Prikaz knjige Ulricha Schillera: Njemačka i ‘njezini’ Hrvati. Od ustaškog fašizma do Tuđmanovog nacionalizma, Razlog, Zagreb 2013.
Jedan drugi Schiller, veliki njemački pjesnik, nije nas Hrvate lijepo pozdravio u svojoj trilogiji Wallenstein; u atmosferi supijanih plaćenika, odasvud skupljenih, tamo se pita jednoga našijenca: „O Hrvatu, gdje si ukrao tu narukvicu?“ Hrvati u Tridesetgodišnjem ratu tukli su se na objema stranama, njihova je konjica bila nerješiv misterij švedskom stožeru, vijest je iz starine da su spalili Heidelberg, itd.
Trajalo je to „bratstvo po oružju“ preko svake mjere, sve do Staljingrada. Međutim, o ustaškoj vojsci Nijemci oko Hitlera nisu imali visoko mišljenje. Himmler se, naprotiv, divio Titu (!), premda ga je naravno htio smaknuti svim sredstvima.
Hoću reći, „romansa“ Nijemaca i Hrvata duga je i „dinamična“. Narodi još su se više spetljali od svojih vojnika: doseljeni pa protjerani Donau-Schwaben, naši gastarbajteri, njemački turisti itd. I eto sada jednoga Nijemca koji je uložio golem trud da shvati nas kakvi jesmo, ali i da osvijetli ulogu Nijemaca u našoj novijoj povijesti. Ulrich Schiller rođen je u Šleziji, u drugom ratu bio je kod zrakoplovstva, pao je u zarobljeništvo, rat mu je uzeo domovinu koju su preplavili Poljaci, a on je, umjesto da ih zamrzi, odstudirao slavistiku! Kao novinar obilazio je zgarišta trećeg balkanskog rata koji tako podsjeća na onaj Tridesetgodišnji što je vratio Europu barem sto godina unatrag. Gdje bismo bili mi da rata kod nas nije bilo?
Naređeni zaborav
Njemački izvornik izašao je 2010. U publicistici desnog spektra dočekana je ova knjiga na nož. Uopće se ne radi o tome da knjigu nisu razumjeli; već baš naprotiv, ocrnili su je jer su je razumjeli. To je sigurno zagorčalo zadnje autorove dane: Ulrich Schiller umro je lani. Nažalost, ove retke on više ne može čitati. A i da može, ništa to ne bi promijenilo na stvari da se mi sami moramo s njom suočiti i nositi. U njoj doduše nema senzacionalnih otkrića; nema ničega što ne bismo znali, iako postoje mjesta koja je već potisnuo naređeni zaborav. Njezina je glavna vrijednost u dvije riječi u sljedećem: Schiller je sistematizirao sve što se odnosi na ulogu suvremene njemačke države, ponajprije njezine političke klase, u jugoslavenskom sukobu.
S obzirom na gore skicirane povijesne veze, sretne i nesretne, ta je uloga ključna. To samo po sebi i ne bi bilo loše, da je Njemačka djelovala na temelju širih povijesnih uvida; da je, naime, krenula od zajedničke povijesti, napose u drugom ratu, sa svojih pozicija ipak kako-tako odrađene (aufgearbeite) ili čak svladane (bewältigte) povijesti. Ali nije! I u tome Ulrich Schiller vidi golem problem: ključni akteri, kao Kohl ili još više Genscher, jedva da su nešto razumjeli. To je za sve nas tjeskoban zaključak. Ne samo da nisu razumjeli, već su krenuli od posve krivih pretpostavki do kojih su jako držali: to je valjda nešto još tjeskobnije. Odnos službene Njemačke, u predvečerje priznanja hrvatske secesije pa do novijeg doba odjednom izgleda kao obnova nezdravih alijansi; obnova pakta osovinskih sila!
I prvi i drugi rat tu su odjednom i opet u igri. To naravno nije moglo biti neko obećanje sreće.
Otrovni mjehurići
Ne samo to: Ulrich Schiller tvrdi da je upravo balkanska epizoda drugog rata valjda najdublje položena, tojest najvećma potisnuta, u povijesnom pamćenju njegovih sunarodnjaka. O Staljingradu izašlo je na stotine knjige, o češkim Lidicama, o masakru bacačima plamena u Oradouru isto tako; pa i o Varšavskom getu. Auschwitz je, zar ne, opsesija svih mislećih Nijemaca. Ali „prokleta zemlja Balkan“ (tako se to naime kaže na jeziku njemačkog žurnalizma) ostala je nenapisana knjiga. Pa čak to vrijedi i za doba kad je drugi rat još tutnjao: za Hitlera je Balkan bilo područje koje je imalo ostati prohodno, ništa više. Ustaška mahnitanja nisu mu išla u račun, ali nije ništa učinio da ih spriječi. Po svoj prilici računao je s tim da će se „balkanski divljaci“ uzajamo istrijebiti, i to im je gotovo pošlo za rukom. Račune mu je pomrsio Tito.
A onda je Tuđman u veljači 1990. (kako je to već bilo davno!) na osnivačkom skupu svoje stranke promrsio nešto o kontinuitetu buduće države s NDH. „U ključanju umirućeg Titova komunizma dizali su se otrovni mjehurići nacionalizma“ (s. 149, prijevod Marko Lehpamer). Tome smo svjedočili: nametnuta revizija povijesti našla je svoje zagovarače, svoje pragmatičare, svoje korisnike, i kao takva imala je biti ugrađena u temelje staro-nove države. A i Kohl je u to doba, na konvenciji svoje stranke, mrmljao nešto o povijesnom savezu Nijemaca i Hrvata, ostavljajući u oblaku na što je točno mislio.
Kasniji Kohl užasavao se Tuđmanovih radikala, imam nekih saznanja o tome, ali rasap bivše državne zajednice kao i rat bili su pretprogramirani. Štoviše, željeni. Domovinski rat, službeno je naređeno, ima se smatrati nametnutim i obrambenim.
Željeno čedo
Upravo je u toj točki Schillerova kritika tuđmanizma razorna. Kod Marxa ima jedno mjesto o tome kako nije važno što ljudi subjektivno misle da čine, već što stvarno čine. Za Tuđmana i njegove, međutim, nije uopće nužno držati se te razlike: nema nikakve razlike između onoga što je on subjektivno smatrao nužnim od onoga što je objektivno poduzimao. I meni su nejasni svi oni – ako se ne radi o kvocijentu koji bi se mogao i izmjeriti – koji tvrde da je rat bio nametnut. Ovo je još daleko od „izjednačavanja krivnje“, ne radi se o tome. Ratove ne vode anđeli, niti ih programiraju bogovi. Ali treći balkanski rat porođen je u mržnji, u otrovnim mijazmima „umirućeg komunizma“, što god da je to bilo, i to kao željeno čedo! Nije li prvi hrvatski predsjednik na Jelačić-placu, godine 1992. zavikao: „Rata ne bi bilo da ga mi nismo željeli!“? Tuđman je čovjek moći; takvi su navikli dobiti ono što žele.
Schiller je, a to zato što je proputovao Hercegovinom još kao student, osobito istraživao Tuđmanovu bosansku avanturu, cijeli mračni kompleks Herceg-Bosne, pse rata koji su unesrećili taj prostor – za koliko? Za stotinu godina, što je sa stanovišta ljudskog vijeka zauvijek.
No „idejna artiljerijska priprava“, pokretanje revizije povijesti, cijela mitomanija u vezi s Bleiburgom uz istovremeno potiskivanje uspomena na Jasenovac, zbiva se u atmosferi okončavanja hladnog rata i sloma sovjetskog imperija. Schiller u dvije riječi tvrdi da je u tom kontekstu bilo jako malo razumijevanja od strane Zapada za jugoslavenske specifičnosti; ona je naprosto morala biti uključena u tu veličanstvenu pobjedu koja nas je uvela u unilateralni svijet. U tome je sigurno bilo i osvetničkih natruha: mnogi na Zapadu koji figuriraju kao namicatelji ideja poretku moći nisu zaboravili privlačnost koju je Jugoslavija imala za zapadnu ljevicu – jer je bila „nešto drugo“ i jer se oduprla staljinizmu. Samoupravljanje, naprimjer, kojemu se danas rugamo, bilo je nekoć predmet proučavanja raznih namjernika, pa i samog njemačkog novinara. A Jugoslavija bila je propusna i kao nesvrstana zemlja nije ugrožavala nikoga.
Što se pak tiče Bleiburga, tu Schiller ima vrlo točnu formulaciju koja u današnjoj Hrvatskoj jedva da ima pravo građanstva: „Bleiburg je počeo 1941!“ (s. 82). Intelektualni ministranti naređene revizije misle dakako da je sve obratno: da se vojska „šumara“ i „čarapara“ teško osvetila ni za što. Da državni teror velikog stila, kojemu Schiller nastoji pronaći točne proporcije, u vremenu prethodi kraćem teroru osvetničke pravde, i da se ima smatrati vezanim kao uzrok što je vezan s posljedicom, to jedva da se smije reći.
Dakle, rane devedesete: komunizam je kolabirao ali, misli Schiller, osveta za prijašnje zanose nije još potpuna. I na mnogim mjestima ove prevažne knjige varira se tvrdnja da je rasap Jugoslavije programiran kao „zajedničko umjetničko djelo“ mnogih autora, izvana i iznutra, samo nešto poput završne epizode hladnog rata: pada Zid, pada i zastor, prebrojimo mrtve! Nešto kao refleks toga rata!
Otud mi je plauzibilna, ali po sebi nevjerojatna tvrdnja da su njemačke obavještajne službe (BND – Bundes Nachrichten Dienst) već uvelike radile na stvari raskrojenja državne zajednice dok je službena njemačka vanjska politika još uvijek stajala na stanovištu njezina očuvanja! Upravo u tome vidi Schiller veliku odgovornost njemačke političke klase: igra je bila dvostruka i licemjerna!
Evo Schillerove procjene za onoga u žutom puloveru kojemu su ponegdje u Hrvatskoj podigli spomenike i koji ima više ulica od bilo kojeg hrvatskog književnika: „Područje Genscherove moći i akcije bili su sukob Istok-Zapad (ergo, hladni rat, opaska moja) i kroćenje toga sukoba. Za balkansku strategiju na kraju istočno-zapadnog sukoba nedostajali su mu pretpostavka, nepristranost, dalekovidnost i osjećaj. S Kohlovim klišejima o ‘osjećajima mržnje koji su rasli stoljećima’, mržnje među narodima, nisu se mogli rješavati novi problemi“ (s. 163). Pa se onda valja pitati, što je Genscher uopće imao osim žutog pulovera? A bilo je vrijeme kad je i u najmanjem kutku Hrvatske zvečao (slab) šlager Danke, Deutschland! Na čemu?
Bosanska epizoda
„Razdvojiti se od Jugoslavije i Srbije Tuđman je mogao i bez rata – da pred sobom nije imao cilj velike Hrvatske, s podjelom Bosne“ (s. 229). Eto, tu smo sad kod epizode kad su trebali otpasti i najtvrdokorniji oko Tuđmana da su imali zeru pameti. Neki i jesu otpali, zasnovali su čak i nove stranke, bez osobitog uspjeha, premda su kao pojedinci nastavili djelovati kao ljudi političkog uspjeha. Schillerova knjiga staje negdje s 2010, s krajem drugog Mesićeva mandata; očito, njezin ju je pisac pisao skoro do svog zadnjeg daha.
Schiller, već kao vojnik Wehrmachta, vidio je u životu svašta; pa je onda i kod nas, putujući Balkanom s notesom u ruci, vidio svašta. Ali ima jedan događaj koji ga je potresao više čak i od istočnog fronta kad se onomad dopao ropstva: to je rušenje mostarske ćuprije na dan 9. studenog 1993. Rušenje četiri džamije u Stocu može konkurirati, ali na kraju će nezavisni žiri rušitelju mostarskog mosta morati dodijeliti plaketu kao i apanažu.
Eto, na bosanskoj epizodi, toj kulminaciji etničke i vjerske mržnje na Balkanu, prestala je djelovati „milost kasnoga rođenja“ za moju generaciju rođenu poslije rata. Cipele u to doba bijahu loše, hrana kako-tako, ali u šezdesetim ovaj je prostor, pod rukom „najvećeg zločinca naroda i narodnosti“, doživio nešto kao prosperitet. Mislili smo da ćemo izbjeći ratove, ne samo kao sudionici, već kao misleći ljudi koji se neće morati oduprijeti tome da netko počinja nasilja velikog stila quasi i u naše ime. To se trećim balkanskim ratom srušilo u prah i pepeo, kao i toliko toga drugoga.
Srebrenica, vjerojatno najgori masakr nakon drugoga rata, koji su skrivili Srbi, pao je u srpnju 1995. Oluja, pak, pada u početak kolovoza, znači odmah nakon tog istog srpnja 1995. To su dva velika finala, nisu usporediva u brojkama žrtava, ali jesu po metodi: dva etnička čišćenja, postupak koji je Tuđman sam sebi odobrio u svojim teorijskim spisima o povijesti; ako naime humano preseljenje ne bi funkcioniralo, mišljaše on, onda bi i krepča sredstva našla svoje opravdanje. Nema, naime, toga što se ne bi moglo opravdati kad se radi o sredstvu za ostvarenje etnički čiste, kompaktne države u kojoj će oni što se ne uklapaju u najboljem slučaju biti tolerirana manjina; konstituens nikako! Tu se radi o ustavno zajamčenom – odsustvu političkog subjekta.
I to Schiller jako dobro zna, pa u potkrijepu toga što zna citira Tuđmana iz 1998: „Srpsko smo pitanje, dakle, riješili. Ovdje nikada više neće biti dvanaest posto Srba… kao što je svojedobno bilo. Možda će ih biti tri ili četiri posto, ali to više ne može ugroziti hrvatsku državu“ (s. 223).
Kako li se otac domovine, već treći nakon Starčevića i Pavelića, samo prevario! Pavelićev program etničkog čišćenja jest, što se tiče Srba, danas ostvaren; on sam ga nije dospio dovršiti zahvaljujući ponaprije Titovu pokretu, tako da se Pavelić u svojoj emigraciji morao samo-zadovoljavati rješenjem jedino židovskog pitanja. Ali Srbi su danas uistinu svedeni na onu dopuštenu Pavelićevu trećinu koju je valjalo – asimilirati, drugu pobiti, treću raseliti. A eto, ugroza hrvatske države i dalje postoji!
Srbi se doduše više ne odmeću u šumu, ne pucaju po redarstvenicima, čini se da su zasad odustali od oružanog otpora. Opiru se svojim pismom! Tuđmanovi adlatusi jadni ne znaju da je čak i Pavelić, pritisnut od Hitlera kojemu, ponavljam, nered na Balkanu nije išao u račun (ponajprije zbog hitne evakuacije armija iz Grčke), namjeravao dopustiti preostalim Srbima korištenje njihovih bizarnih pismena (bit ću slobodan ovdje podsjetiti na svoju dramu Peto evanđelje), uzgred jednako tako, tradicijski gledano, hrvatskih kao što je to i sama ćirilica.
Podmetnuto ogledalo
Tko želi može na stranici 116/117 naći podsjetnicu na ustaški terorizam protiv socijalističke Jugoslavije – mi stariji pamtimo doba kad smo nerado izlazili na plaže u strahu od bombe „ljubitelja slobode i demokracije“. Terorizam u našem kontekstu uvijek je stajao desno, ovo valja imati na umu. Napokon, cijeli idejni pandemonij Tuđmana i njegovih morali bismo smatrati terorizmom koji je doduše prešao s riječi na nedjela; što je iza sebe ostavio vidimo. Neka se veseli tko može. Što bi tu mogla sjena jednoga koljača koji se zvao Makso Luburić, a kojemu se ponegdje u Hrvatskoj pjevaju himne? Pa naravno da se pjevaju kad se s njim duhovno pobratio i sam novi otac domovine; s tim psom rata Luburićem, za kojeg ustaška mitografija tvrdi kako ga je smaknula UDBA, što je naprosto neistina. No mi se u ovoj recenziji bavimo težim neistinama no što to može biti laž o jednom obračunu usred kriminalnog političkog miljea. To bismo napose mogli pustiti s mirom, da nije naprimjer Hebrangova intervjua NIN-u u kojem je ovaj prema starogradiškom koljaču, mlađahnom gospodaru Jasenovca i krvniku Sarajeva, tako „velikodušan“…
Schiller je zdvajao zbog takvih izjava, a tek mi? Zdvajao je iz čiste ljubavi za prostor što ga je upoznao bolje od većine Nijemaca koji s tim prostorom nešto petljaju, pa nam ostavlja korisnu, sad već neophodnu knjigu, skoro pa priručnik (no on naravno nikada neće postati i udžbenik). Ona je kao podmetnuto ogledalo i Hrvatskoj i Njemačkoj, te bi politička klasa obiju zemalja trebala neke dijelove ove knjige naučiti napamet prije no što se opet nađu na kakvom golfu.
Čitaonica Slobodana Šnajdera, Novi list, 10.02.2013.
Peščanik.net, 12.02.2013.
REVIZIJA ISTORIJE