- Peščanik - https://pescanik.net -

Debata o debati

„Moramo zaustaviti predizborne debate! Dosta je toga“, rekao je Džon Mekejn u emisiji Meet the Press, pre nego što je njegov omiljeni kandidat (Mit Romni) zgazio njegovog omraženog kandidata (Njuta Gingriča) na republikanskim izborima u Floridi.

Kvantitativno govoreći, poslednji republikanski predsednički kandidat ima pravo. Bilo je mnogo debata – 19 do sada, i postavljen je novi rekord. Do sada su rekorderi bili demokrati, koji su u ovo vreme 2008. već bili održali 16. Ne dele svi – čak ni svi republikanci – Mekejnovu zabrinutost, naravno. Stari lisac se boji da kandidati svojim „valjanjem u blatu“ guraju u prvi plan „negativne strane naših kandidata, svih njih“. Ali zapravo, isplivavaju negativne strane dvojice vodećih kandidata, Mita Rromnija i Njuta Gingriča; one Rika Santoruma i Rona Pola su na istom nivou. U svakom slučaju, ovi trendovi jednako imaju veze sa tim šta ova gospoda i njihovi savetnici govore, naročito jedan o drugome, kao i sa tim gde to govore.

Jeste, 19 debata je mnogo, i ako se održi trenutni raspored, dobićemo još četiri do kraja zime. Da li je to previše? Toliko previše da svi prosto treba da kažemo ne? Hajde da to razmotrimo. Za veliku većinu birača, predsednička politika odigrava se skoro isključivo na televiziji, koja pruža tri glavne političke arene: ono što profesionalci zovu „slobodnim medijima“; plaćene reklame; i debate.

Slobodni mediji – vesti i dodatni program zemaljskih i kablovskih kanala – nisu baš toliko neutralni svedoci kakvima bi želeli da se predstave. Najpatološkija mutacija televizijskog novinarstva, Fox News, propagira republikansku desnicu, verno i lukavo kao što ruska državna televizija propagira Vladimira Putina. Foksova antitela, MSNBC i Comedy Central, zabavnija su, poštenija i više polažu na činjenice – ovo poslednje zahvaljujući alhemiji Džona Stjuarta i Stivena Kolbera, majstora izgovaranja istine kroz šegačenje.

Na tradicionalnim televizijskim kanalima, političko izveštavanje manje se bavi onim što kandidati predlažu, a mnogo više samim zvezdama ovih stanica, koje predviđaju ishod konjskih trka i analiziraju strategije i motive džokeja. Godine 1968, prosečna emitovana izjava nekog kandidata trajala je 48 sekundi. Od 1988, ona traje oko 10 sekundi – dovoljno za poruke tipa „Korporacije su ljudi, prijatelju“, „I ja sam nezaposlen“, „Nije me briga za najsiromašnije“, pa možda čak i za „Kada 13.000 Amerikanaca bude živelo na Mesecu, moći će da traže državnost“, ali ne i za nešto više. (Za nešto više treba okrenuti C-SPAN, i pogledati njihove vorholovske video-hronike predizbornih dešavanja bez naracije, od crvenih tepiha, preko razgovora u kafićima, do mitinga. C-SPAN neguje novinarstvo negativnih sposobnosti. Njihova publika je malobrojna, ali oni časno obavljaju svoj posao.) Što se tiče plaćenih političkih reklama, one su pogubne. Ovoga puta su veće, gadnije i (produkcijski) bolje nego ikad. Spotovi od 30 sekundi koji svake četiri godine preplavljuju TV ekrane u ključnim državama – koji po zakonu moraju da se završe glasom kandidata koji kaže „odobravam ovu poruku“ – dovoljno su loši. Ali oni su mila majka u poređenju sa onim što nam tek predstoji. Odlukom vrhovnog suda u parnici Citizens United, pokrenuta je lavina neograničenog, neobjašnjivog političkog novca, koja je upravo zapljusnula Južnu Karolinu i Floridu i koja će dostići vrhunac na jesen. Stotine miliona dolara, od kojih će veći deo priložiti korporacije i konzervativni plutokrati, a manji sindikati, biće potrošene na negativne televizijske spotove.

Tako nam ostaju debate. Put do njih bio je dug i trnovit. Prvo nacionalno emitovano sučeljavanje predsedničkih kandidata održano je na radiju, 1948. godine, između Tomasa Duija i Harolda Stasena, koji su se borili za republikansku kandidaturu. (Dui je je čitav sat potencirao samo jednu temu: „Treba li zabraniti Komunističku partiju u SAD?“) Prva takva debata na televiziji, 1956. godine, takođe je bila unutarpartijska, između demokratskih rivala Adelaja Stivensona i Estisa Kifovera. Njuton Minou, kasnije Kenedijev predsednik Federalne komisije za komunikacije (koji se proslavio nazvavši televiziju „ogromnom pustopoljinom“), bio je Stivensonov visoki savetnik, i upravo su on i Stivenson omogućili čuvene debate Kenedija i Niksona. Njut Minou je takođe presudno uticao na obnavljanje predsedničkih debata 1976, nakon pauze od 16 godina, i od tada su one praktično obavezne na svakim izborima.

Mnogo toga u njima je problematično. Debate favorizuju određene sposobnosti – elokvenciju, agesivnost, brzo razmišljanje, sposobnost pokazivanja emocija koje „imaju odjeka“ – koje se često ne razlikuju od lukavosti ili demagogije. Današnje debate ne razlikuju se mnogo od drugih reality programa – crveno-belo-plavi dekor, brzi kadrovi, razmetanje „novim medijma“ (pitanja sa Twittera i YouTube), huk studijske publike. Opšteprihvaćeni format, nešto između zajedničke konferencije za novinare i neprijateljskog okruglog stola, isprekidan je i čudan. Ali čak i takve, naročito imajući u vidu sve gadnije aspekte savremenih kampanja, debate su od neprocenjive vrednosti. One biračima pružaju mogućnost da vide i čuju malo duže obraćanje kandidata, izvan zaštitnih prstenova njihovih pomoćnika, aranžera, savetnika, PAC-ova i Super PAC-ova. One obavezuju kandidate da govore u svoje ime. Kao što je Minou napisao: „Debate su jedini trenuci tokom predsedničke kampanje kada se glavni kandidati pojavljuju zajedno, jedan pored drugog, pod uslovima koje ne kontrolišu.“ In TV veritas.

Ove godine, Komisija za predsedničke debate, koju je Minou organizovao, čiji je bio kopredsedavajući i čiji je, sa 86 godina, još uvek član, zakazala je tri debate u oktobru između predsednika Obame i njegovog budućeg protivkandidata. Ali, ako jednoj partiji treba dvadeset i nešto debata da izabere kandidata, kako su samo tri dovoljne da se izabere predsednik? Onaj drugi Njut, Gingrič, uporno tvrdi, uz svoju čuvenu nadmenost, da želi da sa Obamom debatuje 7 puta, u stilu Linkolna i Daglasa, bez moderatora. Možda Njut nema neku budućnost, i on svakako nije Daglas (kamoli Linkoln), ali da li on zaista greši? Pre nego što je Kenedi ubijen, on i Bari Goldvoter planirali su da zajedno obiđu državu kao debatni dvojac, čak i da dele isti avion. Zar ne bi bilo pametno da današnji predsednik predloži nešto slično ove jeseni – Mitu Romniju, najverovatnije? Ako Romni odbije, nije nikakva šteta, osim možda za njega samog. Ako kaže da, veća je korist za javnost (a takvo partnerstvo bi malo otežalo obema stranama da vode paralelne kampanje kroz klevete Super PAC-ova). Manje debata? Ne. Više debata.

The New Yorker, 13.02.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.02.2012.

SLOBODA MEDIJA