- Peščanik - https://pescanik.net -

Dan Stanislava Petrova

Mali podsetnik na velike probleme

 
Na današnji dan, 26. septembra 1983, čovek koji danas mirno živi kao penzioner u Frjazinu, mestašcu 25 km od Moskve, dao je veći doprinos spasavanju sveta od svih političara, aktivista i demagoga za koje ste čuli. Njegovo ime je Stanislav Jevgrafovič Petrov i – nažalost! – više je nego neopravdano nepoznato širom planete. Već nekoliko godina, međutim, postoji inicijativa više nevladinih organizacija iz celog sveta da Ujedinjene nacije proglase 26. septembar za Petrovljev dan – no sasvim nezavisno od ishoda te inicijative, ovaj dan suštinske već jeste njegov, posebno u ovoj epohi kada nam prete globalni rizici, verovatno više nego ikada u stotinama hiljada godina postojanja vrste homo sapiens na ovoj planeti.

U jesen 1983, nuklearne supersile našle su se bliže nuklearnom ratu – i globalnom uništenju koje bi ga, kako pokazuju moderne računarske simulacije „nuklearne zime”, izvesno pratilo – nego bilo kada nakon kubanske krize. Prvog septembra sovjetsko vazduhoplovstvo oborilo je južnokorejski putnički avion KAL007 blizu ostrva Sahalina na sovjetskom dalekom istoku, pod izgovorom da se radilo o špijunskom avionu. 269 putnika i članova posade je poginulo, među njima i kongresmen Lorens Mekdonald. Predsednik Regan je ovo nazvao “varvarstvom” i “zločinom prema čovečnosti koji ne sme biti zaboravljen”. NATO-ovi manevri Able Archer 83 koji je trebalo uskoro da počnu interpretirani su od strane već teško bolesnog Andropova i ostatka čvrstorukaškog komunističkog rukovodstva u Kremlju kao priprema za nuklearni napad zapadnih saveznika. Svi istoričari se slažu da je nivo paranoje, naročito podgrevan u krugovima KGB-a, u ovom periodu dosegao apsolutni hladnoratovski maksimum.

U takvoj situaciji, pukovnik Stanislav Petrov sedeo je u bunkeru kontrole vazdušnog i svemirskog prostora u tajnoj bazi Serpuhov-1, kada je, tog 26. septembra u ranim jutarnjim satima, nedavno instalirani novi sistem za satelitsko osmatranje i uzbunjavanje zabeležio lansiranje jednog interkontinentalnog balističkog projektila sa teritorije SAD. Petrov je sačuvao smirenost, podozrevajući da se radi o kompjuterskoj grešci. Nešto kasnije, sistem je prijavio još četiri lansiranja, sva naizgled usmerena ka teritoriji SSSR.

Ono što se zaista desilo, kako je istraga kasnije utvrdila, jeste retka atmosferska pojava kada se sunčeva svetlost prelama na neobičan način na vrhovima oblaka u najvišem delu atmosfere i proizvodi fatamorganu rakete u letu.

Nije jasno šta se tačno dešavalo u osmatračkom centru, jer Petrov nije ostavio zvanične beleške. Po standardnom protokolu, Petrov je bio zadužen da prijavi nuklearni napad direktno sovjetskom rukovodstvu koje je imalo svega nekoliko minuta da odluči da li da pritisne “crveno dugme”, tj. pokrene lansiranje hiljada interkontinentalnih raketa koje su danonoćno bile u stanju pripravnosti tokom čitavog perioda hladnog rata. Prema nekoliko svedočanstva, uprkos glasnom zvučnom i vizuelnom signalu za uzbunu, Petrov je ostao potpuno miran. O kakvoj se ličnosti radi, svedoči njegova hladnokrvna izjava data docnije vojnim istražnim organima na pitanje zašto nije ostavio službenu belešku: “Zato što sam držao telefon jednom rukom, prekidač interkoma drugom, a nemam treću.”

Konačno, Petrov nije ništa preduzeo. Zapravo, poslao je pretpostavljenim oficirima poruku da je došlo do greške u satelitskom sistemu. Kako se ispostavilo mnogo kasnije i na sreću svih nas (i tada živih, a možda i više onih koji će se tek roditi), bio je sasvim u pravu.

Petrova su prvo pohvalili, a zatim izveli na vojni sud, gde je bio strogo opomenut zbog kršenja procedure. Nekoliko meseci kasnije je penzionisan. Sve do raspada Sovjetskog saveza, za njegov čin nije znao niko, sem malog broja vojnih lica. Tek početkom ovoga veka je istina o tome koliko je svet bio blizu nuklearne kataklizme počela da izlazi na videlo, pa je 2008. snimljen i dokumentarni film o Petrovu.

Zašto je Petrovljev dan važan? Pre svega, to je dobar povod da se prisetimo da su problemi velikih rizika za civilizaciju, čovečanstvo i planetu istinski globalni i utiču podjednako na Srbiju kao i na bilo koju drugu sredinu. Zagrevanje naše planete kao posledica efekta staklene bašte danas je povezano sa poskupljenjima hrane na Futoškoj ili Kalenić pijaci. Svetska ekonomska kriza iz 2008. se vrlo jasno – uprkos neukim i arogantnim tvrdnjama domaćih političara – osetila i odrazila na standard miliona građana naše zemlje. Prizemljenje aviona zbog, suštinski minorne, erupcije vulkana na dalekom Islandu iskomplikovalo je život putnicima na aerodromu Nikola Tesla podjednako kao i na Hitrou, Šeremetjevu ili milanskoj Malpensi. Ukoliko je to slučaj sa događajima manjeg obima, utoliko pre se odnosi na događaje ogromnih razmera kao što je potencijalni nuklearni rat iza koga – kako pokazuju savremene numeričke simulacije – ne bi ostalo čak ni ono malo ljudi prikazanih u filmovima poput Poludelog Maksa ili Aleje prokletstva.

Kao što je jedan od najvećih humanista i vizionara svih vremena, Herbert Džordž Vels, naglašavao još 1920. godine, “istorija čovečanstva sve više postaje trka između obrazovanja i katastrofe.” Budući da je u svetu koji je spasao Stanislav Petrov uglavnom anoniman, nemamo mnogo razloga da budemo optimistični u pogledu ishoda ove trke.

 
Peščanik.net, 26.09.2010.