- Peščanik - https://pescanik.net -

Demokratski voajerizam

 
Najprije jedan mali nesporazum. U demokraciji, kaže teorija, ljudi bi morali onima na vlasti zavirivati ispod noktiju. Morali bi gledati kako vladaju, nadzirati ih, jer su im na kraju krajeva dali mandat za vladanje, izabrali ih. I ako vladajući izborne obaveze ne ispunjavaju, ako svoj posao ne obavljaju dobro, narod im uzima mandat, za što postoje primjereni mehanizmi i procedure, ne rušenje sistema i počinjanje svega ispočetka.

Gledanja je danas mnogo, no sve manje se gleda na značajne stvari, na ono što nas se doista tiče. Možda se preokret u taj čudan smjer dogodio kad smo počeli gledati kako najviši državni službenici rekreativno trče, kad su kamere počele snimati rekreaciju državnika, a ne njihovo obavljanje službenih dužnosti. Naravno, Amerikanci su i tu zaorali livadu. Jedan od njihovih najboljih predsjednika bio je u invalidskim kolicima. Što su postajali lošiji, sve su se više pokazivali u sportskim dresovima i  tenisicama i s kakvom kapljicom znoja na čelu. Predzadnji je pozirao na biciklu, ali vožnja biciklom mu nije baš dobro išla i par se puta na zabavu cijelog svijeta lijepo skršio.

O čemu je riječ? Nije riječ o pokazivanju moći i bogatstva. Takva ostentativnost je tako reći neodvojivi moment vladanja. Ali pokazivanje mišića u modernom svijetu nekako je izišlo iz mode. Nije riječ niti o tome da se u modernim ritualima vladanja uvijek pokaže ili po nesreći vidi komad ili komadić privatnog života visokih političara. S druge strane, njihov je svakidašnji rad, koji je neceremonijalne prirode, nefotogeničan. Djedice s kravatom i kakva ženska tu i tamo za pisaćim stolom ili oko konferencijskog stola ili u parlamentarnim klupama ili za govornicom ili stojeći i prekriženih ruka u razgovoru jedni s drugima – kako neprivlačno, kako dosadno.

Kad je generacija političara koji su sada u zrelim godinama bila mlada, događalo se nešto što se zvalo politika ličnog. I jer je bio dobar dio toga na ovaj ili onaj način povezan s javnim reprezentacijama spolnih uloga i spolnih praksi, neki su u njoj učestvovali, ali se još veći broj njih skandalizirao. Nešto od onoga na što možemo gledati kao na subverzivni ili emancipacijski potencijal tog događanja, potrošilo se, a nešto je bilo kooptirano i udomaćeno. I tako smo u nekom trenutku, koji još ne znamo precizno odrediti, i po putovima koji su još prilično nejasni, dospjeli smo do toga da je lično zasjenilo politiku. Javna slika političara odlijepila se od njegovih političkih stajališta (ako pretpostavimo da ih uopće ima), pripadnosti i djela i objesila se na njegovu ”ličnost”: kako se odijeva, što radi u slobodno vrijeme, kakvim se sportom  bavi, s kim živi, gdje ide na ljetovanje, što jede i što pije, što osjeća i kako doživljava ovo ili ono. Čak kod tako radikalno nezanimljivih likova, kao što je, recimo slovenački premjer Borut Pahor, ti detalji odjednom postaju zanimljivi

Najličnije je dakako tijelo. U srednjem vijeku vladari su imali dva tijela, prirodno i političko, i oko tog razumijevanja ispleo se cijeli politički reprezentativni svijet. Onda je nastupio novi vijek i vlast je postala de-personalizirana, odvojena kako od tijela vladara tako i od tijela podanika. Ne tako davno imali smo totalitarizme i najuspješniji od njih je prisvojio tijelo podanika i proglasio: “Dein Körper gehört der Nation” – tvoje tijelo pripada naciji, narodu. Politički voditelji su se iz toga izuzeli i gledali su disciplinirana tijela kako masovno vježbaju, rade ili odlaze na front. Danas je situacija obrnuta: sada narod gleda tijela vladajućih. Ali to gledanje ne disciplinira gledane, nego gledaoce. Gledajući narod ne gleda što i kako rade vladajući. Želi vidjeti kako uživaju. A ne toliko kako uživaju u vlasti, nego u privatnom životu. Lijep primjer toga je nedavna afera u Sloveniji,  kad je ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i prehranu vratilo pse ubice u javnost. Pitanje da li je tko imao seksualne odnose s tim životinjama, zasjenilo je pitanje neodgovornog djelovanja vlasti koje je smrtno ugrozilo javnost. Umjesto demokratskog nadzora djelovanja vlasti imamo demokratski voajerizam. Pri tome problem nije voajerizam kao takav, nego voajerizam kao politička praksa: kao nadomještaj za politički nadzor.

I tu dolazimo do velikog nesporazuma. Demokracija je – ponovit ću što kaže teorija – politički sistem u kojem narod nadzire vladajuće. Paradoksni razvoj demokracije je doveo do toga da su u najsavršenijoj demokratskoj državi, kao što se vjerojatno svi sjećamo, izložili javnosti predsjednika sa spuštenim gaćama, s golim dupetom. Taj pogled je bio toliko veličanstven da nismo opazili kako se grubo u isto vrijeme počeo nezaustavljivo širiti sistem savršenog nadzora stanovništva, naroda i svakog njegovog individualnog dijela. Sve se registrira, sve se vidi. Ne samo naše kretanje, financijske transakcije, elektronska pošta i telefonski razgovori. Taj nadzor je sada dosegao našu golu kožu, naše donje gaće ili gaćice. To nije razvoj brige za našu sigurnost. To je politički razvoj. To je razvoj demokracije. Demokracija kao sistem nadziranja oslobodila se spona koje su ograničavale nadziranje vladajućih. Dosljedni demokratizam je zahtijevao demokratizaciju nadzora. Demokracija je postala društvo potpunog nadzora vlasti – nadzora vlasti u kojem vlast nije predmet nadzora, nego totalno nadzire sve živo. U zamjenu narod može viriti što vlastodršci u intimi rade sa svojim tijelima.

 
Dnevnik.si, 06.03.2010. 

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 06.03.2010.