Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Predsednički kandidat Aleksandar Vučić može mirno da leti svojim avionom “Srbija 2017” u svetlu autoritarnu budućnost sve dok se tzv. građanska opozicija gloži oko svojih predsedničkih kandidata, zapravo oko pitanja hoće li ih biti više ili samo jedan. Da su predsednički kandidati Saša Janković i Vuk Jeremić čekali zajednički stav opozicione skupine stranaka, verovatno njihove kampanje još uvek ne bi ni počele, jer je u ovom bloku gotovo nemoguće uspostaviti konsenzus o bliskoj budućnosti, u ovom slučaju mesec-dva do predstojećih izbora. Suviše priče oko tobožnjeg jedinstva, važnosti jednog protivkandidata Vučiću, referendumske atmosfere, zabrinutosti za budućnost Srbije, te prebacivanja odgovornosti i partijskog pregrupisavanja, opteretile su javni prostor u kome bi trebalo atrikulisati jasne programske profile opozicionih kandidata i animirati apatične glasače. Dodatnu konfuziju uneo je lider pokreta DJB Saša Radulović odlukom da u minut do dvanaest objasni građanstvu svoju teoriju o kandidaturi jednog, a zapravo tri kandidata i “velikom” izbornom potencijalu kojim DJB raspolaže. Budući da predsednica Skupštine Srbije Maja Gojković najavljuje raspisivanje predsedničkih izbora do kraja nedelje, Radulovićevo istupanje nakon višemesečnog mudrovanja, deluje kao gatanje u stanju amoka.

To zvuči otprilike ovako: pokret DJB se vodi isključivo opštim interesima Srbije i zato je sačekao da se stvari raščiste na političkoj sceni, Vučić kandiduje a Tomislav Nikolić odrekne kandidature, kako bi napokon mogao da se odredi prema tekućim predizbornim aktivnostima. Skupština pokreta je zakazana “blagovremeno” za 4. mart, kada se najviši organi ipak neće izjasniti o podršci nekom od opozicionih kandidata. U međuvremenu, Radulović je izašao u javnost sa svojom matematičkom spekulacijom o tome da mora postojati samo jedan kandidat opozicije. Ako se tako nešto ne dogodi, tj. ako se Saša Janković i Vuk Jeremić sami ne dogovore koji od njih dvojice je bolji, onda će DJB kandidovati trećeg čoveka, dakle svog kandidata, za koga tvrdi da je bolji od svih ostalih. Dakle, ili jedan ili tri. Raduloviću je svakako jasno da je takva vrsta dogovora između Jankovića i Jeremića nemoguća i baš zato insistira na njoj. Za njega je očigledno važno upravo to, da do dogovora ne dođe, jer tako DJB može kandidovati svog čoveka. No ni tu nije kraj DJB primenjenoj filozofiji. Radulović onda najavljuje predizbornu trku koja bi trajala do desetak dana pred izbore, kada će se pokazati koji od tri kandidata ima najviše šansi da pobedi Vučića. On, dakle, predviđa, da se usled zahuktalosti kampanje, opozicija za trenutak zaustavi, stavi prst na čelo i kaže: ovo je pravi kandidat. To bi značilo da mnoge stranke, inicijative i sindikati koji su već podržali nekog od kandidata opozicije treba da, po Radulovićevom receptu, odustanu od svog programa i kandidata i stanu iza onog ko se bude pokazao kao “najbolji”. Ako ne bude tako, onda nema DJB podrške. Kao što je rečeno, njih zanima samo opšti interes, odnosno “pobeda nad Vučićem”. Ovakva taktika liči na inaćenje seljaka u autobusu iz filma Ko to tamo peva, koji u trenutku kada mu kondukter traži da kupi kartu, zbog komentara putnika o njegovom siromaštvu, traži pet karata (ili ništa), kako bi pokazao čime on raspolaže u novčaniku. Međutim, ispostaviće se da će novčanik naposletku ostati pod drvetom prilikom vršenja velike nužde, kao i Radulovićeva podrška kod biračkog tela. No ni to nije bitno u senci Vučićevog aviona, koji uveliko zasipa biračko telo populističkim bombama.

Usred javnog filozofiranja o predsedničkim izborima, Radulović nije propustio priliku da nanese štetu kampanji Saše Jankovića navodeći kako mu “julovac iz Jankovićeve kampanje rovari po stranci”, odvlači mu ljude i “šalje poruke članovima kako bi ih odvojio od pokreta”. Troje članova DJB je napustilo pokret zbog, kako su naveli, “nepostojanja demokratske procedure i marginalizovanja uloge DJB u presudnom izbornom ciklusu”. Istupanje Radulovića u medijima protekle nedelje samo je dodatno potvrdilo obrazloženje bivših članova koji su napustili ovaj pokret (20 odsto poslaničkog kluba DJB). Takođe, Radulović je plasirao i kontraproduktivnu vest o skrivenim namerama Jankovića da dođe na čelo Demokratske stranke. Zaista, Radulović je ovim gestom pokazao besprekorno zalaganje za opšti interes u važnom izbornom ciklusu.

Ispostaviće se da javno delovanje rukovodstva DJB, odnosno Saše Radulovića, na njihovo glasačko telo može delovati dodatno zbunjujuće, jer nakon ovakve ekspertize nikome ne može biti jasno šta on(i) žele. Neverovatni su, takođe, i rezultati istraživanja ovog pokreta, prema kojima su njihovi glasači podeljeni između Jankovića i Jeremića (po 37 odsto za svakog kandidata), dok 26 odsto luta sa Radulovićem između tatule i bunika, čekajući ili 4. mart ili onaj sudnji deseti dan pre izbora, kada će im se razbistriti vidik sa Vučićevim avionom koji se približava cilju.

Uprkos predizbornoj statistici, kojom je Radulović dodatno hteo da prikaže svoj pokret kao stranku centra, on je ipak demokratski zabranio stranačkim funkcionerima da se pojavljuju u tuđim kampanjama. Svi su, dakle, primorani da sačekaju svoju kampanju i svog kandidata. Svi koji su pratili Radulovićeva istupanja proteklih meseci, vrlo dobro znaju da su u pitanju ili akademik Dušan Teodorović ili Miroslava Milenović, članica Saveta za borbu protiv korupcije u ostavci. Nije isključeno da će najavljivani treći kandidat opozicije možda biti sam Radulović. No za to ima vremena. Ako se do danas u DJB nisu dogovorili o strategiji za predstojeće predsedničke izbore, onda nema razloga za žurbu. Prilike za gitaru i pesmu uvek će biti, u nekom od izbornih štabova. Isto tako, radulovićevskim rečnikom rečeno, ne treba ni trovati javnost glupostima.

Peščanik.net, 27.02.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)