U dobra ili loša stara vremena postupak kojim će se nekadašnje ljudsko biće prometnuti u sveca bio je sasvim jasan. Trebalo je proći barem sedam godina pre nego se proglašenje blaženim – što je prva faza u postupku – uopšte moglo predložiti. (Time se osiguravalo protiv provala pučkog entuzijazma za lokalne pojave, za koje se posle moglo ispostaviti da su bile lažne.) Trebalo je da postoje dokazi za dva čuda koja su se mogla pripisati posredovanju pokojnika. I trebalo je održati saslušanje na kojem će od crkve imenovani advocatus diaboli, ili đavolji advokat, nastojati negirati kandidatove zasluge na najuverljiviji mogući način.

Ne pripadam rimskom katoličanstvu te me se vatikanski postupak proizvođenja svetaca nimalo ne tiče. Međutim, čini mi se neobičnim da nijedno od navedenih pravila nije poštovano u slučaju beatificirane žene koja je sebe nazvala “Majkom” Terezom iz Kalkute. Ona je bila predložena za beatifikaciju samo četiri godine posle smrti i od nje se tražilo samo jedno čudo (koje je i potvrđeno u skladu s propisima). A umesto da se imenuje đavolji advokat, Vatikan je pozvao mene kao svedoka Nečastivoga, te očekivao da taj posao odradim besplatno. Ja sam pozvan zbog toga što sam snimio dokumentarni film Anđeo iz pakla i napisao knjižicu pod naslovom Misionarska pozicija, u kojima sam prikazao delatnost Majke Tereze odnoseći se prema njoj kao prema običnom čoveku.

Otkrio sam da je uzimala novac od bogatih diktatora, poput bande Duvalijeovih s Haitija, kako je bila više prijatelj siromaštva nego siromašnih, kako nikada nije obrazlagala trošenje golemih svota koje su joj poklanjane, kako je kudila kontracepciju u najprenaseljelnijem gradu na svetu i kako je bila zastupnica najekstremnijih dogmi verskog fundamentalizma. Zapravo, reći da sam otkrio bilo što od navedenoga značilo bi neopravdano hvaliti samoga sebe. Sve je bilo tu, javno, vidljivo prostim okom. No, u doba čuvenih i slavnih nitko nije mario zapitati se da li je takva globalna reputacija uistinu zaslužena ili je pak plod sjajnog PR, umeća u komuniciranju s javnošću.

“Pričekajte malo”, rekao je televizijski voditelj u Vašingtonu pre nekoliko dana, kada sam o tome raspravljao s gospodinom Džonom Donahjuom iz Saveza za odbranu katolika. “Ona je gradila bolnice”. Ne, gospodine, vi pričekajte malo. Majci Terezi davali su, i o tome nema sumnje, mnogo miliona funti. A ona nikada nije gradila nikakve bolnice. Izjavljivala je kako je podigla gotovo 150 manastira, u više zemalja, za opatice koje su ulazile u njen red. Jesu li obični darodavci znali da će njihov novac biti utrošen u takve svrhe?

Nadalje, deo novca došao je od Duvalijeovih i od gospodina Čarlsa Kitinga iz zloglasnih, kalifornijskih Lincoln Savings and Loan. A oba su ta izvora do novca došli – kako da to kažem – pozajmljujući novac od siromaha i zaboravljajući da ga vrate. Kako je to moguće? Zar nije opštepoznato da je provodila vreme ljubeći rane gubavaca i lečeći bolesne? Međutim, ono što svi znaju ne mora uvek biti istinito. Mnogo je verovatnije bilo da ćete Majku Terezu zateći kako se slika s Nensi Regan, ili pozira s princezom Dijanom, ili sedi u prvoj klasi aviona Air Indije (gde je imala trajnu rezervaciju).

Mogli ste je videti u Irskoj, u kampanji protiv zakona koji bi dopuštao građanski razvod i drugi brak (premda je javno branila pravo princeze Dijane na razvod). Mogli ste je susresti na stokholmskom podijumu dok uzima još jedan pozamašan ček i nobelovskoj publici tumači da je najveća pretnja svetskome miru pobačaj. (S obzirom na to da je dodala kako je kontracepcija u moralnom smislu isto toliko neprihvatljiva koliko i pobačaj, praktično je tvrdila da su prezervativi i spirale smrtne pretnje svetskom miru. Crkva ne insistira na tom stepenu fundamentalizma.)

Ali kada se sama razbolela, odmah je otperjala u kliniku Mej ili kakav sličan hram američke medicine. Takvu odluku bih – kao neko ko je posetio njene primitivne bolnice za umiruće u Kalkuti – nazvao mudrom. Tamo niko ne ide, osim da se odjavi, u ovom ili onom smislu.

“Proglasite čoveka ranoraniocem”, kazao je Mark Tven, “i taj čovek može mirno da spava do podneva”. Proglasite ženu svetom i milosrdnom, te očito ništa što ona radi to neće promeniti.

Bila je albanskog porekla i ljut nacionalist, no svejedno je posetila Albaniju u doba brutalne diktature “prve ateističke države sveta” i odala počast njenom mračnom staljinističkom vođi.

Ulagivala se svojoj proračunatoj zaštitnici Indiri Gandi u vreme kad je indijska vlada sprovodila nasilne sterilizacije. No, iznad svega, siromašne je podsticala da se prema svojim patnjama odnose kao prema božjem daru.

Osim toga, suprotstavljala se jedinoj stvari za koju se pouzdano zna da ublažava siromaštvo – omogućavanju ženama iz siromašnih zemalja da imaju pravo glasa u vezi sa svojom plodnošću. A sada se, kako kažu, neka Bengalka izlečila od tumora nakon molitve Majci Terezi. Informacije koje ja imam, i od porodice i od lekara, kazuju da je posredi izlečenje konvencionalnom terapijom. Ko će tu presuditi?

Priznajem da ne verujem u čuda, ali ako zaista postoje, takođe postoje ljudi koji bi ih zavređivali, ali im se ona – bez obzira na gorljivost njihovih molitvi – nikada ne događaju. Kada su gospodina Donahjua pitali veruje li da će se dogoditi drugo zahtevano čudo, odgovorio je kako veruje da hoće. S time sam se samo mogao složiti. No, ja sam u odnosu na Majku Terezu već video kolektivnu halucinaciju, proizvedenu doduše ne osobito nadnaravnim metodama današnjih, nekritičkih masovnih medija.

Danas, 25.09.2004.

Intervju za Lip magazin

Razgovor vodio Danny Postel

Šta Vas je tačno podstaklo na pisanje knjige o Majci Terezi?

Pre nekoliko godina sam, zbog nečeg drugog, išao u Kalkutu. U Indiji su bili opšti izbori, a ja sam zapravo radio dokumentarac o jednom tamošnjem prevarantskom kultnom pokretu. Drugim rečima, nisam išao u Kalkutu s namerom da vidim Majku Terezu. Ali kada sam došao tamo, pomislio sam: njeno ime je ovde od običnih ljudi, ljudi koji nisu na vlasti, verovatno ne samo najpoznatije nego i najomiljenije ime druge polovine 20. veka. Čini se jedino ime o kojem niko nema ništa loše da kaže. No, moram da priznam – ne, ne moram da priznam, ponosan sam da priznam – kako je to bilo dovoljno da od samog početka budem skeptičan. Proglasite me staromodnim ako želite; recite da sam neprijatan ako hoćete. Neću reći da sam praktikujući katolik pa ni simpatizer Svete majke crkve, jer nisam. I u svakom slučaju sam suzdržan u pogledu čitavog tog koncepta o hrišćanskom misionarskom projektu u Indiji i njegovim istorijskim vezama s britanskim imperijalizmom, i celoj toj priči.

Dobro. Krenuo sam bez predrasuda, s ogradama koje sam upravo naveo; bio sam otvoren koliko god je bilo moguće. I eto ti nje. Gledajući to sivo lice, osećao sam: poznajem ga čitav svoj život. Povela me u obilazak, razgledali smo jedno malo sirotište, minijaturno, ali sasvim zgodno.

Dakle, počelo je kao prijateljski susret?

Svakako. Čak sam pomislio, hmmm… možda bi trebalo da joj dam malo novca. Ona je pokretom ruke pokazala na sirotište i rekla: vidite, ovako se mi borimo protiv pobačaja i kontracepcije u Kalkuti. A ja sam pomislio: Vidi, vidi, ona to uopšte ne krije. Naime, prošlo mi je kroz glavu da je deo njenog posla da se zalaže za predstavljanje katoličkog učenja u pitanjima rasta stanovništva, da propagira crkvenu liniju. No dotad nisam shvatao da to čini tako direktno. Odnosno, da će hteti da me upozori na činjenicu kako je u tome suština svega.

Ne poznajem Kalkutu baš sjajno, ali je poznajem prilično dobro. I rekao bih da je hrišćanska kampanja protiv kontrolisanja prirasta stanovništva pri dnu liste stvari koje su joj potrebne. A to govorim kao neko ko je lično vrlo osetljiv na pitanje pobačaja. Ljudi koji sprovode žestoku kampanju protiv kontracepcije nisu pozvani da određuju moralna načela po pitanju pobačaja. Stoga sam mislio, ok, to je zanimljivo. A onda sam shvatio nešto drugo što sam, pretpostavljam, već primetio samo toga nisam bio svestan. Zahvaljujući Majci Terezi, Kalkutu prati glas paklenog mesta. Ona stvara utisak da je to mesto gde ljudi jedva uspevaju deci oterati muve s očiju, da je sve puno prosjaka, da ljudi kleče i puze po zemlji.

Ništa nije tako daleko od istine. Kalkuta je jedan od najživljih i najzanimljivijih gradova na svetu. Puna je filmskih škola, univerziteta, knjižara i kafića. Ima neverovatno živ politički život. To je mesto koje je produciralo filmove Satyajita Raya. To je divan grad, arhitektura je prekrasna. A ljudi ne prose. Nisu propalice. Svakako, vrlo su siromašni, neki spavaju na ulicama, ali obično rade i oko nečeg žure. Moram reći, ne puze po zemlji kao što je to uobičajeno u nekim delovima Indije.

Grad je prenaseljen, delom zbog izbeglica koje su stigle uglavnom posle uzastopnih verskih ratova – glupih ratova o Bogu koji su se vodili u komšiluku. Za to Kalkuta nije kriva. To je u suštini sveti grad. Stoga sam pomislio da je prava šteta što je taj divni grad zbog Majke Tereze došao na zao glas i što nas je naučila da ga gledamo s visine. Tako sam, delimično zbog časti Kalkute, delimično iz mog osećanja da se njena dela ocenjuju na osnovu njene reputacije, umesto da bude obrnuto (što je svakako tipična postmodernistička pojava u procesu proizvodnje imidža, samo u ovom slučaju zapanjujuća), otvorio neku vrstu dosijea o njoj, vodio beleške.

Pa sam tako primetio da, na primer, podržava porodicu Duvalije na Haitiju, da govori kako su oni divni, kako su dobri prema siromašnima, kako ih siromašni vole.

Onda sam primetio da uzima novac od Čarlsa Kitinga iz Lincoln Savings and Loan (Kiting je opljačkao više od 250 miliona dolara iz američkih penzijskih fondova i tako ojadio više od 17.000 većinom siromašnih penzionera, a 1,2 miliona je poklonio Majci Terezi – prim. prev.) i da govori kako je taj veliki prevarant i lopov zapravo veliki prijatelj siromašnih. Zatim sam primetio da je dobila Nobelovu nagradu za mir, iako nikada ništa za mir nije učinila. I da je u svom govoru prilikom primanja nagrade u Stokholmu izjavila da je najveća pretnja svetskom miru pobačaj.

Onda sam uočio još jednu stvar: šta god da je ona tada govorila ili učinila, niko to nije dovodio u pitanje, s obzirom na to da je moju profesiju nekako držala u šaci. Svi su se slagali da je svetica i o tome nije smelo biti rasprave. Zato sam pomislio, ok, sad je dosta, pa sam napisao komentar za The Nation. To je bilo sve što sam u početku učinio. Onda su mi prišli neki prijatelji u Britaniji, hteli su da radim dokumentarac koji bi se temeljio na tom mom članku, pa smo zajedno otkrili da je neverovatan broj njenih zločina protiv čovečanstva zapravo zabeležen na filmskoj traci.

Postoje snimci njenog odlaska u Albaniju na kojima polaže venac na grob diktatora Envera Hodže, pokvarenog gada koji je godinama tlačio Albaniju. Usput, po nacionalnosti je bila Albanka. Rođena u Makedoniji. Postojali su snimci njenog poniznog puzanja pred Duvalijeovima, laskanja i ulagivanja posebno Mišel Duvalije. Postojali su snimci njenih letova mlaznjakom koji joj je pozajmljivao Čarls Kiting, uz sav novac koji joj je davao koji je pripadao drugim ljudima.

Kako je ona objašnjavala takve stvari?

Nikad niko nije tražio da ih objasni.

Jednostavno joj nikad niko nije postavio ta pitanja?

Tako je. Niti su njeni zaštitnici – od kojih su mnogi napali mene i moje motive – ikad ponudili ikakav odgovor. O mojoj knjizi se zaista mnogo pisalo, svakako u svim zemljama u kojima se govori engleski, uključujući, usput govoreći, i mnogo pametnih i zanimljivih recenzija u Indiji. Ali, u svakom slučaju u Britaniji, Irskoj, Sjedinjenim Državama, Australiji i tako dalje. I dosta je toga bilo vrlo uvredljivo – i od vernika – što se moglo očekivati i što mi ne smeta.

Ali ono što je bilo stvarno zanimljivo jeste da niko ni u jednom trenutku nije rekao: “Hičens nepravedno optužuje Majku Terezu da se ulaguje Duvalijeovima”. Ništa takvo. Govorili su: “Hičens napada ženu koja je starija od njega i bespomoćna”. Pa, oprostite. Da sam je napao pre trideset godina, sve bi bilo u redu? Dakle, detinjarije te vrste. Drugim rečima, potpuno su odbijali mogućnost da se u vezi s njom možda greši. Prošle godine je dala intervju za Lady’s Home Journal. Ne znam dobijate li te novine. Pitali su je kakav je učinak imala moja knjiga. Baš me zanimalo kakav će biti njen odgovor. Rekla je da je odlučila da smanji broj intervjua koje će davati novinarima, kao i da je uputila svoje časne sestre da novinarima koji dolaze u Kalkutu kažu da je odsutna. Drugim rečima, da lažu. Iako se čini da u toj odlučnosti nije bila uporna, jer su je novinari i dalje manje-više nepodeljeno glorifikovali. U tom intervjuu rekla je još jednu zanimljivu, spomena vrednu stvar, koja ilustruje moj stav o njenoj moralnosti.

Pitali su je o njenom prijateljstvu s Princezom Dajanom. Njih dve su postale vrlo bliske. Našle su se više puta u nekoliko poslednjih godina. Mislim da možete otprilike pogoditi šta je jedna htela od druge. I obe su to dobile. Na neki način to je bilo savršeno prijateljstvo. Kako bilo da bilo, pitali su je o razvodu Princeze Di. Rekla je: “Da, oni su se razveli i to je jako žalosno, ali mislim da je tako najbolje, brak nije funkcionisao, niko nije bio srećan i uverena sam da je bolje što su se rastali.”

Dva meseca pre toga, Majka Tereza se u Irskoj uključila u predreferendumsku kampanju o ukidanju zabrane razvoda. Irska je bila jedina evropska zemlja u kojoj su razvod i preudavanje za žene bili ustavom zabranjeni. Bila je to vrlo teška borba, iz očitih razloga. Kao prvo, radilo se o tome da se Irska uvede u evropsku porodicu kao zemlja u kojoj Crkva ne donosi zakone. Kao drugo, to je bilo jako važno za pregovore s protestantima na severu koji, po mom mišljenju, opravdano, nikada neće pristati da njima vlada Vatikan.

Stoga je većina irskih političkih stranaka rekla, gledajte, mi zaista moramo da pokažemo da Vatikan ne upravlja našim životima. Dakle, puno je zavisilo od toga. I kao treće, jer bi irske žene, naravno, trebalo da imaju pravo razvoda i preudavanja. Majka Tereza je na tom referendumu stala za govornicu i rekla: Ako glasate za to, nećete dobiti oproštaj.

Osim ako niste Princeza od Velsa.

Da, osim ako niste Princeza od Velsa. Drugim rečima, to je slično davanju oproštaja u srednjem veku. Čovečanstvo u celini opisano je kao gomila bednih grešnika osuđenih na večni pakao, osim onih koji mogu platiti cenu oproštaja, dostupnog u najbližoj papinskoj ispostavi. Ovo nije nimalo bolje. Zapravo je čak lošije, s obzirom na napredak koji verujemo da smo u međuvremenu ostvarili. To sam stalno ponavljao. Ali, što se većine ljudi tiče, nisam uopšte morao da se trudim. Oni jednostavno ne sude o njenom ugledu prema njenim delima. Uporno čine obratno i prosuđuju dela prema ugledu.

Spomenuli ste novac koji je dobila od Čarlsa Kitinga. Sud je pokušao da joj se obrati da je upozori kako je Kiting došao do tog novca. Njena reakcija govori sve.

Kad je gospodin Kiting napokon priveden pravdi posle pronevere te titanske količine novca koju mi svi još uvek otplaćujemo – naime, kao što znate, jedan od ključnih principa klintonizma je da se privatni dugovi pokrivaju javnim novcem – osuđen je na najveću kaznu koju dozvoljava kalifornijski zakon, a koju još uvek odslužuje. A slučaj je, zanimljivo, vodio sudija Ito.

Onaj koji je sudio na prvom procesu O. J. Simpsonu?

Upravo taj. Majka Tereza je pisala sudu i rekla, gledajte, Čarls Kiting je veliki prijatelj siromašnih i drag čovek i trebalo bi da budete blagi prema njemu. Fotokopirao sam njeno pismo u kojem kaže da ne može da veruje da je on učinio nešto loše i da ne zna šta bi to moglo biti. Zamenik javnog tužioca okruga Los Anđeles veoma je oštrouman čovek po imenu Pol Turli, koji je, rekao bih po njegovom pismu, sigurno katolik, ili je to bar bio. Uzvratio joj je pismom u kojem objašnjava način kojim je Kiting veliki broj siromašnih ljudi lišio njihovih životnih ušteđevina bez ikakvog obzira ili kajanja, pa je istakao da su pregledavajući račune otkrili kako je puno ukradenog novca dao Majci Terezi. Sada kada to znate, pitao je, kada ćete ga vratiti? U tom trenutku ona je prekinula prepisku i nije učinila ništa da vrati novac.

Uzmimo da zaista nije znala. Pretpostavimo da je nevina i da pišući pismo sudu stvarno nije imala pojma šta je Kiting radio. Međutim, saznala je naknadno, jer je pismo posebno pažljivo sročeno, veoma uverljivo i dobro potkrepljeno činjenicama. Znala je, prema tome, da dobija ukradeni novac. Nije učinila ništa da to ispravi. Zapravo je sasvim nemoguće otkriti šta se dogodilo s ogromnim bogatstvom koje je nakupila. Revizije računa nema. Niko ne zna ni kakvi su to računi, ni gde je taj novac otišao. Ali mogu vam reći gde nije otišao. Nije otišao u konačišta ili sirotišta u Kalkuti, jer tamo sam bio, kao i mnogi drugi. Gola primitivnost tog siromaštva i zaostalost tih mesta većinu ljudi iz prve zapanjuje. Kad se Majka Tereza razbolela, nije išla tamo. To su mesta gde se ide umreti, u kojima se ništa drugo ne radi.

Igle se peru u hladnoj vodi. U medicinskim časopisima je bilo mnogo izveštaja o zapuštenim, pretpotopnim uslovima koji ovde vladaju. Znači, tamo novac ne ide.

S polovinom novca koji je dobila samo od svojih nagrada, u Kalkuti je mogla da izgradi univerzitetsku bolnicu; svakako da to nije uradila. Ako vas zanima gde je taj novac nestao, rekao bih da se odgovor krije u intervjuu u kojem je izjavila da je otvorila manastire u više od 150 zemalja. Žao mi je što moram tu vest da saopštim ljudima koji misle da njihov novac odlazi kao pomoć siromašnima u Kalkuti. Umesto toga, oni upravo opremaju neki lepi, bogato ukrašeni manastir u Keniji, pun kaleža i tamjana.

U svojoj knjizi, osim što kopate po takvim prljavštinama, takođe Majku Terezu proučavate kao simbol, kao ikonu: njeno mesto u kulturnom imaginariju industrijskog sveta. Šta tačno ona simbolizuje? Za šta nam je potrebna?

Ja u knjizi nastojim da pokažem da je ona zaista simbol ili amblem dve stvari većih od nje same. Prvo, činjenice da bogati svet ima lošu savest – lošu savest u odnosu na ono što zove Trećim svetom. On zna da za njega ne čini mnogo. Voli misliti da neko to čini, pa s mnogo pompe predaje zadatak staroj misionarskoj ekipi, ali verovatno upravo zbog toga ne želi da čuje kako stvari nisu onakve kakve izgledaju ili bi trebalo da budu.

To je samo jedan aspekt lakovernosti kojoj smo skloni kad su verske ličnosti u pitanju. Svesno ili podsvesno se pretpostavlja da je osoba u halji zaista osoba boljeg morala. Zapravo su takvi slučajevi izuzetno retki, dok gomila dokaza govori upravo suprotno. No, nekako se još uvek smatra potencijalno uvredljivim – posebno u zemlji poput Amerike, koja trpi neku mediokritetsku verziju multikulturalizma – nametnuti tako nešto. S obzirom na to da tada ne napadate veru nego katoličku zajednicu, tu ste odmah na drukčijem terenu. Uvrediti zajednicu, to je anatema za mnoge.

Mislite li da je naslov knjige (Misionarska pozicija: Majka Tereza u teoriji i praksi) možda tome doprineo? Je li mogao odvratiti brojne ljude od toga da je uopšte otvore?

To je bio rizik kojem sam se morao izložiti. Kad sam se jednom dosetio naslova, shvatio sam da ću morati da ga upotrebim.

Danny Postel, Lip, 15.09.1998.

Danas, 25.09.2004.

Peščanik.net, 19.10.2008.

Srodni link: Christopher Hitchens – Majka Tereza