Veliki deo javnosti oduševljen je efektnim ponašanjem srpskih odbojkašica na prijemu kod Aleksandra Vučića. Ne znamo baš puno detalja i one se mudro ne oglašavaju. Međutim, njihov trener Zoran Terzić, rekao je sasvim dovoljno. On je rezervisan i preziran stav sportiskinja prema predsedniku države protumačio strahom od zameranja sadašnjoj podeljenoj javnosti Srbije. Još važnije, podvukao je odsustvo ubeđenja kod svojih sportiskinja. Ne zna se šta više para uši u ovoj izjavi. Ideja da je strah toliko raširen u Srbiji, pa ljudi gledaju da ne otkrivaju šta i kako misle ili reči trenera kojima odriče svojim igračicama sposobnost da imaju bilo kakva politička ubeđenja.
Uverenost sa kojim je trener ovo izgovorio, dajte, kakva ubeđenja, vodi nas do duboko ukorenjene ideje koju vrlo pažljivo neguje i trenutna vlast. Reč je o tezi da je većina građana Republike Srbije nezrela za bilo kakvo političko delovanje ili formulisanje bilo kakvog političkog stava. Praktikovanjem ovog uverenja dolazimo do činjenice da sadašnjoj vlasti Narodna skupština zapravo i ne služi ničemu i da tu ne počiva nikakav narodni suverenitet. Pored širenja uverenja da su ljudi politički maloletni, važno je politiku učiniti dalekom, jako teškom za razumevanje. Konačno, od presudne je važnosti politiku učiniti prljavom. Onaj ko sebe smatra pristojnim treba stoga da gleda samo svoja posla. Predstavljanje politike kao nekog strašno složenog posla koji je za velike, za odrasle. U stvari isključivo za odrasle čike, za muškarce. Žene tu nisu nikako dobrodošle. Ti ljudi, iz vlasti, ali često i opozicije, ubeđuju nas da baš oni znaju mnogo o tim teškim i zbunjujućim poslovima.
Međutim, upravo čin odbojkašica pokazuje koliko sve ovo nije tačno. Naime, ove devojke su pred sobom imale nekoliko opcija ne bi li iskazale svoje nezadovoljstvo. Mogle su da napišu otvoreno pismo, da uopšte ne dođu na prijem, mogle su i da dođu, pa da se smeškaju i pretvaraju. One su učinile nešto mnogo bolje i rizičnije. Ne samo da su pokazale da imaju politička uverenja, već su ih iskazale na veoma praktičan i potpuno otvoren način.
Stavovi sportista se gotovo po pravilu vezuju za vrlo prizeman patriotizam koji lako prerasta u divlji nacionalizam. U pitanju je često prevelika ljubav prema svojoj zastavi, koja zamagljuje viđene stvarnosti, i od koje posle boli glava. Skaredno urlikanje Dejana Tomaševića 1995. godine sa terase Gradske skupštine bio je prvi korak u njegovom političkom razvoju. Ova situacija je takođe predstavljala iskazivanje nekakvog političkog ubeđenja. Taj put ga je dalje doveo sve do čuvara SNS tame, Darka Glišića. Na vest da je Dejan Bodiroga možda na studentskoj listi, predsednik države je odmah napao. Interesantno, zamerio je upravo nedostatak višeg obrazovanja, a zatim je podvukao svoje diplome. Međutim, postoje brojni primeri gde su sportisti i te kako artikulisali vrlo različite političke ideje ili pristojne vizije budućnosti Srbije. Sve to često uprkos nedostatku formalnog visokog obrazovanja. Teško je naći zamerke sintaksi Nemanje Vidića. Sve je sažeto i jezgrovito. Slično je i sa kolumnama fudbalera Ivana Ergića. Veze sportista sa književnošću i umetnošću su mnogostruke. Treba li uopšte pominjati biblioteku Duška Vujoševića, njegovo insistiranje da igrači što više čitaju ili pak posete Željka Obradovića JDP-u?
Jasno je da su sportisti ljudi koji ogroman deo svoje energije troše na treniranje, na brigu o svom telu, na pripremu utakmica i slično. Neko ko trenira dva puta dnevno i ko ima utakmice svake subote, ko mora da zaleči sve svoje povrede, svakako neće tako lako steći naviku da čita o istoriji političkih ideja ili da pažljivo čita dnevnu ili nedeljnu štampu. Međutim, odbojkašice, kao i svi građani vrlo dobro vide gde žive, oni upijaju sve ono što se dešava oko njih. Štaviše, odbojkašice Srbije koje su osvojile bronzanu medalju skoro sve igraju u inostranim klubovima. One mogu svojim očima da uporede način na koji su rešeni neki problemi drugde, a kako kod nas. One mogu da upoznaju ljude koji dolaze iz država za koje Vučić neprestano tvrdi da Srbije žele zlo. One mogu da vide da oni na svojim ramenima ne nose tri zubate glave. One mogu da vide kako izgledaju mediji drugde i one mogu da se izmaknu od vesti koje ovde, već više od decenije, počinju sa „Danas je Aleksandar Vučić…“
Pre 100 godina, kada su se u Srbiji pojavile prve fudbalske zvezde, one su svojim uspesima zaradile mesto za kafanskim stolom profesora, učitelja, novinara i advokata. Anegdote iz sporta i putovanja začinile su razgovore o dnevnoj politici. Isto tako i današnji sportisti sigurno kradu znanje iz raznih oblasti, pa tako i društvenih nauka, razgovorom sa raznim svetom. Ne treba da znate da objasnite preciznu razliku između fašizma ili nacizma, a da znate da nije normalno da imate maskirane batinaše po ulici, a da policija poput nekakvih kriminalaca počinje da krije svoja lica. Znate da nije normalno da ljudi kleče u podrumu zgrade Vlade Srbije, a da ministar policije tvrdi da se to nije ni dogodilo.
Trener je pomenuo i strah. Istina, ljudi u Srbiji vrlo dobro znaju da moraju da se pretvaraju kada je reč o iskazivanju svojih političkih uverenja. Vučić nas 14 godina ubeđuje da 2 i 2 nisu 4. Većina ljudi prinuđena je da se pravi da mu veruje. Zapravo, sve ovde napisano o sportistkinjama suštinski važi za svakog građanina ove države. Svako, bez obzira na svoje formalno obrazovanje, a na osnovu svoje svakodnevice može da formuliše svoje političke ideje. Ljudi su u protekle dve godine naučili da je politika i sve ono što se tiče vazduha, vode ili čišćenja ispred svoje zgrade. Potcenjivanje građana Srbije kao političkih bića, nepriznavanje njihovog prava na slobodno iskazivanje mišljenja, predstavlja vređanje njihovog dostojanstva i u potpunosti je pregaženo vremenom. Za kraj: Vučić i SNS?! Dajte, molim Vas. To vreme je prošlo.
Peščanik.net, 12.09.2026.
Srodni link: Svetlana Slapšak – Odbojka