- Peščanik - https://pescanik.net -

Demokratija managed

 
Reakcija javnosti na prošli predlog zakona o radu bila je oštra i snažna. Reakcija na predlog koji će se bez javne rasprave u proceduri naći za neki dan, daleko je blaža. Mediji spinuju nekoliko tema: Beograd na vodi, Obrenovac pod vodom, pomahnitalu korporativnu humanost, borbu protiv kriminala&korupcije, unutarnarodne i međunarodne zavere protiv premijera – pa nam se predlog zakona o radu prišunjao s leđa. Ali i ovako anestezirana javnost predstavlja potencijalnu opasnost, pa će zakon biti donet parademokratski – bez javne rasprave.

U traženju izgovora za ovo preskakanje procedure, ministarka Kori Udovički je rekla da su građani novom zakonu faktički dali zeleno svetlo kada su sadašnjem premijeru i njegovoj stranci izrazili bezrezervnu i nadpolovičnu podršku na prošlim izborima. Nešto fundamentalno nije u redu sa ovom izjavom. Hajde da stavimo na stranu neke od bizarnijih elemenata te informacije: jedna ministarka brani protivzakoniti način na koji će ZOR biti donet. Opasnije je to što se nalazimo na prekretnici. Do sada je vladavina aktuelne garniture bila obeležena autoritarizmom, ali ipak unutar nekih zakonskih okvira. Sada se ispostavlja da taj autoritarizam ne zna za granice, pa smo se našli u situaciji u kojoj se neke procedure proglašavaju za nevažne, čak štetne, a legitimitet se izvlači mentalnom alhemijom: tumačenjem poruka iz staklenih kugli i/ili glasačkih kutija.

Ministarka Udovički se, u stvari, upustila u delikatan posao tumačenja famozne „narodne volje“, te potpuno kompromitovane proteze svakog autoritarizma koja je toliko puta zloupotrebljena da se u vezi sa njom pouzdano može tvrditi samo jedno: kada se neko pozove na „narodnu volju“, taj pokušava da vam poturi kukavičje jaje. Tako je devedesetih godina „narod“ proizveo jogurt revolucije, doneo Miloševića, proizveo ratove; a danas ministarka Udovički „kreativno tumači“ glasački proces, zaboravljajući da tu tumačenja nema i ne sme biti.

Ali kad smo već počeli da tumačimo, onda nije na odmet ni primetiti da Njegovo Veličanstvo izbore nije dobio tako što je najavljivao pretvaranje građana u robove kapitala, već tako što je obećavao kule i gradove, kao i svaki političar uostalom. Pri tom, ako već merimo legitimitet, a upravo to čini ministarka, moramo uzeti u obzir i to što je On izbore dobio na poražavajuće malom broju izašlih, što priču o legitimitetu seče u korenu. Štaviše, sam je Vođa u januaru zgrnuo poprilično poena (i glasova) izbacivši iz vlade glavnog zagovarača prošlogodišnjeg, u nekim tačkama sličnog predloga.

Svašta nam se, uostalom, gura pod nos namesto javne rasprave: em je predsednica parlamenta izvalila da je skupštinska rasprava isto što i javna rasprava, em se svi pregovori vode iza zatvorenih vrata (pri tom ih vodi strogo ograničeni broj predstavnika), em se javnost sa razvojem događaja upoznaje tumačenjem dimnih signala koje odašilju pregovarači.

A glavni problem je u tome što ovakav kakav je zakonski predlog može biti usvojen samo parademokratski. Sindikati radnika nisu jedina zainteresovana strana, posebno ako imamo u vidu da će u budućnosti broj radnika opadati a broj nezaposlenih rasti. Da je građanima, ne daj bože, ostavljena mogućnost da se izjasne na referendumu, sumnjam da bi, ovakav kakav je, predlog dobio zeleno svetlo. Cilj zakona je stanovništvo, njegovo osiromašenje i srozavanje cene rada na egzistencijalni minimum, što to će se na koncu odraziti na sve građane. I ni po čemu tu mi u Srbiji nismo posebni: naprotiv, ovo je globani problem.

Nedostatak legitimiteta nije preveliki problem za političke elite, ni na lokalnom ni na globalnom nivou. Manjak legitimiteta nadomešćuje se tehnokratskim dvomislima, reklamiranjem svetle budućnosti poput Beograda na vodi, kreativnim tumačenjima izbornih volja, blokadom opasnih i radoznalih medija ili, sve češće, čistom i nepatvorenom silom. Time je uzurpiran teleološki nivo demokratije jer ona nije više mehanizam participacije, već mehanizam legalizacije državnog nasilja dok je politička procedura postala mehanizam za ukidanje demokratije[1] kao organizacionog principa društva.

Kada bi se građanima ostavila mogućnost da o bitnim stvarima zaista odlučuju, bilo bi to pogubno po globalni ekonomski sistem. Kori je, zapravo, pogodila u centar: zakoni se, ako se građanima ne sviđaju, imaju doneti uprkos političkoj proceduri a demokratija će biti prihvatljiva samo ako je posredovana.

 
Peščanik.net, 10.07.2014.

———–    

  1. Nema ničeg mističnog ni u tvrdnji da se dokida „duh demokratije“ ili njena „suština“.