Ko je pročitao 7. poglavlje 4. knjige Smitovog Bogatstva nacija? To je neobično poglavlje pri kraju knjige koje se bavi sistemima političke ekonomije, tačnije merkantilizmom (i fiziokratijom), i koje detaljno razmatra merkantilističke trgovinske mere evropskih imperija, od Portugalije do Engleske. Ne iznenađuje to što Adam Smit ima otpor prema imperijalnim merama, kao što su zabrana proizvodnje roba koje bi konkurisale proizvodnji u metropoli1 (kao u čuvenom slučaju čelika u Severnoj Americi), zabranu direktnog izvoza na druga tržišta, osim u metropoli, i obavezu da se trgovina obavlja isključivo brodovima iz metropole (Zakon o plovidbi). Smit je još oštriji prema dve čuvene istočnoindijske kompanije, danskoj i engleskoj („Ekskluzivna uprava trgovačkom kompanijom je možda najgora uprava koju jedna zemlja može da ima“).
Ovo poglavlje nosi naslov „O kolonijama“ i drugo je najduže poglavlje u knjizi. U izdanju koje sam koristio ima više od stotinu strana, što je otprilike 8% cele knjige (koja u tom izdanju ima oko 1.200 strana). Budući da je napisano 1774, značajan deo poglavlja je posvećen Severnoj Americi i „potresima“ koji se tamo spremaju. Kao što je poznato, Smit je ispravno predvideo nezavisnost i kasniju budućnost Severne Amerike.
Ali on je takođe izneo i proračun po kojem su britanski troškovi u korist američkih kolonista bili mnogo veći od onoga što je Britanija dobijala zauzvrat („pod postojećim sistemom uprave, Velika Britanija od svojih kolonija ima samo gubitke“) – i to uprkos diskriminatornim trgovinskim merama koje sam naveo na početku teksta. Tvrdoglavo odbijanje Britanije da kolonijama prizna nezavisnost Smit objašnjava ponosom („Nijedna nacija nikada nije dobrovoljno odustala od vladavine nad bilo kojim područjem, kako god teško bilo njime upravljati i kako god mali bili prihodi od tog područja u poređenju sa troškovima njegovog održavanja“), ali i ekonomskim interesima engleske elite koja, za razliku od engleskog naroda, jeste imala koristi od kolonija: „Priznavanje nezavisnosti je uvek u suprotnosti sa privatnim interesima vladajućeg dela nacije, koji bi time bio lišen profita i mnogih prilika za uvećanje bogatstva i poboljšanje statusa, koje im donose čak i najnestabilnije i za ostale ljude neprofitabilne provincije.“
Ova oštra razlika koju Smit uočava unutar same metropole, između interesa elite i ostatka populacije, predstavlja temu novog teksta koji smo napisali Tomas Hauner, Sureš Najdu i ja. Ovaj tekst, koji bi uskoro trebalo da bude objavljen, bavi se svetom pre 1914. i u njemu tvrdimo da je imperijalistička ekspanzija u 19. veku bila vođena uskim interesima bogatih slojeva u metropoli, to jest interesima ljudi koji su posedovali nesrazmerno veliki deo kolonijalnih poseda, od kojih su zarađivali mnogo više nego što bi ikada mogli kod kuće. Sada na svojoj strani imamo i Adama Smita, i to iz njegove najpoznatije knjige, napisane više od 100 godina pre perioda kojim se bavimo. (U aktueloj verziji rada ne citiramo Smita, ali ćemo to možda uraditi u sledećoj.)
Sve u svemu, Smit zaključuje da su britanske kolonije tretirane bolje od drugih, ali istovremeno ima rezerve preme toj tvrdnji. U pitanju je tretman robova. On tu iznosi zanimljivu i rekao bih nedovoljno prepoznatu primedbu. Demokratskije nacije (poput britanske) tretiraju robove gore zato što elita, koja u sistemu oligarhijskog republikanizma kontroliše poluge moći, nema volje da kazni sopstvene pripadnike naročito okrutne prema robovima. Autoritarna ili autokratska država, međutim, znatno manje okleva kada treba da kazni pripadnike elite čije je ponašanje veoma svirepo (čak iako državi nije mnogo stalo do dobrobiti robova). Evo celog Smitovog citata:
„U svakoj koloniji gdje je ustanovljen nesretni zakon ropstva, kad vlast štiti roba, ona se u neku ruku miješa u upravljanje privatnom imovinom gospodara. A u slobodnoj zemlji, gdje je gospodar možda član kolonijalne skupštine ili birač takvog člana, vlast se usuđuje to da čini samo s najvećom opreznošću i obzirom. Poštovanje s kojim je vlast dužna prilaziti gospodaru otežava joj da štiti roba. Ali u zemlji gdje je vlada u velikoj mjeri samovoljna, gdje je običaj vlasti da se miješa čak i u upravljanje privatnom imovinom pojedinaca, i da im možda pošalje lettre de cachet, ako njom ne upravljaju po volji vlasti, mnogo je lakše da vlast robu pruži neku zaštitu. Obična čovječnost prirodno čini vlast sklonom da to učini. Zaštita vlasti čini roba manje prijezira vrijedim u očima gospodara, kojeg to navodi da roba gleda s više obzira i da s njim postupa s više blagosti… Vjerujem da povijest svih vremena i naroda potvrđuje da je položaj roba bolji pod samovoljnom negoli pod slobodnom vladom.“2
Smitova lekcija je široko primenjiva: oligarhijska demokratija može biti gora za siromašne od samovolje autoritarnog vladara. Država relativno nezavisna od elite može više brinuti o „opštem interesu“ od demokratske vlasti koja je u realnosti vlast bogatih. I u svojoj raspravi o suprotstavljenim interesima po pitanju kolonija, i u svojoj raspravi o ropstvu, Smit podvlači ambivalentan odnos države i klase. U demokratskijim (ali ekskluzivističkim) uslovima, država može biti manje autonomna i direktnije vezana za interese vladajuće klase. U autokratiji, država može biti manje potčinjena interesima bogatih i zainteresovanija za poziciju siromašnih. Slavni osnivač političke ekonomije pokazuje nam da je naš lakomisleni i pomalo lenj pristup po kojem demokratija povlači za sobom i veću brigu za siromašne, sasvim moguće – pogrešan.
Global inequality, 01.12.2017.
Preveo Rastislav Dinić
Peščanik.net, 08.12.2017.