- Peščanik - https://pescanik.net -

Dani u Valhali IV

Iza Tojiale nema više ništa.
Brzi voz za sever kreće s drugog kolosjeka,
na prozoru četvrtasta lica, kamenite njive
i djeca bucmasta kao krastavice.
Penti Saarikoski

 
U dnevniku čovjek nalazi dokaze za to da je, čak i u stanjima koja se danas čine nepodnošljiva, živjeo, gledao oko sebe i bilježio zapažanja, te da se, dakle, ova desnica pokretala isto kao i danas, kad smo, doduše, pametniji zahvaljujući mogućnosti da bacimo pogled na ondašnje stanje, ali zato utoliko više moramo odati priznanje neustrašivosti svojih ondašnjih težnji, koje su se ipak održavale usred potpunog neznanja.
Franc Kafka, Dnevnici


Tabla IV

 
S jeseni, kad počnu vjetrovi
Novembar je mjesec tame.
Ako na čas sunce i izviri
Ono ima osmijeh diktatora
zadovoljnog stanjem u državi.
Henrik Nordbrandt


1.

U sali je bilo mračno i sva svjetla upaljena, ali po pauzi, iza devet i trideset, sinulo je snažno sunce i mi smo se raskravili. Ima nade za nomade, rekao sam piscu-crnoglavcu što sjedi do mene, a on me je tužno pogledao, pokupio stvari i prešao s druge, plave strane stola, tamo gdje sjede Šveđani – stoji zapisano na prvoj stranici prtenoga rokovnika, pod datumom od 23.11.1997. Tačan naziv kursa glasi: Književnici, Projekt & publik, kontakt osoba Inga E. Rusmenko. Među kolegama, ako sam ih dobro razumio, polovina nema objavljene knjige. Niko s nikim ne govori; ambiciozni polutani. Slijedi radna shema za prvu nedjelju, a onda se gomilaju skice i zapisi u kojima pokušavam opisati svoje literarne doživljaje. Već u prvoj od njih tvrdim da sam pišman i da mi je bilo bolje da sam zatražio nešto korisnije; neku praksu koja vodi k pravom poslu – u bolnici Sent Larš ili u parnoj pekari. Na ovo me namamio Mats Anderson, bivši asistent iz logora Silvergorden u Landskruni. Sada smo se sreli u Lundu, u cafeu ”Ariman”, pili jako dansko pivo i Matsu se jezik razvezao. Pričao je: Kulturarbetsformedling iz Malmea, u kojem radi od aprila, dobio je vreće novca od države, namirio svoje službe, obnovio vozne i druge parkove, a sitniš je članstvu i multikulturnim projektima namijenio. Tako je krenuo i projekt za ”ne-etablirane književnike”. Traje tri + tri mjeseca, učesnici dobijaju finu novčanu potporu – poprilično veću od obične socijale – i bit će ih dvanaest komada. Šest domaćih i šest pisaca-stranaca. I Mats će pokušati da me ubaci na listu.

– Šta se radi tamo?, pitam. Pojma nema. Vjerovatno ništa. Šta bi se radilo?

Pričali smo o tome još malo i kada sam izašao u prazninu grada, smetnuo sam sve to sa pameti. Mats Anderson nije. Ubacio me na spisak, premda nisam ispunjavao ni jedan od četiri prijemna uslova: nisam tečno govorio švedski jezik; nisam bio član Biroa za kulturu u tri zadnje godine; nisam imao ni jednoga objavljenog retka u ovdašnjim književnim publikacijama; nisam bio švedski državljanin.


2.

Od prvoga dana stvar se navela ustranu. Jedan od lidera kursa, književnica po imenu Inga E. Rusmenko, ostrvila se na mene i pregla da me udalji, jer sam, po njenom mišljenju, uzeo plac nekom ”ko je duže ovdje i ko se tečno služi ovim milozvučnim i krasnim jezikom”. Narečena poetesa i sama je izbjeglica, ali od onih što sluzaju lako poput puža i lako hmile u svaku stražnjicu. Stigla je već da promijeni vjeru, jezik i pola imena. Na pauzi, drugog jutra, dok smo pili kafu i dok smo se predstavljali, pitala je jesam li musliman, i onda je stala divaniti o islamu na taj način da su lica slušalaca izmodrjela kao drehe na mrazici. Držao sam jezik za zubima i tako sam upisan u platežni spisak. Dobio sam radnu šemu i jednu oveću fasciklu s abecednim pregradama. Taman mi je ovakva trebala i istog sam popodneva prebacio u nju tekstove od štednje, a jednu sam drugu (plavu, pohabanu, sa Komvuksa; gramatičke probe švedskog i engleskog) ponio za Malme.

– Gdje je tebi radni materijal? – ciknula je Inga E. Rusmenko, čim je varku opazila.

E, sad će me istjerati, brižio sam i sigurno ne bih omašio, da se nije na vratima pojavila prva gošća kursa – jedna blijeda i živahna baka, predstavnica neke zadužbine.

– Gospodo, zauzmite mjesta – pozvala je spasiteljka i krenula k stolu, vijući za sobom, poput perja, ružičaste podsjetnice. I tako smo sjeli, naslonili glave na dlanove i do devet sati s bakicom klapili. Onda smo krenuli u gornje odaje, da ručkamo i pijemo kafu. Ja sam htio da izađem vani i da zaduhanim, ali nije bilo šanse da izbjegnem budnom oku čuvarkinje. I opet smo se dohvatili. Poganluk je, ovog puta, jurišao s moje strane.

Svaki od naših jesenjih gostiju (tri teatarska radnika, jedan antikvar iz Svaleva, jedan putopisac-fotograf, jedan keramičar i jedna bibliotekarka) govorio nam je o projektima koji su u toku, dijelio materijale i brošure, pô tovara takvih skripti već sam kući dovukao. Jazuk je to blago baciti. Imaju zgodne i tvrde korice, dobar papir, ispisan samo s jedne strane. Okreneš ga naopako, staviš naslov i, ako te Bog dao bastašnog, eto tebi začas polovnog romana.

Objašnjavali su nam i kako se otvaraju vrata brojnih nordijskih i EU-fondova, kako se kamči novac od komuna u kojim živimo, kako se traže stipendije od države, kulturnozabavnih ustanova, od crkava, od velikih multinacionalih kompanija. Onda su nas uveli u salu i dijelili žute trake s crnim brojevima koje nećemo na prsa kačiti već predati na blagajnu kako bi ih ”finansijski obradili”. Kada platim kiriju i telefon, ostaće mi za šteku baltičkog Marlboroa, najgoreg otrova kojega je iko ikad popušio.


3.

Petak je, cvrče sobne sijalice – gluho doba u tri poslije podne, mala sala vonja na lijekove, jer tu, prije inžinjera duša, prikupljaju znanje niže bolničarke. Domaći su pisci budni, a strani kunjaju. Za katedrom, poput sove, sparuši se jedan starac u mrkom odijelu. Regionalni je šef za umjetnost i kulturu sa sjedištem u Landskruni. Priča nam i citira sebe iz jedne brošure o mladim svojim godinama i bogatim Jevrejima koje su ribari krijumčarili za velike novce sa danske na ovu obalu. ”Godina je 1938., mjesec novembar. Ja stojim”, čita, dok mu prsti neprijatno drhte, ”na čuvenom trgu Karla XII u još čuvenijem gradu Lundu”, i posmatra silnu akademsku mladež koja, uz bubnjeve i trube, burno protestira. Studente je ogorčio naum vlade da dozvoli ulazak u zemlju desetini jevrejskih izbjeglica iz Švajcarske. Radi se o visokoobrazovanim ljudima, ljekarima, stomatolozima i apotekarima. ”Švedska Šveđanima!, Van s jevrejskim svinjama! Ne prljajmo rasu azijatskom krvlju!”, odliježe sa trga, dok piscima s ove strane zbilje vođa kursa Inga E. Rusmenko vitla kredom iznad glave i ponavlja temu za domaći.

Domaći zadatak: Napisati kratki osvrt, kratku priču, pjesmu ili kakav drugi umjetnički sastav o tom ili sličnom događaju. Koristiti podatke iz brošure koja nam je podijeljena, kao i građu iz vlastite biografije. Radovi se predaju u ponedjeljak do 13 h, na informativnom odjeljenju Arbetsformedlingena. Kontakt osoba: Inga E. Rusmenko.

U lokalnom vozu Malme – Lund – Gunesbo, pravim skicu za zadaću – sredit ću, gajretim se, bilješke iz Visefjerde, prvog izbjegličkog logora. Imam, odozgo, tri puna blokčića, Bog jedini zna šta sam onde divanio i klapio. Logor u njivama uz auto-put E-6. Kako se zove ona krmna trava sa bokorastim žutim cvjetovima? Tu smo bili samo petnaest dana, ali mi se ondje duša osušila. I još: Celzius, Silvergorden u Landskruni i (možda) Rosengord u Malmeu.

Gebels je tvrdio kako logori nisu sramota, nego dragocjeni doprinos kulturi Zapada. Savremeni eksperti ne slažu se s tim, kao da su slijepi, kao da na radnim sobama nemaju ni jednog prozora. Kao da im pred prozorom ne gori barem jedan izbjeglički logor. Kao da u njima ne vereme i zamiru isti korisnici. Nepoželjni u Evropi. Jučer zbog nižih rasnih kvaliteta, danas zbog nižih vjerskih i kulturnih kvaliteta.

Lijepog li mraka uokolo. Lecnem se, zažmurim i vidim Pakao. Vidim, mislim, takvu tamu, modru sa površi i zeleno-crnu po dubini, al’ ne vidim mrtve i tamošnje staze i bogaze, jer, izgleda, da ne gledam tamo ni ovamo, no se pogled, kao diha, mrzne za džamove. Iza je novembar, zao mjesec, krvnik sjetnih i nejakih. Mnogi meni dragi ljudi umrli su u ovom mjesecu. Sredinom novembra 1991. godine, umro je R. K., zadnji moj prijatelj.

Dokonajuć o pređašnjoj temi, umalo sam promašio posljednju stanicu. Izlazim iza katoličkog groblja, potanjam u vlagu visokog korovskog rastinja i mučim se, pozadugo, da pronađem kakvu valjašnju i suhu stazicu. Šta li radi svojta na ovome kijametu?

 
Svojta

U istočnom dijelu ovog groblja (Nordkirkogordena), mogu se vidjeti 24 humke s jednostavnim znamenjima: vitke ploče od spužvastog, morskoga kamena, s imenima pokojnika i godinom rođenja i smrti. Na većini ploča godina je smrti istovjetna – 1945.

Ovdje leži pokopana jedna grupa izbjeglica, izvučenih iz njemačkih konc-logora. Narečene godine stigli su u Lund i iste te godine svi umrli. Bili su Estonci, Poljaci, Rusi i Mađari.

Jedna ploča čuva ime osobe koja je umrla docnije, 1972. godine: Ludvika Borel Plater. Bivša logorošica i bivša grofica. Par godina prije njene smrti, kolonija Poljaka u Lundu odlučila je da prikupi dobrovljne priloge i svojim zemljacima podigne spomenik. Pomenuta grofica priložila je najveću donaciju. U toj akciji vrijednoj svake hvale uzele su učešće i ostale lundske doseljeničke kolonije. (Stvar se događa u ”zlatnim 60-tim”, rajskom dobu za strane radnike. Na evropskim tržištima rada manjka radne snage i jeftina mladost Istočne Evrope kreće grlom u jagode.)

Spomenik je izrađen u čeliku i djelo je mađarskog umjetnika Zolomia Wagnera. Predstavlja anđela koji u jednoj ruci drži živog a u drugoj mrtvoga goluba. U postolju je ugrađena stijena, donijeta sa obale kod Istada, na koju su logoraši po prvi put kročili na slobodno tlo.

Jednoj humci na Nordkirkogordenu nedostaje nadgrobno znamenje. Umjesto ploče sa imenom i godinom smrti, nad njom se klatari krst sklepan od tankih drvenih gredica. Na poprečnoj gredi crnom je farbom ispisano:

Ovdje počiva nepoznata izbjeglica
umrla na putu između logora i kuće.

Onaj koji leži ispod krsta nije pripadao ni jednoj ovdašnjoj izbjegličkoj koloniji. I drugima je bio drugi; tuđin, među tuđinima. I meni je, velim, nešto omilio. I tepam mu: svojta.

A on šuti, ne žali se. Barem ga ja nisam čuo.

Ponoć je; pekao sam hljebove, pa ih sada mirišem i hladim. Prisjećam se brojnih pekara u Novom Pazaru, vidim onu na ”samštini”, pod Hendekom (ako gledaš od ”Granate”, ili ideš sokačetom između stražnje strane dućana na početku Prvomajske i istočne strane parka i tvrđave) sa piticama i somunima u izlogu i lopatom uz bank prislonjenom, i vidim mene i Fićeta kako se, polunakresani, vraćamo iz Doma kulture i kako zastajemo pred izlogom, preturamo dugo po svim džepovima i onda se saginjemo i prihvatamo dvije vrele vekne koje nam majstor pruža kroz usko prozorče. Mećemo ih, potom, ispod miški, puhamo u dlanove i kada nas prođu trnci, otkidamo okrajice i čupamo vrelu, mirisnu sredinu. Gutamo je dugo, i dugo se, po gutanju, odmaramo i njirimo u tunele koje smo pod korom iskopali. A onda se, sve do vrha Višegradske ulice, oko tih hrskavih, slatkih kora otimamo.


4.

Charlotenburg, 10.4.1917.
Veoma cijenjeni gospodine,

Vi ste me učinili nesretnim.
Kupio sam vašu knjigu ”Preobražaj”, i dao je jednoj mojoj rođaci.
Ali ona nije znala kako da objasni sebi priču. Proslijedila je knjigu majci, ali ni ona nije ništa razumjela. Majka je dala knjigu mojoj drugoj rođaci, koja je također nije razumjela.
Sada su mi napisale pismo. Traže da im rastumačim priču, budući da sam ja jedini doktor u familiji. Ali ja nemam nikakvo objašnjenje.
Gospodine! Mjesecima sam raspet na krstu i izložen neprekidno oštrim strelicama. Ali, izgubiti ugled u očima mojih rođaka – to bi bila katastrofa.
Jedino mi vi možete pomoći. Vi morate; ta vi ste me u ovu kašu
i uvukli. Hoćete li mi, dakle, objasniti kako da rođake rastumače sebi ”Preobražaj”?

Uz veliko poštovanje,
Vaš odani Dr S. W.

(Pismo nepoznatog čitaoca F. Kafki)


5.

Od jutros nam čula mlati neka mrka gospođica, neko čeketalo, kao vrabac vrijedno. Tumači nove EU projekte i planove u kulturi, kao i načine na koji se čupa novac iz EU fondova. Na žalost, to ne važi za kursiste-strance, nego za ove koji posjeduju domovinu. Po pauzi nema ništa, slijedi ”podne za pisanje”. Kolege se penju do kafea na tavanu, pregone se oko slobodnih kompjutera. Hajde, velim sebi, da te malko prošetam po gradu. Idem prema trgu kralja Adolfa, tonem u žagor zelene pijace, probijam se na istočnu stranu i zalazim u ulice Rosengorda s đerdanima dućančića koji nude orijentalnu robu i idaru. Među njima, odskora, ima i dva-tri bošnjačka; ima ovčijih i telećih šera, ima pršute, sira, kiselog kupusa i paprika – šilji i babura.

Nebo iznad Rosengorda zaklanjaju jata čavki; krovovi dućana, tezge i praznine oko tezgi, zasuti su njihovim izmetom. Kad ovdje zađem, kad me zapahnu gusti i znani mirisi, duša mi se otme ništavilu i ja onda nađem kakvu klupu ili stepenište, sjedam i, sve dok me suze ne obliju, miješam slike koje vidim sa slikama iz sjećanja i trujem se njihovom žestinom. Ovog puta nije bilo tako. Navukla se magla sa Sundeta, zapuhao vjetar i nanio niz ulice suhi snijeg pomiješan s ledom. Nekako sam se dovukao do Triangela, ušao u knjižaru u prizemlju, pronašao jeftino stare brojeve časopisa Ord&Bild i u jednom od njih tekst Danila Kiša ”Enklave” koji govori o sudbini srednjoevropskih pisaca. Pronašao također i džepno izdanje njegove Grobnice (En grav för Boris Davidovitj, Brombergs pocket, Stockholm, 1990.), pročitao na zadnjoj korici: ”jedno literarno čudo”; povratio smjesta i hrabrost i snagu.

Zatrpao sam sobu knjigama pokupljenim po prigradskim lopisima, skladištima odbačenih stvari. Dok sam ih pipao, mislio sam: dobre, trebat će mi; knjige o nordijskim bogovima, o duhovima-trolićima, o vodenim probama i spaljivanju vještica, o nordijsikim Romima, tetarima i njihovom zatiranju, itd. Od nekih se ipak nisam ohladio. Eno ih, leže na gomili.

Odatle sam, ipak, dohvatio knjigu dnevničkih zapisa Pentija Sarikoskog, izvanrednog finskoga pjesnika. Sreo sam ga davno, na Oktobarskim književnim susretima u voljenom gradu. Čitam i notice Pentijeve zadnje žene Mie Berner, Šveđanke, još uvijek žive i aktivne književnice. Nešto im se ”duha nije podudrila” pa bi se znali posvaditi. U tome je Mia prednjačila. Penti joj je govorio: ”Zapadna (germanska) kreativnost je agresivna. Stvaralački čin stoji nasuprot agresivitetu. Književnici koji pišu zato što su ljuti (Strindberg, na primjer) jesu minor classic. Pisati znači uzimati stvari mekom rukom, slagati se, a ne protivrječiti. To bi morala naučiti.” Ili joj je govorio kako je umijeće pisanja urođeni dar a ne demokratsko pravo pojedinca na lirsko lupanje. No, Švedska je demokratska zemlja i stoga se, ovdje, od kako su kompjuteri domišljeni, svi građani, osim onih stranoga porijekla (problemi jezičke i finansijske prirode), posvećuju lijepome pisanju.

Sarikoski spominje, na par mjesta, Osmana Ðikića. U to vrijeme, Osman je jugoslovenski ambasador u Finskoj i, što je bitnije, prevodilac Pentijevih stihova na naš jezik. Iz zapisa finskoga klasika zrači ljubav i povjerenje u plemenitog i časnog Osmana. Kad god Penti dođe u Helsinki, kod Osmana noćiva, jede, pije i istresa verem skupljen po tuđini.

”Osman prevodi”, zapisuje Sarikoski, ”stihove iz zbirke Plesalište u planini.” Znam tu knjigu. Dobavio sam je, čini mi se, 1983. godine, na beogradskom sajmu knjiga. Izašla je u banjalučkom ”Glasu”, a Osman je, uz prijevod, i veoma tužan pogovor  napisao. Bio sam lani kući i nisam je, avaj, ponio sa sobom. Bilo bi mi lakše da je imam ovdje. Sjećaš li se kako ju je iščitavao pjesnik Hodo K. u tvojoj sobici na drugome spratu u koju se – dok ne nađe nešto – bio ukotvio? Kreneš izjutra na posao, H. leži na vjetrovci udno sobe, čita Plesalište, dođeš s posla, H. i dalje čita Plesalište. I tako, danima. Jednog jutra, sklapa knjigu, kaže: ”Dobar pjesnik, dan ga jebo. Hvala mu za naslov”. Diže se, motri havu kroz pendžere i odlazi, zatim, u ubavo selo Vrbe i nema ga ”ozgor” do pozne jeseni. Iste te jeseni objavljuje zbirku pod naslovom Planinski plesači. Ne, nije Pentiju ni retka ukrao. Ne može se od majstora krasti. Niti naučiti, ako nije ista maja u dušama i ako se majstor s tim ne saglasi. Tako mislim, a ne tvdim da je tačno. I Hodo je bio u egzilu, ali nije izdržao, vratio se. Jednom me, u ponoć, zove iz Berlina. Priča kako je ”maloprije” bacio svoj prvi kompjuter – pojeo mu tekst nad kojim se vazdan satirao, i priča kako mu je tuđina dojadila i kako će sutra, što sabah zabijeli, pravo kući. ”Kudijer?”, pitam, jer znam da su branioci srpstva sve granice zatvorili. ”Kud mi noge znaju”, odgovara Hodo, i za nekoliko dana naziva me iz Novog Pazara. Ah, sjećanja, i dokona naklapanja, a pogledaj, crnjo, koliko je sati! Hajde, leži, ako misliš prkno na kurs pomaljati.


6.

Gošća nam je etablirana književnica u dugačkom crnom džemperu od vune i u ljubičastim helankama sa kojih se boja, kao s kaučuka, bijelo oljuštila. Ona će nam, veli, govoriti o svom umjetničkom radu. Ali, ima pseto i pita se, gledajući u nas, strance, hoće li nam smetati ako ga uvede.

Tvärtom (naprotiv)! – graje stvaraoci; i tako nam se kuja, po imenu Tea, pridružila.

Književnica petlja s bravicom na torbi, dok se kuja šeće od stola do stola i ljubi se u usta s domaćim piscima. Kad mi prođe pored nogu i ofrnja koljena, naježim se. Ne bojim se ja pseta, već onoga u šta je ono pretvoreno. Vlasnica nam ushićeno priča: ”To je moja zaštitnica, moja muza, moja ljubavnica”. I još kaže svoje ime i iz torbe vadi nekoliko ”slikovnica za predškolsku djecu”, jednu tanku knjigu i još jednu, deblju. To su krimi-priče koje joj je zimus objavila opština gdje je ”davno, kao mlađa omladnika provodila ljeta”. Inače je ekspert za Internet, i poslije instalacije koju ćemo izvoditi u prva dva časa uputit će nas u osnove ove blagodeti.

I onda je započela prva zgoda dnevnog reda. Književnica je izvadila iz torbe nekoliko priručnih sitnica i hrpu prozirnih, svilenih mahrama. Kada ih je odmrsila i korijenom desnog dlana ispravila, krenula je i svakoga od nas jednom darivala.

Neće valjda, stigao sam da pomislim, i da, u istome trenu, od muke poblijedim. Hoće, hoće. Igrat ćemo asocijacija. To naliči, je l’ da, pjesničkom stvaranju. ”Igra neće biti teška, jer ste”, pretpostavlja, ”sve stvari vidjeli. Pobjeđuje onaj koji prvi kaže ime podignute stvari. Jeste li me razumjeli?”

– Jesmo – graknuli su gromko pisci.

– A, ne, nismo – šapnuo sam s mukom.

Prvo me je ona pogledala. Zatim kuja. A onda i bratstvo po peru. Još uvijek patim od prostrijelnih rana koje su mi nanijeli njihovi pogledi.

– Gospodin ne želi da se igra. Gospodin misli da je igra glupa?

Gospodin, ako ćemo pravo, nije mislio ni o čemu. Kao rosa po jutrini, njegova je pamet iskopnjela.

– Ma ne – rekao sam – ali moje, i ne samo moje, poznavanje švedskog, naročito skonskog dijalekta…

Slijedile su svakovrsne šale i kikoti, zatim dug i ujednačen smijeh. Pri njegovom zamiranju, književnica se nagnula k meni, prešla mi dlanom preko lica i potom veselo zaključila: – Gospodin se mraka uplašio. Diše kao golub…

– A, rospijo – procijedih po naški – de pogodi koji mi je ovo matrak u rukama. Vidiš, ima kapak, piše i kupljen je u Njemačkoj…

Gledala je u pelikan ne kao munja u gromobran.

– Eto – rekoh na njenom jeziku – nisi pogodila da je ovo naliv-pero. Možda bude bolje s povezom pro očiju.

Uzela mi je mahramu iz ruku, vratila se za sto i igra je započela. Držala je češalj u rukama. Dugo su pisci nagađali i najzad je jedan prozaista pogodio, i vrijeme je bilo za pauzu pa je književnica rekla da je igra završena i da mogu poveze skinuti.

Jedan među nama (pjesnik rodom iz Iraka) i dalje je sjedio sa crnim povezom pro očiju.

U bijeloj, razdrljenoj košulji, sa rukama na leđima i s vilicom u grč pritegnutom, podsjećao je na revolucionara na par sekundi prije strijeljanja.


7.

Čitam jedan stari Kišov tekst, objavljen prije desetak godina u Ord&Bild-u, švedskom uglednom časopisu. Objašnjava Kiš šta mu to dođe centralna Evropa i šta pisci u egzilu, dok se meni, nenadano, pred očima javlja boja onog dana u kojem sam čuo da je, majstor, nedostojnu zbilju napustio. Bio je to tipičan egzemplar jesenjeg metvila; narogušen i mrk od samoga jutra da bi, negdje po podnevu, započele padavine: kiša, zatim kiša prošarana snijegom; duše što se tiče: depresija pomiješana s tugom. Radio sam u ”zindanu”, dječjem odjeljenju gradske biblioteke ”D. Obradović”, u Novom Pazaru, kočio se do tri sata, a onda se kamenio još pô sata na stepeništu pred Radničkim, dvojeći se da l’ da idem kući (selo Šavce) ili u ”Fontanu”. Nije mi se išlo ni tamo ni tamo.

To je već vrijeme kada se iz zemlje, umjesto ljetine, vade kosti i mitovi, kada jata mladih ljudi lete s juga ka sjeveru, kada u beogradskom Klubu književnika, uz rumeno vino i duple gulaše, biraju Gedžu za oca nacije i spremaju hulje u nahije da podižu raju na gradove i proglase braću za dahije.

Malo toga izluđenog svijeta obrelo se u čaršiji i zasjelo u onim mračnim kafanama na početku Pijanog sokaka. Oko ručka premjestili bi se u ”Fontanu”. Ne da piju, no mesa da jedu. Bjehu čuli priče o ”pečenju u turskoj meani, koje se topi u ustima”.

Bilo ih je divno pogledati. S bradama od godinu dana i očima nalik na zečije, gutali su meso u velikim komadima, kvasili ga sa BIP-ovim a ne s Pećkim pivom i brisali brade sredinom od hljeba, bacali je zatim u prepune pepeljare, dizali se i vraćali u svoje ”štabove”.

– Šta ćeš, care – tješio se kelner Bego – Ovi nama daju plate. Hoćemo li još po jednu, kuća časti.

Ipak, sve smo rjeđe zalazili u ”Fontanu”. Bilo kako bilo, otišao sam narečenog dana kući i na dnevniku u 19.30 čuo da je ”književnik Danilo Kiš preminuo u Parizu, posle teške i kraće bolesti”. Uhvatila me strašna samotinja, tako da sam smjesta pojurio niz kosine, ugrabio neki taksi i u 19.55 bio u čaršiji.

Čaršija je bila pusta. Krenuo sam ka ”Fontani”. I ona je bila pusta. Zatekao sam samo Bega i od gostiju onog penzionisanog gastarbajtera koji, poslije prve loze, zaboravlja maternji i kalupi svijetu mater na njemačkom. Begu se učinilo da sam ”malo ucrnio”, krenuo je da donese pivo, ali sam mu ja rekao da donese votku, jer nam valja ožaliti dušu jednog prijatelja, koji je umro u Parizu.

– E hoćemo, vala – rekao je Bego – A koji je, kako mu je ime?

– Ime mu je Danilo Kiš. Majstor. Ponajbolji majstor u mome zanatu.

– Što pokupi jesen lijepe ljude. Riki, Predrag, Reško… Ja nam nasuh duple. Nek bidne jedna i od mene.

I tako smo Bego i ja ispili za dušu Danilovu, i onda sam ja nastavio sa pićem a Bego sa čišćenjem sakare i šanka, i vrijeme je prolazilo, i u neko doba izbio je mladi pjesnik Enes D. Vraćao se s nekog rođendanskog cijevčenja, pa je, po navici, zavirio da pogleda ”da te, kojim čudom, nema ovdje”. Kako me je bilo, veoma se razgalio a onda se, što je sjeo, ponovo smračio.

– Kako misliš umro? – pitao je.

Nisam mu to znao objasniti. I tako smo pili šutke. Samo smo jednom prozborili.

Tako je to išlo do gluhoga doba, a onda je Bego podigao stolove, oprao pod i dobacio nam ključeve mehane: – Prva sam danas. Vi sjedite, a ja moram lijek odspavati.

Dobri Bego. Čisto sumnjam da smo mu se ikad izvinuli i, što je još gore, da smo račun namirili. I tada, i prije, i poslije. Ali sada ni to nije važno.

Izašli smo iz ”Fontane” i krenuli uz čaršiju. Kad smo bili pred Grlicom, začuli smo kako ova draga česma burlja nekim mutnim i prozuklim hukom te nam se smučilo i obrnuli smo desno, uz jedan sokačić koji vodi prema zapuštenom jevrejskome groblju, čija bi nas strava, iz snošljivog, mamurnoga stanja, prebacila u mahnitost i onda bi, zasigurno, ta lična nevolja svršila kao nevolja čaršije. A čaršija nije znala šta će od nevolja. Stoga smo se namjestili tu gdje smo se zadesili i čekali zoru tako što smo pokušali da se prisjetimo početaka majstorovih priča. Počeli smo sa Ranim jadima: ”S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s petljom naniže”; pa sve tako redom, dok se ja nisam zamrsio s jednom rečenicom iz Grobnice: ”I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne do neznanja naoružana mahnitošću i mržnjom”, koja nije uvodila u neku od priča, već je stajala po sredini.

A onda je zabijelila zora prvog dana u kojem majstora nije bilo, a onda su uslijedili drugi dani sa zorama o kojim se, opominje B. Pasternak, ”može pisati samo na jedan način: tako da srce prestane da kuca i da se kosa digne na glavi”.

Kako nismo dorasli tom načinu, to nam valja ovdje jezik zavezati.

 
Peščanik.net, 07.10.2010.