- Peščanik - https://pescanik.net -

Dača u Camp Davidu

 
Kada je u ljeto 1959. dogovorena posjeta Nikite Sergejeviča Hruščova Sjedinjenim Državama, američka diplomacija je, u skladu s međunarodnim običajima, poslala Moskvi program boravka sovjetskog premijera. U programu je bio predviđen i radni sastanak s Eisenhowerom u Camp Davidu. U svojim memoarima Hruščov svjedoči da je u Moskvi zavladala zabuna jer nitko nije znao što je Camp David.[1]

Ogroman aparat sovjetske vlade, ministarstva vanjskih poslova, centralnog komiteta partije i KGB-a, ni Gromiko, ni Suslov, ni Furceva, nitko nije znao da je Camp David dača američkog predsjednika smještena stotinjak kilometara sjeverozapadno od Washingtona. Priča je nevjerojatna ali je autentična. Hruščov nije imao razloga da je izmisli. Štoviše, i sâm kaže da ga je (poslije) bilo stid.

Svatko tko je i površno pratio zapadne medije mogao je lako saznati da je Camp David ladanje u šumama Marylanda gdje bi se američki predsjednici katkad povlačili radi odmora ili poslova koje je bilo lakše obaviti daleko od vreve Washingtona.[2] Ipak, kadrovi jedne supersile o tome nisu imali pojma. Takav paradoksalni nesrazmjer bio je tipičan za sovjetski sistem. Lansirao je u orbitu oko Zemlje prvi satelit i prvog kozmonauta, ali nije bio u stanju proizvesti banalni kućanski aparat. Raspolagao je najplodnijom i najvećom žitnicom na svijetu ali je nestašica hrane bila kronična. Ponosio se svojim materijalizmom i racionalizmom, ali je stvarnost ignorirao s dosljednošću i tvrdoglavošću mističnog solipsizma. Posjedovao je svemoćnu obavještajnu i sigurnosnu službu i krtice koje su postale književni mit, ali nije znao gdje se odmara predsjednik njegovog najvećeg protivnika. Google tada nije postojao, ali to nije opravdanje.

Anegdota demistificira rasprostranjenu pučku predodžbu o državnoj vlasti kao čarobnom dvorcu u koga se pripuštaju samo najsposobniji i odabrani. No, neznanje je samo jedna od mnogih privilegija koje korumpiraju vlastodršce. To je ona vrst luksuza koji sebi može dozvoliti samo neograničena, samodovoljna moć. Neznanje je možda i oprostivo, ali nije oprostiva iluzija da je znanje nepotrebno. Sovjetska vrhuška nije čula za Camp David ne samo zato što bila neefikasna nego i zato što je prezrivo ignorirala stvarnost. Drugog izbora nije ni imala jer je nesrazmjer između stvarnog i doktrinarnog bio prevelik i stvarao je shizofrena proturječja. Hruščov, primjerice, ne vidi nikakav problem u tome što u svojim memoarima govori o superiornosti “marksizma-lenjinizma”, dok istodobno s volšebnom lakoćom priznaje da je liberalni kapitalizam ekonomski superioran socijalizmu. Ta se intelektualna vratolomija suštinski ne razlikuje od fantastičnih priznanja na montiranim procesima tridesetih godina. I Hruščovljeve samoobmane i Buharinove samooptužbe nisu bile samo izraz lojalnosti Partiji i vjere u njenu nepogrešivost. Ti ljudi tako su čuvali i svoju unutrašnju psihološku ravnotežu jer im je izvan Partije – Partije kao moralnog utočišta – prijetila nepodnošljiva egzistencijalna tjeskoba. Buharin, i ne samo Buharin, toga se nije odrekao ni suočen sa smrću. Nije to bila hrabrost. Strah od besmisla nadvladao je strah od smrti.

Digresija. Možda tim putem treba krenuti u pokušaju poimanja fascinantne upornosti kojom nedemokratski režimi čuvaju upravo one svetinje koje su temeljni uzrok njihovog moralnog ili ekonomskog bankrota. Sovjetski režim je samoobmanu kao metodu vladavine doveo do savršenstva u čemu je upadljivo sličan režimima u jugoslavenskim državama-nasljednicama. Oni ustrajavaju na mitovima i zabludama (suverenost, Domovinski rat, etnička dioba Bosne i Hercegovine, negiranje genocida u Srebrenici, Kosovo) s istom tvrdoglavošću kojom je sovjetski režim ustrajavao na planskoj privredi i kolhozima, iako im ti isti mitovi i zablude nanose nepodnošljivu ekonomsku, političku, moralnu, pa ako hoćete i nacionalnu štetu.

U tom svjetlu razlike sovjetskog i Titovog projekta postaju još jasnije i važno je ne izgubiti ih iz vida kada se općenito raspravlja o “komunizmu”. Vrijednost jugoslavenske varijante bila je u njenoj fleksibilnosti koja je toliko razvodnila ishodišnu doktrinu da je režim postao gotovo podnošljiv i da je stekao potencijal za bezbolnu tranziciju u socijalno pravedno i demokratsko društvo. Tvrditi da je tragedija devedesetih bila neminovna znači biti na tragu i na razini onog istog historijskog determinizma koji se podučavao na partijskim školama u sovjetskoj provinciji tridesetih godina. Kraj digresije.

I kada nisu bili primorani da lažu – kao što su, svaki na svoj način, lagali Hruščov ili Buharin – egzistencija komunista bila je užasno bolna. Svakodnevno su se suočavali s neuspjesima i svakodnevno tragali za opravdanjima tih neuspjeha. Trebalo je neprestano svladavati, racionalizirati i opravdavati nesklad između zamišljenog i stvarnog. Takvi unutarnji rasjedi izazivali su teške psihološke posljedice, moralnu otupjelost, ketman o kojem je pisao Czesław Miłosz, egzaltaciju, paranoju ili bijeg u autizam neznanja.

Reakcija sovjetske vrhuške na Camp David bila je i ignorantska i paranoidna. U Moskvi su bili uvjereni da je predviđeni susret Predsjednika Ministarskog savjeta SSSR-a i Predsjednika Sjedinjenih Država u Camp Davidu neka vrst protokolarnog poniženja, da je Camp David karantena u koju imperijalisti sklanjaju komunističke parije. Poslan je upit sovjetskoj ambasadi u Washingtonu. Izgleda da ni ambasada nije znala o čemu se radi pa je, kako kaže Hruščov, provela “dodatna istraživanja”. Kada se chargé d’affaires najzad odlučio da prelista američku štampu, Rusi su odahnuli. Ustanovljeno je da predviđeni susret s Eisenhowerom u Camp Davidu nije poniženje nego protokolarna povlastica. Da je Hruščov bio svjestan kako ta anegdota zorno i znakovito kazuje čitava poglavlja o nemoći sovjetske države i komunističkog projekta, prešutio bi je kao što je prešutio štošta drugo.

Koliko truda, koliko vremena, koliko upornosti – pokušajmo za potrebe ove rasprave zaboraviti žrtve i zločine – i koliko vjere je uloženo u taj projekt. Komunizam će ostati zapamćen kao najznačajniji pokušaj promjene “društvenih odnosa”, možda i kao najveći pothvat svih vremena, uopće najveći Pokušaj koji se ikada dogodio. Nikada toliko energije i nade i toliko ljudi – a mnogi su bili plemeniti, mudri i hrabri – nije bilo angažirano na jednom tako velikom projektu i nikada se nijedan projekt nije pokazao toliko promašenim. Vizija obilja i slobode ugušila se vlastitom šlamperaju. Ima u tome nečeg tužnog, tužnijeg od mita o Sizifu.

Komunizam se prema stvarnosti odnosio kao loš ljubavnik prema nedokučivoj i fatalnoj ženi. Opsjedao ju je na sve moguće načine i, kako ga je stvarnost sve više odbijala, obuzimao ga je samozadovoljni pravednički gnjev, štoviše, u vlastitim neuspjesima nalazio je krunski dokaz svoje ispravnosti. U svojoj boli prepoznao je vrlinu. Spopadalo bi ga ono što je Kundera u Knjizi smijeha i zaborava nazvao lítost, neprevodivi češki izraz koji sažima psihološko stanje agresivnog slabića suočenog s neuspjehom.

Podsjetimo, Kundera opisuje mladića i djevojku koji odlaze na kupanje. Ona je, za razliku od svojeg partnera, izvrsna plivačica. Nakon plivanja mladić ošamari svoju ljubavnicu. Zašto? Za njeno dobro, jer se, kako kaže, brinuo da će se ona udaviti, premda je njemu kao lošem plivaču prijetilo utapanje. Djevojka je u tome lako prepoznala mušku slabost i ubrzo raskinula vezu a da mladić nikada nije shvatio što se dogodilo i zašto se dogodilo.

Osim što je trajao u nesrazmjeru između izvorne zamisli i neposrednih učinaka i pritom proždirao sudbine, komunizam je i svojom propašću stvorio nevolju. Zapad je obuzela vrtoglavica od uspjeha[3] a na Istoku su se pojavile nove prepreke ljudskoj slobodi, jednako opasne, ako ne i opasnije od komunizma. No, najznačajnije nasljeđe godine 1989. nalazi se u spoznaji da svijet nije moguće naprečac učiniti boljim i da napredak i boljitak imaju svoj spontani, sinkopirani i vrlo spori ritam. Je li takva narav “proizvodnih snaga” i “proizvodnih odnosa” ili je takva ljudska priroda, manje je bitno. Uostalom, ljudi nisu besmrtni, ne mogu letjeti i pomicati predmete mislima, a neki su i loši plivači. Otkud onda tolika težnja savršenstvu i utopijskim praskozorjima? Nije li i to lítost?

 
Peščanik.net, 20.02.2012.

———–    

  1. Memoirs of Nikita Khrushchev, Volume 3, Statesman (1953-1964), The Pennsylvania State University Press, University Park 2007., str.97-98.
  2. Franklin Delano Roosevelt prvi je počeo koristiti Camp David za vrijeme Drugog svjetskog rata.
  3. Za “vrtoglavicu od uspjeha” vidi: И.В.Сталин, Головокружение от успехов, objavljeno u Правда od 2. marta 1930.