Otkad postoji, demokracija je u krizi. Kritika demokracije danas je usmjerena prije svega na to da u njoj vladaju otuđene elite, da je dakle sve više stanovništva isključeno. No je li izlaz iz tog stanja u neposrednoj demokraciji?
Neposrednu (pravu, čistu, radikalnu ili apsolutnu) demokraciju ocrtao je Jean-Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru (Du Contrat social). Prema njemu, čovjek demokracije, čovjek vladavine naroda, ne može da bude divljak, čovjek čistog prirodnog stanja, nego samo socijalizirani čovjek, čovjek izvan sebe, samome sebi otuđen čovjek. Demokratski je čovjek podređen javnom mnijenju, vezan dakle za mnijenje drugih (l’opinion des autres). Kako je takav svako od njih, među njima nema razlike; svi su pojedinci među sobom jednaki. Svako je Subjekt, suvereni gospodar društvenog života, naime izvorno, ali ujedno, odnosno uzvratno, pod učinkom pritiska svih drugih Subjekata, svako je jedino i samo sub–jekt, dakle podložnik ili podanik društvenosti, sluga društva. Svako je dakle suvereni sub-jekt društvenog života. U tom smislu živi, baš kao i divljak ili prvobitni čovjek, iz samoga sebe i sam je sebi dovoljan (se suffisant à lui même). Ima sve, ali usprkos tome nema ništa od toga. Postoji društvena jednakost, ali ona je u tome da su svi u isti mah sve i ništa.
Takva demokracija zato, navodi Rousseau, ne može da bude prava istinska demokracija (véritable démocratie). Ali što bi bila ta prava demokracija? Bila bi to samo demokracija prvobitnog, čistog prirodnog stanja (l’état naturel). No je li ono ikad postojalo? Takvo “prirodno stanje nije možda nikada postojalo”, eksplicitan je Rousseau u tekstu Rasprava o podrijetlu i temeljima nejednakosti među ljudima (Discours sur l’origine et les fondements de l’inégalité parmi les hommes). Nije li, prema tome, teza o novom, potpuno čistom prirodnom stanju samo hipoteza? Ne, nije ni hipoteza, zaključuje naposljetku Rousseau, čisto prirodno stanje kao stanje radikalnog samo-upravljanja jeste – iluzija. Jer prava demokracija nije nikada postojala niti će ikada postojati. Tako u Društvenom ugovoru uči: “Ako bi postojao narod bogova (peuple de dieux), on bi sobom vladao (se gouvernerait: sobom upravljao) demokratski. Ljudima pak takva savršena vlada (gouvernement: uprava) ne pristoji”. Drugim riječima, samo bi narod bogova mogao vladati na samo-upravan način. Ali ljudi nisu bogovi i bogovi nisu ljudi. Demokratsko samo-upravljanje bogova čisto je protivrječje, contradictio in adjecto.
U spisu Rasprava o političkoj ekonomiji (Discours sur l’économie politique) Rousseau će ovu konstelaciju imenovati “grozna alternativa” (cruelle alternative). Naime, samo-upravljanje bogova je teokratsko, a ne demokratsko. A i pojam teokratskog samo-upravljanje je protivrječan, s obzirom na to da ne može samo-upravljati više bogova istovremeno. Pravi samo-upravljač može biti samo bog nad bogovima (bog bogova), odnosno bog kao Bog: Causa sui, uzrok samoga sebe, odnosno suum Esse, svoje bivstvovanje. Prema Tomi Akvinskom, jedino Bog kao suum Esse može postojati bez ikakvog učestvovanja, participiranja (Cum Deus sit suum esse, nihil participative de ipsodici potest). Paradigma Rousseauova prvobitnog, prirodnog čovjeka nije ništa drugo doli taj i takav Bog. Upravo zato stanje toga čovjeka, prvobitno čisto prirodno stanje, nije “historijska istina”, nego samo “uvjetno i hipotetsko umovanje (raisonnement hypothétique et conditionnel)”, kako je prisiljen priznati i sam Rousseau. I ako prava demokracija nije nikad postojala, nikad nije postojalo ni prirodno stanje. Ono nije samo uvjetno i hipotetsko umovanje, ono je fantazma.
Ne samo da potpuno čisto prirodno stanje i pravo demokratsko društveno stanje nisu za ljude, nego uopće ne mogu da budu ljudska stanja. Čovjek nije biće čiste prisebnosti i prisutnosti (prezentnosti). Bez drugih uopće ne bi mogao postojati. Istinski zna za sebe samo ukoliko zna za druge. Udružuje se jer je već udružen u društvo. A kad se udružuje, on se, samim time, i reprezentira. Kad Rousseau najprije kaže da samo oni koji se udružuju imaju pravo odrediti uvjete (zakone) društva i da mora narod sam biti autor zakona kojima će se podrediti, a onda ustanovljava da bi demokratsko društvo moglo biti samo društvo bogova, to znači da su misli o pravom čovjeku i pravoj demokraciji date samo uvjetno i hipotetički. Ne postoji čovjek za pravu demokraciju i nema prave demokracije za čovjeka. Jer taj čovjek bi morao biti Bog!
Zato što prava demokracija nije moguća, zato što neposredno samo-upravljanje naroda – jer ljudi nisu bogovi i narod nije bog – ne može da postoji, nužno je posredovanje. U najboljem slučaju moguća je, dakle, samo posredna demokracija kao nadomjestak prave ili neposredne demokracije. Posredna demokracija kao rezultat “grozne alternative” jeste sredina između potpune odsutnosti i potpune prisutnosti demokracije, prema tome i sredina između punog i čistog suvereniteta (autoriteta) i nepostojanja (izostanka) suvereniteta uopće. Umjesto čiste prezencije nalazimo dakle reprezencije i reprezentiranje.
Suverenitet može da bude prisutan samo kad je ujedno i odsutan: on se može i mora premjestiti u nešto drugo i nadomjestiti nečim drugim. Jer tek tada može da postoji. Tek tada za ljude nije uništen. Tek preko protivrječnog načina svoga postojanja demokracija može izbjeći smrtnu pogibelj. Suverenitet naroda ne može biti prezentan, a da nije reprezentiran. I što je važnije: nema reprezentiranja bez reprezentanata. Demokracija je reprezentativna demokracija ili je nema. Jer totalna demokracija je contradictio in adjecto i može svršiti samo u totalitarizmu, u uni-totalnoj vlasti autokrata, ovog ili onog monarha (hegemona), odnosno potonuti u bezakonitost (anomičnost) anarhije. Između čvrste ruke i sakatosti postoje samo još meke ili slabe ruke predstavnika ili poslanika/zastupnika. U stanju “grozne alternative” nema istinskog izbora. Buridanov magarac najbolje će preživjeti bude li jeo s jednog i drugog stoga sijena.
Kako je onda, na kraju krajeva, s poslanicima ili predstavnicima? Ako prava demokracija s čistim samo-upravljanjem za ljude nije moguća, onda posredna demokracija ne može bez predstavnika. Drugim riječima, prava demokracija za ljude nije neposredna nego posredna, demokracija s predstavnicima ili poslanicima.
Budući da ljudi nisu bogovi, čisto samo-upravljanje, u kojem bi svako bio svoj vlastiti zakonodavac, ne može biti nešto ljudsko. To se pokazuje u vrijeme što ga Rousseau naziva interval suspenzije (l’intervalle de suspension), međuvrijeme u kojem narod dolazi neposredno do riječi, vrijeme narodne skupštine. “Ti intervali suspenzije, kad vladar priznaje ili treba da prizna zbilja nadređenog (un supérieur actuel), uvijek su za njega nešto strašno (redoutables); a te skupštine naroda, koje su štit političkog tijela i kočnica uprave (vlade), oduvijek su bile užas voditelja (l’horreur des chefs): otuda oni nikad ne štede ni truda, ni prigovora, ni teškoća, ni obećanja, da od njih odvrate građane. Kada su ovi posljednji lakomi, kukavice, malodušni i više vole mir (repos) nego slobodu, podvostručenim se naporima vlade ne odupiru dugo.” Odriču se slobode za ljubav života i mira.
Intervali u kojima je svaka nadređena vlast suspendirana, u kojima je samo-upravljanje naroda neposredno, a u pravoj, neposrednoj demokraciji to bi trebalo da bude trajno stanje, jesu intervali užasa i straha.
Kad je i suveren i vladar narod sam, ovi intervali užasa jesu dakle intervali naroda samog. Vrijeme skupštine naroda, neposrednog zborovanja naroda, kad je sva vlast suspendirana, jeste vrijeme pogibelji po sam suverenitet naroda. To je vrijeme mogućeg prijelaza u anarhiju. To je, konačno, vrijeme mogućeg uništenja naroda kao naroda, mogućeg uništenja i društvenog ugovora kao temelja samog društva. To je vrijeme odlučivanja za sve ili ništa.
Budući da sve nije moguće, budući da je prava (neposredna) demokracija samo za bogove, stvarna mogućnost izbora je samo ništa (anarhija) ili nešto (posredna demokracija ili sa-upravljanje). Prema, tome, interval užasa jeste interval u kojem se pojavljuje užas ništine.
I zbog užasa ništine Rousseau, za kojeg inače nikada nije bilo sredine ili klaćenja između svega i ničega, usred “grozne alternative” između ničeg i nečeg bira nešto, bira nadomjestak prave demokracije ili čistog neposrednog društvenog samo-upravljanja. Bira sa-upravljanje (participaciju) s predstavnicima koji su vazda raspoloživi (narod može svoje “službenike” postaviti i opozvati kad mu se svidi), ali su ipak predstavnici. Oni reprezentiraju narod, u njima se reprezentira suverenitet naroda.
Da li ovo i ovakvo reprezentiranje znači otuđivanje? Budući da u “strogom smislu riječi” prava demokracija nije nikad postojala, niti će ikad postojati, budući da usred “grozne alternative” između ničeg i nečeg društveni čovjek nikada ne može izabrati sve (čistu i punu prezenciju), problem otuđenja zapravo nije pravi problem. Nije pravi problem za čovjeka kao društveno biće, za čovjeka kojeg Rousseau naziva građanin i koji predstavlja presjek gospodara i sluge. Riječi subjekt (sujet: podanik, podložnik, sluga) i suveren (souverain: poglavar, vladar, gospodar) sastavljaju identičnu korelaciju, čija je ideja preuzeta u jednoj samoj riječi – građanin države (citoyen). Pravi problem je problem građanina koji je svagda već između svega i ničega. Pravi problem je dakle problem suverenog sub-jekta.
Stoga je jedina istinska demokracija u evropskom značenju posredna (reprezentativna) demokracija – i to liberalna parlamentarna demokracija. U njoj su svagda vladale elite, nikada masa, neselekcionirana, neraščlanjena, nestrukturirana masa. Dođe li do neposredne demokracije, vladat će doduše masa, ali samo dvije nedjelje. Uvijek zatim dolazi do diktature, bilo u jakobinskoj ili pak u boljševičkoj varijanti. Demokracija je vladavina naroda, ali narod ne može vladati neposredno. Potrebna je struktura vlasti, hijerarhija kompetencija, time i raspodjela uloga, proces pozitivne selekcije koji omogućuje nastanak elita. Najprije, recimo, stranačkih. Narod im zatim sudi, sudi na izborima.
Peščanik.net, 10.03.2011.