Duhovna literatura new age profila pred čitateljicu povremeno stavi ogroman izazov: tvrdnju da je svako životno iskustvo blagoslov, a baš svaka nedaća zapravo nenadmašna prilika za duhovni rast i razvoj. Razumljivo je zbog čega će ovakva izjava zapanjiti, pa možda i razjariti prosječnu osobu u potrazi za prosvjetljenjem, no Dallas Buyers Club (2013) kao da je sniman upravo kako bi ilustrirao njezinu istinitost. Iritantna sirovina sklona seksističkim, rasističkim, homofobnim i inim mrziteljskim ispadima otkrije da boluje od AIDS-a i u borbi za vlastiti život prođe dubinsku transformaciju, razotkrije korumpiranost zdravstvenog sustava i usput dotakne živote nebrojenih supatnika, tako bi se nekako dao sažeti ovaj izvrstan i poučan film temeljen na istinitim događajima.
Ne radi se ovdje o formulaičnoj preobrazbi koja anti-junaka preko noći pretvori u sveca. Transformacija Rona Woodroofa toliko je suptilna, postepena i fino izvedena, da lik gotovo neprimjetno promijeni predznak, kao prsten raspoloženja boju. Takav je spori razvoj posve uvjerljiv, a scenariste valja posebno pohvaliti zbog toga što Ron do samog kraja ostaje prepoznatljivo i nepogrešivo svoj, ali produbljen i proširen, višedimenzionalan i kompleksan. Preobrazbu glavnog junaka izvrsno ocrtava isprva oprezno i nevoljko prijateljstvo s transeksualkom Rayon, u suradnji s kojom Ron osniva klub koji zaraženima HIV-om nudi alternativnu terapiju onoj liječničkoj. Inicijalno grub i osoran, a do kraja odrješit i bezobrazan, Ron nikada ne prestaje biti mačo, no njegov mačizam s vremenom gubi oštricu sve dok se u trenutku Rayonine smrti ne razotkrije kao obični paravan. Njezina smrt ujedno označava trajnu prekretnicu u Ronovom ophođenju s ljudima koji ga okružuju. Rona, naime, na samom početku pokreće isključivo želja za vlastitim preživljavanjem, a njegova je prgava narav platforma s koje će medicinskoj znanosti pokazati srednji prst i prkosno se odvažiti živjeti duže od prognoziranih 30 dana. Pritom se ne libi potkupljivati, krijumčariti neodobrene lijekove niti kršiti zakon, sve u nastojanju da na bilo koji način produži svoj život. Kad shvati da se na bolesti može dobro zaraditi, osniva klub oboljelih od HIV-a, naplaćujući skupu mjesečnu članarinu ozbiljno bolesnim ljudima koje je ostatak društva prezreo (što, doduše, oboljele i dalje košta manje nego liječnička terapija).
Posebno je upečatljiv i bolan prizor u kojem naš ambivalentni junak odbija pružiti pomoć mladiću koji mu nijemo pruža 50 dolara, daleko manje od iznosa mjesečne članarine, ali i sve što može ponuditi. Ron ga bez ustezanja odbije i usput se izdere na sve one koji čekaju u redu za pomoć, dajući im (a i nama) jasno do znanja kako njegov klub nije humanitarna udruga. Ovdje ponovno treba pohvaliti scenaristički dvojac (Craig Borten i Melisa Wallack) zbog toga što su odbili Rona prečicom prometnuti u dobrotvora kojeg bi bolest i patnja automatski učinili sposobnim za suosjećanje s ljudima u sličnoj poziciji. Izuzmemo li Rayon, kojoj pokazuje rastuću brižnost i zaštitu, Ron gleda isključivo svoje interese. (Kozmički) zaplet kreira nenametljivu ironiju kada ga na pik uzme američka Food and Drugs Administration, dežurna ustanova za provjeru i ozakonjenje svakog novog pripravka i lijeka, kojoj smeta konkurentska terapija kakvu zaraženima HIV-om nudi Ron. I njima je isključivo u interesu zarada, baš kao i farmaceutskoj kompaniji koja na tržište na brzinu plasira lijek od kojeg je oboljelima samo gore. Valja uočiti da je nastup ove korumpirane ustanove na izvjestan način zrcalna slika njegovog vlastitog, a razlika jedino u tome što je Ronova metoda liječenja daleko učinkovitija. Naravno, Ron samim time unapređuje kvalitetu i trajanje života svojih klijenata, ali ta je ogromna blagodat njegovog djelovanja tek nuspojava Ronovog sebičnog interesa, tvrdoglave želje za preživljavanjem.
Podvrgnut mrcvarenju službenika spomenute FDA i pritisnut zabranama koje mu onemogućavaju rad, Ron se uskoro zatekne na rubu siromaštva i snaga. I ovdje, međutim, tegobne okolnosti otvaraju put konačnoj preobrazbi glavnog lika u istinski suosjećajnu osobu. Opterećen financijskim teškoćama, Ron je prisiljen osloniti se na pomoć ljudi koji ga okružuju. Fantastičan je prizor u kojem mu Rayon donosi novac kojeg je iskamčila od svog oca, svjesna da joj je život pri kraju, a željna nekako se odužiti osobi koja joj je toliko pomogla. Rona ova nesebična gesta toliko zaprepasti i osupne da se čak odvaži zagrliti osobu koje se dobar dio filma panično bojao. Ovaj nam prizor pruža dragocjen uvid u psihu glavnog lika; postaje posve jasno da Ron nikada nije iskusio ovakvu nesebičnu ljubav i brigu, pa njegova sirovost i koristoljublje tek ovako kasno u filmu postaju razumljivi, a samim time i oprostivi, i to bez posezanja za kakvim srcedrapateljnim epizodama iz djetinjstva. Konačni udarac starom Ronu zadaje gubitak Rayon, pa on, dubinski preobražen intenzitetom boli koju osjeća, napokon odluči primati i one koji mu ne mogu platiti, a kako bi namirio troškove pripravaka koje nabavlja, odlučuje prodati i vlastiti auto. Imalo ranije u filmu ovakav bi potez bio neuvjerljiv, pa možda i sladunjav. Ovako je tajming savršen, a Ron trajno promijenjen.
Valja napomenuti kako je za svaku pohvalu što film zazire od eksplicitnih i tegobnih prizora bolesti i umiranja, čime svakako dobiva na gledljivosti, a i na dignitetu. Rayonine posljednje trenutke promatramo s vrata, baš kao i njezin ljubavnik, a potom nas film prepušta suptilnoj poeziji Rona prekrivenog leptirima u Meksiku, što predstavlja još jedan scenaristički nadahnut potez, budući da su leptiri simbol preobrazbe i preporoda i samim time izvrsna metafora za film u cjelini. Kada je o preobrazbi riječ, treba reći kako su i glavni glumac Matthew McConaughey u ulozi Rona, i sporedni glumac Jared Leto kao Rayon, toliko dobri da su neprepoznatljivi. Rijedak je slučaj da glumac naprosto ispari u procesu transformacije u lik kojeg utjelovljuje, no onaj dio gledateljstva koji McConaugheya pamti iz romantičnih komedija prošle dekade u Ronu neće ugledati ni tračak ovog ljepotana koji je posljednjih godina uspješno napravio ogroman glumački zaokret. Kritika na sva usta hvali obojicu, a posebno su opčarani spremnošću dvojice glumaca da drastično smršave i, u slučaju Jareda Leta, pristanu voskom iščupati svaku dlaku s tijela i potom se ogrnuti svilom (što je zasigurno ultimativna žrtva na kakvu se može odvažiti jedan muškarac). Ipak, za uspjeh ovih glumačkih preobrazbi u potpunosti je zaslužan glumački talent, pa ne čudi što su obojica ovjenčani brojnim nagradama, uključujući i netom dodijeljenu prestižnu nagradu Oscar za glavnu i sporednu mušku ulogu.
Neke od zamjerki koje, s druge strane, upućuju filmu imaju veze s navodnim ili pak dokazivim izmjenama koje je pretrpio stvarni život u procesu vlastite preobrazbe u fikciju. Stvarni je Ron, kažu oni koji su ga poznavali, bio manje konfliktan, volio je rodeo ali, za razliku od svoje filmske inkarnacije, nikad sam u njemu nije sudjelovao, i tako dalje. U moru trivijalnih zamjerki nalazi se, doduše, i jedna zaista bitna tvrdnja s potencijalno problematičnim implikacijama, ona o Ronovoj navodnoj biseksualnosti. Ukoliko je istina da je Woodroof zapravo bio biseksualac, postavlja se pitanje zbog čega je pretvoren u heteroseksualnog muškarca koji pati od izražene homofobije. Neki sumnjaju da je na djelu klasična normalizacija glavnog lika kojom se priča s margine prisvaja i otuđuje, a prošlost krivotvori. No, budući da se Ron nikada nije javno deklarirao kao biseksualac, ove tvrdnje o njegovoj seksualnosti nužno ostaju na razini trača.
Moj je dojam da film stvarne ljude i događaje koristi kako bi kreirao likove koji simboliziraju važne aspekte američke kulturne priče o AIDS-u. Poznato je da se AIDS dugo vremena smatralo bolešću koja pogađa isključivo homoseksualnu populaciju ili pak intravenozne ovisnike o drogi. Prikazati Rona Woodroofa kao muškarca oboljelog od AIDS-a koji je seksualno općio s drugim muškarcima u odsustvu konkretnog svjedočanstva samog Woodroofa bez sumnje bi projekt izložilo prigovoru da reproducira ovu po život opasnu predrasudu. Uostalom, scenarist Craig Borten i sam se susreo s Woodroofom koji ga je, kaže, zasuo homofobnim i rasističkim primjedbama obilato začinjenim prispodobama o seksu sa ženama, i na tom susretu utemeljio filmskog Rona. Ispričati priču o heteroseksualnom muškarcu koji sebe smatra imunim na takozvane pederske bolesti bez sumnje znači točno prikazati dobar dio oboljelih od AIDS-a, kao i dobar dio onih koji bezbrižno prakticiraju nezaštićeni seks. Još važnije, ovakav potez kritički portretira društvo koje zatvara oči pred problemom u uvjerenju da on neće pogoditi i srednju struju, kao da su različite društvene skupine međusobno izolirane i neovisne, o empatiji da i ne govorimo.
Ovdje bi valjalo napomenuti kako je i lik transeksualke Rayon izmišljen, no temeljen na brojnim intervjuima s transrodnim osobama oboljelim od AIDS-a. Isto vrijedi i za lik liječnice Eve Saks koja u filmu zastupa sve liječnike kojima je zaista stalo do ozdravljenja pacijenata radije nego do beneficija ostvarivih zastupanjem interesa farmaceutskih kompanija. Ova dva ženska lika utjelovljuju, dakle, relevantne skupine u američkoj povijesti borbe s AIDS-om, pa su zato za zaplet daleko važnije od stvarnih ljudi kao što su Woodroofova sestra, kćer ili bivša supruga, ostavljene izvan dometa filmske priče. Apstrahiranje i modifikacija nekih aspekata života stvarnog Rona Woodroofa ovako zapravo jačaju istinitost filmske poruke koja nužno govori jezikom simbola. Upravo je zato Ron u završnici posjednut na bika; njegov je filmski, izmišljeni rodeo nastup izvrstan i poetičan kraj priče o čovjeku koji će ostati zapamćen po borbi za svaku sekundu života koji ga svim silama pokušava zbaciti s leđa. U konačnici, moja je jedina zamjerka filmu nedovoljna razrada lika Rayon kojemu nedostaje samostalnih prizora uz pomoć kojih bismo ga u potpunosti upoznali i do kraja razumjeli.
Čini mi se važnim na kraju se osvrnuti na hrabru i inteligentnu kritiku zdravstvenog sustava kakvu nudi Dallas Buyers Club, jasno nam dajući do znanja koliki je upliv farmaceutske industrije na medicinsku struku i u kojoj mjeri profit diktira smjer i ishod znanstvenih istraživanja. Bilo bi i pogubno i naivno tješiti se kako se ova kritika nikako ne može primijeniti na današnje doba i ove prostore, no epidemija AIDS-a u SAD-u ima mnogo dodirnih točaka s današnjom situacijom, primjerice, a aktualnom epidemijom raka. AIDS je autoimuna bolest koja slabi i onesposobljava imunološki sustav, a isprva je liječen visokim, iznimno toksičnim, dozama lijeka AZT koji bi samo nastavio razarati već oslabljeni organizam. Taj je i takav lijek odobrila medicinska struka. Slično tome, organizam zahvaćen tumorom moderna medicinska znanost rutinski izlaže radijaciji u kombinaciji s kemoterapijom, što je nevjerojatno toksična i opasna terapija. Oboljeli organizam na ovaj se način dodatno napada i slabi, pa ne čudi visoki stupanj recidiva, kao ni činjenica da je osobi koja preživi i rak i ovakvu terapiju životni vijek uvelike skraćen. Svejedno, kritičare konvencionalne medicine uglavnom se dočeka na nož, što nas dovodi do korijena problema. Ne želimo čuti one koji kritički promišljaju modernu medicinsku praksu iz istog razloga iz kojeg dotičnoj pristupamo s neupitnom odanošću koja graniči sa slijepom vjerom – svoj smo život predali u tuđe ruke zato što nam je lakše ufati se u spasitelja nego preuzeti odgovornost za vlastito zdravlje i dobrobit. Svoje slijepo, tjeskobno povjerenje pravdamo tvrdnjom da su u pitanju stručnjaci nepobitnog autoriteta, kao da su liječnici neki nadljudski entitet neopterećen vlastitim interesom, a medicinska istraživanja financirana od strane dragog boga. Naivnost je veliki luksuz kada je život na kocki. Educirati se o svojoj bolesti, usuditi se kritički promišljati ponuđene informacije, preuzeti odgovornost za svoj život i tijelo – to su lekcije koje nam je u nasljeđe ostavio sirovi, tvrdoglavi Ron Woodroof koji je prognoziranih 30 dana umiranja pretvorio u sedam godina borbe.
Peščanik.net, 04.03.2014.