- Peščanik - https://pescanik.net -

Djeca u ratnom Sarajevu

Sarajevo, spomenik deci poginuloj u opsadi

U Sarajevu je promovisana knjiga pod nazivom Djetinjstvo u ratu, autora Jasminka Halilovića, predsjednika udruženja Urban. Knjiga je istovremeno potresan i na trenutke šaljiv dokument o sarajevskoj djeci, koja su na početku opsade Sarajeva 1992. imala četiri do trinaest godina. To su odlomci iz ratnih spomenara djece, njihovih dnevnih zabilješki, izjava, tokom opsade i danas.

U vrijeme kada etno-političari i njihove religijske mecene pokušavaju podijeliti i razdvojiti sve živo i mrtvo u BiH, ovakav dokument nudi dokaze kako su sva sarajevska djeca pod opsadom preživljavala zajedno, i nisu razumjela šta to znači Hrvat, Srbin, Bošnjak, Jevrejin, musliman, katolik, pravoslavac. Ali su zato silom neprilika naučili šta znače pojmovi kao što su – granate, haubice, geleri, snajperi, zolje, tenkovi, topovi, četnici, humanitarna pomoć, podrumi, skloništa. Isti snajperi, iste granate i rakete lansirani od srpske vojske na planinama oko grada, ubijali su i sakatili svu djecu po Sarajevu, uključujući i djecu sarajevskih Srba. Ova publikacija objedinjuje i preživjelu i pobijenu i traumatiziranu i osakaćenu djecu iz tog vremena, onako kako ih je i artiljerijska opsada ujedinila, istim stradanjem za sve njih.

Knjiga Djetinjstvo u ratu, u čijem je stvaranju sudjelovalo 1.100 osoba, činjenicama kontrira današnjim ljubiteljima segregacije u BiH. Ima i onih koji je smatraju patetičnom, ali to je ionako trend u daytonskom “mirovnom” životarenju. Ovdje se po pitanju proteklog rata više istražuje kolektivno nego pojedinačno iskustvo. Oni koji pamte čuvenu zbirku simpatičnih dječijih bisera Olovka piše srcem, možda prepoznaju nešto od toga i kod ove djece. Zato, nudimo neke odlomke iz ove knjige, koji najpreciznije pojašnjavaju šta je značilo provesti djetinjstvo u Sarajevu od 1992. do 1995. godine. Uz svaku od kratkih dječijih iskrenosti, pokraj imena stoji godište djevojčice ili dječaka.

Premotavanje filma viljuškom

Komentari, prisjećanja i odgovori na pitanje – Šta je za tebe djetinjstvo u ratu:

Kad te mama ruži što si komšinici pokazala jaje koje je plaćeno cijelo bogatstvo – dan prije sam crtala jaje na oko i plakala… Dina, 1985.

Nema djetinjstva u ratu… To je ono što izgubiš čim naučiš da prepoznaš svaki kalibar granate i snajpera. Dalida, 1980.

Djetinjstvo u ratu je kad imaš simpatiju u školi, i ona pogine od granate. Jasenko, 1977.

Sjećam se odbrojavanja pred najavljene dolaske električne energije i razočarenja kad struja ne bi došla. Mirsad, 1982.

Grozno, pogotovo ako si za vrijeme agresije u domu za napuštenu djecu. Ogi, 1985.

Kupanje sa kanisterom od 5 litara vode na balkonu… još uštede na meni. Maša, 1988.

Brat i ja smo ’93 u mom starom skafanderu našli dvije karamele. Jednu smo prepolovili i odmah pojeli, a drugu čuvali za gore dane. Jelena, 1984.

“Gospodine”, reče moja najbolja drugarica gledajući urlajućeg komšiju, ”Hauba će sad lakše skupljati kišnicu.” Eldina, 1979.

Preko noći sam odrasla. Naučila sam voljeti, gubiti, dijeliti, bojati se… Ali nikada nisam naučila mrziti. Renata, 1978.

Kad mama kaže: “Trči, snajper!” Tek sam poslije rata saznala šta je snajper. Tijana, 1987.

Kao dijete od 10 godina gledam kako ‘utovaraju’ moje poginule prijateljice na kamion, dok cisterna sapira njihovu krv. Amna, 1985.

Toliko sam želio coca-colu da je danas mrzim. Robert, 1982.

To je djetinjstvo u prahu… hahaha, mlijeko u prahu, jaja u prahu, kuće oko nas u prahu… ali smo mi bili veseli! Zlata, 1984.

Dobrovoljno 12-očasovno čekanje u redu za vodu kod Vodovoda u Novom Gradu, da bih vrijeme proveo uz prvu simpatiju… Dani, 1982.

Kada granata probije tri ploče na kući, i usmrti mog sedmogodišnjeg rođaka koji je spavao na krevetu. Selma, 1985.

Sjećam se kada dođe struja, jedan film gledam, dok drugi premotavam viljuškom! Adnan, 1985.

Pitanje: “Zar je mozak roze boje?”, dok smo stajale iznad leša. Irena, 1980.

Kad pojedeš ‘hepo’ kockicu u mraku misleći da je marcipan iz lunch paketa… Mariana, 1979.

Ratna furka: ko pokupi najvreliji geler kada padaju granate, tog dana bude najbolji u raji! Mirza, 1986.

Kada čiko s brda najavi primirje

Eh, kad mislimo da je komšija sin nekog lovatora, jer pobogu svaki dan žvaće novu žvaku… Otkud mu?! Alma, 1978.

Došla strujaaaaaaaa…Komplet raja, nas petnaest, galami i trči ulicom k’o cirkus da je stig’o. Darko, 1981.

Kad sa 9 godina nosiš kanistere vode na leđima… i još i trčiš jer se granatira. Emina, 1982.

Djetinjstvo u ratu je kad te mama kupa nasred dnevnog boravka, iz džezve… vodom sa šporeta. Anis, 1983.

‘Čovjek živi da bi umro’ – tako sam nazvala svoj roman koji sam počela da pišem u 4. razredu osnovne škole. Slađana, 1983.

Mama je napravila kafu na (svijeći) uljanici, a mi smo iznad vruće džezve grijali ruke… Amina, 1985.

Pravili smo disko kugle od lopti i komadića razbijenog ogledala. Neko je uvijek bio zadužen da vrti kuglu. Nina, 1981.

Moj brat je izašao da ubere travku za našeg papagaja kada ga je snajper pogodio pravo u srce. Imao je tek 10 godina. Sanja, 1979.

Bakir se krije u smetljarniku, a na moje pitanje šta radi tu, odgovara: “Zaboravljam da je sve moglo biti drugačije!” Anela, 1986.

Nikad boljih derneka nego pod opsadom! Velid, 1978.

Mama je pogođena protuavionskim metkom u lakat… srećom, nije eksplodirao. Ruka nije amputirana nekim čudom. Hvala Bogu i doktorima. Alma, 1979.

Dječije mirenje s tim da je svijet dosadno mjesto u kojem možeš živjeti samo onda kada čiko s brda najavi primirje… Jasmina, 1987.

Pitala sam Dinu da idemo vani, a ona je zabrinuto rekla kako ne smije, jer će ju, ako pogine – mama ubiti. Amra, 1984.

Noć. Idemo po vodu. Ja dobijem kanister od dva litra. Granate padaju, a ja ponosan što i ja nosim vodu. Vedad, 1987.

Brojanje svijetlećih granata. Damir, 1987.

Beskonačan niz noći provedenih u podrumu na improvizovanom krevetu, čitajući Alana Forda uz kandilo. Zlatko, 1984.

Peščanik.net, 09.02.2013.

SARAJEVO