- Peščanik - https://pescanik.net -

Devet eseja

Pirane

 

 
Kada sam nedavno, prvi put, stegao tu majušnu, pomalo mlitavu Grassovu ruku, pošto sam osmotrio njegovo flegmatično lice, nisam imao utisak neke velike more koja mu leži na srcu. Samo starost koja je opustela poznato violentne crte jednog borbenog duha, bila je onde, samo opšta skljokanost koja nam svima dolazi u poznim godinama.

Ovih dana, međutim, ceo taj korpus velikog autora zatočenog u omanjem telu doživljava silno dramatizovanje, kao da je odjedanput nastupio čas goleme ispovesti, priznanje prikrivene epizode iz životopisa, trenutak istine, antički katharsis. Učinilo se da ovejani antifašist doživljava zakasneli čas denacifikacije, kao kad neko iznenada prizna da je nekada davno radio za tajnu službu ili da je u mladosti obljubio maloletnicu iz susedstva.

Zavladala je velika zgranutost u nemačkom i opšteevropskom publikumu, pala je senka na moralni autoritet, do skora neprikosnoven. Ovo, međutim, odigrava se u teatru naivnih: nema trajno meritornih u oblasti etičkoj, niko nije neranjiv, da je pravde, kako veli jedan genijalni umobolnik, niko ne bi ostao neišiban. Bolje da svako od nas u sebi samom pronađe tog putovođu, ovome uči nas još uvek upotrebljivi kategorički imperativ, Kantov.

Sve to događa se u letnjoj omaglici bez posebnih vesti, pirane su se dale na posao, treba savladati golemu ribu, Moby Dicka nemačkog pesništva.

Izvolite, međutim, draga gospodo mesožderska, najpre napisati Limeni doboš, ili još važniju, onu mudru knjižicu Sastanak u Telgteu! Onde je Grass priznao sve o sudbini književnika, tamo već stoji da su svi oni jedna nesigurna gomila intelektualnih razbojnika, pijandura i lažova, ma kako darovitih, ma kako duhovitih, ma kako privlačnih za ljudsko oko. Učešće jednog sedamnaestogodišnjeg klipana u nacističkim trupama, makar i SS, zanemarljiva je epizoda, treba videti šta se nalazi u svakoj od mnogobrojnih pesničkih duša.

Ne zanosite se, drage moje gospe i vi slučajni čitatelji među muškim jedinkama, kolorisanim portretima književnika, čak ni onih naočitih. Ništa se nije promenilo od baroknih vremena, opisanih u sastanku na reci Ems. Pa taj domjenak još uvek traje, Das Treffen in Telgte jedna je stalna institucija, svi su još uvek za onim stolom, pri konobarici Libuschki, jedu, piju i ponešto zapisuju usput, ali svemu tome, u krčmi literature napisanom, verujte samo na pola, samo s velikim oprezom! Jer pesnici će katkad ispripovedati stvari grozne, nekad istinite, povremeno preterane, ali s kojim motivom? Da li uvek čista srca i najlepših namera?

Ova tragedija”, veli jedna ličnost telgteskog sastanka, “ova tragedija, jedina u Njemačkoj, svjedoči o veličini, jer ne proglašuje nekog jednostrano krivim, kao što je uobičajeno, već optužuje cjelokupnu slabost i nemoć čovjeka, njegovu uzaludnu dobrotvornost”. Ovaj Augustus Buchner iz Grassove knjige govori još otvorenije o skupnoj pesničkoj potuljenosti: “…u kojega je čak šutnja bila slična predavanju: znao je tako snažno šutjeti da bi bilo moguće njegova nijema razdoblja citirati kao govorne oblike.”

Zbog čega niko ne proniče u šutnju pesničku, no samo u njegov govor? Grass je, prema jednostavnom tumačenju “dugo šutio”, ali možda i nije. Još u godini 1979. ispovedio je i ovo: “zagonetka može imati kako vedro rješenje, tako i tragično”. Baš danas prisustvujemo toj verziji kojoj naginje sva štampa, dramatizirajućoj, moralizirajućoj, tragičnoj. Ali kako “stvar treba dovršiti, ne može se jednostavno pobjeći”, mi, današnji učesnici sastanka u Telgteu dokrajčimo ovaj spor, makar on bio i na štetu pesničke gilde, čitajmo uporno Grassa iz godine 1979: “Otkad gospoda pjesnici tako dosadno teže za pukom istinom?”

Jer postoje i nepesničke istine, a one u pesnika u stanju su da odjedanput rasprsnu se kao mehur od sapunice. Kao i istine svih ljudi. I pesnik u prilici je da prešućuje, da krivotvori, da lažno svedoči, da se krivo opredeljuje, da se kaje i lupa u glavu što je nekada davno počinio, a katkad da ništa slično ne prizna, do groba! Setimo se Celinea, Hamsuna, Ciorana, Handkea.

Tako ne dajem baš mnogo na ono naknadno klečanje pred vrhovnim sudstvom, ne verujem u praksu priznanja (najčešće iznuđenih) iz vremena boljševizma i iz mnogovekovne rutine katoličanstva. Probitačnije je čitati ono što pisac priznaje svakom svojom rečenicom, u metafori ili ne. Pesnik ionako živi na način posredan, alegoričan, tako ga treba uzimati. Zato je Grass pre četvrt stoleća zabeležio u svojoj noveli, za svaki slučaj: “…kad bi pjesnike htjeli kamenovati, zasuti mržnjom, ruka bi s perom još uvek štrčala iz gomile nabacanog kamenja”.

“Znam ko sam onda bio”, kaže on na kraju Sastanka u Telgteu. “Znam još više. Samo ne znam tko je zapalio Mosnu gostionicu, ne znam, ne znam…” U toj mudroj knjižici pominje se i neovlašteno tiskanje, i nakladnička gramzivost. “Šta (onda) koristi ono zgražanje? Ima li još smisla da i dalje, kao da se ništa nije dogodilo; čitate naše rukopise? Ne zvuči li nakon onakve živoderske gozbe svaki stih šuplje?”

Ko je potpalio vatru u sastajalištu pesnika našeg vremena, u literaturi nemačkoj i evropskoj, gde svaki čas nešto gori? Kome ide u korist a kome na štetu taj plamen? Ko drži uvek spremne žigice u džepu? Ne znam, ne znam…

 
Feral Tribune, 23. kolovoza 2006.

Peščanik.net, 02.01.2010.

Trijumf marxizma

 
U doba mekog jugoslovenskog komunizma, na snazi je bila ideologija, takođe komunistička, slika Karla Marxa golemih dimenzija vijorila je sa najviše palate Beograda, u vreme prvomajskih praznika. Moja generacija ipak je više volela da gleda stare filmove iz tridesetih godina, pitajući se da li šašavi komičari, braća Marx, imaju veze sa piscem najdeblje ekonomske knjige u istoriji. Jer u svakoj porodici postoje crne ovce, to je možda bio taj slučaj. U njihovim filmovima istina nema ni reč o akumulaciji kapitala, Chico jedino divno svira na pijaninu, Groucho govorio, u paradoksima, Harpo, čarobni harfist, zapravo je nem, pa ipak, svi zajedno potvrdili su nam da postoji jedan svet, neuštogljen i manje strog, zanosan u svom sumašedstvu. Moja generacija napokon je postala marxistička, samo na jedan drugi način.

Verovatno će mnogi primetiti da savremeni američki ludak, lažni kazahstanski profet, kapitalni šeret, grozomorni skandalist Borat jedan je novi Groucho: liči na njega, govori nekontrolisane ludosti kao on, hoda kao on. Marxizam tako prodire u američko društvo onda kada mu je to najpotrebnije, jer život bez marxisma, ovakvog ili onakvog, nije ništa. Nema nikakvog uzbuđenja bez toga, nikakve nauke, nikakve veselosti. Šta bi bilo bez Oktobarske revolucije, bez filma “Noć u operi”? Ovako svi odjedanput postajemo zavitlani u jedan kosmos, daleko od trule svakodnevice, Komunistički manifest filmske komedije sveta jedini nam je spas.

Ono kako se Borat, kazahstanizovani Amerikanac izražava, na jednom polujeziku, nepravilne gramatike i na ivici smisla, liči na automatizme nadrealista, njegovo ponašanje je u celini dadaističko, on duguje ne samo velikim cirkusantima ranijih epoha, nego i Jamesu Joycu. Borat razbija mitologiju kompaktne američke obitelji, ljubaka se sa jednom plavojkom tvrdeći da mu je sestra, hvaleći njen promiskuitet, njeno enormno kurvanje. Ali to je već činio i Groucho Marx, tentajući dve fine gospođe da se udaju za njega. “Hajde da se venčamo. Ja častim.” “Ali koju od nas dve prosite”, pita jedna. “Obe”, veli Groucho. “Već mi je dosta konvencionalnih brakova. Jedna žena za jednog muškarca, to je bilo dovoljno u vreme vaše babe, ali ko bi se oženio vašom babom? Niko! Čak ni vaš deda.”

Tako hoda ovaj otpadnik od svakidašnjice, po savremenoj Americi, a zapravo, njegovi nervni nastupi socijalnog smera otkrivaju da je i ostali svet otpadnuo se od normale, a donekle i od uobičajenih shvatanja, recimo moralne prirode. Pita tako Borat svoje slušatelje znaju li kakav bi bio ishod ako uleti automobilom u gomilu Cigana, bi li se hauba suviše oštetila. Tvrdokorni Ameri ne misle naravno na te ljude, nego se takođe pitaju kakva šteta dogodila bi se autu. To je svakako dosta surova slika o našem svetu, a možda donekle i luda. Jer i Groucho Marx igra u jednom svom filmu vladara koji sa prozora svoje palače puca nasumice u gomilu. Jedan ađutant ga opominje: “Ali, Sire, vi pucate na sopstvene vojnike!” Groucho mu na ovo nudi pet dolara, govoreći u pola glasa: “Neka to ostane među nama!”

Ja mislim da sve ovo takođe treba da ostane među nama. Jer ionako svi dobro znamo kakav je svet u kome živimo, pojava jednog veselog ludaka u tom svetu može nekome biti opomena, nekome znak moralne bliskosti, nekome veselje. Ja sam za ovo poslednje. Jer mi je radije da drugujem sa ludim šeširdžijom iz Alise u zemlji čuda, nego sa surovim vojnicima koji šutiraju tuđe mrtvačke lubanje.

 
Feral Tribune, 14. prosinca 2006.

Peščanik.net, 02.01.2010.

Portret nepoznatog

 

 
Sećate se onog nedavnog zanesenjaka koji se trudio da jedno obično brdo u Bosni prepozna kao egipatsku piramidu. Pa kako Hrvati snuju da su poreklom Persijanci, tako bi i Bošnjaci, tu i tamo, hteli da su Egipćani. Naravno da se ispostavilo kako je priroda baš na tom mestu bila posebno pažljiva u oblikovanju svojih objekata, brdo je ostalo golo brdo. Nema u Bosni, nažalost, ničega sem Bosne, kao što ni u Srbiji ničeg osim Srbije nema. A ljudi koji onamo žive uvek bi hteli da u njih ima još nešto, kao dodatak.

Sada se ispostavlja da ponekad nešto se i pronađe, bar u simboličnom i metaforijskom smislu. Tako se utvrdilo da je fabulozni Johnny Weissmueller, nenadmašni kralj džungle iz mnogobrojnih filmova i neverovatno uspešni plivački pobednik sa Olimpijada, 1924 i 1928, bio doista rođen na današnjem tlu Vojvodine, koja još uvek, začudo, deo je savremene Srbije. Iako, naravno bio je po familiji Janos, Mađar, osim toga došao je na svet pod krunom austrougarskom. Sve u svemu Tarzan je naš, mogli bi reći savremeni Srbi, kao što su pre pola veka Jugosloveni uzvikivali da je i Trst njihov, mada neuspešno. Tako se u malenom selu Međi, slavi njihov najvažniji sugrađanin, rođen onamo 1904.

Postoji nekakva navada podizanja monumenata raznoraznim tipovima, bio to kip Bruce Leea u Mostaru, ili onaj Genscherov na jednom otoku novonezavisne Hrvatske. Pa se te osobe, bile stvarne ili bar upola, prisvajaju za potrebe domaće povijesti, budući smo onolike kipove aktuelnih ili doskorašnjih heroja poobarali bez sućuti. Pa je jedan konceptualni umetnik zamislio da načini retrospektivu samih postolja gde se tek koja čizma ili komadić noge palog junaka naslućuje. Podizanje spomenika posebna je podvrsta skulpture, naročito onih u obliku konjanika, moćnika i careva koji jašu svoju bronzu. To traje od Marka Aurelija, jahača na rimskom Campidogliu do onog Augustinčićevog konjanika pred njujorškom zgradom Ujedinjenih nacija. Stari je majstor bio vrlo vičan u tom poslu, pa je uspeo da upriliči i kralja Aleksandra ujedinitelja – diktatora, i nacističkog poglavnika Hrvatske iz vremena drugog svetskog rata, potom, i socijalističkog kralja, jugoslovenskog, Josipa Broza, u mirnim vremenima nakon pobede nad mračnim silama. Upućeni, međutim, vele da je mimo svega, Augustinčić najuspešnije izvodio konje.

Danas, kako vidimo, vreme je donekle stalo, devastirane su mnoge uzvišene figure, bronzane i istorijske, tako na red dolaze oni koji tu istoriju na neki način parodiraju. Jer čitav mit o Tarzanu pastiš je zamisli o čoveku koji, kako veli ruski pisac, gordo zvuči. (Šta bi značilo u Staljinovo vreme da se po Rusiji raširila pojava ovakvih poludivljaka, silnih mišica a dobroćudnih, i naravno, poslušnih. Jer Tarzanova družica, cura iz civilizovanog dela sveta koja se bacila na mišićavu grdosiju, podučavajući ga u koječemu, nije li to holivudska verzija nekakvog ženskog političkog komesara, po nameri da bdi nad neukim i snažnim populusom buduće zemlje socijalizma? Zar Tarzanov duh nije proklijao i u skulpturama Arna Brekera iz Hitlerovog doba?)

A to kako ovaj nadčovek zapravo zvuči, znalo je svako dete: po sredi bilo je vrlo posebno urlanje, šum koji zaustavljao je dah najkrvoločnijih zveri. Tarzan i njegov zvučni nastup prouzročio je u mom detinjstvu svu silu imitiranja, ja sam takođe, sa nekih šest godina, istrčao jedanput iz bioskopa gde sam ga gledao, pa sam počeo da skačem po Ulici kneza Mihajla, samo što se nisam popeo na prvo drvo u parku ispred hotela Palas. Brižni roditelji jedva su savladali moje urođeničke porive.

Tako traje ovaj svet. Hvatajući se za svaki komadić onoga što svet skoro da nije, nego je njegova isfantazirana alternativa. Što se posebno ogleda u spomeničkom vajarstvu, gde često zaboravljamo na model, mnogo važnija su nam neka posredna, simbolična značenja. To je uočio drugi jedan savremeni artist, Braco Dimitrijević. Koji je namislio da dekonstruiše i razori tešku patetiku istorije kod prikaza poznatih i takozvano velikih ljudi. Pa je na golemoj plohi zagrebačkog glavnog trga, tamo gde su obično visila platna s likovima članova politbiroa, izvesio uvećane fotografije slučajnih prolaznika, prodavača novina i čistača cipela. A vrhunac ove sprdačine bile su biste, isto tako anonimnih osoba, s njihovim potpuno nepoznatim imenima, postavljene po obližnjim parkovima.

Svet ima načina da se odbrani od sebe sama i svoje glupe uštogljenosti, onaj, najveseliji, satirične je prirode, regulirane smehom.

 
Feral Tribune 28. ožujka 2007.

Peščanik.net, 02.01.2010.

Rezervna populacija

 

 
Nemačke novine donose veselo uskršnje upozorenje: zečevi su preplavili ljudske stanove. Naravno da se ne radi samo o milionima ovih živih dugouhih stvorova, koji su naselili nemačke kuće. Misli se valjda i na one, izrađene u plišu, drvetu i čokoladi, priroda ionako u ljudskim rukama postaje nešto drugo, simbol, maketa, pastiš, a životinjska sabraća pojavljuju se kao rezervna populacija nas samih.

Kao da se sve više polaže na mnogobrojnu zoološku čeljad oko nas, svet je i tako jedna barka, Noemova, na talasima našeg sumanutog života. Pa onda svaka ona životinjska spodoba, odabrana po Bibliji, da nam bude saputnik na tom brodu budalija, igra nekakvu nadopunu; već i svaki cirkus poznaje toliko zverinje koje u teatru čovekove civilizacije nastupa kao gostujući glumački personal.

Šta se događa na Tajlandu? Onde, u jednom zooparku odigrava se demografska drama, muška panda zvana Chuang Chuang i njegova oficijelna panda partnerka, gospođa Lin Hui, ne snalaze se u pogledu seksa, nasleđe je ugroženo! Onda je direktor vrta smislio da ih animira jednim panda-porno filmom, ne bi li te dve komotne zveri shvatile o čemu se radi. Rezultati su, vele, polovični, ali možda će ipak nešto biti. Ove ludačke kombinacije, naravno ne bi ni bilo, da se taj general životinjstva u svojoj zamisli nije pozvao na svakodnevnu pornografsku praksu među ljudima, šarena polumedveđa bića samo su naterana da imitiraju čovekovu navadu, korišćenja mnogovrsnih pomagala u erotskom životu.

U Nemačkoj radi se na sličnim stvarima, jedan odgajivač sortne peradi iz okoline Potsdama, nudi građanstvu svoje koke na pozajmicu.

Svako dakle, može postati vlasnik jedne ugledne kokoši (a svaka ima vrlo lepo ime, kao što je Marlene ili Angela), svako za manju sumu u stanju je da postane korisnik takve koke na godinu dana, ima prava na šest njenih jaja nedeljno, ali dozvoljeno mu je da je na onoj farmi posećuje, da razgovara s njom, da je vodi u posete prijateljima, u kino, ili bilo gde druge. Već znam šta bi sve nekakav naš gorštak, koji samuje u planini, probao da učini sa ovakvom kokom, ali u te svinjarije ne želim da se mešam. Na svaki način, unajmljena kokoš postaje deo naše porodice, kasnije, kada prestane njena proizvodnja jaja, i kada obično završava u juhi, ovu, koju ionako sve više uvodimo u ljudsku sudbinu, možemo trajno obezbediti da ostatak veka provede u mirovini. Tako ćemo biti prikraćeni za neku dobru, krepku čorbu od stare koke, ali zato će naša Hildegarde ili Brigitte, mirno i spokojno stariti, bez straha od noža i od sekire.

Ovu najsuroviju mogućnost izbeglo je nedavno jedno belo meče, berlinsko. Njegova bešćutna mati ga je iz nepoznatih razloga odbacila, orijaški otac, polarni medved, takođe nije uspeo da ga poždere, pa su malenog Knuta dohvatili dobrodušni čuvari, i tu je počela teška Knutova dekadencija; najpre je sisao na cuclu, kasnije počeo je da živi u nekoj vrsti medveđe dečje sobe prepune igračaka, u sledećoj etapi eto ga kao medijske zvezde koja samo što ne daje intervjue. Ono što nije uspelo skoro ni jednom evropskom čovekolikom stvoru, Knut je postigao, došao je svojom fotografijom na prvu stranicu New York Timesa. Sada već ima i poseban šou, dvaput dnevno golemo narasla publika dolazi da posmatra Knutov dokumentarni performans, ono što, pun mladenačke energije čini od jutra do mraka pretvara se u umetnički akt, happening, konceptualni čin. A malo je trebalo da ga smrtonosna injekcija uspava, stručnjaci su smatrali da bi to bilo za njegovo dobro, jer je nepotrebno i kažnjivo živeti neuobičajeno, izvan regula i sudbine koja pripada budućoj divljoj zveri.

Ono što bi bilo neuputno pominjati u Nemačkoj, kod nas se može: Knutova sudbina vrlo čitko podseća na slične događaje od pre šezdeset godina. Kada svaka ljudska osoba koja je iskakala nečim nesvakidašnjim iz fizičkih ili drugih standarda, glatko je odlazila u dim, bio to nesrećni kripl s kraćom nogom, zbunjeni homić ili naprosto Jevrejin. Ta praksa nažalost nije završena procesom u Nuernbergu, inače ne bi bilo sličnih pojava u Ugandi, u Iraku, u Bosni, na Kosovu ili u našoj ljubljenoj Kroaciji. Jer čemu služi biće koje je nekome Šipac, Kurd, Muslić, Šokac ili Vlaj? Ova pripovest o belom berlinskom mečetu, ljupkom preko svake mere, a prilično bezobraznom – jer lagano shvata svoju posebnost, ta vesela zgoda ipak me seća na poznatu floskulu koju sam čuo u našim krajevima više puta od sasvim civilizovanih osoba: Je, on je tak fin i dobar, premda je Židov!

Pisac Filosofije palanke, Radomir Konstantinović, još je pre pola veka napisao esej o psu koji puši. Tamo je bio opisan antropomorfni čin nekog neurotičara koji je svom keru gurnuo lulu u zube, da bi ga tako unakarađenog, fotografisao. Ali čitava ona slavna rasprava o našim provincijskim naravima želela je da pokaže nešto važnije: kako palanački duh hoće da uništi svaku različitost, svako odstupanje od uobičajenog. Pa je zato lepše pratiti hroniku o unajmljenim kokama, nego svirepi naum da se dekadentno meče liši života, samo zato što je silom okolnosti počelo da se ponaša neočekivano, skoro ljudski. Jer zveri, po ideji tog skivenog naciste u odori veterinarskoj, treba da se ophode zverski, a ljudima da ostane njihova ljudska gordost iz zamisli Maksima Gorkog.

Jedino što je ovaj biolog zaboravio da milioni životinjskih kreatura, sisari, vodozemci i ptice, borave po zoološkim vrtovima: pa je li njihovo trajno zatočenje iza rešetaka nešto regularno, uobičajeno i “prirodno”?

 
Feral Tribune, 25. travnja 2007.

Peščanik.net, 02.01.2010.

Gibanja

 

 
Ima tome skoro četrdeset godina, kako smo mi u Beogradu, studentske nemire juna 1968., krstili, skoro od milja, ovim kroatizmom, lipanjska gibanja. Većina učesnika tih događaja koji su zapretili da će prevrnuti svet, danas su starija gospoda, mali broj među njima ostao je duhom mlad, i ponešto u onoj garderobi koja je, kada se sve izračuna, jedini vidljivi trag tog romantičnog bunta. Ako ništa drugo, današnji svet nosi se ležernije, a sve drugo zavisi od subjektivnog osećanja slobode.

Nekim slučajem našao sam se u nekoj reprizi povijesnoj, tih kretanja, tu, na severu nemačkom, u okolini Heiligendamma, u času skupa svetskih moćnika. Onde su odnekud, kao iznikli iz zemlje, pojavili su se sinovi ili unuci nekadašnjih šezdesetosmaša, neuredno odeveni, neobuzdani i veseli. Njihov prosvjed protiv tog sastanka, sveg u vanjštini naučne fantastike, s nemogućom tehnikom, golemim obezbeđenjem i sasvim nemačkom uštogljenošću, imao je nešto od raspoloženja velikih rock koncerata, od Woodstocka, od kampanje protiv vijetnamskog rata, od Lennona, od Dutschkea, i od našeg beogradskog studentskog vođe Mijanovića, koga su zvali Vlada Revolucija.

Neminovne su u sličnim prilikama slike koje pomeraju normalu svakodnevnog ljudskog bivstva, u najmanju ruku, sav onaj mladi svet koji je pokušao blokirati previše čuvane predsednike, šefove i premijere, učinio se kao kolona izletnika, dani su postali neradni, nastupio je produženi vikend pobune, dnevni raspored, njegova radna smena preobratila se u leškarenje po travi, u laku svirku na gitari, u ljubavnu igru po šumarcima i gde gde nečiji laki dim opijatika. Ali i na drugoj strani, u tevtonskim redovima policije, opremljenim kao da idu u lov na kitove, kao da će se popeti na Himalaje ili pokušati da pogase veliki požar, i oni sami izgubili su staloženost običnog života, đavo je i kod njih došao po svoje, da im poremeti ravnotežu, da im izmeni opis radnog mesta, postali su oni preko noći lovočuvari, lugari, seoski raznosači, poslužitelji, štalski momci nekog nevidljivog imanja, noćni čuvari sveta koji, sam za sebe, mogao bi i bez njih mirno spavati.

Potom, dolaze i korekture. Nekada, u vreme beogradskog bunta, 1968., pamtim da je poznati poslastičar Medžed iz ulice Knez Mihajlove opskrbljivao studente iz susednog Kapetan Mišinog zdanja krempitama i bozom. Ovde, na Heiligendammu događa se nešto slično, samo što nekadašnji građani istočnonemački, ganuti dugosatnom službom golobradih policajaca, i njih, kad kad daruju pomorandžama i voćnim sokom.

Šta se međutim dogodilo kao novost, po ovim poljima oko Rostoka, prema uzburkanom istočnom moru i među dinama na kojima poređane su uredno korpe za nastupajuće letnje goste. Tu, između žičanih barijera, neviđeno konsekventnih, gde je neko naumio da svetske vođe odvoji u jedan raskošan zatvor, kao zauvek. Na te pregrade bilo je besmisleno jurišati, nešto malo naučili su demonstranti od nekadašnje srpske rebele: po okolnim putevima pojavila se neka vrsta balvana, bilo je i celonoćnog ležanja po drumovima, policajci su još jedanput morali da se pretvore u sestre nudilje, da svu tu dečju raju prenesu, nežno ili ne, u stranu. Onda se dogodio jedan obrt, koji nikakav komesar policijski nije mogao predvideti.

Momci i devojke, sa cvećem u kosi, na biciklima ili ne, sa svojom ratnom opremom, bocama vode i vrećama za spavanje, ta vojska neke udaljene nove Evrope razvila se u strelce, ceo ovaj pobunjeni narod otišao je u polja, u šume, u sav onaj divotni predeo pomeranski: nijedna policija, navikla inače na sukob s protivničkim kordonom, nije u stanju izaći na kraj s jednom populacijom koja se raširila, razbila u hiljade pojedinačnih kolona, jer svaki čovek može činiti sopstvenu kolonu i vlastiti stroj, ako to hoće.

Mislim da sam prvi put razumeo smisao svih ovakvih gungula; uopšte me ne privlači bezumlje musavih, prikraćenih nezadovoljnika koji razbijaju nečije radnje ili prevrću tuđe automobile, ali hiljade, i možda milioni pojedinačnih, ličnih demonstracija, svakoga od nas koji se ne slažemo sa postojećim stanjem stvari, mogao bi biti zanimljiv događaj. Ne znam da li je ta slika raštrkanog protesta doprla do oka one prenapregnute osobe američkog predsednika, ali poslednja vest sa te grandiozne parade moći govorila je kako je gospodina Busha zaboleo stomak. Tako se otkriva da ni među najmoćnijim ljudima planete ne ide sve uvek po nekoj predviđenoj tablici, niko nije savršen, kako se veli na kraju poznatog filma.

Inače, supruga ruskog predsednika ne bi bila obučena u nešto, kao skinuto sa fotelje, a ona druga, iz britanske premijerske kuće ne bi se činila kao da je pobegla sa gimnazijske zabave. Ima donekle krivice i u kamerama svetskog javnog mnjenja, koje na prvi pogled, služe samo promoviranju te iste svetske moći, ali katkad baš i ne. Jedna od završnih scena za okruglim stolom vođa, pod prozirnim svodom koji podsećao je na šator Gadafija, otkrila je nekakvu galeriju sumornih i smrknutih, totalno umornih, skoro očajnih lica, samo u tom momentu, u kome svakome pobegao je programirani optimizam i očekivana srdačnost, ali i to je bilo dovoljno.

 
Feral Tribune, 27. lipnja 2007.

Peščanik.net, 02.01.2010.

Povijest futrole

 
Pobednici u Drugom svetkom ratu, hrabri partizanski bojovnici, veoma su voleli lov. U tome ima ponešto atavizma; kad se neko navikne na pucanje, od toga ne može baš lako odustati. Tako već u prvom naletu mirnodopske antiptičje ofanzive padaju nedužne šljuke i prepelice kao snoplje, čitava priroda pretvara se u jedan globalni Berlin koji treba pokoriti. Državnici svih zemalja u određeno vreme priređuju za svoje diplomatske goste odstrel kojekakve divljači, mislim da su oni sa Istoka u tome sasvim prekardašili. Jer to što su hajkači Brešnjevljevi, Titovi ili Honeckerovi, navukli pred oštre cevi svojih glavara, to su čitave hrpe, zečeva, srna, medveda. Možda je krah socijalizma doneo privremeno oslobođenje proletarijata životinjskog carstva, po šumama i gorama Istoka, ili mi se tako samo čini.

Sve ovo govorim zbog jednog predmeta koji stajao je u našoj kući, pripadao je rođaku, oficiru bezbednosti, lovcu takođe. U toj futroli bila je pohranjena opasna puška, nisam smeo ni prići toj spravi, kroz godine. Mislim da su ovakvi predmeti bili opšte rašireni, svuda je bilo manjeg ili većeg oružja, koje produžavalo je svetsko ratno stanje, neprijateljstvo sa srnama. Zapravo sam sasvim izgubio iz vida ovaj tobolac iz vlastitog doma, pomišljam na tu stvar, prateći njen društveni razvoj, jer svaka pojava, kroz vreme, lagano se modifikuje, uzima na sebe nove ovlasti, najzad doživljava potpunu transformaciju.

Pamtim kako se u finim kućama našeg socijalizma, ova opasna futrola vremenom preobrazila u nešto slično, a ipak prilično različito. Naši drugovi su započeli da igraju tenis, shodno tome, po zidovima u kućama novog života visile su sve češće vrećice za rekete. Možda su ti naši montanjari, koji su najzad shvatili kako lopta mora preći preko mreže, a ne da je cilj uterati je u nju, moguće da su ti isti novopečeni teniseri nastavili usput pogrom prepelica, svejedno, bjeli britanski sport postao im je ono glavno, prepoznatljive futrole po mnogim kućama lagano su prevladale. Mislim da nije bilo generala koji se nije okušao u ovom elitnom sportu, od vremena predratnih šampiona Palade i Punčeca do generala Viktora Bubnja koji je izdahnuo igrajući u dublu, kakav je to bio napredak naše proleterske civilizacije! Trebalo je samo čuvati se da ne igraš ako imaš previsok krvni pritisak i ako se, sve u svemu, ne živciraš previše, samo pusti da lopta ide kud ide. Ovo prerušavanje visokih vojnih lica u mekopute svilene igrače sa britanskog otoka nastavljeno je i kasnije, u vremenima tranzicije, onda kada su igrači prestali da budu drugovi a postali su, bar nominalno, gospoda.

Samo što svaka igra ima svoj kraj, ko će se toliko natezati s tim glupim gemovima i setovima, uz to potrebno je mnogo matematskih radnji da se sve izračuna do kraja. Osim toga, razvoj porodičnog života u ovim sredinama postupno je naginjao ka umetnosti. Jasno je da će ona futrola za ubitačnu dvocevku, potom laka navlaka za teniski reket sada postati kutija za violinu. Možda dedovi i očevi, lovci, pa potom tenisači, nisu obavezni ići na koncerte svojih unuka, nema onog čistog lovačkog zraka po koncertnim dvoranama, nema te lovačke usplahirenosti onde, nema ni opasnih uzbuđenja na crvenkastom pesku igrališta. Svejedno, ta obloga skupocenih instrumenata postala je vidnija, sve češće neko čedo iz dobre kuće tegli ovu spravu, odlazeći na čas u muzičku školu. Ne znam da li jedan ovakav torbak, sada u ulozi čuvara skupe muzikalije razmišlja o svojoj prošlosti, sećajući se svoga ratobornog porekla, svoje sportske epizode, a gledaj dokle smo danas dogurali!

Sve ovo može stvoriti jednu uzornu sliku našeg društvenog razvoja, prekinimo sa ubijanjem, manimo se bezvrednog nabijanja lopte, vreme je za Jochana Sebastiana. Onda odjednom sećam se vrlo klasične scene iz detektivskog filma: u sred one svečanosti koju treba da okruni nekoliko violinista, upravo ovi pretvaraju se u nešto neočekivano, jer u violinskim kutijama takođe mogu biti skrivene strojnice, pir se može pretvorio u masakr i krvoproliće.

To je konačna obrazina jedne ovakve futrole, njena potuljena, skrivena, često vrlo prevrtljiva sadržina. Kutija, čak i ona za bombone, čak i ona limenka za juhu od paradajza ima svoju metafiziku, ne sme se verovati lepoj etiketi koju ovekovečio je Warhol.

Kutija, ma kakvog oblika, ima svoj istinski filosofski izazov, to je ona šupljina jednog krčaga, ono ništa unutar jednog vrča, čijem ničemu posvetio je svoju meditaciju Heidegger.

Kutiju (bilo čega) uvek ispunjava nekakva tečnost, čak ako je i prazna, čak ako joj sadržaj nije tečan. Jer ono osnovno u ovoj pojavi promenljivost je njenog agregatnog stanja, njeno opasno protejsko svojstvo. To su pokazali moji dragi sunarodnici, koji su mimo optimističkog razvoja jednog pomagala – od ovoja za dvocevke na elegantne etuie za rekete i na mahagonijske kutije za violine vitkih vratova, – u nedavnoj prošlosti ponovo pripucali kao ludi, bez ikakvog skrivanja, bez ikakvih futrola.

( U ovo divno letnje doba draže mi je setiti se sadržaja vesele futrole, kontrabasa, iz novele Čehova. Tamo se krila jedna ljupka gola devojka.)

 
Feral Tribune, 16. kolovoza 2007.

Peščanik.net, 02.01.2010.

Koračanje

 
Ima u Majakovskog poznata pesma u kojoj, futuristički zajapureno, veli se da nema više koračanja desnom nogom, jedino leva, leva, leva! Kad mu se ovo ne bi odbilo na pesničku šalu, ispalo bi da levim maršom ruske revolucije mogu koračati samo jednonogi invalidi.

Ali bilo je jedno drevno vreme u kome ljudi još uopšte nisu razlikovali levu od desne strane, levo od desnog. Tako se bar veli u knjizi proroka Jone, koji govori o stanovnicima mnogoljudnog grada Ninive kao totalnim ignorantima u ovom pitanju. Ne znam tačno kada je stari populus načinio tu podelu strana sveta vlastitog tela, osobito kada je, tokom dugog razvoja, desna ruka postala sposobnija za bilo koje “rukovanje”, a leva ostala u senci, u nekoj vrsti dekadentne hendikepiranosti. Tek povremeno kuražni ambideksteri uspostavljaju ravnopravnost u baratanju vlastitim ticalima a drugi, sasvim ležerno ističu svoju levorukost. Ova frakcija, međutim, mada sve brojnija, u našem, još uvek postojećem uzusu pisanja s leva na desno, opasno preti sopstvenom pismu da ga tim načinom zakrmači. Iz svega još uvek ne izlazi kako je u tom prijeporu između l. i d. došlo do ideološke razlike, otkud to da su “desni” označeni kao nekakvi reakcionari, konzervativni i zatucani dripci, levičari kao čovekoljubivi revolucionari koji će doneti raj na zemlji?

U vreme dok sam još bio naivan da svake nedelje odlazim na fudbalske utakmice, zapažao sam onde stvari koje baš nisu imale izravne veze sa ovom igrom. Posebno to da se tamo igrači mnogo udaraju po nogama, pa onda jedan od toga hramlje sve vreme, do kraja utakmice. A da ne bi odmah otišao u svlačionicu, stavljali su ga “na levo krilo”, da onde statira. Naravno da je kasnije čitava igra išla preko desne strane, dok onaj što hramao je, ostajao je u svom položaju statiste pored aut-linije. Tako uopšte više nisam gledao šta se na terenu događa nego sam jedino posmatrao ovog mog tragičnog junaka sa leve polovine, koji i jeste u igri, a zapravo i nije u njoj, nego samo glumi da je još uopšte nekakav igrač te utakmice.

Toj osobi mogao bih da posvetim još dosta teksta, samo kada bih se na tako nešto usredsredio. Jer mi je jasno da pišući o ovom sa levog krila, koji tamo statira, pišem o položaju različitih ljudi, stavljenih iz nekog razloga, u stranu. Sećam se one pripovesti Dostojevskog u kojoj nekakav čovek iz podzemlja vrlo polaže na to da bude u nejasno sastavljenom kafanskom društvu, koje ga neće. Pa se opire njihovom odgurivanju, na silu želeći među njih da se uturi. Zato mi je fudbaler koji trčkara pored aut-linije mnogo miliji. On ne pravi nikakvu tragediju od toga što ga boli noga i što mu zbog toga više ne dodaju loptu uopšte. Jer zna da bi inače svaku takvu priliku potpuno uprskao.

Naravno da sam svim ovim i ja sasvim upropastio svoje gledanje utakmice. Ipak, iz toga izvlačim jedno vrlo važno pitanje: da li je to mesto na levom krilu neko ubito mesto, puno poniženja, gde samo nekakav povređeni igrač koji hramlje, pronalazi svoje “mesto”?! Zašto ga nisu stavljali da statira na desnoj strani, nego uvek na levoj? Pa su svi na tu levu stranu gledali kao na najgoru zabit, kao da je ovaj što šepa, samim tim poslan u neki fudbalski Sibir do kraja života ove utakmice. Zar je moguće da svakoga ko nešto zabrlja, svaku manjkavu pojavu, ljudi stavljaju na tu stranu, kao nešto manje vredno, “levo”. Levak u nas ionako ne označava samo onog što levom piše, nego pre nekog uvrnutog stvora, nespretnjakovića, skoro budalu.

Vidim da ova pripovest postaje aktuelna pri bilo kojim izborima, ma u kakvoj zemlji. Jer cela ta parada ubacivanja ceduljica sa kojekakvim imenima u kutije nalik onima od deterdženta, najčešće se svodi na pitanje da li će pobediti “levica” ili “desnica”. Oni umereni uopšte nisu interesantni, pitanje je samo u tome da li će društveni život jedne zemlje odvijati se tako da ćemo pisati desnicom ili levicom, da li ćemo maršovati desnom ili samo levom nogom, kao u projektu Majakovskog. Jedino što pisanje savremene evropske politike izvodi se danas uopšte prilično traljavim rukopisom, pa se ne razaznaje koja ruka za ovo je kriva.

U Hrvatskoj, gde je upravo obavljeno ovo ubacivanje ceduljica u kutije od deterdženta, ima još uvek mnogo opasnih divljaka, voljnih da barataju kojekakvim oružjem, mislim da uopšte nije bitno kojom rukom to se može izvoditi. Postoji takođe onih koji bi se tim divljacima voleli odupreti, samo ne znaju kako. Ima ih i koji ne žele da idu na ovu utakmicu uopšte, pa čuče doma. Ovo je moj izveštaj sa nedavno odigrane nedeljne utakmice u lijepoj našoj domovini, sa stadiona njenih parlamentarnih izbora. Na drugima je da odrede stranu sveta na koju ljudi te zemlje većinom gledaju. Budući su zapravo, u tim stvarima neupućeni, koliko i drevni stanovnici, inače lepog grada Ninive.

 
Feral Tribune, 23. siječnja 2008.

Peščanik.net, 02.01.2010.

Francuska veza

 
Moji Srbi su veoma ogorčeni, Francuzi su među prvima priznali malenu, siromašnu, ali vrlo ponosnu republiku Kosovo. Oni najogorčeniji među Srbima vele kako su im vekovni prijatelji zabili nož u leđa. Očito je da u ovako presudnoj izjavi ti ljudi imaju potrebu da pomenu nož, veoma tiho a opasno oružje. Možda je ipak moguće, bez vađenja ikakvog sečiva, ustanoviti smisao tog dugotrajnog bratstva, srpsko-francuskog. Mislim da su Srbi tokom stoleća bili u optici Francuza jedva vidljivi, mikroskopski sitni, prekriveni dugotrajnom turskom okupacijom, o Srbima raspravljalo se među velikim silama uzgred, kao o malenom utegu na velikom kantaru interesnih zona. Tokom prvog svetskog rata prilike su se promenile, Srbija je pokazala golemu hrabrost odupirući se austrougarskoj agresiji, Francuzi su prvi put primetili da dole, na jugu evropskom postoji nešto vredno pažnje. Kraljevina Srbija postala je saveznica po oružju, francuski brodovi prihvatili su u albanskim i grčkim lukama preživele srpske ratnike, poražene ali i dalje respektabilne vojnike antiaustrijske koalicije. To je bio dragoceni korak, Srbija je ušla u Evropu odlaskom tih mladih ljudi, koji su u Francuskoj ne samo lečili svoje ratne rane, tamo su im širom otvorena vrata škola, univerziteta, kulture. Ono što je na početku devetnaestog stoleća bio san pojedinca, jednog od prvih evropskih intelektualaca srpskih, Dositeja Obradovića, koji je hrabro, iz jedne seljačke zemlje zakoračio u evropski duhovni prostor, sada su počinile stotine; čitava jedna generacija naših dedova postade “francuskim đacima”, obeležjem svake vrste napretka.

U godinama između dva svetska rata prodire i u srpski deo kraljevine Jugoslavije kapital, tehnologija, nauka. Ali ne završava se sve koncesijama koje kralj Aleksandar daje Francuzima da kopaju dragocene minerale u Borskom rudniku, da pokrenu točkove mnogih tvornica po toj još uvek seljačkoj zemlji. Već početkom dvadesetog stoleća cveta jedna frankofilska književnost Srbije, pomalo provincijska verzija parnasovske poezije. Mnogo važniji događaj pada krajem dvadesetih godina: mladi pesnik Marko Ristić upoznaje u Parizu Andre Bretona, beogradski nadrealizam uskoro postaje jedan od najvažnijih u Evropi. Na početku socijalističke ere Tito šalje tog istog Marka Ristića na mesto jugoslovenskog ambasadora u Parizu.

Hrvati i Slovenci, u duhovnom smislu dugo su bliži bečkim i minhenskim krugovima, Srbi ostaju verni pariškim prijateljima; iz beogradskog detinjstva pamtim da je već bila otvorena Francuska knjižara, poslanstvo ove zemlje iz tog vremena još uvek je jedna od najlepših građevina Beograda, skoro dvorac, sav u belom mermeru. Potom, podignut je velelepni spomenik na Kalemegdanu, Zahvalnosti Francuskoj. Jedan veliki majstor evropske secesije, Ivan Meštrović, stavio je tamo, u prozračni vazduh iznad ušća Save u Dunav grandioznu devojku silnih grudi, sa zamahnutim mačem, ona onde i dalje lebdi, bez obzira na sve. “Volimo Francusku”, piše tamo, “kako je ona volela nas 1914 -1918”.

Ostalo pripada bioskopu. U mojim ranim danima mati me je vodila po kinima jer nije mogla bez Danielle Darrieux, bez Viviane Romance, bez Michele Morgan. I ja sam se pitao kako porasti, kako postati Jean Gabin. Ali to je bilo sve što sam čuo od francuskog jezika, dramatični monolog u onom tragičnom momentu iz filma “Obala u magli”, pre no što glavni junak bude ubijen na ulici. U našem susedstvu živeli su Jevreji, Rusi, Mađari, Francuza nije bilo. Jedan opaki momčić iz moga razreda tvrdio je, međutim, da postoji vođenje ljubavi “na francuski način”, to nisam razumeo. Postojala je inače francuska kapa, francuski krompir, francuska ženska moda, sve je to bilo vrlo egzotično, nejasno. Na kraju, u danima pobede, 1945, francuska zastava bila je jedna od onih koje su visile po svim zgradama.

Ali stvari su pošle na gore, posle pola stoleća Francuska nije prešla preko lošeg ponašanja srpskog režima prema ostalim narodima raspadajuće Jugoslavije, puklo je vekovno prijateljstvo. Pa je krezubi, prljavi ološ, povrveo iz srpske provincije, polomio izloge francuske knjižare, a knjige, Proustove i Apollinairea, izbačene su na ulicu. U zatucanom ritualu, ti isti pećinski ljudi umotali su kalemegdanski spomenik Francuskoj, crnom krpom.

Tako se završava ova ljubavna pripovest između Tristana i Ižote, srpsko-francuske. Jer i Francuzi, kao i svak razuman u svetu, shvataju da maleni kosovski narod albanskog porekla ima prava da izabere vlastitu sudbinu, pa se opredeljuju za njegovu nezavisnost. Ali time istovremeno čine uslugu srpskom narodu, Kosovo je Srbiji bio težak kamen o vratu, po mnogo čemu. Srbi, gubeći Kosovo, gube zapravo samo jednu moru i jedan kup iluzija.

 
Feral Tribune, 12. ožujka 2008.

Peščanik.net, 02.01.2010.

General

 
Jedan je bivši hrvatski general u nekom pomračenju, umnom, poubijao nekoliko ljudi, potom je i sam pronađen mrtav. Tako je čitava zemlja pratila potragu za ovom osobom uz nečuvenu medijsku pomamu, kasnije je sve utihlo, kak v nji čom ne bivalo. U početku je general slovio kao ratni heroj, potom se ton lagano menjao, označen je kao osumnjičeni, na kraju kao otvoreni zlikovac, ubica. Smatram da o njemu kao ljudskoj osobi niko nije rekao ni reči. A svako je čovekoliko biće veoma složen mehanizam, ceo jedan kosmos u malom pohranjen je u nečijem telu, posebno u njegovom duhu.

Naravno da se rasap ove ličnosti odvijao postepeno, od rogobatnog ponašanja u ratu i miru, do nepodnošljivih skandala, kafanskih, uličnih, svuda. Ma kako ta nesrećna spodoba bila nesimpatična za mnoge, da li se iko ufao da ovom subjektu pomogne na neposredan način, da pokuša razumeti šta se u toj pometenoj glavi odigrava? Tome je svakako naudilo njegovo generalstvo, jer junačkom vojskovođi iz domovinskog rata teško se može prići, u našim svračjezakučastim prilikama bio je on spomenik, skulptura, iako vrlo klimavog postamenta. Sada je to samo jedan žalosni leš, hiljadu i prva smrt naše nesrećne povijesti. Sa ratnim herojima je tako, najteže je sa onima koji prežive.

Godinama sam pratio sudbine junaka partizanskog rata, koji su preturali kafanske stolove po Beogradu, katkad je neko i ubio sasvim nedužnu osobu, iz čistog besa. Ali nisu svi rogobatni ljudi čisti nasilnici, ima među njima i prikrivenih melanholika. Tako po koji, svestan zala što ih je činio u ratu, ode u svoju štalu i obesi se. Drugi sagorevaju u svome tihom jadu, katkad zaboravljeni i zabačeni po životu, potom se razboljevaju i umiru po onkološkim i drugim klinikama, pojevši sami sebe. To je sudbina ratnika, bili oni u pravednoj ili nepravednoj vojni, užas kroz koji prošli su, ne može se više ukloniti iz njihove svesti.

Domovinski rat Hrvatske po nečemu bio je takođe jedan partizanski rat. Nisu li njeni branitelji u očajanju punili bojlere kamenjem i time, iz aviona poljoprivredne avijacije bombardovali nadmoćnu Kadijevićevu armadu. To su sredstva kakvima su Titovi borci tukli se sa nemačkim i drugim okupatorima, srpski inat postao je svojstvo i ostalih naših naroda, šut je napokon mogao i s rogatima. Tako se svaki narod u samoodbrani domogne svoje kuke i motike, usput, vojnici i oficiri izviru iz gole zemlje, to su ona lica s puškom u ruci, obučena u seljačko ili građansko odelo, često su pod šeširom, ovog su pune ratne fotografije. Na nesreću, taj podignuti puk puni se kojekakvim pojedincima, deklasiranim i nezadovoljnim ljudima, avanturistima, ološem željnim pljačke. Otud u vojnim strojevima ona količina puštenih osuđenika, bivših legionara, kafanskih nasilnika, sitnih prestupnika, pa zatim, sasvim skromnih zanatlija, kamiondžija, noćnih čuvara, klonfera i portira, ko zna koga sve. Naravno da svak od njih, mimo sve okretnosti u borbi, ne mora odmah dobiti generalske širite, komandne položaje, ministarska mesta, dešava se to u brzopletosti onih koji širite šiju. Ova praksa takođe je preuzeta iz naše partizanske prošlosti. Nisu li ondašnji ministri, komesari, direktori i pukovnici bili prethodno samo krojači, šusteri, pekari i metalski radnici? Kasnije, ovo se ispostavlja kao nepopravljivo. Jedan, tako načinjeni general počinje da pretura nameštaj oko sebe, da maltretira sugrađane, na kraju puca po ljudima u vlastitoj pometenosti.

Čiji je on general? Kao da u svakom ovakvom ratu postoje dve paralelne vojske; ne mogu se lako izjednačiti ogorčeni i ojađeni branitelji Vukovara sa kabadahijama koji sekli su prste ili noseve protivnika. Jedan je takav sumanuti vojnik pokazivao u euforiji na nekoj istarskoj rivi jedno odsečeno srpsko uvo, utrženo u nekoj borbi. Ta druga vojska, ispunjena zlim činima i lošim sastavom, mrtva je vojska ove epopeje, jer stoji samo u svesti zagriženih domoljuba koji su izgubili merila, koji od očitih prestupnika stvaraju sopstvene heroje. Iz te šihte niču potom ljudi pomračena uma koji bace bombu među nedužne goste nekog bifea, ili pobiju čitavu porodicu, ili sami progutaju smrtonosnu cev svoga revolvera. Njihova zagrobna slava pada na leđa tih nadgenerala koji su ih generalima načinili, tih neumerenih vođa narodnih kojima nije bila važna prethodna biografija konjokradice ili vojnika iz legije stranaca ili makar samo subjekta s lošim psihijatrijskim nalazom, jedino da se domognemo te tvrđe u Kninu, te samostalne banknote, tog grba sa mnogo sitnih pregradica u vrhu. Iako opšti razvoj vodi ukidanju bilo koje posebne novčanice, brisanju graničnih prelaza, novom mešanju stanovništva, možda čak i protoku različitih knjiga, naukovanja, ideja. U to će doba cela ova teška ratna epizoda otići pod zemlju, pa će samo naknadno neko brojati kosti, ove ili one. Kako se upravo pripoveda u klasičnoj knjižici Kadarea, “General mrtve vojske”.

 
Feral Tribune, 23. travnja 2008.

Peščanik.net, 02.01.2010.