Srbije u Kanberi, odnosno ambasadorica Neda Maletić, te na noge dignuta Srpska pravoslavna crkva i nemala srpska dijaspora. Povedena je prava kampanja protiv Rezolucije – uz peticije, pritisak na parlamentarce, medijsko bombardiranje, dodvoravanje opozicionim strankama i srbovanje na javnim mjestima – kako bi se spriječilo ozvaničenje istine o Srebrenici na ovom kontinentu, na kojem se skrasilo i oko hiljadu preživjelih Srebreničana.

Koliko je Srbiji bilo važno da Rezolucija ne prođe, u prilog govori i činjenica da se, kao slučajno, u Australiji iznenada obreo i potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić. Jedino što se zna da je ovdje radio jeste da je u pratnji Maletićke obilazio parlamentarce i ministre, kako one na vlasti tako i one u sjeni, odvraćajući ih od usvajanja “pogrešne” Rezolucije. U predasima između uzaludnog obijanja vrata australskih parlamentaraca, Dačić je našao vremena i da napali široke srpske mase u Australiji poznatom retorikom negatora genocida. Iako je dobar dio tih masa poznat po svom političkom angažmanu, oličenom u nasilnim i ultranacionalističkim ekscesima u Australiji, Dačić im je zamjerio na nedovoljnom uplitanju u politiku Australije, izjavivši za beogradski Danas: “U susretu sa našim predstavnicima u Australiji isticao sam da naša dijaspora može bolje da se organizuje, jer ih ima više od 100.000, a druge dijaspore, kojih ima manje, imaju više političkog uticaja.” A znano je da je, u skladu s instrukcijama i željama iz matice, srpska dijaspora itekako vidljiva u Australiji – što po četničkoj ikonografiji i redovnom nasilju na Australia Open, što po veličanju ratnih zločinaca Mladića i Karadžića na javnim mjestima poput onog na stadionu F. C. Victory prošle godine, kada su dospjeli u policijske marice i na prve stranice svih australskih medija.

Umjesto da smiri strasti razularene dijaspore, te da podvije rep po povratku u Srbiju, Ivica Dačić je ponosno izjavio: “Pokušao sam da sprečim usvajanje rezolucije u australijskom parlamentu.” Htijući valjda da kaže, kako se za ovakve “časne” stvari, tj. negiranje genocida, vrijedi boriti čak i na drugom kraju svijeta, i čak i kad se gubi.

Bošnjaci imam vas u šaci

Ono što je paradoksalno u vezi sa Srebrenicom, odnosno genocidom počinjenim nad podrinjskim Bošnjacima, jeste da je bošnjačkim nacional-oportunistima, onima koji su, vođeni isključivo materijalnim i (ne)moralnim okorištavanjem, metamorfozirali od nevažnih marginalaca do nacionalno-nekoga, genocid postao njihovo privatizirano političko ruho. Ovdje, također, vrijedi neka obrnuta proporcionalnost: što su fizički (dakle i genetski) dalje od kostiju i DNK onih koji se iskopavaju iz masovnih grobnica, sklapaju po laboratorijma i pokopavaju u Potočarima, to se njih srebrenički genocid kao još više tiče, još više je “njihov”!

U toj svojevrsnoj privatizaciji i otuđivanju srebreničkog genocida se ističu mnogi, a svakako vodi medijski konglomerat utemeljitelja Fahrudina Radončića, koji samo što se još nije proglasio generalnim pokroviteljem genocida. Naime, taj beskrupulozni medijski manipulator, poslovni partner Miloševićevih financijera i nekadašnjii mali od palube onih koje tako zdušno odnedavno pljuje, smatra kako ima ekskluzivno pravo na trivijalizaciju genocida kroz “reklamiranje” i zloupotrebu srebreničke tragedije u svojim glasilima žanra političke pornografije. U nastojanjima do odvrati pažnju od svojih poslovnih, političkih i kriminalnih mahinacija, a sve u želji da zakormilari napuklom nacionalnom lađom i usmjeri je u sasvim izvjesnu propast, tom deranu iz Berana, mini megalomanu i vlasniku kula do oblaka, svako sredstvo opravdava cilj.

Nakon što je, na putu do Sarajeva, nekadašnji izvršni sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista Titograda spalio partijsku knjižicu, u čaršiji u koju je doselio uspješno je privatizirao Boga, pa zašto ne bi posvojio i genocid? I na jednom i na drugom se očigledno da dobro zaraditi. Über-Bošnjaku Radončiću, a ima ih još poput njega, da se nije desio srebrenički genocid valjalo bi ga izmisliti – jer taj se “simbolični kapital”, sačinjen od života imaginarne mu subraće, lako da konvertirati u sve druge stvarne vrste kapitala i pretvoriti u političku (nad)moć samoproglašenog bošnjačkog “utemeljitelja” i “pokrovitelja”. Suvišno je reći da ovom “pokrovitelju genocida” niko nije nastradao u Srebrenici, čak niko koga je eventualno mogao upoznati u vojsci ili na fakultetu.

Sporna dijaspora

Slično stanje vlada i u bosanskoj, odnosno bošnjačkoj dijaspori – jer nije samo srpska dijaspora ogledalo matice, barem ne kada je Australija u pitanju. To jadno stanje se još jednom jasno pokazalo ovih dana, tj. neposredno nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici u Parlamentu Australije. Naime, i prije nego što se osušila tinta na potpisanom dokumentu, već se počelo s prisvajanjem i monopoliziranjem zasluga za izglasavanje Rezolucije. Zahvaljujući vremenskoj razlici, posjetitelji raznih portala u BiH, poput Sarajevo-x.com, već su istoga dana, dakle 16. februara, mogli pročitati priopćenje o tome kako je “tri godine od pokretanja procesa, Parlament Australije usvojio Rezoluciju o Srebrenici. Današnji čin usvajanja rezolucije bio je samo posljednja karika u dvogodišnjim diplomatskim aktivnostima i lobiranjima koja je pokrenulo i vodilo Vijeće bh. organizacija Australije”.

Neupućeni čitatelji su sigurno pomislili: svaka čast tom “Vijeću bh. organizacija Australije”, zamišljajući valjda neki AVNOJ, ili barem ZAVNOBiH, svakako nešto važnije i moćnije od Vijeća ministara, u toj tamo dalekoj bh. dijaspori. Nažalost, ovo priopćenje, puno neistina i poluistina, nije imalo za cilj samo ugrabiti muštuluk u BiH, nego i pokupiti poene na bošnjačkoj političkoj berzi gdje sve vezano za genocid ide kao halva. Najprije valja reći da to famozno “Vijeće” nije nikakvo “krovno tijelo” bh. dijaspore u Australiji, kako se predstavlja, nego jedna uža interesna zajednica nekoliko pojedinaca i doživotne “predsjednice Vijeća” gospođe Senade Softić-Telalović.

Pored toga što je uzurpirala pravo da govori u ime bh. dijaspore Australije (jedno vrijeme i bh. dijaspore svijeta!!!), gospođa Softić-Telalović je također uzurpirala i srebrenički genocid na južnoj hemisferi i sebi dala ekskluzivno pravo na komemoracije Srebrenice u Australiji. Uz redovne komemoracije koje svakog 11. jula organiziraju preživjeli Srebreničani u Melbourneu, predsjednica “Vijeća” već godinama, na isti dan, organizira alternativne “centralne” komemoracije Srebrenice – priredbe bez Srebreničana, ali s puno više sjaja i kičastog “protokola”. Sve se to onda putem, na prvi pogled sasvim dobronamjernih, priopćenja rastelali istoga dana u dalekoj Bosni s ciljem da se uknjiži poneki nacionalistički bod na račun Srebrenice. Ambiciozna predsjednica “Vijeća”, kći ekonomskih imigranata porijeklom iz Zenice, također nema nikakve veze sa Srebrenicom, a ni s ratom u BiH, jer ista je odrasla u Australiji, gledajući rat u dalekoj Bosni samo na televiziji. Ali, bez ozbira na ove činjenice, njoj se i rat i Srebrenica uvijek dešavaju u prvom licu; a svakako su joj puno korisniji nego bilo kojoj preživjeloj srebreničkoj majci koju je nesreća golema dovela na ovaj dio svijeta.

Ambasada (konačno) radi svoj posao

Helem, slijedom događaja, što bi rekli novinari u nedostatku originalnije fraze, autor ovog teksta je kontaktirao ključne aktere u donošenju Rezolucije o Srebrenici, uključujući i australske parlamentarce Grahama Perretta i Michaela Danbya, koji su – uz parlamentarca Eda (Edhema) Husića, političara koji je “naše gore list” – bili najaktivniji u promoviranju Rezolucije, i čiji su govori u Parlamentu odagnali svaku trunčicu sumnje vezanu za ispravnost ove odluke, ukoliko su je neki članovi Parlamenta eventualno imali. Kontaktirani parlamentarci su pismeno potvrdili da proces usvajanja Rezolucije nije trajao nikakve tri godine, nego da je ideja prvi put predstavljena u julu 2011. te da je cijeli proces bio veoma gladak, brz i nekontroverzan.

Nakon sastanaka s kolegama u augusta i septembru, Michael Danby je već u oktobru zvanično predao prijedlog Rezolucije na parlamentarnu proceduru. Tvrdnje da je proces trajao tri godine sugeriraju da je bio dug, težak i kontroverzan, što značajno derogira iskrenu opredijeljenost članova Parlamenta Australije za usvajanje ove rezolucije. Parlamentarci Danby i Perrett – kao ni zvanično pismo upućeno ovih dana Parlamentu BiH od strane Petera Slippera, u ime Parlamenta Australije – nigdje ne spominju nikakvo “Vijeće”, niti doprinos predstavnika “Vijeća” u bilo kojem dijelu pripreme i donošenja Rezolucije. Jedino ime koje spominju i kome se zahvaljuju jeste dr. Damir Arnaut, aktualni ambasador BiH za Australiju i Novi Zeland, koji je, kako saznajemo, ne samo pokretač nego također i autor prijedloga teksta Rezolucije, usvojene uz jednu jedinu korekciju, koja ni u kojem slučaju na mijenja njen karakter.

Odbijajući da se upušta u medijsku polemiku na ovu temu, ambasador Arnaut kaže da je samo radio svoj posao te da o svom radu redovno odašilje depeše ministarstvu vanjskih poslova BiH. Ono što jedino ostaje kontroverzno u svezi najnovije Rezoluciji o Srebrenici jeste činjenica da je kružok pompeznog imena “Vijeće bh. organizacija Australije” čak opstruirao skupljanje potpisa podrške Rezoluciji prije nego je ista usvojena u Parlamentu Australije. No, to nije spriječilo “Vijeće” da se samo pohvali nepostojećim zaslugama za izglasavanje Rezolucije o Srebrenici. I tu se priča očigledno ne završava, jer Srebrenica nastavlja proizvoditi paradoksalne efekte u profanoj (zlo)upotrebi dnevne politike – kako u zemlji, tako i u dijaspori, kako u odbrani nenapadnutoga Srpstva, tako i u lažnom dušebrižništvu za Bošnjaštvo.

BH Dani, 09.03.2012.

Peščanik.net, 13.03.2012.