Kako nam je često govorio Mihajlo Mihajlov, nema tog naroda na svijetu koji bi dobrovoljno izabrao diktatora, kao što nema tog diktatora koji bi istakao kao otvoreni i javni program svoje stranke uvođenje svoje lične, zakonom neograničene vlasti. Nije tačno da, recimo, “Crvene brigade” ne mogu učestvovati na izborima. Upravo te “brigade” ne žele da učestvuju ni na kakvim izborima, jer svake izbore smatraju “buržoaskom lakrdijom”. U svim sukobima između demokracije i raznovrsnih crvenih ili crnih “revolucionarnih brigada”, demokracija slavi pobjedu kada “brigade” pristanu na normalno učešće u političkom životu, na slobodne i ravnopravne izbore.
No, veoma često čujemo da je upravo Adolf Hitler bio izabran (za diktatora) na slobodnim višepartijskim izborima, da je dakle demokratskim putem osvojio vlast. Ništa netačnije od toga!
U situaciji ekonomske depresije, u kojoj, kako analizira Heinrich Bennecke (Ekonomska depresija i politički radikalizam 1918-1938), gotovo čitava trećina radnog stanovništva nije imala posla, na izborima 6. novembra 1932. godine, koji su ga doveli na vlast, vođa Nacional-socijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) Adolf Hitler na slobodnim izborima pridobio je manje od trećine glasova, naime osvojio je 33,1 posto od glasova onih birača koji su uzeli učešća na izborima. U koaliciji s desnim, konzervativnim strankama, formirao je Hitler 30. januara 1933. vladu i postao kancelar, ali ni to mu, naravno, nije donijelo diktatorsku vlast. Tek paljevina Reichstaga u noći između 27. i 28. februara 1933. i zabrana djelovanja opozicijskih partija, a što je zapravo bio državni udar zdesna, otvorio je vrata Hitlerovoj diktaturi.
Kad je Hitler imenovan za kancelara, malo ko je mogao reći što će nova koaliciona vlada učiniti ili koliko će dugo Hitler ostati na njenom čelu. Kao što piše Kurt Sontheimer u studiji Antidemokratsko mišljenje u Weimarskoj Republici, “demokratski centar i ljevica tražili su utjehu u nadi da će nacionalsocijalisti, koji su za svoj uspon imali zahvaliti pukom odbacivanju statusa quoa, početi gubiti sljedbenike čim budu uzeli učešća u političkoj odgovornosti. Ta je ideja bila ishod političkih iskustava s vajmarskom parlamentarnom demokracijom, a temeljila se na pretpostavci da će, kad jednom dođu na vlast, nacionalsocijalisti učiniti malo što da promijene suštinu te Republike”. Članovi Njemačke nacionalne narodne partije (DNVP), s druge strane, bili su uvjereni da je Hitler bio pod njihovim nadzorom. Paul von Hindeburg i dalje je bio predsjednik, što ih je umirivalo. Franz von Papen, uglađen, mračan, reakcionar i vješt manipulator, bio je sigurniji no iko drugi da situaciju drži u svojim rukama, kao zamjenik predsjednika vlade. Dva Hindeburgova čovjeka, baron Konstantin von Neurath i general Werner von Blomberg, bili su ministri spoljnjih poslova, odnosno obrane. Alfred Hugenberg našao se na mjestu ministra privrede, poljoprivrede i prehrane, a Franz Seldte iz paramilitarne organizacije Stahlhelm postao je ministar rada. Pored samog Hitlera, nacionalsocijalisti su imali još dva položaja: Wilhelm Frick bio je savezni ministar za unutrašnje poslove, a Hermann Göring savezni ministar bez portfelja.
No u noći između 27. i 28. februara neoklasicistička kupola Reichstaga osvanula je u plamenu. Ko je podmetnuo požar? Kao što potvrđuju istraživanja Hansa Mommsena, podmetanje požara bilo je (piromansko) djelo samo Marinusa van der Lubbea, mladog Nizozemca komuniste koga je policija polugolog zatekla na licu mjesta i koji je poslije osuđen na smrt. (Često ponavljana tvrdnja o navodnoj odgovornosti nacista s Göringom na čelu za podmetanje požara temelji se na krivotvorenim dokumentima). No Hitler je tvrdio da je otkrio komunističku zavjeru, a Hindenburg je proglasio izvanredno stanje: policija je mogla hapsiti i odvoditi u koncentracione logore svakoga povezanog s Komunističkom partijom ili osumnjičenog da ugrožava državu, ali i homoseksualce i Jehovine svjedoke. Posrijedi je famozni članak 48. Ustava weimarske Njemačke kojim je bilo propisano da “ukoliko su javna sigurnost i red (die öffentliche Sicherheit und Ordnung) u Njemačkom Reichu u većoj mjeri (erheblich) poremećeni ili ugroženi, predsjednik Reicha može poduzeti mjere nužne za ponovnu uspostavu sigurnosti i javnog reda, ako to prilike nalažu i uz pomoć oružanih snaga. U tu svrhu on može u potpunosti ili djelomično suspendirati temeljna prava (Grundrechte)”. Takva ovlaštenja učinila su Hitlera i Göringa praktično svemoćnima: mogli su pohapsiti dovoljno ljudi da budu sigurni u parlamentarnu većinu i donošenje svake mjere koju bi mogli ushtjeti. Marta mjeseca su ponovo održani izbori i nacionalsocijalisti su osvojili 43,9 posto svih glasova. Iako to nije bilo onoliko koliko se Hitler nadao, položaj mu je bio učvršćen. Zakon o ovlaštenju (Ermächtigungsgesetz), donijet nekoliko nedjelja kasnije, 24. marta 1933., a poduprle su ga sve stranke osim socijaldemokrata Otta Welsa i već pozatvaranih komunista, zajamčio mu je diktaturu. Tim je zakonom kancelar bio ovlašten da sroči nacrt svakog propisa koji bi donosila vlada, činio je vladu nezavisnom od parlamenta (Reichstaga) i dopuštao joj da odstupa od postojećeg ustava. Čak je u jednom osobito pomirljivom govoru poslije donošenja tog zakona Hitler uvjeravao naciju da svoju moć neće zloupotrebljavati.
Kako ističe Giorgio Agamben u djelu Izvanredno stanje, prije nego pragmatičko, odnosno faktičko pitanje, institut izvanrednog stanja je odlučno pitanje same suštine demokratskog pravnog poretka. Naime, od same spoljašnje fenomenologije izvanrednog stanja mnogo je važnija njegova priroda pojave na ivici prava i politike. Ono je pravna norma koja suspendira pravne norme, “pravna forma onoga što ne može imati pravnu formu”, “ničija zemlja između javnog prava i političke činjenice, između pravnog poretka i života” ili stanje prava koje se poklapa s prirodnim stanjem. U tom smislu izvanredno stanje leži u samom središtu političkog sistema, na liniji nerazlikovanja dva elementa od kojih se sastoji pravno-politički sistem naše civilizacije: prava i proizvoljne, gole sile izvan zakona. Politička povijest Zapada sastoji se u dijalektici ovih elemenata i njihovom međusobnom odmjeravanju, što može funkcionirati kao pravno-politički sistem, ali kad se na temelju pravne fikcije da se bezakonjem održava zakon stvori situacija anomije na temelju zakona, odnosno kad državna sila anektira anomiju pomoću izvanrednog stanja, otvara se prostor neograničene biopolitike, političkog stanja u kojem život kao takav postaje glavni objekt projekcija i kalkulacija državne moći: “Kad oni pokažu sklonost da koincidiraju u jednoj ličnosti, kad izvanredno stanje, u kojem su povezani i nerazlučeni, postane pravilo, onda se juridičko-politički sistem pretvara u mašinu za ubijanje”. Agamben naročito nastoji pokazati da po stepenu anomičnosti i nasilnosti izvanredno stanje nadilazi čak diktaturu budući da instituira zastoj prava (iustitium), pravnu prazninu koju proizvodi i podržava državna sila. Izvanredno stanje leži u temelju same mogućnosti najstrahotnijih fenomena biopolitike, u našem slučaju – nacističkih logora smrti. Osim u prvih mjesec dana Hitlerove vlasti, nacistički Zakon o ovlaštenju bio je stalno na snazi, sve do kraja režima. Istovremeno je bio na snazi i članak 48. weimarskog Ustava, koji za vrijeme nacističke vladavine nije bio formalno ukinut.
Vratimo se samoj provedbi Zakona o ovlaštenju. Tokom idućih mjeseci Hitler je dovršio svoj posao Gleichschaltunga, ujednačavanja, kojim je čitav organizirani život zemlje bio podčinjen nacionalsocijalističkoj partiji. U skladu s nacionalističkim načelima, nacisti su rasturili sve druge političke partije. Komunisti su bili nemoćni od požara Reichstaga. Kancelarije i partijske zgrade okupirane su maja, a juna je ta partija i zabranjena. Bavarska narodna partija (BVP) sama je objavila svoje raspuštanje jula mjeseca, poslije hapšenja njenih lidera. Demokrati i nacionalisti su isto učinili juna, a partije centra i narodne partije jula. Stahlheim je krajem 1933. uključen u tzv. udarne odrede (SA), a dvije godine kasnije raspušten…Spomena vrijednog otpora nije bilo. U Njemačkoj “su se sva svjetla ugasila”, primijetio je neko vidovito.
Prema tome, nije istina da je Hitler demokratskim putem došao na vlast. Vlast je, kako ističe Karl Dietrich Bracher, osvojio putem obmane, terora i stalne povrede državno-pravnih načela, što svjedoči protiv raširenog uvjerenja o legalnom kontinuitetu parlamentarne republike i totalitarne jednopartijske države. Uz to raširena legenda da su krupna industrija i krupni kapital masivno financirali Hitlerovo osvajanje vlasti (prema banalnoj formuli: kapitalizam u krizi jednako fašizam) nakon impozantnog istraživačkog rada Henryja Ashbyja Turnera (Njemački krupni biznis i Hitlerov uspon, 1985) također treba da bude raspršena.
Profesor državnog prava Hermann Heller, koji je zastupao stajališta suprotna dijalektičko-dijaboličkom Carlu Schmittu, jasno je sagledao suštinu stvari, kada je još 1930. u spisu Pravna država ili diktatura rekao: “Kada građanstvo pravnu državu, demokraciju i parlamentarizam označava konvencionalnim lažima, onda ono samo sebe laže. Svojom neofeudalnom mržnjom prema zakonu ono ne samo da dolazi u proturječnost sa svojim najvlastitijim duhovnim bivstvovanjem, nego ujedno negira i uvjete egzistencije svog društvenog života. Bez zakonom zajamčene slobode izražavanja, mišljenja, slobode vjeroispovijesti, nauke, umjetnosti i štampe, bez državnopravnih mjera zaštite od samovoljnih hapšenja i samovoljnih presuda pravosudnih organa zavisnih od diktatora, bez načela zakonitosti poslovanja, građanstvo ne može živjeti ni duhovno ni ekonomski. Građanstvo koje je prošlo kroz renesansu ne može, ukoliko ne želi počiniti samoubojstvo, dopustiti… da mu diktator propisuje njegova osjećanja, njegovo htijenje i njegovo mišljenje”.
Druga je dakako strana što su se brojni diktatori održavali i održavaju na vlasti često priređujući navodne izbore i plebiscite. Kad su izbori zaista slobodni i ravnopravni – nikakve šanse nemaju neprijatelji slobode. No i svaka zabrana učešća na izborima bilo kome, s motivima da se radi o neprijateljima slobode, ordinarna je demagogija. Ponekad se doista poziva na primjer Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, kada su antidemokratske partije bile zabranjene i nisu imale prilike učestvovati na izborima. No nikad se neće moći dokazati da je ta zabrana spasila, a ne oslobodila demokraciju. Zar je doista moguće zamisliti trijumf pronacističke partije s ideologijom “hiljadugodišnjeg Reicha” na demokratskim izborima u totalno porušenoj, podijeljenoj i okupiranoj Njemačkoj? Vjerojatno su tada saveznici antihitlerovske koalicije pretjerali u “militantnoj supstancijalnoj demokraciji” (Georg Nolte & Gregory Fox) i tom zabranom učinili uslugu nacizmu.
Peščanik.net, 26.03.2011.