- Peščanik - https://pescanik.net -

Damnatio memoriae

Za ljude koji bi osramotili Rimsku republiku, rimski senat bi ponekad izricao kaznu „brisanja sećanja“, kojom je želeo da zaštiti čast Rima i rimskog građanina. Slična praksa postojala je i ranije, već u antičkoj Grčkoj i antičkom Egiptu, a naravno i kasnije u ljudskoj istoriji. Možda je najpoznatije staljinističko brisanje sećanja na pojedince iz javnog i političkog života koji su pali u nemilost vođe i partije, čime bi postali „neličnosti“, kako je to nazvao Džordž Orvel u jednoj od svojih ciničnih antiutopija kojima je ismevao totalitarna društva.

Ali za razliku od drugih, rimski senat je „brisanje sećanja“ činio javno i sa osećanjem da time ispravlja nepravdu koju je neko učinio time što je zanemario osnovnu obavezu dobrog građanina Rima – da se bori za opšte dobro. Čak su i neki imperatori bivali kažnjeni ovom najtežom kaznom, koja je imala za cilj da se formalno izbriše sećanje na nečije postojanje.

Na ove nevesele istorijske činjenice podsetila su me nevesela zbivanja poslednjih meseci u Srbiji. Tako smo imali prilike da gledamo kako Aleksandar Nikačević, bivši Miloševićev „model omladinac“, postaje visoki funkcioner Auto moto saveza Srbije. Dok su hiljade njegovih vršnjaka bivale gurnute u ratove iz kojih se nikada nisu vratili, a hiljade drugih pobegli u inostranstvo da bi ih izbegli, on je sa svilenom ešarpom oko vrata i lažnim osmehom dočekivao Miloševića i učestvovao u gradnji psihotične konstrukcije da je tadašnja Srbija srećna i vesela zemlja, srećne i vesele mladeži. Kasnije se njegova prava priroda batinaša pokazala u punom sjaju, kada je nasilno upao u Radio B92, da bi ga oteo od njegovih legalnih vlasnika.

Gledali smo i Dušana Bajatovića, direktora NIS-a, kako se veselo pozdravlja sa predsednikom Rusije Medvedevim, srećan što učestvuje u „tom istorijskom događaju“, što su reči šefa njegove partije Ivice Dačića, bivšeg portparola Miloševića. Bajatovića će istorija nažalost zabeležiti ne po učešću u tom događaju, već po nečem drugom – izjavi neposredno posle atentata na Zorana Đinđića da je „on prvi platio izručenje Miloševića, a da su ostali na redu“.

I tako se u našu javnost i na visoke državne funkcije vraćaju oni koji su zaista zaslužili da se izbriše sećanje na njihovo postojanje. Bez reči izvinjenja, sa jednakom amoralnošću i brutalnošću koja ih je i dovela na visoke pozicije u Miloševićevom režimu, oni se ponašaju kao da ljudi ne pamte šta su ranije radili i govorili. Njihovim ličnostima se ne vredi ni baviti. Oni su bili delići jedne mašinerije smrti, koja je na prostoru bivše Jugoslavije ostavila skoro dve stotine hiljada mrtvih i milione raseljenih i unesrećenih.

To što oni ne vide svoju odgovornost za te događaje, njihov je problem. Ali naš problem nije samo to što su se oni ponovo našli na vlasti, već i to što oni od nas traže da mi izbrišemo sećanje na te događaje. Zaista, šta bi bilo „brisanje sećanja“ u Srbiji danas? Da li se ovde događa nešto što istorija nije u ovakvom obimu ranije zabeležila. Da mi i naše sećanje nestanemo, da bi oni mogli ponovo da vladaju. Da li smo mi postali DAMNATIO MEMORIAE, da bi se oživele verne sluge najgore politike Srbije u XX veku? I koji senat nas je osudio na „brisanje sećanja“ na našu nesreću pod Miloševićevom vlašću?

 
Peščanik.net, 22.10.2009.