- Peščanik - https://pescanik.net -

Deficit milosrđa

Radio emisija 05.10.2012, govore: Vesna Rakić-Vodinelić i Dejan Ilić.

Svetlana Lukić: Svih ovih godina kada pripadnici LGBT populacije najave da će jednog dana, praktično na nekoliko minuta na nekoliko stotina kvadratnih metara parka Manjež stajati i na taj način poručiti svojim roditeljima, prijateljima i sugrađanima da su ugroženi – u Beogradu i u Srbiji nastane opšte ludilo. U njega se uključuju bukvalno sve institucije države, vladajuće i opozicione stranke, sve crkvene i paracrkvene organizacije i mediji. Tom ludilu i histeriji svojim bednim držanjem doprinose i tzv. poverenici za zaštitu ravnopravnosti i ljudska prava građana. Tu spada i veliki deo civilnog sektora, razna strukovna udruženja koja dopuštaju da bez ijedne jedine njihove reči prolazi bulažnjenje patrijarha i ministara o homoseksualizmu kao bolesti i pošasti.

Ovakvih oktobarskih dana mi se više nego obično čini da nešto ozbiljno i veliko propuštam da vidim i shvatim. Ne shvatam čemu ta histerija i da li je to uopšte histerija ili je samo hinjeno. Zbog čega svi pokazuju prave ili lažne čeljusti baš povodom Parade ponosa? Izgleda da je objašnjenje prilično jednostavno – svi ovi delovi države i društva smatraju da je to bezbedna tema za demonstriranje najnižih i najbednijih poriva, najprimitivnijeg i najagresivnijeg dela svoje ličnosti. Homoseksualci su žrtva nad kojom možeš da se iživljavaš bez ikakvih posledica, za tu vrstu zločina nema Haškog suda, a crkva ti kaže da ćeš na božijem sudu odlično proći ako svog brata ili sestru u Hristu budeš zlostavljao. Parada ponosa i sve što se povodom nje izgovori i dogodi je najjasnija, najizoštrenija i najvernija slika članova zajednice kojoj pripadamo i ona je apsolutno zastrašujuća.

Srbija je preplavljena hrišćanima vladaocima i hrišćanima podanicima. Svi su se privili uz crkvene skute u nadi da će im vera biti dovoljna garancija da će se, za razliku od homoseksualaca na primer, provući kroz božija vrata. Ovi hrišćani ne veruju ni u pravo, ni u pravdu, ni u ljudska i manjinska prava, ali ne veruju ni da im je za carstvo nebesko kao propusnica potrebno milosrđe. Ne znam kako bi pravi teolozi objasnili problem sa ovim deficitom milosrđa, znam kako su to objasnili Borhes i Svedenborg.

Kada je jedan čovek umro, na drugom svetu mu je data kuća prividno ista kao ona koju je imao na zemlji, zbog čega nije ni poverovao da je umro. Čim se probudio u toj kući nastavio je da piše ono što je započeo, a pisao je da je neosporno dokazano da duša može bez milosrđa i da je za dolazak na nebo dovoljna samo vera. Nekoliko nedelja kasnije nameštaj je počeo da bledi sve dok nije postao praktično nevidljiv, izuzev stola, papira i mastionice. Kako je i dalje nastavio da ocrnjuje milosrđe, prebačen je u jednu podzemnu radionicu gde je bilo istih vernika kao što je on. Počeo je da sumnja u svoju tezu kada je jedne večeri osetio da mu je jako hladno, da su se sobe nekako smanjile, a da prozori i vrata gledaju na velike dine. Onda je odlučio da napiše pohvalu milosrđu, međutim, stranice ispisane danas već sledećeg dana su izbledele, jer ih nije pisao sa uverenjem. Poslednje vesti o tom čoveku bile su da su jednog dana došli neki ljudi bez lica i odveli ga do dina i da je sada nešto kao sluga demonima u pustinji.

Na sajtu Peščanika ima mnogo tekstova koji analiziraju sve aspekte ove histerije povodom Parade, to su tekstovi i pravnika i pisaca i stručnjaka za bezbednost koji su pokušali da sebi i nama objasne šta je sve u igri povodom Parade ponosa.

U današnjem Peščaniku slušaćete Vesnu Rakić-Vodinelić, profesorku prava, i Dejana Ilića iz izdavačke kuće Fabrika knjiga.

Vesna Rakić-Vodinelić: Počela bih od toga da je sloboda ispoljavanja sopstvene seksualne orijentacije ljudsko pravo. Osnov toga prava jeste ljudsko dostojanstvo i opšta sloboda koju mora da uživa svaki građanin. Sa druge strane, međutim, u javnom govoru možemo da vidimo da takav pristup zastupa samo LGBT zajednica i još nekoliko pojedinaca. Ono što dominira u našem javnom diskursu jeste pre svega politički i kvazimoralni pristup. Što se tiče političkog pristupa, sve što se može upotrebiti da bi se jedno ljudsko pravo ograničilo – upotrebljava se. Pre svega, navode se razlozi bezbednosti, a onda sa druge strane iz crkvenih krugova možemo da čujemo zastupanje tzv. hrišćanskih vrednosti i zahteve za zabranu održavanja Parade ponosa. Sa stanovišta Evropske konvencije o ljudskim pravima, čija je, ponavljam jer se to vrlo često zaboravlja, Srbija već dugo, gotovo deset godina, potpisnica, sa stanovišta, zatim, Saveta Evrope čiji je Srbija član – stvari su dosta jednostavne.

Ovde se uopšte ne treba baviti pitanjima prava EU, ulaska u EU itd. Mi smo kao država članica međunarodne organizacije koja se zove Savet Evrope, već dugo uključeni u taj pravni poredak. Kao članica Saveta Evrope Srbija mora da poštuje pravni poredak Saveta Evrope. E sad, sa stanovišta tog pravnog poretka suština prava na izražavanje sopstvene seksualne orijentacije jeste poštovanje ljudskog dostojanstva i slobode. To bez obzira na razne crkvene, ne kažem verske nego baš crkvene obrede, nema nikakve veze sa pričom o Sodomi i Gomori, gadostima, sramu itd. Oni to tako mogu da doživljavaju i neka doživljavaju, ali to je sada ne javna, nego njihova privatna stvar.

Za samu Paradu ponosa vezano je nekoliko ljudskih prava, to je pre svega sloboda okupljanja i izražavanja sopstvenog mišljenja, sloboda ispoljavanja sopstvene seksualne orijentacije, zabrana diskriminacije po bilo kom osnovu, pa i po osnovu prava na efektivan pravni lek koji se kod nas vrlo često zaboravlja, jer Srbija nema nikakav efikasan pravni lek kojim bi se LGBT zajednica kao organizator Parade ponosa mogla protiviti takvoj jednoj zabrani. Da je sve ovo dosta jednostavno sa stanovišta Evropske konvencije svedoči veliki broj slučajeva, a prvi slučaj koji se bavio ovim pitanjem pojavio se u praksi još 1981. godine. Svoj stav Evropski sud za ljudska prava veoma dosledno brani. Nekoliko slučajeva je razmatrano u poslednje vreme i čini mi se da su ti slučajevi važni zato što su bili doneseni pod sličnim okolnostima pod kojima je zabranjena Parada ponosa.

Najnoviji slučaj takve vrste datira iz 2009. godine, to je bio slučaj Aleksejeva protiv Rusije, u kom slučaju je Evropski sud doneo presudu i zaključio da zabrana predstavlja povredu prava na okupljanje, izražavanje sopstvenog mišljenja, zatim člana 14. koji zabranjuje diskriminaciju po osnovu rase, boje kože, nacionalnosti, jezika, pola, polne orijentacije, i takođe na osnovu člana 13. koji govori o pravu svakoga na efikasno pravno sredstvo ili pravni lek protiv odluka državnih organa. Pre toga, bio je tretiran jedan takođe zanimljiv slučaj, to je Močkovski i drugi protiv Poljske, i u ovom slučaju Evropski sud za ljudska prava je zaključio da su povređene iste ove odredbe. U to vreme je gradonačelnik Varšave bio Leh Kačinjski, kasnije je postao predsednik Poljske, on je zabranio održavanje Parade rovnošći, Parade jednakosti. Obrazložio je tu svoju odluku time što Parada nije prilagođena saobraćajnim pravilima, i time što je on lično protiv propagiranja gej orijentacije. Mi smo se sa tim, ako se sećate, sretali u Miloševićevo vreme. Čini mi se da je Kačinjski bio makar politički pošteniji od naših političara, jer je javno iskazao da se protivi propagiranju homoseksualizma. U našoj javnosti, kao što možemo da čujemo, jedino Marković-Palma javno to iskazuje i nekako je prema njemu upućeno najviše kritika, strelica, podsmevanja, što naravno, pogotovo zbog načina na koji to iskazuje, on svakako zaslužuje.

Mnogo više pažnje bi trebalo da privuče licemerstvo nekih drugih, i ja tu pre svega moram da pomenem našeg sadašnjeg premijera. Možda se slušaoci sećaju da je prošle godine on najavio veoma ozbiljne bezbednosne napade koji su navodno išli čak do nivoa terorizma. Međutim, kao što nam je poznato, posle toga se ništa nije desilo i niko čak do dana današnjeg ni iz jedne političke stranke koja mu se suprotstavlja, ni iz jednog centra nekog društvenog organizovanja i delovanja ga nije pitao ‘pa, je li, Dačiću, šta to beše sa onim strašnim grupama koje si najavljivao, šta je sa njima bilo’.

Bilo je još nekih zanimljivih slučajeva. Godine 2007. u Litvaniji, u Vilnusu je gradsko veće odbilo da izda dozvolu za održavanje jednog skupa koji nije čak ni bio parada, nego miting. Naknadno je to isto veće odobrilo Paradu baltičkog ponosa 2010. godine, ali pre toga se takođe dogodilo da je sud zabranio njeno održavanje. Oni su zabranu takođe pravdali bezbednosnim razlozima, ali desilo se nešto vrlo značajno. Tadašnja predsednica Litvanije je javno osudila tu sudsku odluku i ta Parada je održana. Dakle, ako jedan političar koji je izabran od strane građana, kod nas bi to bio predsednik republike, javno kaže da se radi o jednom ljudskom pravu, da mi moramo poštovati ljudska prava bez obzira koliko nam se ta ljudska prava ne dopadala, i moramo poštovati naročito prava manjina, jer to je jedan od bitnih elemenata demokratije i ja smatram da tu Paradu treba održati, ja ću se staviti na njeno čelo – tada bi verovatnoća da policija zabrani Paradu bila mnogo manja. I verovatno je naš ministar policije došao dotle da misli da je bolje da ne iskaže svoj sopstveni stav prema LGBT zajednici, koji su recimo iskazali Palma, pa donekle i Đilas, pa su postali meta mnogo više napada nego ministar policije – nego da mu je bolje da se zadrži na nekom neutralnom terenu, kao što je bezbednost.

Dačić je pominjao i neku napetu situaciju u zatvorima, isto kao što je prošli put pominjao da postoje neke grupe koje su spremne i za terorističke napade. Mislim da on tako voli da dosoli na temu bezbednosti, jer smatra da je to jedan neutralan teren gde on ne mora da ispolji svoj stav. Uostalom, to je vladajući model u našoj policiji, evo, uzmite ono što se desilo pre neki dan kada je u nekoj onako zaista nedopustivoj šklopociji bilo dozvoljeno jednom vojnom pilotu da poleti, pa je on shvatio da ne sme da upotrebi padobran jer bi mnogo ljudi moglo da strada i zato se samožrtvovao. I šta je bilo sa našim ministrom odbrane? On se bori protiv korupcije, ministar je odbrane. Znate, u nekoj drugoj zemlji bi možda ministar odbrane stavio prst na čelo i rekao – pa ovo je razlog da podnesem ostavku. Zato što prosto ne doživljava to kao svoj prvenstveni posao iako je ministar odbrane, zbog svog poriva koji nam je svima obelodanio, je l’ tako – moja životna želja ili moj životni motiv ili moja životna ambicija jeste borba protiv korupcije. A mi ne znamo, pominje se nekih trista ljudi, ni sa kim se on bori, kako ih je izabrao, ništa mi o tome ne znamo, a on u svojim javnim nastupima nekako lebdi između jednog suznog somelijera i Eliota Nesa. A osnovni posao, dakle, posao ministra odbrane u onome što jeste teško, kao što je žrtvovanje jednog pilota, kojih malo ima i koje je teško obučiti, to kao da je nečiji tuđi posao.

Ono što na kraju kao najvažnije zapravo treba uzeti u obzir jeste držanje većinske populacije. Većinska populacija je heteroseksualna zato što se računa da homoseksualne populacije ima oko 10 odsto i oni zaista predstavljaju manjinu. Isto kao što Romi predstavljaju manjinu u svakoj zemlji, isto kao što ljudi sa posebnim potrebama predstavljaju manjinu, tako i LGBT populacija predstavlja manjinu. I upravo je zbog toga važna jedna veoma značajna odluka Evropskog suda za ljudska prava, odnosno jedan deo njenog obrazloženja, njega sad citiram: “Moralne vrednosti većine ne mogu biti jače od zahteva za poštovanje ljudskih prava jedinke.”

Dakle, da li Parada ponosa vređa ili ne vređa nečija moralna shvatanja ili poimanja to ne sme da bude kriterijum koji će bilo kome, mislim na državne organe, dozvoliti da zabrani održavanje jedne ovakve Parade. Sa druge strane, ako je to razlog onda je politički poštenije reći da je to razlog, pa da onda znamo sa čime se suočavamo, nego navoditi kao razlog nešto drugo. Ono što predstavlja odgovornost naših političara jeste da objasne većini da moraju da poštuju prava manjine, i to ne da objasne verbalno nego da to pokažu svojim primerom. Sećate se da je sadašnji predsednik države obećao da će ako bude trebalo, ja nastojim da ga citiram, on stati na čelo gej parade. Ne znam kakvo će njegovo obrazloženje biti sada, bojim se da će biti dosta plitko, da će on reći “pa nisam imao prilike da učestvujem”. Ali da je pre dve nedelje rekao “ako je bude, a mislim da mora da je bude, ja ću stati na njeno čelo”, onda bi te šanse bile mnogo veće.

Takođe, da je neko iz vlade rekao crkvenim velikodostojnicima “dopustite, oče, ili ne znam, majko, poštujem vas strašno i vaš sam vernik, ali ja moram da vam kažem da u ovoj zemlji vlada princip sekularizma, ja vas molim da se ne mešate u pitanja za koja je nadležna država, to uopšte nije vaš posao, a sem toga, bilo bi lepo da se ne koristite govorom mržnje. Ako to tražite od drugih, vi kao hrišćanin to ne biste smeli da radite”. Naravno, to se nije desilo, to se neće desiti skoro u ovoj zemlji. I borba za ljudska prava gej populacije će kod nas, kao i u svim drugim zemljama, biti jedna od najtežih i najdužih borbi, ako je uopšte bude i bilo.

LGBT zajednica ne može sama i nigde nije uspela sama da se izbori. Njoj mora da pomogne pravni poredak, njoj moraju da pomognu političari, moraju da joj pomognu druge organizacije. Ali ono što se mora stalno naglašavati jeste da je to pravo koje ima svako drugi, kao što ja imam pravo da kažem da sam, ne znam, udata, da imam dete i da je moja orijentacija heteroseksualna, tako to pravo ima i svako drugi. Naravno, tu postoje razne vrste banalizacija, na primer: kako mi heteroseksualni nikad ne održavamo paradu. Naravno, zašto bi je održavali, nama niko i ništa ne smeta, mi smo većina i niko nema nikakve primedbe na to da mi izražavamo svoju sopstvenu seksualnu orijentaciju. Ali oni su manjina, veoma mnogo moćnih pojedinaca i društvenih grupa ima nešto protiv toga, a sa druge strane postoji njihovo pravo. Nažalost, u ovoj zemlji to je golo pravo na parčetu papira bez ikakve efikasne zaštite, bez poštovanja onoga što se kod svakog drugog poštuje, prava da izađeš na ulicu i da kažeš ono što god želiš da kažeš, naravno pod uslovom da ne vređaš prava drugih i da ne širiš govor mržnje.

Sa druge strane, naši radio i TV mikrofoni otvoreni su za ljude iz crkve, pa makar oni širili i govor mržnje. Takođe, značajnu ulogu mogu da odigraju i neki drugi subjekti koji uopšte nisu povezani ni na koji način sa politikom. Recimo neke velike firme, kao što je na primer firma Kraftwood u Americi, reklamirala je jedan svoj proizvod zastavom duginih boja i njihov predstavnik je sasvim jasno rekao da oni prave kolače u tim bojama upravo zbog nedelje ponosa. Povodom zabrane gej parade 2009. godine imao je prilike da se izjasni i Ustavni sud Srbije. On je, međutim, našao da je od svih onih povreda koje su tamo nabrojane, a to su bile te tri tipične povrede o kojima Evropski sud za ljudska prava govori, dakle, povreda zabrane diskriminacije, prava na okupljanje i povreda prava na efikasan pravni lek, oni su našli da postoji samo povreda prava na mirno okupljanje. Kako oni obrazlažu, diskriminacije zapravo nije ni bilo, tu je bilo rečeno da “potencijalna pretnja nasiljem prema učesnicima skupa koji nije održan ne predstavlja dovoljan osnov za tvrdnju o povredi ustavnog prava na diskriminaciju”.

Međutim, Ustavni sud je još rekao da Prajd nije održan, stoga se ne može pouzdano zaključiti da nadležni organi nisu sprečili diskriminaciju učesnika skupa od strane trećih lica, jer skupa nije ni bilo. Kaže, nisu navedeni dokazi različitog tretmana organizatora u odnosu na organizatore drugih skupova, iako teret dokazivanja ne pada na organizatora skupa nego pada na državu. Dakle, kao da krenu u nekom pravcu koji je recimo dobar, utvrdivši da postoji povreda prava na okupljanje, ali kada je u pitanju ono što je centralno, a to je zabrana diskriminacije‚ čiji je osnov ljudsko dostojanstvo, jer svaki živ čovek mora da uživa isto pravo na ljudsko dostojanstvo, svejedno je kakav je njegov identitet. Gej orijentacija je jedan od identiteta koji ulazi u taj pojam. Dakle, tu postoji, da tako kažem, sporna praksa našeg Ustavnog suda koji prosto šalje poruku policiji – možete da odlučite kako god hoćete, teret dokazivanja uprkos Zakonu o zabrani diskriminacije leži na organizatoru. Pošto nema efikasnog pravnog sredstva, mi dok odlučimo proći će godinu dana, eventualno će doći do zaštite pred Evropskim sudom za ljudska prava. Verujem da će i zbog zabrane Prajda prošle godine i ove godine, ako naravno organizatori pokrenu postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava, oni imati potpuno čist slučaj.

Parada ponosa je za ljude kojima je teško da to obelodane svojoj sredini, prilika da zajedno sa drugima, uvek je to lakše u društvu i to u društvu sličnih, prosto pokažu – eto, to sam ja, i dragi roditelji, prijatelji, vi sa tim računajte, meni je teško da ne pokažem svoj identitet. Drugo, kao i svaka druga manjina, LGBT populacija mora da se izbori protiv diskriminacije. Ta diskriminacija postoji i između četiri zida, oni su diskriminisani na poslu, u samoposluzi, u bolnici, u ambulanti, na bazenu. Dakle, oni se diskriminišu u četiri zida. Način na koji će oni nastojati da smanje tu diskriminaciju između četiri zida jeste da ta četiri zida razmaknu i da se pojave i da kažu – mi smo tu, mi smo diskriminisani zbog osnova koji ne zaslužuje diskriminaciju, koji ne sme da bude osnov za diskriminaciju. I sada pojavljujući se javno pred vama i kažu: mi tražimo da se ta diskriminacija u potpunosti eliminiše i bilo bi odlično da se svede na jedan društveno podnošljiv nivo.

To je uloga gej parade. I za sve one koji smatraju da je ispoljavanje sopstvene seksualnosti duboko intimna stvar, pa neka se malo zapitaju zašto se ponose svojom decom i vole da kažu – to su moja deca, i možda neki vole da kažu – to je moj suprug, to je moja supruga. Pa zašto takvu istu želju za ponosom ne bi imali i oni koji imaju istopolnog partnera i oni, tamo gde je to moguće, koji su usvojili decu u istopolnoj zajednici? To je prosto ljudski. E, ako to ne može da se podnese, okej, ne možeš da podneseš. Pa ako ne možeš da podneseš okreni se, ugasi televizor, isključi radio, čitaj knjigu, idi negde drugde. Sve je to mnogo bolje nego neprestano ponavljati ‘četiri zida, četiri zida’. Pa jeste, ti si dobio dete u četiri zida, ali se van ta četiri zida ponosiš njime. Pazite, sa jedne strane vi imate, pod znacima navoda, lečenje narkomanije prebijanjem i ubistvom, i to je nešto što je tolerisano do ovog ubistva pre nekoliko meseci. S druge strane, imate ne mali broj lekara koji bez obzira na to što su položili Hipokratovu zakletvu i što se podrazumeva da znaju određene standarde Svetske zdravstvene organizacije, ipak smatraju da je homoseksualnost bolest. Udruženja lekara, razna druga profesionalna udruženja, svakako bi bilo dobro da i oni kažu šta misle o tome.

Imam utisak da se ljudi ovde još uvek ustručavaju, i to pokazuje koliko je težak položaj gej zajednice u Srbiji. Ako podignete glas u njihovu zaštitu onda ćete dobiti svakojake epitete, i to većini ljudi nije lako za podnošenje, i sa tog nekog psihološkog stanovišta ja mogu i da ih razumem, ali sa profesionalnog stanovišta nikako. Ne možete izdati vašu profesiju, ako ste uvereni u to da otkad je sveta i veka, i ako dovoljno znate o tome, ima 10 odsto ljudi koji nisu heteroseksualne nego homoseksualne orijentacije, onda ste dužni da u javnosti obrazložite svoj stručni stav o tome i da zatražite da prestane njihova diskriminacija. Isto to važi i za sve druge manjine. Vi znate koliko su očajno ranjivi ljudi koji imaju nekakav hendikep, ljudi sa posebnim potrebama. To se naročito dobro videlo sada posle Paraolimpijskih igara kakav je odnos javnosti prema njima. Znate da Romi kod nas doživljavaju ne samo diskriminaciju nego čak i pravu segregaciju.

Nekako bi bilo važno shvatiti zašto većina ljudi smatra da ima pravo da bude agresivna, makar verbalno agresivna prema njima. Nedavno sam čitala, pošto nisam gledala na televiziji, kako se u Utisak nedelje javila neka žena i objasnila da je u cegeru nosila ciglu da nekog tuče. Pa znate, veoma često vam padne na pamet ‘ja bih ovog zadavio, zadavila, ja bih ovog sredila’, ali od toga ‘ja bih ovog išamarala’, pa do nošenja cigle u cegeru čini mi se da mora da protekne jako dugačak put. Nešto sa tim ljudima prosto nije u redu, a nažalost, na našoj javnoj sceni izgleda da takvi ljudi uživaju mnogo više simpatija nego neki gej muški ili ženski ljudi sa pristojnim govorom, pristojnim izgledom, kojima ne bi palo na pamet ne da napadaju, nego ni da se brane ciglom.

Ono što je vrlo važno, političari smatraju da, isto kao i estradne zvezde, moraju da kažu šta je njihov životni cilj, moraju da nam objašnjavaju svoje porive, iako to uopšte nije bitno za ono što moraju da rade. Umesto toga, možda bi mogli malo ozbiljnije da sednu prvo sami sebe da informišu, drugo, da shvate da ljudska prava nisu priča koja lepo zvuči i njih ne obavezuje. Ljudska prava su temelj vladavine prava, a bez vladavine prava nema organizovane države, ima samo, kako bi to Vesna Pešić rekla, divljeg društva.

Dejan Ilić: Kad smo se dogovorili da se vidimo i razgovaramo, od tog trenutka sebi ponavljam ‘ne smeš da vičeš’. I samo govorim sebi ‘ne smeš da vičeš, ne smeš da vičeš’, jer prva reakcija zapravo jeste urlanje od besa. Onda sam rekao ‘dobro, ajmo da razložimo tu situaciju, hajde da probamo da opišemo problem’. Imamo više aktera: organizatore parade, protivnike Parade; tu su, dakle, organizacije poput Dveri, crkve i nečega što se polako artikuliše kao ugrožena većina. Imamo vlast, imamo medije, imamo političke stranke, razne nevladine organizacije u koje opet spada i crkva, mislim da to stalno treba imati na umu, da je crkva nevladina organizacija, i imamo građane koji bi trebalo po nekoj pretpostavci da budu ova ugrožena većina.

Svaki od ovih aktera ima svoje ciljeve, u skladu sa tim ciljevima ima nekakav niz postupaka i hteo je da ostvari nekakav željeni učinak. Organizatori su napravili jedan odbor koji godinu dana priprema sve ove događaje i trebalo je na kraju da se sve završi Paradom, ali oni nisu uspeli. Izgleda da se protivnici nisu čitavih godinu dana pripremali za ovo. Cela priča oko Parade sa stanovišta protivnika Parade, sa stanovišta vlasti se vodi proteklih nedelju ili dve dana. I taj minimalni trud koji su oni uložili i cilj do koga su oni stigli, jer ja zaista mislim da je cilj ovih vlasti bio da se Parada ne održi, vam zapravo govori da su oni radili u saglasnosti i da su računali jedni na druge.

Kako su mediji izveštavali o celoj ovoj priči? Neutralno. Kako ti kažeš da si neutralan tako što dozvoljavaš i žrtvi i dželatu jednak prostor i kažeš ‘evo, vi odlučite’. Šta da odlučimo? Šta su naši novinari? Protočni bojleri, pa hajde onda da imamo robote umesto njih. Naravno da mediji nisu bili neutralni, naravno da su mediji radili u saglasnosti sa protivnicima Parade i sa vlastima. Čak su mediji uložili više truda nego što su ovi iz Dveri, crkve ili ovi na vlasti uložili, jer mediji imaju sistematski program po kome ove ljude marginalizuju i sužavaju im prostor unutar koga mogu da zastupaju svoja prava. Ja ću navesti jedan naizgled nebitan primer, prošle godine na Sajmu knjiga je specijalnu nagradu žirija Sajma knjiga dobila knjiga Povijest gej kulture. Te večeri kad su davane informacije o tome ko je dobio nagradu na Sajmu knjiga, na nekoliko stanica je preskočena glavna nagrada, dakle, nisu ni izgovorili ko je dobio tu nagradu. To je ta neutralnost, prećutaćemo ili ćemo dati jednak prostor, a zapravo nećemo reći otvoreno da se mi kao novinari s tim ne slažemo, da te ljude treba zatvoriti, poslati eventualno na lečenje, ne dozvoliti im da izađu u javni prostor – to bi im bilo časnije od ovoga što rade. Pod ovom krinkom objektivnosti i neutralnosti, oni sprovode jednu vrlo nasilnu politiku. Nasilna politika je podnošljivija kada je eksplicitna, jer onda joj se ti suprotstavljaš eksplicitno, a ovako ja moram da ih tumačim, a oni su toliki majmuni da me mrzi da ih tumačim.

Političke stranke, imamo tu ustaljenu podelu na vlast i opoziciju. Koji su bili ciljevi pojedinačnih političkih stranaka u vezi sa Paradom? Je l’ znaš možda? Ne znaš, ne znam ni ja. Dakle, oni su se izjasnili tek pošto je odluka doneta. Već dugo pokušavam da objasnim i sebi i drugima da u Srbiji ne postoji podela na vlast i opoziciju, da je to jedan homogeni blok koji u svim bitnim pitanjima misli isto. Ako neko sad misli da je LDP oprao ruke time što je naknadno izdao ono saopštenje, moje pitanje za LDP je ‘a zašto vi ljudi ne organizujete tu Paradu, zašto vi kao politička stranka ne kažete – mi mislimo da je ovo bitno pitanje’. Potpuno u skladu sa saopštenjem koje su dali, ovo pitanje prevazilazi pitanje prava određene grupe, ovo pitanje se tiče suštine društva u kojem živimo. I pošto je ono toliko bitno, mi preuzimamo na sebe da organizujemo tu Paradu. Koja ste vi opozicija, ako samo komentarišete? Onda sam i ja opozicija, ali ja ne sedim u tom parlamentu, ja ne dobijam sredstva od države da zastupam određene stavove, ja ne dobijam redovnu platu. Sad sam uzeo nesrećni LDP za primer, šta je sa DS-om, gde se DS nalazi? Šta su oni, opozicija, vlast, gde su oni sada? Šta radi Dragan Đilas? Dragan Đilas se raspravlja sa ministrom Dinkićem.

Parada se predstavlja kao pitanje biti ili ne biti, kao pitanje života i smrti, kao pitanje suštine ovog društva, svi je tako predstavljaju. Ali ja mislim da oni svi lažu, da njima to uopšte nije bitno, da je to jedna predstava za nas, a oni zapravo demonstriraju potpuni konsenzus. Niko nije u stanju da kaže ‘ljudi, ovo je toliko bitno, ajmo na ulicu, ne da bismo zaštitili konkretna prava konkretne grupe ljudi, nego da bismo pokazali da sa ovim društvom nešto nije u redu’. Pa ti si opozicija, ima li srećnije stvari za tebe? Voleo bih da vidim hrabrost nekog iz političke stranke da izađe na ulicu. Jesmo li izlazili na ulice ranije, je l’ nas nije bilo strah? Hajde, evo, pozovite.

Svetlana Lukić: Tadić se sad oglasio, ali na Tviteru…

Dejan Ilić: Tadić treba da kaže ‘ja ću biti u subotu tamo’, nemoj mi slati poruke preko interneta, sedi tamo u taj park u to vreme i da vidimo gde si, ko si i šta si. Ono što ova situacija pokazuje je odsustvo velikih gestova.

Dalje, nevladine organizacije, mislim da su one neefikasne već duže vreme. To je zato jer su kao i svi drugi okrenute samo sebi, nemaju svest o nekom zajedničkom dobru. I zapravo, mislim da građani imaju sasvim opravdano podozrenje prema nevladinim organizacijama, jer ne vide kako se rad tih organizacija tiče njihovih konkretnih života. I na kraju, imamo građane, tu sam se osetio na neki način najviše poraženim, građani se ponašaju isto kako su se ponašali najvećim delom devedesetih. Evo vam sad situacije, ako vam nije jasno kako ste bili odgovorni za devedesete, evo vam situacije, eto kako ste odgovorni. Naprosto tako što okrećete glavu i ne radite ništa u vezi sa tim, a to se dešava u vašoj državi, u vašem gradu, a vi kažete ‘nas se to ne tiče’. Ne samo što kažete ‘nas se to ne tiče i nećemo prstom da mrdnemo u vezi sa tim, jer hoćemo da vodimo svoje male živote i dajte nam našu platu da mi možemo da jedemo i da odemo leti na nekakvo letovanje i nama je super. Šta nas briga što će neko da strada? Šta nas briga što je 12.000 ljudi ubijeno u Sarajevu? Šta nas briga što je bombardovan Dubrovnik? Daj ti meni moju platu da ja odem na letovanje u Dubrovnik’. To je odnos koji u ovom trenutku građani Srbije demonstriraju u vezi sa Paradom ponosa.

Neko bi rekao nije Parada ponosa tako krupna stvar kao što su bili ti ratovi u devedesetim. Pa zar nije to upravo razlog da se sad reaguje, baš zato što nije tako krupna stvar? Znači, nije veliko ulaganje, ne zahteva veliki napor. Šta je još porazno kada govorimo o građanima Srbije? Pa porazno je to što su dozvolili da neko nastupa u njihovo ime. Ko nastupa u naše ime u ovom trenutku? Nastupaju Dveri, crkva i ova vlast. Kako oni nastupaju u naše ime? Tako što kažu da je velika većina građana Srbije uvređena i ugrožena, je li, jer se narušavaju nekakve vrednosti do kojih je njima stalo. Kako vi to znate? Moje vrednosti Paradom ponosa ne da nisu ugrožene, nego se zapravo brane. Ne možete da govorite u moje ime. Oni kažu ‘pa, ti si manjina’. Ja tvrdim da su manjina crkva, Dveri i da zapravo najveći broj ljudi u Srbiji, tih pristojnih građana, nemaju nikakav problem ni sa Paradom ponosa, ni sa homoseksualcima, njih se to naprosto ne tiče. Zašto su oni dozvolili da neko nastupa u njihovo ime, neko ko je nasilan, nevaspitan, neobrazovan, glup, primitivan? Kako smo mi dozvolili da nas u javnom prostoru predstavljaju ti ljudi i da li smo zaista toliko odustali od svega?

Neko bi mogao da kaže ‘pa, ista je stvar bila i devedesetih, mi nismo mogli da uđemo u javni prostor, nismo mogli da kažemo šta mislimo’. Mi kad smo glasali glasali smo protiv, što je laž, nisu glasali protiv, većina je zapravo glasala vrlo svesno za one koji su vodili ratnu politiku. Ali jedan broj ljudi zaista jeste bio protiv, i oni kažu ‘ali mi nismo mogli da uđemo u taj javni prostor’. Pa evo vam javni prostor, evo vam ulice, parkovi, ne morate da dođete, ljudi, u Beograd. Zamisli te sreće da se u subotu po gradovima u Srbiji organizuju protesne šetnje protiv zabrane Parade.

Šta radi LDP u ovom trenutku, šta rade odbori LDP-a danas? Pa što ne zovu svoje ogranke po raznim gradovima u Srbiji i kažu – organizujemo u svim gradovima. Izvini, kada je vlast Slobodana Miloševića svu snagu koncentrisala u Beograd da spreči proteste u Beogradu, koja je bila strategija opozicije – da se rašire protesti i da se zapravo iz gradova u Srbiji protesti na kraju sliju u Beograd. Pa kao zaboravili smo to iskustvo. Pa što to sad ne radite? Šta je DS, zaokupljena svojim izborima? Pa šta vi birate, ljudi, između čega birate, šta vas košta da u subotu napravite, to je pedesetak telefonskih poziva? Stranke država finansira da bi održavale svoju infrastrukturu. Zašto to država radi? Zato što stranke treba da rade za naš interes. Njihova je obaveza da u ovom trenutku nešto preduzmu, jer mi plaćamo da nešto preduzmu u vezi sa tim. Ili je njima ovo u redu, ali onda ne znam koja je razlika između vlasti i opozicije u ovoj državi. Ako vam je ovo u redu, pa sve je onda u redu, i ja ne vidim što ste vi sad nezadovoljni i što onda smenjujete tog nesrećnog Tadića. Mislim, treba ga smeniti po svaku cenu kad već ne ume sam da ode, ali je suštinsko pitanje – a što, ako će sve ostati isto? I što bismo mi na sledećim izborima glasali drugačije ako vi svi u ključnim stvarima radite isto? Dakle, nama je svejedno, i tu se zapravo pokazuje ono što je već dugo problem u ovoj državi, a to je kako građani kanališu svoje stavove.

Kako ljudi koji su u ovom trenutku nezadovoljni, kako mogu da izraze svoje nezadovoljstvo? Političke stranke su ih blokirale, mediji su ih blokirali, a crkva i Dveri uzurpiraju pravo da zastupaju većinski stav, a da ta većina ne može nigde da se izrazi. Da li je to slučajno? Ne, nije. Mi imamo vlast koja od 2004. naovamo manipuliše na taj način čitavim društvom, i ovde nemamo posla sa nekakvim nesrećnicima i pritupim ljudima u Dverima, crkvi i sve, ne, ovde imamo posla direktno sa vlastima. Znači, Dveri, crkva, to je fasada iza koje stoji vlast, jer kako je inače Ivica Dačić mogao da ponovi istu tu floskulu, imao je tu fenomenalnu rečenicu – pa ne može ta izložba Ecce homo, ovo je Srbija. Pa, ko je, šta je Srbija, kako on zna šta je Srbija? Pa evo, pokazali su nam Dveri i crkva i oni su u savršenom skladu, a mi koji mislimo drugačije nemamo gde da prođemo, jer su nam sve prostore zatvorili.

Kad sve ovo ovako postaviš i kad treba da izvedeš nekakav zaključak, zaključak je sledeći – Parada ponosa je nebitna, nikome nije važno šta se tu zaista događa, o čemu se tu zaista radi, ona je samo još jedan u nizu povoda da se demonstrira apsolutna monopolizacija javnog prostora i apsolutna dominacija manjine koja je na vrlo jasan način uspela da prigrabi sve poluge vlasti, sve ekonomske poluge i sve poluge unutar medijskog prostora, i da time zapravo potpuno zatvori ovo društvo. Mi sad tražimo pukotine kako bismo izrazili svoje neslaganje. Parada ponosa u tom smislu je potpuno nebitan događaj, kao i Kosovo na kraju krajeva, dakle, to je samo jedan od povoda da se demonstrira ova nasilna homogenizacija društva. Dakle, oni ne samo što na jedan nasilan i pervertiran način formiraju predstavu o većini, nego oni tu većinu viktimizuju, oni kažu ‘vi ste ugroženi, a mi smo vaši zaštitnici’, i onda je sve u redu. Oni tako odjednom dobijaju legitimitet, jer štite neku zamišljenu većinu koju su predstavili kao ugroženu. I onda, šta mi imamo njima da zamerimo, oni ljudi daju sve od sebe da nas zaštite.

Dakle, Parada ponosa je nebitna, Kosovo je nebitno, bitan je ovaj mehanizam na osnovu koga se oni održavaju na vlasti. To je mehanizam koji se potpuno oslanja na silu i on će se silom i rušiti. I mi ćemo pre ili kasnije dobiti to, ja mislim da je to naša najveća nesreća ili naš najveći problem. I da u to malo javnog prostora koji jeste otvoren, mi nismo u stanju da do kraja artikulišemo kako bi to drugačije društvo trebalo da izgleda. Prevelik je to teret i za Peščanik i za E-novine i za pojedine nevladine organizacije, prevelik je to teret da imaju tu viziju o celoj državi. To moraju da rade oni koji raspolažu resursima, u ovom trenutku to su stranke koje su u opoziciji. Stranke koje su u opoziciji u ovom trenutku nemaju nikakav problem sa strankama na vlasti, osim što su ovi na vlasti, a ne oni, i nikakav drugi problem. Nemamo mi razloga ovo da menjamo, kad bismo probali da menjamo bilo bi tu previše posla, možda bismo i grešili, pa bi nas smenjivali, ovako je baš fino.

A onda ti se pokazuje unazad da je i ta priča o EU zapravo bila laž, prazna i neostvariva, jer niko nije ni želeo da je ostvari. S jedne strane si imao problem zbog koga si govorio da su ljudi ugroženi, to je odjednom bilo Kosovo, ili zamisli, neki ljudi su homoseksualci pa ugrožavaju naše porodične vrednosti. A šta je rešenje – EU. Pa kakvo je to rešenje? Ne, rešenje je da u subotu političke stranke izvedu svoje članove na trgove u gradovima Srbije i da kažu – mi se s ovim ne slažemo. Povod je neznatan, ali je stvar principijelna i suštinska i zato smo na ulici. Ma jok, nema šanse da se to dogodi.

Ono što mene posebno zanima ima veze sa izložbom Ecce homo jeste da nije dovoljno da se zabrani Parada, nego ima da se zabrani i izložba, a to sve ima veze sa pravom na tumačenje. Mi vidimo da u ovom trenutku monopol na tumačenje imaju Dveri, crkva i aktuelna vlast, i oni su ti koji nama tumače šta se događa i šta mi to treba da mislimo. I onda se ova izložba brani kao pravo na umetničku slobodu. Ne, izložba nema nikakve veze sa umetničkim slobodama, ona ima veze sa tumačenjem. Ova izložba je dala sebi za pravo da protumači jednu hrišćansku poruku u skladu sa potrebama određene grupe ljudi. To je potpuno legitimno pravo, u teologiji se to pravo priznaje. Dakle, tu nema ničeg spornog i nemoj da branimo to umetničkim slobodama, jer nije reč o umetničkim slobodama – reč je o pravu na tumačenje.

Reč je o tome da li ja imam pravo da hrišćansku poruku prisvojim za sebe, da li imam pravo da kažem da ako ja verujem u tog boga, onda se taj bog obraća meni, ako se obraća meni on mi se obraća u skladu sa mojim potrebama. Ali oni su prigrabili taj prostor za tumačenje, a ova izložba zapravo širi taj prostor, opire im se. Ne u ime vrednosti do kojih je meni stalo, nego u ime tih istih hrišćanskih vrednosti koje ovi navodno brane.

Ova izložba više radi za hrišćansku veru od bilo koje crkve u Srbiji, ali ne, crkva je rekla ‘pa ne možete vi to, to je naš monopol, mi ćemo da se bavimo time’. A što, gde piše to da ste vi jedini koji smete da se bavite time? Već dvadeset i više godina radite loše svoj posao u nekim bitnim stvarima: gde ste bili kada ljudi gladuju, kada ljudi sebi odsecaju prste? Gde je bio pop da kaže onom što je odsekao sebi prste ‘pa, zašto si to uradio, ipak je to tvoje telo, to je nekakav dar od boga, to je svetinja, pa nemoj da se povređuješ, hajde zajedno da probamo da rešimo taj problem’? Gde su bili sveštenici tada? Nigde gde ljudi imaju stvarni problem njih nema, nigde. Oni su tu samo kad treba da se bore za vlast i da se bore za privilegije, samo tad su tu, i kad treba da se štiti ova vlast koja im daje sve moguće privilegije. Samo su tad tu, gde god je problem njih nema. Aman čoveče, je l’ se crkve ne tiče to što ljudi gladuju? Je l’ se crkve ne tiče to što neki prebijaju Rome? Pa šta se tiče crkve? Povraćaj imovine, plate koje se dobijaju, penzije koje se dobijaju, je l’ ih se to tiče? Je l’ to posao crkve? Je l’ ima crkva oformljenu grupu sveštenika koji se bave ljudima koji su na ivici samoubistva, da dođu ljudi da se savetuju, da im se kaže da je život dar od boga i da ne mogu tek tako da ga se odreknu? Ne, nego će da kažu ‘nećemo da vam držimo opelo ako se ubijete’. Prete umesto da razgovaraju i da pomažu, pa je li to hriščanska poruka, pretnja, ucena, sila, je l’ to Hrist govorio? Pa neće biti. Mislim, iako sam nevernik, ja sam to čitao, mene je to zanimalo. Pa neće biti da vi tumačite tu poruku na pravi način.

Kad pogledaš obrazovanje u Srbiji, to je isto to. Deca ne idu u školu da razgovaraju, da kažu šta ih to muči u životu, pa da im škola pomogne da reše svoje probleme. Ne, deca idu u školu da prime od autoriteta formalno tumačenje i da ga reprodukuju. I kad u školi završiš taj proces to posle funkcioniše nadalje bez problema. Čuo sam da u jednoj školi u Beogradu nastavnik više ne koristi tablu i kredu, pa sam se čak i obradovao, možda čovek razgovara s decom, ali ne, on sad koristi slajdove. Pa umesto da prlja ruke i da briše tablu on pusti slajd da deca prepisuju sa slajdova formule koje treba da nauče. I onda sam se setio kako su u nekim drugim školama u nekim drugim zemljama, koje nisu srećnije od naše, dakle, u nekim jednako razorenim zemljama kao što je ova naša, ljudi koji su probali nešto da reše poslali decu kući, nastavnici matematike, rekli su deci ‘hajde, idite kući, vidite kakve probleme imate ako imaju neke veze s brojkama i dođite da rešavamo te probleme’. I onda su deca došla i rekla ‘znate, naši roditelji imaju tolika i tolika primanja, a za nedelju dana mi imamo tolike i tolike troškove’.

Raspitala se deca, pričala sa roditeljima o životu, i onda kako mi sad možemo da sa tim sredstvima pokrijemo ove troškove. Onda se u jednom odeljenju dogodila neverovatna stvar, devojčica koja nikada nije stizala da prepiše sve sa table, koja nikada nije mogla da reši jednačinu koju nastavnik zada – javi se i reši problem, jer joj je poznat problem. Ispostavilo se da devojčica razvaljuje matematiku, samo je neko matematiku trebalo da joj pokaže na način koji njoj odgovara. Isto tako i hrišćanska poruka mora da se prilagodi onome ko treba da je primi, i to je uradila ova izložba. Sve se prelomilo na ovoj Paradi, ne zato što je Parada bitna, nego zato što je svaki povod dobar da se kroz njega prelome svi problemi koje imamo u ovom društvu.

Jedna stvar mi je uvek bila potresna kad sam čitao Jaspersovo Pitanje krivice. Ima jedna rečenica u toj knjizi gde on kaže kako 1933. godine sedi sa svojim prijateljima i razgovara o tome kuda ide Nemačka i oni zaključuju da Nemačka zapravo više nema kapacitet da samu sebe izvuče iz tog ponora u koji srlja i da u tom trenutku već moraju druge države da reaguju spolja da pomognu Nemačkoj da ne upadne u taj ponor u koji je srljala. Ono što je meni potresno je svest o tome da živiš u društvu koje nema kapacitet da brine samo o sebi. Već dugo živim sa tom pomišlju da živimo u društvu koje nema kapacitet da se samo izbori za nekakav pristojniji oblik življenja. I zato smo usmereni ka spolja, ali spoljašnji svet se isto raspada, i ne možemo da očekujemo da će nam taj spoljašnji svet pomoći. Dakle, ili ćemo nešto uraditi sami ili nećemo uraditi ništa.

I ono što je užasno važno, ta desnica koja ovde nastupa kao nekakav branilac autentičnih vrednosti, tradicije, nekakvog autentičnog identiteta za koji niko od njih nije u stanju da kaže šta je to, oni misle da su nešto posebno. A oni su deo jednog globalnog talasa desnice, pena na tom talasu, oni su ništa. Ničeg tu nema autentičnog ili srpskog. E, to je ono u čemu živimo, a onda ti se to podmeće kao nešto autentično, i kad si ti protiv toga ti si izdajnik ili ne znam šta. Pa ne, vi ste izdajnici. Vi ste izdajnici jer dozvoljavate da građani ove države budu ugnjetavani, a da nemaju čak ni utehu. Pazi, policajci su podržali ideju da ne rade svoj posao. Neko je rekao zabranjujemo Paradu, policajci su rekli – hvala vam što ste nam dozvolili da ne radimo svoj posao. To je isto kao kad bi škola rekla – ajmo deco na raspust, i onda deca napišu – hvala školi što nam je omogućila da ništa ne radimo. Radnicima kažu – idite svi na odmor, dobijaćete plate i radnici kažu – hvala vam što ste nam omogućili da ne zarađujemo plate koje nam redovno dajete. Dakle, to je rekao policijski sindikat – hvala vam za platu koju nismo zaslužili. Svako ko poseduje zrno moći u ovoj državi zapravo gleda da sebi obezbedi tu poziciju. I super je policiji, super je vlasti, super je opoziciji, super je crkvi, super je Dverima, svima je super. Ja samo pitam šta je s građanima? Je l’ vama super, je l’ vama dobro? I onda zaključiš: izgleda da je čak i jednom delu građana dobro, i onda se pitam a šta će oni kojima nije dobro, dokle će oni da trpe i čekaju. I da li se isplati ovima kojima je dobro da čekaju na ove kojima nije dobro da nešto urade? Ja mislim da im se ne isplati.

Svetlana Lukić: U današnjem Pečaniku govorili su Vesna Rakić-Vodinelić i Dejan Ilić. Doviđenja do sledeće nedelje, do tada će se Parada zaboraviti i sve će biti kao nekada. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Emisija Peščanik, 05.10.2012.

Peščanik.net, 08.10.2012.

LGBTQIA+