- Peščanik - https://pescanik.net -

Dani u Valhali VI

Iza Tojiale nema više ništa.
Brzi voz za sever kreće s drugog kolosjeka,
na prozoru četvrtasta lica, kamenite njive
i djeca bucmasta kao krastavice.
Penti Saarikoski


U dnevniku čovjek nalazi dokaze za to da je, čak i u stanjima koja se danas čine nepodnošljiva, živjeo, gledao oko sebe i bilježio zapažanja, te da se, dakle, ova desnica pokretala isto kao i danas, kad smo, doduše, pametniji zahvaljujući mogućnosti da bacimo pogled na ondašnje stanje, ali zato utoliko više moramo odati priznanje neustrašivosti svojih ondašnjih težnji, koje su se ipak održavale usred potpunog neznanja.
Franc Kafka, Dnevnici


Tabla VI


BUDIMSKA KALDRMA


1.

Skisernas Museum leži u elitnom dijelu grada Lunda, među mrkim i visokim zdanjima iz XIV i XV vijeka. Najviše je crkava i crkvenih zadužbina, univerzitetskih zgrada, instituta, sanatorijuma i klinika zatvorenog tipa. Naselje je potopljeno u gusto zelenilo i kada se onuda uputiš osjećaš se kao hodočasnik na svetome putu. Ali muzej izgleda nagrdno; podsjeća na kasarnu ili konjušnicu. To je, ustvari, neka stara školska zgradurina, za koju je prilijepljeno nekoliko aneksa, trbušastih i betonskih, i jedna prostrana i mrka avlija. Iznutra je svjetliji i ljepši. Pun je sitnih, svehlih stvari bez velike umjetničke vrijednosti. Kao da ih je prikupljao neko u dubokoj starosti, te je, stravljen bliskom smrću, podizao barikadu, trpajući na nju svako čudo koje mu je dopalo u ruke. Doskora se nazivao ”Arhiv dekorativne umjetnosti”, čuva – stoji u prigodnom katalogu – ”prevashodno crteže i skice, kao i ostalu sekundarnu građu koja prati nastajanje umjetničkog djela…”, osnovao ga je, 30-tih, jedan Jevrej, historičar umjetnosti.

Eksponati su naređani na dva sprata. U prizemlju, odmah iza recepcije i aule, leži švedska sala sa kipovljem i platnima koja predstavljaju stare nordijske bogove. To su kolosalni gipsani odlivci, urađeni po grčkom uzoru. Tako Tor naliči Apolonu, a rutava Freja graciji Ateni. Odatle se ide – s desna, u rezervnu, malu izložbenu salu i sa čela u veliku, internacionalnu. Zatim slijedi jedan hodnik po imenu ”danska soba”, aneks s ćebadima i drehama Christo&Jenne-Claude, pa norveška i skulptorska sala. Na spratu su zbirke afričke i meksičke dekorativne umjetnosti. To su divne prostorije, sa drvenim vračevima, tarabama i maskama, sa skicama za murale i sa minijaturnim crtežima i freskama pred kojima uvijek ima svijeta zanijeta u gledanju.

Internacionalna sala je hraniteljka Skisernas muzeja. Platna koja vise sa njenih zidova golema su i pedantna. Desetine skulptura koje – imaju točkove – svakog jutra i večeri kotrljam sa rezervnih na prijestolna mjesta, također su zabavne pojave. Pomjeram i stari, preteški klavir i kad ga pokrenem i kad ta drtina zaurla niz salu, napatim se dok ga, prije no hrupi o zidove, zaustavim. Svake srijede u internacionalnoj sali održavaju se stručna predavanja, svakog ponedjeljka muzički koncerti, a svakoga petka poslovni ručkovi. Za ove posljednje, moram iz podruma iznijeti pet šper-ploča veličine 3 x 1,5m, postaviti ih na nogare i naređati uokolo 140 stolica. Ručkovi u internacionalnoj sali veoma su popularni. Poslovna gospoda i njihova klijentela uživaju da jedu i da blehnu u šarene table. Čišćenje sale, po svršetku ždranja, teže je od čišćenja Minojevih štala.

Vratimo se sada jednoj gruboj, ručno napravljenoj svesci od mrke hartije, koju sam dobavio u indijskoj prodavnici i koju sam, mjesto hamajlije, nosio ovuda i hvatao „čiste zrake“, kada bi me zraka muzejska zagušila. Hoću reći, skrio bih se negdje, odvrnuo poklopac na peru i po mekom mesu te sveščice, bilježio muke i strahove.

3.02.’99. Večeras je koncert: Musica vitae. Program: Lidholm, Bach, Mozart. Arrangemant: Lunds Kammarmusikselskap (LKMS).

Valja mi ukloniti eksponate iz internacionalne sale, dovući iz podruma sto i dvadeset stolica, naređati ih polukružno u obliku potkovice. Čuvar prije mene, jedan mlađi Kurd po imenu Rojdi, ređao ih je kao u prigradskom kinu, ali se muzejskim mumijama moj „antički“ način čini prigodnijim.

Moglo bi se reći da dovodim stvar pod svoje. Očistio sam zapuštene koridore i odaje, magacine i depoe, oprao pod u sobi za odmor, uklonio sa puteva (i podova) kataloge, razglednice i postere. Ljuto sam se zagrijao za ovaj posao. Pa i oni, izokola, govorkaju kako bi me rado ostavili, ali je budžet univerziteta skresan – bije vlada po pameti – i mnoge humanitarne linije su ukinute. Osim toga, muzej je dobio novac za restauraciju i dogradnju. Radovi će započeti krajem ove ili početkom naredne godine i za to vrijeme bit će zatvoren za javnost. Već su imali izložbu arhitekte iz Štokholma, čiji je projekt dobio prvu nagradu.

Imam zgodno radno vrijeme. Počinjem u 12 i završavam u 16.00. Ponedjeljkom sam slobodan, jer su muzeji tim danom zatvoreni. Teškog posla nema. Osim tegljenja sa klavirom i starinskim platnom za projekcije. Platno leži u dugačkom, kovanom sanduku-gredi, koji moraš podići na nogare i ako se okliznu, greda će ti kičmu prelomiti. Tako je stradao jedan čuvar prije mene. Kad se sanduk podigne i učvrsti, otklopi se kapak i pomoću vinta raširi platno. Ali, to je jednom u nedjelji i uvijek mi neko pripomogne. Možda bude kakve strave s proljeća, avlija je puna svakojake gvožđurije i gromada mučenog mermera.

Dva puta sam dirinčio u evropskim muzejima. Prvi put u Nirnbergu. Renovirali su podrumske prostorije gradskoga muzeja, grube radove izvodila je firma mog rođaka, Abdulaha Balkana (izbjeglica s kraja pedesetih; krmska Turska, morali su imena mijenjati – stoga Balkan umjesto Ličina) i ja sam radio ilegalno. Rušio sam trščane plafone, krunio malter sa cigala, zatim cigle i sve to izbacivao napolje. Jednom sam, tako, izvukao ispod šuta graviru starog Nirnberga, dopala mi se i sklonio sam je u stranu. Istoga se dana pojavio jedan uspaničeni muzejski radnik i stao preturati po otpadu koji se za nama gomilao. Upitao sam ga šta traži i pokazao mu gravuru o zid oslonjenu. Kako mu se lice ozarilo. I taj me je, rad zahvale, uveo u legate i u spomen-sobu Albrehta Direra. Vidio sam puno blaga, čak i ono za koje, u normalnim prilikama, treba tuce specijalnih propusnica i dozvola.

Radio sam, na crno, mjesec i po dana, a onda me radna policija uhvatila. Sjećam se imena mojih kamarada: Abdulah, Gulhan, Nuško, Džeko, Behar i Sulejman. Osim Gulhana, svi su bili naši turci, bihorski Bošnjaci i Torbeši.

*

Danas: iznošenje i ređanje stolica. Imamo večernje predavanje. Govorit će se o gradskim zelenim oazama. Postaviti zaštitnike na sijalicama u danskoj sali i promijeniti male, duguljaste, pod pokrovnim staklom portirnice. Prije toga arhiv. Hronološka obrada recenzija iz novina o lokalnom vajaru koji je rođen 1915. i još nije umro. Zaviriti u ”Šipurke” (kratke, zavičajne priče, koje nosim na posao, kako bi ih „pročešljao“). Dolazi/miriše proljeće. Može li pisanje biti terapija? Može. Dok me nije potrefilo, nisam u to vjerovao. Kad me uhvati moja drhtavica, ispišem toliko za dva tri sata, da mi treba, poslije, pô godine da ”štivo” dešifrujem i prebrišem.

Ko-Ge, arhivar muzeja, dizajn-majstor, voli rusku avangardu. Danima čitamo o Bulgakovu i njegovim Ðavolijadama (objavio ih je, nedavno,Ellerstroms) i o nekom ruskom fotografu čija se retrospektiva postavlja u muzeju Moderne umjetnosti u Štokholmu. Zatrpan sam kopijama novinskih tekstova. Svakog časa Ko-Ge silazi s gornjeg sprata, stiska rolne ispod miške, osvrće se uokolo, i zatim ih odvija. I sve to čitam između jutarnje i podnevne pauze za kafu. Moram, jer on će me preslišati. Njega volim. Napravio je sjajnu postavku Bahausa i još sjajnije grafike za lundske antikvarnice. Kritičari uglednoga Dagens nihetera tvrde da je Ko-Ge vodeći dizajner u Švedskoj. On pripada pticama. Na isti način svija glavu i gleda iskosa. Bježi od ljudi, a, eto, sa mnom se združio. I on nosi blokče i škrabucka. Romboide, kocke, arabeske. Zna latinska imena svakoj Božjoj biljci i mušici, zaglušio me s njima.

Pequot, književni časopis iz Malmea, objavit će mi dvije pjesme:VisefjerduiMiten av Mars.

U muzeju se pripremamo za postavku materijala o R. Valenbergu. Izlagat će i Gustav Krajc, skulptor mađarskog porijekla. Upoznao sam ga, rođen je sredinom 20-tih, ali je živahan poput čigre. Jedan njegov rad posvećen Valenbergu postavljen je u njujorškoj Prvoj aveniji 9.11.1998. godine. Mnogo muke s afišama, kuvertama i adresama koje je valjalo nalijepiti. Pa plakate za jarbole okolo muzeja. I limene table. Ima ih, avaj, svud po gradu. Vislav, konzervator, smatra to najtežim dijelom u poslu čuvara i na tome su mnogi prste polomili. Ali, veli, mi smo naši i on će mi u tome pomoći.


Vaktmestare

Sedam dana čistim podrume muzeja. Svakog sam se čuda nagledao. Ali, sobica zadnjeg pravog (zaposlenog) čuvara – niko mu se ne sjeća imena, „a do juče beše ovdje“ – ostat će mi u trajnom sjećanju. Nije viša od naručja, i tu je, taj Finac, svoj život smjestio. Pripadao je grupi krig barn – ratne djece, koja su, iza četrdeset pete/šeste, prebačena iz Finske ovamo i ovuda, zatim, rasijana. Bio je slikar-amater, sobica je puna polupraznih rolni crtaćeg papira, drvenih ramova, skorjelih tuba i četkica, ali i košulja, pantalona, gaća, kašika, tanjira. Našao sam i budilnik koji je – kosa mi se digla s glave – zazvonio kad sam ga navio. Pričala mi je Marta da je Fincu ta sobica bila druga kuća i da je o vikendu u njoj i spavao. Inače, živio je u Malmeu, svakog dana putovao i stizao na posao dva sata ranije i dva sata docnije odlazio. U 46-toj godini se razbolio i nije mogao putovati. Tadašnji šef muzeja, jedan divan i plemenit starac, dozvolio mu je da noćiva u ovoj odaji. I ovdje, gdje sad leže, jedna preko druge, vreća s gipsom i vreća sa skrobom, pronađen je mrtav. Marta kaže: „Umro je u nedjelju, i kako muzej ponedjeljkom ne radi, našli su ga u utorak i predali nekom finskom udruženju, jer nije imao nikog bližeg. Nije imao ništa, osim ovih dreha ovdje. I kako ih, sada, baciti u smeće?“

Vislav mi je pokazao kako se gradi smjesa za plakate. Uzmeš dvije tri pregršti skroba, baciš u vruću vodu, miješaš prstima sve dok ne dobiješ gustu smjesu, zatim je naneseš na obje strane plehanih ploča, nalijepiš izložbeni plakat, pazeći kako stoji naslov, i ostaviš da se suši sedam-osam sati.

Tišina muzeja. Miris poda ulaštenog sprejovima za sijanje.

3.4. ’99. Seoba Albanaca sa Kosova. Nema spavanja, nema disanja. Puna, pišu, Crna Gora, Makedonija, neviđeni merhamet Rožajaca. Nijedan Makedonac nije primio u kuću nijednoga Kosovara. Jadni oni. Kad im odu gosti, ostat će im samo mržnja. U meksičkoj sali, smirujem nervozu. Nemam šta da radim, gledam kroz pendžere. Travnjake probijaju prvi žuti cvijetovi, slični maslačcima.

Svake noći sanjam kuću u Šavcima. I sadnice oko kuće. Posadio sam desetak stabaoca šljiva i samo se jedna, pred vratima, primila. Vidio sam je u ljeto 1997. godine. I otad mi raste pod kapcima i zbog toga, kad god mogu, držim oči zatvorene.


2.

Postavljamo izložbu o Raulu Valenbergu. Bio, za vrijeme rata, švedski konzul u Budimpešti i spasio mnoge Jevreje iz tamošnjeg geta. Po svršetku rata, gubi mu se trag (i život) u nekom od sovjetskih logora. Porodica Valenberg najbogatija je i najmoćnija ovdašnja porodica. Neki od njih, šapuće se, otkupljivali su od nacista zlato koje je čupano iz ljudskih vilica.

Izložba ima tri cjeline. Radovi skulptora Gustava Krajca postavljeni su u sporednoj sali, radovi autora sa konkursa za monument Valenbergu u Štokholmu u uskome koridoru. Odabrano je šest skulptora, a pobijedila je danska umjetnica Kirsten Ortvend, čiji su uradak – hrpa sitnog, crnoga kamenja na bijeloj podlozi – zlobnici (i štampa) nazvali „Pseća govna“. U internacinalnoj sali održavaju se predavanja, prisjećanja i fotoizložbe. Govorit će i g. Kofi Anan, sekretar UN-a i ovdašnji zet; žena mu je sinovica R. Valenberga. Pored sve te pompe, veoma je vidno kako spomenično obilježje ovom divnom i hrabrom čovjeku ne bi, svojom voljom, nikad postavili ovdje.

 
Budimska kaldrma
.

U pomoćnoj sali trebali smo pripremiti temelje za kopiju Krajcovog njujorškog monumenta. Stigao je prošle hefte, u pet-šest sanduka koji nisu bili teški i ja sam ih sam odvukao u podrume. A onda nam je stigla podloga. Dan je bio sličan danima u paklu; ljuštila je kiša, fijukao vjetar, oštar poput kravljega jezika, a kamion sa paketima bio je parkiran ispod Biskupskih konjušnica, na pô sata odavde. Imali smo, doduše, teretna kolica, paketi su izgledali ljupko, ali nije bilo šale da ih pomjerimo. Odrao sam kožu do lakata, ukaljao se do za vrat. Paketi su krili kocke od crnog kamena. Rezane su grubo, vonjale su na močvaru i sa strane, kada bi se osušile, osule bi se sivim, žutim i cvenim pjegama. Jedna kocka teži 12-15 kg, a valja ih nasložiti u kvadrat koji hvata pô odaje. Prije no što smo počeli, Johan mi je rekao kako je „kaldrma“ dignuta iz bivšega jevrejskog geta u Budimpešti i meni se trbuh za jednjak slijepio. Čuvao sam da ih ne ozlijedim pri spuštanju, ređao ih kao da hljebove ređam, misleći na one koji su ih prije mene nosili.

Kod šefa muzeja na ”radnome razgovoru”. Veli da sam najbolji čuvar u vrijeme njegove vladavine. Nazvao je sekciju za rad i Komunu i produžio mi boravak do zatvaranja muzeja, tj. do 31. januara 2000. Zamalo sam ga poljubio. A onda sam pokunjio kišu, sjetivši se kako nemam prava na godišnji odmor i kako ni ovog ljeta neću vidjeti nikoga od svojih.

Opet sam sanjao rahmetli Riza K. To mi se dešava kad god se nakupim čemera, pa u snu, odgušim. Po buđenju, depresija. Vikao sam na Hamzu, bojio je neke figurice u kuhinji, i on se rasplakao. Otišao je u školu ridajući. E. mi kaže: treba Rizu izučiti jasin. On nema nikog živog da mu to učini. I tako sam, cijelim putem, mislio o Rizu. I o tome kako mi, njegovi prijatelji, dokonamo i lažemo kako ćemo pokupiti njegove tekstove i priče dok se daju pokupiti i kako ćemo onda divnu knjigu našem Rizu objaviti.

Ko-Ge mi je dao ausvajse za tri antikvarnice. Imam, u svakoj, popust 10% i imam njihove kataloge. Kakve su to riznice! I pita me: slušaš li muziku dok radiš? Slušam, kažem. Poklanja mi tri kasete sa muzikom Filipa Klasa i mapu s crtežima Bruna Šulca. Crteži su takvi, da bi, da ih vidi, i veselog Goju prestravili. Ne stižem da mu se zahvalim – ide Johan i nosi korita za fontanu. Danas ćemo da puštamo ”vodu u avliji”. Voda prska uokolne figurice i kad jednu šinu mlazi, ona počne da se vrti. U tome je njena veličina. Kao oni pijevci na dimnjaku. Vratimo se, sada Brunu. Napisao je dva prozna dragulja Prodavnicu cimetove boje (1934.) iSanatorijum pod klepsidrom (1937.). Vodio je stidljiv život u zavičajnom Dohobricu u istočnoj Galiciji i izdržavao se radeći kao gimnazijski učitelj crtanja. Znalo se za njegovo literarno i crtačko umijeće, ali nije za slikarsko. Zasigurno se ovaj tihi, depresivni samotnjak ne bi oprobao u toj likovnoj tehnici da u Dohobric nisu hrupili fašisti. Jedan od njih je i austrijski SS-oficir Feliks Landau koji ”radi službe” dobija na korišćenje jednu vilu i živi u njoj sa suprugom i dvoje djece. Landau je pedantan, vodi dnevnik i u njemu, između ostalog, opisuje kako izvodi suprugu na balkon i vježba je u gađanju. Za mete im služe jevrejske djevojčice koje u prodavnici preko puta rade kao sluškinje. Uz vježbanje u gađanju, g. Landau se zanima i za umjetnost. Čuvši za umijeće Bruna Šulca, uzima ga u najam i zapovijeda da mu oslika dječju sobu sa njemačkim bajkolikim motivima i da, potom, i njega naslika. I taj portet jedina je sačuvana slika B. Šulca. 1942. godine, jedan drugi ljubitelj umjetnosti, po imenu Karl Gunter, pita Bruna: Bist du Shultz? i po potvrdnom odgovoru, ubija ga. K. Gunter nije imao lično ništa protiv Šulca, no je bio kivan na njegovog gazdu koji je ubio njegovog Jevreja, zubara. Gledam u crteže, vraćam onda mapu Ko-Geu, prošapućem: zanimljivi, lijepi.

Našli u bašči mrtvu mačku. Intendanke i gospoje iz blagajne trudile se, vazdan, da zaplaču. Metnuo sam macu u Bahaus kesu i bacio je u otpatke.


3.

Nazivam se R. L., znam formulu brave na vratima Skisernas muzeja, saginjem se, šapućem je i vrata se otvaraju. Tako treba, kažem, jer sam njegov čuvar i čuvat ću ga do kraja stoljeća. U deset mi stižu (tvrde dnevni protokoli) prvi gosti: grupa studenata primijenjene umjetnosti. Stižu blijedi i bezvoljni. Uvodim ih u salu s domaćim kipovljem.

Skicirat će danas nordijske romantike-rodoljube. Skuhao sam dva ibrika jake kafe, napunio košarice bularkama i oni su navalili; prodao sam začas sve to, zaradio 120 kruna, zaključao spoljnja vrata, otključao vrata sa terase.

Nastavnica crtanja, sredovječna žena s blijedom, sijerom kosom u rep uvezanom, s modrom pelerinom, crnim pantalonama i čizmama, izlazi da puši. Ime joj je Gunel, a zovu je Hexan (vještica), pričljiva je i cinična i ja volim da je slušam. Jutros kuka na Vislava, konzervatora, koji joj je uramio neke skice i s cijenom je propisno odrao. I ja kukam. Nadao sam se da ću ovdje ostati poduže, ali muzej ide pod mistriju, dobili su silan novac i odavde i sa strane (EU donacije i fondovi), gradnja kreće od jeseni i Skisernas museum bit će zabravljen tri godine. Gun mi predlaže bolnicu – noćna smjena. Zapiraš i paćiš zadnjice staraca, prenosiš ih iz odaje u odaju, ali samo tri večeri u nedjelji, ostalo si slobodan.

– I čitaš im, kaže Hexan, – iz Biblije sve dok kapke ne zatvore.

Ona poznaje neke umjetnike-strance koji su godinama tako izdržali.

Slijeću vrane na kipovlje. Jedna je sjela Greti Garbo na rame, zagleda joj lice i zatim je kljuca u obrve.

Tačno u podne otvaramo dvore za građane. Danas neće biti muke. Nema šefa, nema birokrata. Ima mene, vaktmestara, i Ko- Gea, arhivara. I na recepciji – Marta ili Ambrin, vidjet ćemo. Marta kuha bolju kafu, a Ambrin je bolje duše.

Gun prolazi da nadgledne ”epigone” i kaže mi: – Danas sam sretna i vesela. Dođi, imam jedno zgodno blokče.

Blokče je grube, blatne boje, na prednjoj korici roguši se Strindbergov portret, urađen olovkom. Sliči na Enesa. Blehne, mislim, kao Enes, kad ga, u deset uvečer, u ”Fontani”, podsjetim da nemamo para i pijemo zadnju votku, a vani nas čeka noć sa nedjelje prema ponedjeljku. Prolazim kroz hodnik između švedske i internacionalne sale, ulazim u koridor s desne strane, provjeravam gore li svjetla u toaletu, otključavam moj magacin, vadim krpe i sprejove i vraćam se u skulptorsku salu, zavirujem u blokove i u lica djevojaka koje čuče uz masivne mozaike i odlivke.

Ova nedjelja nije loša, moglo se živjeti. Dobio sam poziv za učešće na međunarodnom festivalu poezije u Malmeu. Pozvao me Dan Abelin, bivši urednik Ordkonsta. On je, tvrdi pozivnica, umjetnički sekretar festivala. Nastupit će dvadesetak pjesnika iz svijeta, i ja, privremeni čuvar Skisernas muzeja. Dobio sam i antologiju za ovu godinu, sjajnu brošuricu s abecednim redoslijedom autora. Pored mog imena stoji Bosnia/Sverige. Pitali su me je li pravo, rekao sam nije; za prvu sam vezan tek iz želje, a za drugu iz prisile. Za antologiju su odabarali Martovske ide, štampana je u originalu i u prevodu Ð. Žarkovića.

Festival traje četiri dana, već me hvata drhtavica, nisam čitao ima jedno petnaest godina. I ovo je lampa, u tijesnoj mrklini, predah na putu u čisto ludilo.

Tirišio staze, nasipao sitni šljunak, kupao eksponate, hvatao – mrežom za leptire – zelene plahte algi u fontani, čitao Nin, nisko lažljiv i potuljen, obrisao klupu s njim, sjeo na klupu, do Ko-Gea, samotnika i čudaka, koji nema ništa osim pet hiljada prvoklasnih knjiga (godinama probiranih iz fondova sjajnih lundskih antikvarnica i bokhandela), okretao lice k suncu, grijao se kao gušter, a kada je Ko-Ge otišao, otvorio blokče, zapisao: Danas je Ko-Ge stajao u bašči nepomično pola sata. Ispred njega vjeverica – izvijena, glatka i crvena kao bakar. Stajali su, tako, gledali se. I onda se neko nasmijao i vjeverica se izgubila. Gaču čavke. Tamo, iznad carskih konjušnica i crkvenih kupolica. Prva jata slijeću na vrhove granja u spoljnjem dvorištu. Dolete, u podne, naseru se, oboje u bijelo travnjak i kipovlje. I ti, onda, struži četkom il’ golim noktima.

Nedjelja je, radno vrijeme 12-16. U internacionalnoj Sali čeka 140 stolica. Sklapam ih, slažem po devet komada na kolica koja mi je Finac u amanet ostavio i liftom ih spuštam u podrume i opet ih slažem u redove od devet komada. Marta sprema zakusku za goste, dolazi nam skonska vlastela i svita. Već je stigla prethodnica – jato baka i djedica, koje šetam kroz afričku salu. Lupam im, malo, u bubnjeve i u one žute udaraljke koje sliče na volujska muda. Na čeonom zidu, između drvene antilope i krasnih vrata, skinutih sa neke vračeve kolibe, jedna bakica tašnu izgubila. Nalazim baku na prijemnom, krca bombon i srče kaficu. Kad ugleda torbu, zapljeska rukama i zatim me dodiruje i gleda u oči. Naglo mi se čehre gasi i zadugo zujim iz odaje u odaju i ne mogu da se smirim i osjećam kako muka niče u stomaku i kako me hvata napad i ulazim u toalet i zatvaram vrata i nestajem. I to traje, tako.

Sjedim, sada, ispred koridora, čekajući na čas u kojem ću čuti Martu kako me doziva i šlapara niz tavninu. ”Volja za bježanjem”, jeza, ledeno znojenje. Bježim iz jeze donjih sala, otključavam terasu, izlazim napolje.

Lupa zvono s lundske katedrale. Tri prozukla, prijeteća udara.

Navlačeći maglu kao jorgan preko glave, krajolik se sprema za spavanje.

KRAJ

 
Iz knjige Dani u Valhali

Peščanik.net, 09.10.2010.