- Peščanik - https://pescanik.net -

Đokovićev martirski imidž na Balkanu

Kula Beograda, foto: EPA-EFE/Marko Đoković

Postoji mnogo razloga zašto bi neko voleo Novaka Đokovića. Prema skoro svim teniskim parametrima, on je uspešniji od svoja dva večita rivala, Rafaela Nadala i Rodžera Federera, a samim tim i od svakoga ko je ikada držao teniski reket u rukama.

Štaviše, Đoković je dvojicu svojih rivala sam skinuo sa vrha ranih 2010-ih, umesto da čeka da ih stignu godine. Tu je i činjenica da je imao teži put od većine tenisera, odrastajući pod sankcijama u Miloševićevoj Srbiji. Konačno, Đoković se popeo na vrh jednog individualnog sporta u kojem su novac i poreklo važniji nego u ekipnim sportovima.

Poznati teniski komentator Nebojša Višković kaže da je do pojavljivanja Đokovića tenis u Srbiji, pa i u većem delu regiona, bio popularan koliko i hokej. Ipak, u našim posleratnim društvima, tako gladnim dokazivanja na svetskoj sceni, Đokovićev nezamisliv uspeh je došao kao poručen.

Ako se sve ovo uzme u obzir, nije čudno što je tako malo ljudi promenilo mišljenje o Đokoviću nakon događaja iz proteklih nedelja, ma koliko oni bili ponižavajući za prvog tenisera sveta. Naravno, nije čitav region stao uz Đokovića. Razlog je prozaičan – mesto njegovog rođenja. I uopšte, ne slažu se svi sa svime što Đoković zastupa, pogotovo ne sa njegovom skepsom prema vakcinama ili dobro poznatim izlivima srpskog nacionalizma. Za razliku od njega, mnogi ljudi u regionu su vakcinisani, a i dobro bi razmislili pre nego što bi asocirali sebe sa Dražom Mihajlovićem.

Ali, i pored flertovanja sa idejom velike Srbije, Đoković je ostvario paradoksalan status nedodirljivosti širom regiona. Sve zemlje bivše Jugoslavije, osim Kosova, ujedinjene su u ljubavi prema Đokoviću, kao što su nam pokazale i skorašnje demonstracije u Zadru, jednom od uporišta hrvatske desnice.

I tu se nameće šekspirovsko pitanje: da li bi ruža mirisala podjednako slatko i kada se ne bi zvala ružom? Da li su ostali vrhunski sportisti na Balkanu jednako popularni poput Đokovića? Ne baš. Uzmimo kao primer hrvatsku fudbalsku reprezentaciju, koja je daleko od univerzalno obožavane u Srbiji i Bosni i Hercegovini, iako je 2018. bila druga u svetu. Biće da Đoković poseduje nešto specijalno što mu omogućava da prevaziđe rigidne granice između naroda našeg regiona.

Kad bi trebalo naći jednu sliku koja sumira izazov eks-jugoslovenskih društava da se oslobode tereta ratnih godina i dokažu svoj značaj pred svetom, to bi bilo Đokovićevo ućutkivanje publike prstom na usnama. On ovu gestu koristi toliko često što se čovek pita da li se najbolji teniser sveta bori sa dva protivnika: jednim na terenu i jednim u svojoj glavi.

Uzmimo na primer kraljicu teniskih turnira, Wimbledon. Đokovićeva prepucavanja sa londonskom publikom postala su sastavni deo njegovih nastupa. Čak ih je sam nazvao ključnim faktorom pobede nad miljenikom britanske publike Federerom u finalu 2019. godine. U malom regionu sastavljenom od sveže nezavisnih država osećaj potcenjenosti može poprimiti katalizatorsku moć.

Tokom godina Đoković je ućutkivao imaginarne protivnike i u naklonjenijim publikama. I kada je neopravdana, ova Đokovićeva navika očigledno rezonira sa njegovom regionalnom publikom od Ljubljane do Skoplja.

Neuobičajeni prizor igrača koji traži svađu sa publikom u verovatno najučtivijem sportu ilustruje još jedan važan element Đokovićevog imidža: auru autentičnosti. Region koji je ponosan na svoju spontanost, Đokovićevu rešenost da bude svoj na terenu i da ruši uobičajene kodekse ponašanja shvata kao pozitivnu stvar. Ono što bi na mnogim drugim mestima bilo nedostatak manira doživljava se među Đokovićevim fanovima u regionu kao poželjna evolucija jednog sporta koji je zaglavljen u prošlosti. Ova teza se često filuje pristupom mi vs. oni, pri čemu se otvoreno pokazivanje emocija našeg Đokovića stavlja u kontrast sa obično rezervisanim, neki bi rekli robotskim držanjem njihovog Federera.

I dok je odnos prema Đokovićevom ućutkivanju publike, na kraju krajeva, pitanje ukusa, njegova navodna autentičnost koristi se za racionalizaciju manje oprostivih aspekata njegovog ponašanja. Kad je udario lopticu u vis iz sve snage na US Openu 2020, pogodivši linijsku sutkinju u vrat i zaradivši diskvalifikaciju, mnogi njegovi fanovi u regionu su odmah opravdali ovaj ispad njegovim strastvenim karakterom.

Slična opravdanja mogla su se čuti i u vezi sa Adria Tourom, neformalnim turnirom koji je Đoković organizovao u jeku prvog talasa kovida 19, a koji su mnogi racionalizovali kao ponašanje slobodnog duha koji nije mogao da toleriše ograničenja novog normalnog. Sam Đoković nije pokazao nikakvo kajanje zbog porasta pozitivnih slučajeva nakon turnira, govoreći da bi „opet organizovao Adria Tour kad bi mogao“.

I tako dolazimo do nadrealnih događaja iz proteklih nedelja. Za Đokovića, ali i za njegove fanove u regionu, imaginarni protivnik kojeg treba ućutkati dobio je svoj najnoviji oblik: federalnu vladu Australije. Ono što su drugi doživeli kao očekivano tvrdo ponašanje jedne od najnemilosrdnijih vlada u borbi protiv kovida 19, postalo je za mnoge na Balkanu još jedan udarac zadat malom i nemoćnom regionu, i to preko njegovog najvećeg eksponenta. Ono što je u svetu doživljeno kao neodgovorno propuštena prilika uticajne javne ličnosti da pruži primer važnosti vakcinisanja, u regionu je viđeno uglavnom kao plemeniti izraz slobode izbora. Jos jednom se Đoković ispostavio kao kulturološki Rašomon našeg vremena.

Nijednog pojedinca, a kamoli jednog tenisera, ne treba smatrati odgovornim za kolektivnu svest regiona od preko 20 miliona stanovnika. A ipak je Đoković, čak i ne uvek svojom krivicom ili zaslugom, postao jedan od najuticajnijih motora regionalne percepcije Sebe i Drugog u post-jugoslovenskim društvima.

Sve dok to ne ometa njegovu karijeru, što će najverojatnije sve češće biti slučaj, može se očekivati da će Đoković nastaviti sa mahanjem zastava, ućutkivanjem publike, izbegavanjem vakcina i drugim oblicima prkosnog ponašanja, čiji zbir (a ne sama ta ponašanja) ga je pretvorio u redak zajednički uzor čitavog regiona.

Možemo naći boljeg.

Autor je doktorand na Oksfordu.

Kristijan Fidanovski, BIRN, 20.01.2022.

Sa engleskog preveo autor

Peščanik.net, 27.01.2022.

NOVAK ĐOKOVIĆ