- Peščanik - https://pescanik.net -

Do poslednje kapi mastila

 
Radio emisija 09.12.2005, govore: Marko Vidojković, Mladen Lazić, Ivan Nikodijević i Srđa Popović.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan ili dobro jutro, ovo buđenje po ovom mraku i blatu postaje sve zamorniji poduhvat. Bilo bi malo lakše kada bi makar ujutru doživeli kratku amneziju, tek toliko da se odmorimo, pa onda opet napolje, u boj za narod svoj.

Ne znam da li ste čuli da je identifikovan čovek koga je u Marmarisu našla turska policija. On je doživeo amneziju, nije znao ni kako se zove, nije znao ni da u Beogradu ima ženu i troje dece, jedino što je znao o sebi da kaže jeste da je Srbin. Mi smo stvarno uspeli da evoluiramo od čoveka do Srbina, čovek je ovde postao, kako neko reče, zoološka sablast. Postoje dakle samo nacionalni identiteti, a on, srpski identitet ne zna da li danas da se raduje ili da se žesti što je uhapšen Ante Gotovina. S jedne strane je radostan, jer su uhitili ustašu, a našeg đenerala nisu, a s druge strane je ljubomoran jer su Hrvati završili svoje obaveze prema Hagu i sad ćemo mi jadni da trpimo još veći pritisak od Karle del Ponte. Ona je juče u Beogradu najavila da će iduće nedelje pred Ujedinjenim nacijama opet reći da Srbija ne sarađuje sa Haškim tribunalom.

Koštunica Vojislav je optužio gospođu del Ponte da laže i sa svog preuzvišenog položaja predsednika vlade Srbije poručuje svetu da samo zlobnici koji saradnju sa Hagom vezuju samo za aspekt hapšenja, mogu da kažu da od aprila Srbija nije sarađivala sa Hagom. I tako, umesto da tog čoveka, koji konstantno zloupotrebljava autoritet predsednika vlade i štiti zločince, srpska nacija razreši dužnosti po bilo kojoj osnovi, pa makar i kao maloletnika koji nije svestan toga šta čini, Koštunica će biti pušten da u svom prometejskom ludilu nastavi da na leševima gradi novu, evropsku Srbiju.

I dalje ćemo sa njim nastaviti da se krećemo po našem omiljenom krugu u kojem se smenjuju nasilje i zločinstva. Da vas podsetim, Koštunica je uoči jednih predsedničkih izbora održao predizborni miting u Sremskoj Mitrovici i to na isti dan kada je na drugom kraju te male varoši na gradskom groblju počela ekshumacija 102 N.N. lica, koja su doplovila Savom u periodu od 91. do 95.

Ne zna se šta će se tačno desiti posle izveštaja Karle del Ponte Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija. Na primer, može da se desi da se obustave pregovori o pridruživanju Evropskoj uniji, samo toliko.

Umesto da ponizno prizna da problemi prevazilaze njene moći, ova vlada nastavlja da se tetura i radi sve što je potrebno, samo da bi doživela još jedan dan. Policiju je umešala u parlamentarni život, vladajuća stranka preko svog kosovskog jurišnika, Marka Jakšića, poručuje da vladu ruši Boris Tadić, tj. albanski lobi. Čak i nesrećni Pahomije na sudu tvrdi da taj, još od Miloševića sveprisutni, albanski lobi spletkari protiv pravoslavlja i njega lično.

Danas će u Zagrebu Hrvati protestovati protiv hapšenja Ante Gotovine. Udruga boraca domovinskog rata je tužna, ali neće se priključiti protestima. Naše udruženje boraca rata od 1990. do 1999. uručilo je gospođi Ružici Đinđić plaketu Srpski borac, koju je posthumno dodelilo Zoranu Đinđiću. Dakle, čak je i Udruga dozvolila mogućnost da je njihov Ante Gotovina zločinac, a šta nama kaže Ružica Đinđić primajući plaketu Srpskog borca – da je Đinđić poginuo za iste vrednosti kao i dobrovoljci ratova 90-ih. Pa neće moći, smrt ipak ne izjednačava sve, čak ni u Srbiji.

Ovo je Peščanik, vi najpre slušate pisca Marka Vidojkovića.

Marko Vidojković: Nisam video scenu, ali čuo sam da su popovi insistirali da prisustvuju prvom sastanku pregovaračkog tima za Kosovo, pa su onda i prisustvovali. Šta oni zažele, to mora da se ispuni. Zažele zebru i semafor, eno ga tamo, novi sa sve policajcem ležećim. I šta je taj sastanak, vitezovi okruglog stola, pa pola sa popovima, pola sa vračevima, da im predvide šta će da bude. To mi je totalni srednji vek, ali mi smo već odavno folklorno srednji vek, tako da se potpuno uklapamo i samo smo čekali kad će oni da se pojave za pregovaračkim stolom, pa da sve bude potpuno u duhu.

Svetlana Lukić: Za tim stolom je sedeo i Pahomije. Slušam Bigovićevo objašnjenje da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno.

Marko Vidojković: Pa da, Radovan Karadžić i Ratko Mladić su nevini dok se ne dokaže suprotno, to je omiljena teza legalista i dobro, hajde. Možda oni imaju slab kadar, nemam pojma, ko zna kakvi su ovi drugi, možda su još gori, pa onda ipak ubace Pahomija tamo. Čuo sam pre neki dan da je na suđenju Pahomiju svedočio Filaret, tako da je to potpuni Monti Pajton, neverovatno. Znači, na suđenju Adolfu Hitleru svedoči Gering. Mnogo je veći problem, u stvari, u vestima. Negde sam počeo da razmišljam, to je kao jedna ogromna crna hronika u okviru koje imaš i ovu normalnu crnu hroniku, da je neko opljačkao benzinsku pumpu ili ubio babu. Ali sve vesti su ogromna crna hronika i nisu samo naše vesti takve, nego su globalno vesti fokusirane samo na loše vesti i na tragedije. I otprilike ti svaki put kada treba da uključiš radio ili TV i treba da čuješ vesti, svako od nas ima taj adrenalin – uuu, da li će sad da bude zemljotres ili će da se sruši avion na zgradu ili je bio neki bombaš samoubica ili su ubili nekog na Kosovu. Na to se još doda i malo ovog našeg lokalnog folklora, koji više spada u hroniku bizarnosti, kao što je metal u šećeru i slične gluposti.

I to se sve pretvori u jednu gomilu loših vesti i cela nacija je nekako naviknuta na loše vesti poslednjih 15 godina. Gledanje vesti i slušanje vesti podrazumeva gledanje i slušanje loših vesti. Ne znam da li oni biraju samo loše vesti ili možda dobre vesti nisu vesti, nemam pojma, ali situacija ovde je već stvarno takva da ti i kad nemaš lošu vest, onda od neke mizerije praviš lošu vest, kao što je drama o poslovniku o radu pregovaračkog tima za Kosovo. Video sam tu sliku juče, Koštunice, Tadića i Solane, potpuni šou, Solana sa njegovim nevinim osmehom kako drži u svakoj ruci po ruku. Kako mu je Koštunica bio sa desne strane, desnom drži Koštunicinu, a u levoj Tadićevu i onako ih dodiruje na silu, znači drži ovako one ruke i dodiruje ih i sad – sva trojica se smeju. I ti gledaš to, i onda pročitaš njegovu izjavu da će sigurno jedna od strana biti veoma nezadovoljna ishodom rezultata pregovora o Kosovu, i kao baš se pitamo koja, ali oni se svi smeju.

Ceo taj folklor je doveden do potpunog besmisla, te scene smo videli već hiljadu puta. Solana je davao naredbe za bombardovanje i stvarao Srbiju i Crnu Goru, pomaže nam da uđemo u Evropsku uniju, sad pomaže Kosovu da uđe u Evropsku uniju, bez nas, ali svaki put moraju svi da se smeju. A sada je još i dodirivao ručice Tadića i Koštunice pred kamerama. Mislim, to je sve postalo kao nekakav bizarni gej šou, znaš, i ljudima koji moraju to da gledaju stvarno nije lako i ja im preporučujem da kada gledaju takve scene treba mnogo više da se smeju. Kad se već njih trojica smeju, zašto bismo mi plakali.

Uvek imamo kao neki kamen oko vrata, to je ili državna zajednica ili bela šengenska lista ili vojnici koje ubijaju ili ubijaju jedni druge ili Kosovo ili leševi ili hladnjače, barabe koje ovde kradu ili tajkuni koji kupuju poslanike ili legalisti koji prestaju da budu legalisti kad im to odgovara. Znači, uvek imamo neke balaste koji se vuku godinama. E, tako će sad i ovo da se vuče, ja se nadam ne godinama nego nekoliko meseci, pa eto, da i to zaboravimo. Prosto mora da se odigra ta neka igra. Mada mislim da narod ovde može lakše da svari neke stvari, ali taj politički marketing bi onda mogao da počne da propada, ono kad počnu narodu da tovare – e slušaj, možemo mi da rešimo stvar sa Kosovom za dva dana. Ali ti stvarno možeš da rešiš stvar sa Kosovom za dva dana, samo kad bi realno gledao stvari.

Nikad tamo nisam bio, niti mi je iko odande, niti imam neki poseban odnos, niti osećaj pripadanja nekakvom nacionu ili nekom nacionalnom etnitetu, čiji je deo na Kosovu. Ja formalno možda pripadam srpskoj naciji, ali materijalno sam ipak malo širi od srbovanja i koliko mi je stalo do Kosova toliko mi je stalo i do Republike Srpske ili do Republike Fantomske Srpske Krajine. Znači, to je nešto što šteti državi u kojoj ja živim i sama ta država je najviše kriva zato što joj to toliko šteti. Mislim da će svi ti kojima je Kosovo jako bitno i kojima je Republika Srpska jako bitna i kojima su Karadžić i Mladić jako bitni i kojima su sve te srpske zemlje i carstvo nebesko jako bitni – zaista dovesti do toga da bude carstvo nebesko. Takvo ponašanje u 2005. dovodi do daljeg istrebljenja ove nacije, jer svako normalan će gledati da zapali odavde i svako normalan neće hteti da ima decu ovde i tako će deo po deo ljudi početi da idu negde, da se utapaju u neke druge nacije, u neke druge zemlje.

A mi izdajnici ćemo u jednom trenutku, ne znam, da pocrkamo ili ćemo i mi da zapalimo, a ovi ostali će da umru od gladi maštajući o Kosovu. I tako zajedno crkva i Koštunica i vojska ceo narod dovode na ivicu istrebljenja. Tako da dolazimo u situaciju da su u stvari ljudi koje nazivaju izdajnicima u ovom trenutku najveći Srbi koji postoje u ovoj zemlji, zato što jedini razmišljaju u kontekstu XXI veka. Ako to ne radiš, ako stalno guraš u srednji vek, pa Srbija će dalje da se usitnjava i na kraju će da ostane samo ona dolina gladi šumadijska. I stvarno sebe vidim mnogo većim Srbinom od bilo kog od tih u crnim mantijama ili od bilo kog za tim okruglim stolom, bez obzira što ne plačem svaki put kad se pomene Kosovo.

Politički talk-shows su nikad jači, potpuni je cirkus kad gledam G17 plus i DS, sada je glavna klanica na toj liniji, ali imamo i drugu klanicu: DSS i Bogoljub Karić izdajnik. Velja Ilić je čas sa jednima, čas sa drugima, ne zna ko od koga kupuje. U stvari, svi od svih kupuju sve, i tu nema nikoga ko nije korumpiran. Sad, jebi ga, ko ima poluge vlasti, taj će da dokazuje da je Karić plaćao nekakve poslanike. Ko ti kaže da nisu i ostali. Pa SDP je bio stranka za potkusurivanje u vreme Zorana Živkovića i evo, i sada je. Jednostavno postoje neki ljudi koji su tu da prime pare da bi prešli u drugi tabor i tako ovde funkcioniše politika.

Ne smeš da se upecaš u tu zamku da za nekog navijaš, jer taj jebeni Ustavni sud je doneo potpuno degensku odluku da su poslanici vlasnici svojih mandata, bez obzira što si ti glasao za stranku. I sada znajući da je ovo zemlja u kojoj će neko rado da uzme pare, možda čak i hiljadu dinara, da bi prešao u neku drugu stranku, odjednom se desi da neka fantomska stranka ima poslanički klub. Znači, ovo je jedna dripačka zemlja i treba ići sa prezumpcijom da se i u parlamentu nalaze dripci, a ne gospoda. Ti kad vidiš onaj ološ, nema šta da se misliš, tu je svako potkupljiv. I tebe je to nerviralo u doba Živkovićeve vlade, a sad, kad se potpuno ista stvar dešava, sad si u fazonu – ma da, vlasnici su svojih mandata, zašto – zato što me nervira DSS!

Mislim, znaš, to su gluposti i ne treba se pecati. Oni nas naravno prave budalama i sad ja treba da branim nekakva dva anonimusa iz G17 plus zato što su hteli da uzmu pare ili nisu hteli da uzmu pare ili su se dozvali pameti i rekli posle dve godine – jao, jebo te, pa G17 plus nije ono što sam ja hteo od te stranke. I mi sad svi treba da budemo u fazonu – da, da, jeste, stvarno su poslanici vlasnici svojih mandata. To je imbecilnost, izvini, daj onda da glasamo za poslanika i da svačiju autobiografiju ili biografiju imamo i da je pročitamo i da ga onda izglasamo. Ali sve je to deo neke dnevne politike, jer ti sad za neku dnevnu političku odluku cimneš Ustavni sud, kao treba mi, znaš, da sjebemo Živkovićevu vladu, pa ovaj tamo donese odluku. Onda cimneš Vrhovni sud – slušaj, treba da mi izađu ovi Zemunci iz pritvora, a onda ove babe i dede u tom Vrhovnom sudu kuliraju donošenje odluka. I tako, ima izraz rašomonijada ili kako god, ali to je jedan klasičan srpski cirkus.

Svaki cirkus je opasan i onaj što balansira na žici može u jednom trenutku da padne, a oni veći šmekeri igraju bez mreže, tako da i u cirkusu mogu da se dese smrtni slučajevi. A u našem cirkusu su se dešavale, nažalost, hiljade i hiljade smrtnih slučajeva, tako da je ovaj cirkus odavno van ikakve ravnoteže. I mislim da je jedan opšti kukavičluk naroda ono što drži taj cirkus na okupu, ali se pribojavam da će u jednom trenutku izlazak iz tog cirkusa da budu novi izbori na kojima će nesumnjivo da pobede radikali. Kad sam slušao prošle nedelje u Kažiprstu Pala Šandora, koji je vrlo pohvalno govorio o saradnji sa radikalima na lokalnom nivou i kad sam počeo da slušam neke ljude koje znam lično, koji pričaju – ma daj, pa neka budu i radikali – znači, počeli su i normalni ljudi da idu sa tom pričom. Ja mogu to da razumem, prosto ti je muka od 20 stranaka koje se čerupaju, svaka za svoju fotelju i jednostavno čak i normalniji ljudi zažele pomalo neku čvrstu ruku i daj bar da bude mirno, pa čak i da budu radikali.

Treba biti oprezan i treba čekati te izbore, koji će se svakako desiti. Tipujem da će SPO na kraju ipak biti taj, koji će da zabije glogov kolac u srce ovoj odvratnoj vladi, ali možda i neće, ne znam, ili možda svi zajedno imaju direktivu da moraju da iznesu te pregovore o Kosovu do kraja, pa onda posle mogu i radikali da budu na vlasti u dolini gladi, Šumadiji. Najgledanija televizijska emisija u ovoj zemlji je Grand šou, druga po redu je Grand parada i onda se zapitaš da li možda ipak prava vlast za ovaj narod i jesu radikali. Mogu ja da prodam 15000 knjiga i tih 15000 knjiga pročita, lupam, 80000 ljudi. To ne znači ništa, šta je to u odnosu na 7 ili 8 miliona ljudi u ovoj zemlji? To je ništa. Može nama da bude krivo i možemo mi da kažemo – ne, ljudi, pravo rešenje je ovo, ovo i ovo, ali jednostavno ti ljudi to neće da vide, ne žele da vide i možda ne mogu da vide zato što se niko njima nije na taj način bavio. Đinđićeva vlada je imala Srbiju na dobrom putu, pa su šetali od grada do grada i to je bio poslednji projekat takve vrste. Ovde je samo novčanik na dobrom putu. I oni namerno stvaraju toliki haos i toliki mulj baš zbog svoje prevelike slabosti i nemoći i nekvaliteta, pre svega. Tako da na kraju može da se desi privid da su radikali ti koji stvarno imaju nekakvu čvrstu ruku i neko rešenje, što naravno ne da nije istina, nego ja mislim da isti ti radikali ne bi znali šta da rade sa ovom jebenom zemljom kad bi im došla u ruke. Ne bih voleo to da vidim, ali znam da oni ne bi znali šta da rade sa njom – gradili bi kioske!

Stvar je u tome da ne možeš da kriviš kera što te je ujeo, jer mu je to u principu u naravi. U ovom slučaju ker je crkva, koja će da arlauče o tome kako je Kosovo okupirano. To je njihovo pravo, mislim, oni sebi dižu cenu na taj način, oni su tek poslovni ljudi veoma bili od kad su nastali. Crkva je mnogo starija od bilo koje političke partije u ovoj zemlji i to je prosto i u njihovoj naravi da se potkusurivaju sa tim srednjevekovnim rečnikom. Reč okupacija je ipak malo modernija, prešli su na XIX vek. Isto tako ne treba da kriviš nekog degenerika ošišanog na ćelavo u fajerci, koji je došao da razbije antifašistički skup. To je meni potpuno isto kao navijač Rada koji je izbo navijača Voždovca. Znači, nasilje na fudbalskoj utakmici, nasilje zbog toga da li je neko peder i nasilje zbog toga zato što je neko antifašista je meni potpuno isto, jer degenerici koji vrše to nasilje imaju isti pileći mozak, samo je bitno ko će sada na njih da utiče.

To je znači grupa ljudi, desničara potencijalnih uvek ima, naročito među klincima i ja sam bio jedan od njih i svako od mojih bliskih prijatelja je to bio kad smo bili klinci. Ja njih potpuno, ne da razumem, nego znam šta im se dešava u glavi. Kada ti nemaš perspektivu, kada ti je frka, kad živiš bedno, kad gledaš matorce koji žive bedno i kada gledaš taj potpuni haos, nekad ti je možda najlakše da se učiniš jačim tako što ćeš da odeš u cokulama i da, ne znam, nekom bespomoćnom starijem čoveku nalupaš šamare. To je prosto posledica, uzrok je vlada Srbije i samo vlada Srbije i uvek vlada Srbije, jer je to grupa ljudi koja formalno vlada ovom zemljom. I za svako sranje koje se desi, ja ću uvek njih da okrivim prve, jer oni su krivi što postoji Nacionalni stroj. Nije Nacionalni kriv što postoji Nacionalni stroj, mislim, upravo zato što takvih ljudi uvek ima.

Jednog dana kada neko zabrani Nacionalni stroj, pohapsi ih i kazni kako treba, sutra će oni da budu normalni automehaničari, čuvari po zatvorima, ne znam šta, eventualno i taksisti i šta bi već ljudi njihovog profila mogli da budu. Znači, potpuno o.k. ljudi, samo kad bi se iskulirali malo. A ne može on da se iskulira, kada država ne radi na tome da se njeni građani iskuliraju. Država toleriše takav govor crkve. Meni kad bi neko došao i rekao – slušaj, to će biti okupacija, ja bih rekao – slušaj, bradonja, nemoj molim te da mi se mešaš u pregovore, zato što ćeš samo još više da zasereš. I nemoj mi sad pričati o okupaciji, ćuti i puši, mislim, takva i takva je situacija. I šta misliš, da će sad Solana da se usere zato što je nekakav pop rekao da će to biti okupacija – ne, on je čovek došao i dodirivao ručice Tadića i Koštunice. Mislim, baš ih briga.

Ima jedan potpuno frapantan detalj na ulasku u Beograd, na jednom od nadvožnjaka razapet je veliki transparent na autoputu, piše – dobrodošli u Srbiju – na ćirilici. I ti se sad zamisliš – jebo te, kome je, bre, ovo upućeno, šta bre, na ćirilici, ko to može da pročita. To je upućeno meni i vama dvema, mislim, to je to, razumeš – izdajnici, mamu vam jebem, da znate da je ovo Srbija, na ćirilici, dobrodošli, bre, u Srbiju. A turske kamiondžije boli kurac da li je to sad Srbija, jebe mu se, on će da odspava svoj autoput, probudiće se u Beču i baš ga briga. Znači, to je taj neki bedni srpski fazon, kao mnogo smo zajebani. Ma jesmo, zajebani smo do mojega.

Znači, mi smo sada vas onemogućili, porokali smo vam avione, možete da letite samo Galebovima, da zaprašujete komarce, sjebali smo vam vojsku. Mene čak i prijatno iznenađuje ministar odbrane novi sa svojim kao jako zdravim stavovima, tako da umem i ja da pohvalim Koštuničin izbor, nije nikakav problem. Evo, čovek stvarno do sada sve što radi, radi potpuno onako doktorski o.k, ali ne zato što je on nešto mnogo dobar, nego možda samo zato što je realan i mislim da je potpuno fer ta varijanta. Jebo te, ako nismo sami sposobni da sredimo stvari u svom dvorištu, oni će da nam srede sve oko dvorišta, da naprave jedan rov, a mi ćemo onda unutra da imamo radikale i kioske i to je to, šta sad da nam rade. Preko tog rova će, budite sigurni, da preskoče i Sandžak i Vojvodina u jednom trenutku i onda će to stvarno da se smanji na bukvalno beogradski pašaluk, na ono što možda i zaslužujemo, ako se ovako ponašamo.

Mislim da naša vlada računa da će nešto u nekom trenutku da se desi, pa će oni ipak da ispadnu malo bolji. Po mom mišljenju, jedino što može da se desi, a da njima na kraju bude o.k. je da meteor opali u Zemlju i da kao svi zajedno najebemo. Onda se niko više neće sećati vlade Srbije i reći – neko je tu kupio poslanika ili neko je tu stavio metal u šećer. Prosto, kada bude epidemija ptičijeg gripa, sve je drugačije. Ja kapiram da su oni negde u dubini duše postali katastrofisti, priželjkuju da se desi nešto sa strane, da ne moraju više ljudi njih da gledaju, pa da se ratosiljaju Kosova onako usput. Mislim da se oni u stvari više uzdaju u te neke natprirodne elemente, nego na to da će međunarodna zajednica da nam pomogne, pošto, jebi ga, ta međunarodna zajednica nama nikad nije pomogla, ni kad je trebalo.

Kad je trebalo da zviznu Miloševiću tomahavk u kuću 99, jebi ga, oni jesu, ali ne u pravu, znaš. I džabe smo mi trljali ruke i veselili se kad su spičili CK, džabe, oni nama nikad nisu pomogli. Nama niko nikad sa strane nije pomogao, što je i fer, hajde da probamo sami nešto da uradimo. Oni jedino što mogu da nam pomognu, to je da ove druge malo spasu od nas samih. Iskreno mislim da smo mi zašli sad stvarno u neku najgoru fazu tranzicije o kojoj svi pričaju, ta neka treća, peta godina, otkud znam više. To je kod nas milionita godina tranzicije, jer smo mi, jebi ga, u međuvremenu imali tako užasne stvari ovde, nama sve nekako tranzicija počinje iz početka, tako da smo mi opet u nekoj drugoj, trećoj godini. Jebi ga, imali smo i atentat na premijera, znači o.k, sad smo opet u najgoroj godini tranzicije. I kako ćemo mi da se izvučemo iz najgore godine tranzicije, niko naravno ne zna, zato što su se ovde pojavili svi najgori elementi tranzicije: i tajkuni koji su se užasno obogatili i kriminalci i šverceri droge i šverceri oružja i šverceri ljudi i potpuni jedan haos.

Znači, sve najgore što možeš da imaš u tranziciji, trenutno imaš upravo u Srbiji. Neke zemlje nisu imale ni jednu od tih stvari koje mi imamo, ni jedno sranje nisu imale, samo su malo lošije živeli. A ne, kod nas mora da bude ceo onaj folklor, jer ipak, nemojmo zaboraviti da smo mi napravili najveće sranje u Evropi i prosto je nekako logično da tranzicije ide ovako kako ide i prosto je logično da je onaj koji je pokušao normalno da odradi tu tranziciju dobio metak. Mislim, to to su logične stvari u ovoj zemlji, tako da ne treba mi mnogo da se čudimo, samo treba da budemo spremni na sve, ali mislim da mi u principu i jesmo spremni na sve. Ne bi me iznenadilo da u nekoj potpuno čudnoj konstalaciji ponovo dođe do nekog bombardovanja, znači ne bi me iznenadilo, prosto nikad ne odbacujem ni najgoru moguću mogućnost, a to je – da crkva proglasi okupaciju Kosova i onda nas Pahomije, Amfilohije i Filaret povedu u konačnu bitku za Kosovo u kojoj ćemo na kraju svi izginuti. Osim nas, koji ćemo biti pametni, pa ćemo glavom bez obzira da zapalimo u pičku materinu odavde.

Mislim da Čedina partija upravo pikira na ljude sa najviše mozga u ovoj zemlji i mislim da ljudi sa najviše mozga neće da glasaju za tu partiju samo iz simpatije prema Čedi. Niko, ma koliko on meni bio super lik, koliko god se ja intimno slagao sa njom, ali ako ja ne vidim da ta partija ima realne šanse nešto da uradi, da ona nešto realno radi, ta partija neće imati svoje glasače. Ali ona je tek nastala i treba biti fer i dati tim ljudima vremena, toj ekipi koja se tu okupila, da uradi nešto i da stvarno od sebe napravi ozbiljnu alternativu. A ozbiljna alternativa u ovoj zemlji, evo, ja ću sad da prodam recept, pa neka ga posluša i Demokratska stranka i Liberalno demokratska partija i Građanski savez ili bilo ko: to jeste apsolutna i potpuna iskrenost i regrutovanje pre svega mladih i pametnih snaga na ostanku u zemlji.

Ujedinjenje tih mladih intelektualnih snaga, pri čemu pod mladim i intelektualnim snagama ja ne mislim samo na ljude koji umeju da naprave avion, nego mislim bukvalno na sve mlade, pametne i normalne ljude, koji treba u stvari da preuzmu na sebe odgovornost i da shvate da su oni ti, koji jedini mogu da izvuku ovu zemlju iz govana. Znači, niko drugi, nikakva partija, partije su se pokazale i političari su se pokazali. Mi moramo sami, jednostavno ljudi koji imaju oko 30 godina moraju da budu svesni da su oni ti koji od sad pa nadalje prave establišment i prva partija koja uspe to da prepozna i koja uspe to da objedini i koja uspe da izađe iz tih klasičnih srpskih stranačkih sranja, a LDP će mene morati da ubedi da će to biti tako, pa ću glasati ili za LDP, zato što mi je to, to i to kod njih simpatično ili ću ponovo glasati za jebeni DS zato što nisam našao nijednu drugu alternativu, a oni bar imaju neke procente.

Znači, to je kao alternativa, koja se nudi ljudima u ovom trenutku. Ili ću, baš ako poludim, brate, da uhvatim i da uradim ono što sam sve ove godine želeo – da glasam za Vesnu Pešić, pa ma gde ona bila, makar imala naših 5000 glasova, pa kud puklo, nek puklo. Cela stvar je više na metafizičkom, nego na nekom političkom ili realnom nivou. Ova zemlja je potpuna tabula raza i ti u takvoj tabuli razi stvarno imaš puno mogućnosti, ljudi toga moraju da budu svesni. Ja mislim da ovde imaš više mogućnosti nego u nekoj zemlji na zapadu, i da napraviš pare i da napraviš posao, ako imaš mozga. I to ne da kradeš i da švercuješ, nego brate mili, da stvarno napraviš nešto o.k. i da pokažeš kako može da se nešto uradi i ovde. Ne zato što si ti car, nego zato što je ovde tabula raza i zato što ovde ni u jednoj oblasti života ne vladaju stručnjaci, nego vladaju barabe.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije govorio je pisac Marko Vidojković, čiji je poslednji roman, Kandže, prodat u 15 hiljada primeraka. A sada govori sociolog Mladen Lazić. G-din Lazić je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Mladen Lazić: Kod nas se nastavlja proces, za koji sam dugo tražio reč i nisam uspeo da nađem pogodniju, degeneracije političke scene. S druge strane, zašto nije dobro reći degeneracija – zato što se nije bilo nešto ni razvilo da bi se degenerisalo. Međutim, jedno vreme su postojale dve tendencije, jedna starog tipa, primitivna, agresivna, populistička. Ali postojale su i klice neke druge scene, koju su mogle da predstavljaju Građanski savez Srbije i delovi Demokratske stranke. To je bilo ohrabrujuće s obzirom na to da se činilo da postoji izbor između dve tendencije. Međutim, u poslednje vreme te dve grupacije, koje su obećavale civilizovanu politiku, u velikom su povlačenju. Građanski savez je praktično prestao da postoji kao ikakva snaga na političkoj sceni, čak i u jezgru ili u potenciji. S druge strane, u Demokratskoj stranci su prevladali elementi ekstremističke politike, dakle, politike usmerene pre svega na konfrontaciju, i to po bilo koju cenu, pa i po cenu vlastite gluposti i vlastite samoporažavajuće politike. U tom smislu, novo je to što se gubi nada u poboljšanje.

Jedna od tih prosto neshvatljivih stvari je povlačenje Demokratske stranke iz skupštine. Bilo je i spoljašnjih ali i unutrašnjih upozorenja da je takva politika osuđena na propast. Ta odluka je po samu stranku loša, jer se ne vidi kako ona može na smislen način iz toga da izađe, a da ne bude poražena, što god da se dogodi. S druge strane, ta odluka je loša, jer ona dodatno derogira ideju parlamenta. Demokratska stranka tom svojom odlukom tvrdi da je parlament postao mesto u kome se politika ne može voditi. Postoji još samo jedno mesto gde se politika može voditi, a to je na ulici, a ta stranka niti može, niti je pokazala bilo šta što bi upućivalo na takvu drugu politiku, a na kraju krajeva i nije vreme za uličnu politiku. Jednostavno, Demokratska stranka je do kraja obesmislila instituciju parlamenta, koja tek što je počela da se rađa u novijem srpskom političkom životu.

Drugi primer koji ilustruje dalju degeneraciju političke scene je jezik. Način međusobne komunikacije na toj sceni je katastrofalan, on je ispod svakog civilizovanog ponašanja. Tu vrstu jezika su ranije, čak i oni predstavnici Demokratske stranke koji nisu bili poznati po jako demokratskim opredeljenjima, relativno izbegavali, međutim, to je sad postao skoro uobičajeni način komunikacije većine ljudi i unutar Demokratske stranke. Decivilizovani jezik znači decivilizovanje međuljudskih odnosa, a onda to dalje vodi decivilizovanju političkih odnosa. Treći važan primer je samoukidanje ili samoporaz Građanskog saveza Srbije. Dakle, stranka koja je imala relativno malo, ali specifično uporište u političkom i društvenom životu Srbije, rešila je da se podredi stranci koja ne samo što nije nova na političkoj sceni, nego je programski potpuno fluidna, nema nikakvo uporište u bilo kojoj grupaciji u srpskom životu, ne poseduje ništa osim prazne retorike.

Posledice ovog degenerisanje javnog političkog života je povlačenje još jednog dela javnosti iz političkog života, pre svega jednog dela birača, i to upravo onih koji bi trebalo da diktiraju kretanje Srbije u budućnosti u pozitivnom smeru. Tu mislim na relativno obrazovane i urbane glasačke grupe.

Svetlana Lukić: Deo grupe o kojoj govorite je svoje nade uložio u novoformiranu stranku, koju vodi g-din Čedomir Jovanović. Šta vi mislite o Liberalno–demokratskoj partiji?

Mladen Lazić: Ja lično ne verujem u tu stranku, verujem da je Čeda Jovanović čovek koji nema šta da ponudi kao samostalni politički činilac. Mislim da je on veoma dobro igrao ulogu političkog operativca, i on ima velike zasluge u tom smislu, dakle od  pokreta 96-97, pa negde do 2002. Međutim, on ničim što je učinio u međuvremenu nije pokazao da je sposoban da ponudi neku realnu političku alternativu. Na kraju krajeva, i ljudi koje je okupio su ili ljudi koji su bili relativno marginalni unutar političkog života ili nemaju iskustva u političkom životu, a mislim da je formirani stranački poredak sada u Srbiji takav da ne može da istrpi pojavu jedne nove stranke, koja nema ozbiljnije korene. I na kraju krajeva, ne vidi se u organizacijskom smislu da je ta stranka sposobna da bilo šta učini. Dakle, ja lično mislim da će to biti relativno kratkotrajna pojava, koja neće ostaviti traga u političkom životu, a dodatno će dovesti do fragmentacije onog što bih nazvao civilizatorskim nastojanjem na političkoj sceni.

Što se tiče stranaka koje čine vladajuću koaliciju, tu je G17 plus, koja povremeno poteže svoju staru politiku izazivanja skandala bez ikakvog efekta, dakle, skandala radi trenutne diskvalifikacije protivnika i tu je kraj. S druge strane, kod vladajuće stranke, mislim na DSS, tu je i dalje sasvim vidljiva tendencija koja je i ranije postojala. S jedne strane, to je nekoliko čuvenih ministara, pre svega mislim na ministra pravde koji je, to je frapantno, osuđivao ljude za ono što su mislili. Tu je i ministar policije, koji je potpuno izvan svog posla, nije učinio ništa što bi doprinelo rešavanju ključnih problema ove zemlje, pre svega saradnje sa Hagom. On za više od dve godine nije napravio ni jedan jedini pozitivan korak u tom pravcu.

Svetlana Lukić: Šta mislite o skandalu u vezi sa mandatima dvojice poslanika G17 plus, da li je to nešto novo u našem parlamentarnom životu?

Mladen Lazić: U izvesnom smislu to nije novo, to smo imali i ranije. To je, nažalost, definisao na jako loš način pokojni premijer Đinđić, kad je uporedio politiku sa vođenjem posla, sa privredom. On je tvrdio da su to u osnovi dva paralelna procesa, čime kupoprodaja političkih orijentacija ili glasova postaje legitimna. U tom smislu, kupovina ili preotimanje poslanika je stara stvar. Nije novo ni korišćenje pritiska na političke protivnike, dakle pretnje, ucene, jer to je radio i ministar Batić, takođe preko tužilaštva, pa delimično i policije. Ali to jesu vrlo slikoviti primeri, koji govore o politici koja se odvija kao proces nasilja, primitivizma i populističkih metoda.

Sastavni deo te politike je i jedna nova stranka, Pokret snaga Srbije, koja nastupa direktno u ime novca, ne više indirektno kako je to ranije bio slučaj, i to će biti nova pojava posle narednih izbora. Novac će dobiti neposrednu političku ulogu kada ta stranka uđe u parlament. Treba dodati i da je taj proces degeneracije dobio dosta veliko ubrzanje i na svetskoj sceni. Potpuno je neverovatno da u trenutku kada premijeru Bleru izmiče premijerska stolica, u toku dramatične kritike njegovog delovanja, kada njegove predloge u parlamentu ne podržavaju ni pripadnici vlastite stranke, on dobije nagradu za političara decenije. I drugi primer iz našeg okruženja je veoma indikativan, mislim na ovu kupoprodaju, koja je obelodanjena, između Hrvatske i Austrije: prijem u Evropsku uniju direktno za novac.

Svetlana Lukić: Mislite na odluku hrvatske vlade da obešteti Austrijance, kojima je posle II svetskog rata oduzeta imovina?

Mladen Lazić: Da, zapanjujuće je videti kako se na toliko kratak rok vodi politika. Moralo je biti jasno da će sve biti obelodanjeno u roku od nekoliko dana. Takvi događaji pokazuju ubrzanu degeneraciju na svetskom planu. Ona je u vezi sa dužim procesom, koji i nama sledi, a to je ustvari proces degeneracije parlamentarnog života, demokratskog života uopšte. To je dovelo do povlačenja dobrog dela stanovništva iz javnog života, do njegove potpune okrenutosti potrošnji, privatnom načinu života i okretanju leđa politici. To je ono što i kod nas mogu da očekujem. Grupa koja bi bila najodgovornija, od koje bi se najviše moglo očekivati da vodi politički život u Srbiji u dobrom smeru, urbana srednja klasa, ona se sasvim nesumnjivo sve više povlači iz javnog života, dok se politika prepušta ekspertima, koji su posvećeni isključivo kratkoročnim dobicima i nikakvim dugoročnim perspektivama. To je jedna opšta slika, koju smo mi preuzeli prerano, pre nego što smo razvili ono što su drugi imali, a to je elementarna stabilizacija političke elite. Tako ćemo se naći u situaciji da našu politiku vode necivilizovani ljudi, ispod svih birokratskih standarda, dakle Radikalna stranka, Pokret snaga Srbije, da ne govorimo o Novoj Srbiji, tu je i SPO i tako dalje.

Možete čuti naše najprisutnije, neću da kažem najuglednije, jer oni su daleko od ozbiljnog ugleda, ali političke analitičare koji kažu – pa evo, radikali se menjaju, treba im dati šansu, treba ih pustiti, njih će politički život sam po sebi da uredi. To je elementarna i očevidna neistina, jer oni nisu izmenili ništa na tom svom osnovnom planu javnog nastupa. Oni i dalje javno pokazuju agresivnost, sklonost ukidanju svakog oblika demokratskog života, otsustvo kulture govora, odnosno poštovanja sagovornika. To radikale krasi danas isto koliko ih je krasilo i dok je tu bio njihov prvi lider, Šešelj.

To su ljudi koji apsolutno ne tolerišu tuđe mišljenje i tu se ništa nije promenilo. Jedino što se promenilo je određena naviknutost na građansku garderobu. Njih pokušavaju da predstave normalnima upravo oni koji bi trebalo da budu njihovi politički protivnici, koji bi, dakle, to trebalo najmanje da čine. Još jednu stvar treba reći, koja pokazuje apsolutnu moralnu tupost, koja je zavladala u javnom životu. Ako je tačno ono što sam čuo, da je Pahomije u ekipi za pregovore o Kosovu, onda je to izvan svake pameti. Onda imamo predsednika i premijera koji dopuštaju da čovek koji, prema onome što se do sada pokazuje u sudskom procesu, ne bi smeo da sedne za sto ni u kafani, sedi za stolom sa najvišim predstavnicima države. Dakle, moralna tupost, apsolutna obamrlost u odnosu na moralna pitanja u javnom životu, to je jedna od najužasnijih stvari koja se događa.

Svetlana Lukić: Pahomiju se na suđenju kao svedok pojavio Filaret.

Mladen Lazić: Da, imamo dva najgora lika iz pravoslavne crkve, od kojih je jedan unapređen, a drugi je zadržao svoju visoku poziciju i koji se podupiru međusobno i pokazuju da je kompletna hijerarhija Srpske pravoslavne crkve izgubila elementarnu pristojnost.

Za ove prostore je karakteristično kontinuirano nasilje, ali ono što je problematično je da su snage koje su predstavljale protivtežu počele takođe da prihvataju tu matricu. Napuštanje parlamenta je jedna vrsta nasilja. To je izlaženje iz okvira legalne i normalne institucionalne borbe i vrsta pretnje da će se pribeći vaninstitucionalnim postupcima u okolnostima koje to ni na koji način ne stimulišu, odnosno koje traže upravo drugu vrstu ponašanja. I kvarenje javnog govora baš od strane onih koji su bili nosioci mogućnosti drugačijeg diskursa je drugi oblik razlivanja tog nasilja. Jer to je ono što se događa, nasilje više nije toliko u onim ekstremnim oblicima, ono se razliva na sve sfere društvenog života, na kraju krajeva, do samog fakulteta.

I kod nas na fakultetu studenti se bune i štrajkuju, što samo po sebi nije nešto novo, ali oni pri tome počinju da primenjuju akcije, koje imaju nasilne oblike. Čuo sam da su juče blokirali dekanat. Ometajući rad fakulteta, oni svoj lični problem pokušavaju da nametnu svima drugima, i to silom. Oni koji nisu podlegli tom razlivanju, širenju nasilja, napravili su drugu najgoru stvar, a to je povlačenje iz javnog života. Tako oni prave dodatni prostor nasilju. Protiv nasilja se može boriti samo aktivnim suprotstavljanjem, na nenasilni način, ali aktivno. Ono što se događa, dakle, to je navala nasilja, dok sa druge strane imamo sve veće povlačenje iz javne sfere onih koji drugačije reaguju.

Svetlana Lukić: Slušali ste profesora Filozofskog fakulteta, Mladena Lazića, a sada ćete čuti Ivana Nikodijevića. Ivan je, kako se to kaže, mali preduzetnik i manijakalno prati vesti, gleda sve – Ključ, Piramidu, Trougao, šta god postoji na televiziji i onda nam to dojavljuje da se i mi malo nerviramo. Ivan je ove nedelje posebno ljut na G17 plus.

Ivan Nikodijević: Oni ti jednostavno pokazuju – mi ovo možemo i ništa nam ne možete, a mi vama možemo sve. Pogotovo što je to stranka koja se stalno žali na mandate, pa se žali na obaranje vlade. Stranka čije se rukovodstvo treslo od uzbuđenja dok je skidalo, kako i sada kažu, najgoru vladu koju smo ikada imali, vladu Zorana Živkovića. A vlada Zorana Živkovića je epohalna u odnosu na ovu vladu, stvarno. Nema, tresli su se dok su ih skidali, pa seti se – Ksenija Milivojević, pa štapić u ruci, pa ekran, pa pauza na slici, zamrznuta slika, pa evo, ovaj se ovde nalazi, ovaj čita novine, ovaj sad ubacuje karticu, pa vadi karticu. Napravljena je cela akcija, kao Spilberg da je režirao. Pa crveni, zajapureni i sad odjednom, kada se to isto njima dešava, e sad bi oni da im svi mi pomažemo.

Kosovo je u pitanju, ali šta će raditi kad se reši to Kosovo, šta će raditi? Onda će isplivati pravi problemi, koji i sada postoje, ali se o njima ne priča. Da li si gledali prvi sastanak pregovaračkog tima na televiziji? To je tvoja velika životna sreća što nisi gledala. Prvi sastanak, na kome se nalazi delegacija crkve, mada ne shvatam šta će oni tamo. Onda imaš sastav delegacije crkve. Tu je nezaobilazni Amfilohije Radović, koji će pretpostavljam sledeći put biti i u žiriju za Pesmu Evrovizije, za izbor mis. Tu je i Irinej Bulović i – Pahomije. Pazi, Ceco, čovek koji je optužen za nešto tako grozno i odvratno, on se nalazi tamo, smeška se, svi bog zna kako, rukovanje, super sve. Pri tom, nema Artemija, koji je episkop raško-prizrenski, znači čovek koji je odgovoran za to i nema Save Janjića, koji je dao možda najdivniju izjavu vezanu za Kosovo i za celu tu ujdurmu, koju ovi ne mogu da shvate uopšte, koji je rekao – nijedna crkva ni manastir dole nisu vredni jednog ljudskog života. Biće crkava, ali jedan ljudski život se gubi nepovratno.

I taj Pahomije, to je takav ne prst u oko, nego šaka, ruka, noga u oba oka. To je potpuno neverovatno, ja nisam mogao da dođem sebi kad sam ga video. I stav koji ima Amfilohije – ja mogu i to, ja mogu sve da uradim. Dajte ljudi, ako ste već krenuli u to, angažujte se malo, valjda su ti neki mučeni ljudi prioritet. Ne, ovo ti je tipičan primer kako se radi homeinizacija ove države i kako se mi vraćamo tamo gde ne treba da se vraćamo. Pa mi ne smemo da se vratimo ni četiri dana unazad, a ne da se vraćamo vekovima unazad. I šta će nam sveštenici u tom timu uopšte? Zašto je prva tačka na tom sastanku bila očuvanje crkvenih poseda? Evo, stoti put kažem, pa gde su ljudi, Ceco? Mi ne shvatamo šta je prioritet, ljudski ne shvatamo šta je proritet, mi nemamo saosećanja ni mrvicu.

A stalno se nešto poredimo sa Hrvatskom – mi nismo predali ove, a oni nisu Gotovinu – a šta ćemo sada mučeni, kada oni jesu, da vidimo šta ćemo sada. Sada smo samo mi ostali, a Karla se zainatila, mislim, tu nema boga, ona šta hoće, to i istera. Vrlo opasni signali nam dolaze sa te strane, imam utisak. Nisu nama potrebne sankcije, nama su sankcije ako nema pomoći, jer mi smo na tom nivou, mi ne možemo sami. I kad ti oni kažu – e dobro, sad je slavina zavrnuta, eto ti odmah sankcija, hajde da vidimo kako ćete sami. Pa nećemo nikako sami, jer ne umemo i ne možemo.

I da li je trenutak da neko pokuša da obori vladu, što rekao Dinkić – sada nas sabotiraju, kad mi važne stvari radimo. Vlada uvek radi neke važne stvari, ne vidim da vlada treba da se bavi nevažnim pitanjima. Stvarno mi je toga već preko glave i mislim da to njima savršeno odgovara. Što je više ljudi kojima je svega preko glave i koji su nezainteresovani, njima će biti lakše. Pre neki dan mi kaže jedan moj prijatelj – kako te interesuju stvari koje nemaju veze sa tvojim životom. Ja mu kažem – kako nemaju, pa ne da imaju veze nego najdirektnije moguće utiču na moj život. Sto godina će da vladaju. Čekaj, Živkovićeva vlada je imala frapantnu podrušku u odnosu na ovu, ali ništa. Ne, kažu oni, mi sad radimo važne poslove, ukočićete nas ukoliko sad budu izbori. Čekaj, a to što vi kočite celu ovu zemlju to nema veze.

Imaćemo većih problema sa smenom ove vlasti nego sa smenom Miloševića. Tada ti je bio jasan put i imala si jasnog protivnika, a ovde ne, ovde se oni fantastično nadopunjuju. Mislim da treba definitivno da zaboravimo ulicu kao vid borbe, jednostavno smo suviše umorni i nemamo impuls za izlazak na ulicu zbog bilo čega. Šta, da izađem na ulicu da se spalim kao Jan Palah. To je prosto neizdrživo, Ceco, ozbiljno ti kažem, ugasili smo. I ono što me strašno iritira, to je to bahato, nadobudno ponašanje, ono – mi smo jedno, vi ste drugo, shvatite to već jednom. Oni su povezani fantastično, kao koralni sprud, jedan koral ako strada, ode ceo sprud. Ništa ne možeš da uradiš. Ali ti na svakom koraku u stvari srećeš nešto od čega te bukvalno sve zaboli i stalno se pitaš da li je moguće, čekaj, jel’ ima još nešto što može da me iznenadi – i uvek ima.

Gledam vesti, kaže – na stanicu je pristao Plavi voz, iz koga je izašao ministar za kapitalne investicije, Velimir Ilić i na taj način svečano otvorio renoviranu prugu Beograd – Novi Sad. E, Plavi voz, pazi, zamisli ti kakav je to košmar i kakva je to želja. Šta je bilo sa onim lokomotivama? Pojma nemam ko je u toj afera sa lokomotivama prav, a ko kriv, ali bih voleo da to saznam. Pa, daj, neka mi neko objasni bilo koju aferu. Kolesara i Janjuševića su odmah slali u Zabelu, mislim. Hajde, reci mi jednu aferu koja je isterana do kraja, jednu jedinu. Nema, jedino je isteran Bodrum i to da nije Tadić rekao u predizbornoj kampanji ne bi li se svideo ljudima, ni to se ne bi saznalo. Ja ne znam uopšte kako turističke agencije prodaju te aranžmane za Bodrum, mislim da se ljudima diže kosa na glavi. Imamo lep aranžman za Bodrum – ne, ne, ne, ni slučajno, ja nervni napad dobijem od Bodruma.

I onda ćemo kukati što 27% ljudi izlazi na izbore, ljudi su zgađeni, jednostavno ne možeš da podneseš više ovo. Pa, jel’ gledaš ti skupštinu nekad? Ne gledam ni ja, odmah da ti kažem, ali sad nešto oko svih ovih zakona, pa tako vrtim kanale i nabasam na skupštinu. I kad god nabasam na skupštinu, unutra sedi 12 poslanika. Meni to nije jasno, prazna sala i jedan obično vodi sednicu. Oni rotiraju, malo Baki, malo Marković, malo Igi Pop Lazić. I onda pročitam epohalnu izjavu jednog od mojih favorita, kaže ovako – dođemo na zasedanje, pa onda bude sednica, pa se onda završi sednica, e onda se malo opuštamo u bifeu i komentarišemo ko u kojoj emisiji učestvuje večeras, a onda ja sednem u kola u 7 uveče i jurim za Niš, a emisija je u 9 uveče. I dok se ja vratim kući, bude 1 i 2 po ponoći. Jesmo dobro plaćeni, ali svaki dinar pošteno odradimo. I šta sad da kažeš? A nema ga u sali, čak sam primetio da i Nikola Milošević više ne sedi koliko je sedeo. To je dno potpuno.

Moram opet ogorčeno da se vratim na raniji period, za koji oni kažu da je najgori i najužasniji koji je zadesio ovaj narod, a to je period Zorana Đinđića. Ljudi iz pravosuđa, koji su skakali zubima za grkljan Đinđiću i vikali – mi smo sad nezavisni, potpuno neopravdano sada su i proglašeni nezavisnima. Pazi, pravosuđe je bilo septička jama ovog društva, kloaka ovog društva i odjednom ti sad tražiš da budeš ono što preko noći ne možeš da budeš, a ništa nisi pokušao sa svoje strane da pročistiš to pravosuđe, da se polako stvari sređuju. Meni je strašno žao, on nije imao nikakvu šansu, Zoran Đinđić, nije mu pružena šansa, nije mu pružen ni gram podrške, Ceco. Pa čekaj, šta je, preko noći se promenilo pravosuđe? Pa nije se promenilo preko noći. Ne možeš ti da napraviš Švajcarsku bez Švajcaraca. Valjda nešto u psihi ovog naroda mora da se promeni, valjda u mojoj glavi mora nešto da se promeni da bih ja bio bliže tim nekim državama.

Slušam u Insajderu kaže Zoran Ivošević, a da ne pominjem tirade Leposave Karamarković i Vide Petrović-Škero, kaže Zoran Ivošević – Zoran Đinđić je meni u jednom trenutku rekao kako postoje ljudi koji prodaju oslobađajuće presude, muljaju, na šta sam ja njemu vrlo oštro rekao – ako je to istina, onda je to sramota za pravosuđe, a ako nije istina ili nemate dokaze to je onda sramota za vas i za vašu vladu. On tu kaže da je Đinđić tražio da se smene neke sudije i odjednom vidiš papir na ekranu i vidiš njihova imena – Života Đoinčević, Tatalović, Albijanić – sve imena koja se sada stalno provlače po aferama. Pa čekaj, mislim, šta ćemo sad? Ništa, ništa. I onda ti kao šlag na torti dođe Zoki Stojković. Ma ne vredi, svojom greškom smo propustili strašno veliku šansu. Džabe što je 500 000 ljudi bilo na ulici kad je on ubijen. Mislim da nema dana kad ne pomislim kako bi on reagovao u nekoj situaciji, da li bi nam se obratio povodom nečeg ozbiljnog što se dešava ili bi rekao – o tom potom. Ja se još uvek nisam oporavio i kada me pitaju – kako si podneo Đinđićevu smrt, ja kažem – pa nisam je podneo, još uvek.

Nema nikoga na sceni kome možeš bezrezervno da poveruješ, ni u jednom jedinom trenutku. Hajde, ne mora bezrezervno, ali da onako kažeš – ovaj mi baš liči da bi to moglo da bude to. Nema, pa oni su bramani. Ja ne znam kad sam poslednji put video Koštunicu da je nešto saopštio, da se obratio onako toplo i ljudski i rekao kao kralj Ibi – o, narode moj, to, to i to. Ja mislim da smo mi kao narod pod ozbiljnom anestezijom. Sve što iole vredi smo najurili. Mi imamo svetski priznatog dramskog pisca, Biljanu Srbljanović, 140 izvođenja ima u ne znam koliko pozorišta u ne znam koliko zemalja – ona je otišla u Francusku. Zašto ta žena ne živi ovde, šta je ovo društvo učinilo da ta žena živi ovde, da je vučemo iz emisije u emisiju, s tribine na tribinu, da nam pomogne, jednostavno. Ovo društvo je moralo da učini sve da Biljana Srbljanović bude ovde, a ne u Parizu, švrćka mi se po Šanzelizeu i penje mi se na Ajfelovu kulu. Mogla bi i da se vrati, ja je pozivam. Da dođe, iz emisije u emisiju da je vučemo, da joj to bude društveni zadatak. Eto, ja zahtevam od ove vlade da nađe način da vrati Biljanu Srbljanović u domovinu.

U ovom trenutku, nažalost, nemaš neku bitnu alternativu. Videćemo sada kada se pojavi LDP, kad krenu malo, da li možda ta partija može da bude ta alternativa. Ono što mene teši kod te partije, moram da kažem, su njena dva potpredsednika, Nenad Prokić i Nikola Samardžić. Pitanje je da li će oni uspeti da artikulišu onu političku poruku koju su nam slali putem Peščanika i raznoraznih drugih gostovanja. Sećaš se kada je Nenad Prokić, moj idol, napisao onaj tekst Raskomadano srce Đinđićevo. To je tekst posle koga je trebalo da se završi bilo kakva rasprava o Zoranu Đinđiću, kraj. I onda čujem Čedu kako govori o koaliciji između Demokratske stranke i DSS-a. Pa nikada, posle Đinđića, posle Jočića, posle Mihajlova, nikada sa njima ništa, bar što se mene tiče.

Mislim, mi smo u totalnom kolapsu. Nema pravca, nema neke tačne emocije koju si ti zacrtao – ovo bi bilo dobro, a put do toga je taj i taj, pa imamo prepreke na tom putu, pa ćemo pokušati ovu da zaobiđemo, ovu da preskočimo, ispod ove da se podvučemo, pa ćemo možda uspeti da stignemo do tog cilja. Haj’mo da pokušamo. E, to je ono što je Đinđić stalno radio – ajmo, ajmo, ajmo. Sportisti znaju kako to izgleda kad te neko bodri sa strane, zato i vole da igraju pred 100 000 ljudi, neće da igraju pred praznim stadionom. E, tako je on stalno bodrio. A ovoga kad vidim, dođe mi samoubistvo da izvršim, puls mi je 12, potpuno obamrem. Kakva bi za njega bila sreća kad bi živeo u državi u kojoj su svi u mantijama, Rubljov slika u mrtvoj tišini, a on to gleda i uživa. On bi najsrećniji bio. Niko te ništa ne pita, ništa ti ne traže, nema problema. Da su njemu ponudili da bude predsednik sveta, predsednik svemira, Isus, on to ne bi prihvatio – samo da bude premijer Srbije. Jer on mora da bude ono što je bio njegov prethodnik. On se strese kao na 220 volti kad čuje reč Đinđić, strašno je kad to vidiš.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ivan Nikodijević, izvinjavamo se što ćemo prekoračiti termin, malo smo pobrkali vreme, loše smo sabirali, ali uveravam vas da vredi, ostanite do kraja sa nama, govori advokat Srđa Popović.

Srđa Popović: Ti poslanički mandati, to je jako zanimljivo i ja sam stvarno počeo da se zabavljam prateći šta se tu zbiva. Danas sam video Aligrudića, to je ovaj poslanik DSS-a, kaže – mora da se utvrdi ko je kriv i taj da ide u zatvor. I ta priča ide non-stop kako se tu sad umešala policija, kako oni tu istražuju nešto. Ja sam 45 godina krivičar i ne vidim kakvo je to krivično delo. Kažu – podmićivanje. Pa nije, podmićivanje je kažnjivo jedino ako je neko za neku materijalnu korist, poklon, ili obećanje uradio nešto što po zakonu nije smeo da uradi ili nije uradio nešto što po zakonu mora da uradi. Ovde su ti poslanici promenili stranku, a u tome nema ničeg protivpravnog. Potpuno je irelevantno da li su oni dobili za to pare, stan, mesto pomoćnika ministra, nije bitno šta su dobili, svako može da promeni stranku i u tome nema nikakvog protivpravnog delovanja. Mito je moguće jedino ako vam neko plati kao službenom licu da uradite nešto što je nezakonito.

I sada se tu, ja vidim, mito upotrebljava na jedan kolokvijalni način, dakle ne na krivično-pravni način, u onom smislu u kome vi podmitite dete – hajde, napiši zadatak pa ću da te vodim u bioskop. Pa podmitili ste ga, pa šta, treba li sad da idete u zatvor, razumete, nije to to. I vidim da se niko uopšte ne javlja da kaže – a šta su oni uradili što nisu smeli i kakvo je to krivično delo, nego se meša policija, koja sad zove te ljude i saslušava ih. Mogu da shvatim i to kako se kolokvijalno upotrebljava izraz podmićivanje i da može da se sa pravom govori da li je to moralni postupak, je li tako, da li se može politički pravdati takav postupak, da li taj čovek nije izgubio svaki kredibilitet da se uopšte bavi politikom, jer on očigledno ne postupa po svojoj savesti, nego po svom interesu.

Pretpostavka je da je on izabran da glasa po svojoj savesti, ali sve to ne opravdava uopšte tu policijsku istragu. I pojavi se ministar policije i objašnjava da oni te ljude  saslušavaju i stvaraju neki utisak kako tu postoji neki kriminal iza toga, a niko nam ne objašnjava u čemu bi se taj kriminal sastojao. I nema nikakvog kriminala, nego ako postoji nešto, to je zloupotreba položaja od strane ljudi iz policije, koji u ime izvršne vlasti zastrašuju narodne poslanike da ne menjaju stranke, jer će ih oni onda saslušavati. Ništa drugo im i ne mogu, ja vam garantujem, tu nikakav postupak ne može da se dogodi, nego se dogodilo to da je izvršna vlast, koja je do sad pritiskala samo sudsku vlast, počela da pritiska i zakonodavnu vlast, da bi dobili one glasove koji su im potrebni.

To je stvarno zabrinjavajuće i ta izvršna vlast postaje vrlo agresivna. Počela je da poseže za represivnim sredstvima tamo gde im stvarno nema mesta, i to sve iz nekog državnog razloga, iz neke celishodnosti, a to, svaki pravnik će to da vam kaže, vodi u policijsku državu. Znači ja zato da bih u skupštini dobio glasove koji su mi potrebni, saslušavam ljude u policiji. Još je gore kad pročitate da su onom advokatu to dvoje poslanika, Terziću, zapretili da će da ga izbace iz stranke. Pa, znači ni advokatura ne može da bude nezavisna, ne smeš ti da zastupaš moje političke protivnike. To je jedna totalitarna tendencija, ja ne kažem da oni za nju imaju snage, mislim da nemaju, ali je zabrinjavajuće što to jeste jedna totalitarna tendencija izvršne vlasti da kontroliše ono što uopšte nije u njenoj nadležnosti.

Nekada to možete da vidite, oni shvataju pravo kao instrument politike. To znači – primenjivaćemo one norme i onda kad nam to politički odgovara. Tako je i Milošević radio. I vi imate sad, na primer, jedan slučaj Mačkatice, gde su spaljivani leševi ljudi kao u nekom Aušvicu, koji je zamrznut. Gledao sam jedanput, prolazi posle neke konferencije za štampu Jočić kroz novinare, oni kažu – a šta je bilo s Mačkaticom, on kaže – nemojte to da me pitate i fura dalje. A s druge strane, ministar pravde urgira da se prijava protiv Čede aktivira, da se vidi koliko puta je on bio u Centralnom zatvoru i koliko puta se on neovlašćeno ne znam s kim sreo. Ta je prijava važna, ona zaslužuje njegovu pažnju, ona prijava za Mačkaticu spava godinama, niko se za to ne zanima.

Mislim stvarno da je to pitanje uspostavljanja pravne države i vladavine prava, mrzim to da kažem, svi govore o tome, apsolutno najvažnije pitanje. Pri čemu su to dve stvari, ne znam da li se to uvek razume. Pravna država bi bila država koja primenjuje svoje zakone, a vladavina prava bi zahtevala da ti zakoni nešto valjaju. Ovde postoji veliki pritisak na pravosuđe i normalno, ova evropska komisija je zaključila da se izvršna vlast očigledno meša u rad suda. Ali šta god od svega toga vi pokušate da lečite, i tu je taj paradoks pravosuđa, vi prvo morate da imate pravosuđe koje bi to rešilo, a kad pravosuđe ima problem, to je kao neki lekar koji je sam smrtno bolestan i koji naravno ne može sam sebe da leči, nego leži i kuka na postelji. Tako oni leže i kukaju na toj postelji, ali nekako bi društvo moralo da nađe instrumente, kako bih vam kazao, ako treba revolucionarno, van postojećih granica ustava i zakona, da to izleči.

Mi sad takoreći od nule to treba da pravimo, a ne znate s kim, ne znate ko sedi u toj policiji, ne znate ko sedi u tom tužilaštvu, ne znate ko sedi u tom sudu, ne znate da li bi oni to sekli granu na kojoj sede. Mi smo se našli u toj situaciji zato što smo jednoga trenutka proklamovali bezakonje i sad ne možete to da vratite tek tako, sad je to užasno teško. Vidite, u situaciji koju smo imali posle 2000. sa sudovima, Batić, koji je bio tad mnistar pravde, pokušao je po svojoj pameti da te sudove lustrira. Ne znam ja kako je on skupljao te podatke ko valja, ko ne valja, on je napravio neku listu i tražio da se ti ljudi smene. Ne znam da li mu je lista dobra, da li je pogrešna, pojma nemam, ali je bilo jasno da neki ljudi koji su sudili pod Miloševićem i sedeli u tužilaštvima, pa jasna stvar da ne mogu niti suditi, niti biti tužioci. Smesta su skočili sudovi da mu kažu – to je napad na nezavisnost suda.

Pa to bi bilo lepo da su ti sudovi nezavisni, ali ti zavisni sudovi sada se brane načelom nezavisnosti i potpuno je tačnoda je to što je uradio Batić napad na nezavisnost suda i to jeste bila revolucionarna mera, ali drugom se metodom sudovi uopšte ne mogu očistiti. I oni su se sad zabarikadirali iza te svoje tobožnje nezavisnosti, kao što je Milošević po prezumpciji nevinosti  nevin tamo u Hagu. To su sve fikcije, niti je on nevin, niti su oni nezavisni. Ali se koriste jednom formom koja je stvorena u društvima u kojima ustanove funkcionišu i sad se zaklanjaju iza te forme. U postojećem ustavnom poretku, oni su ušančeni tako da ih ne možete pipnuti – a ne valjaju.

Ja ne mislim da odatle preti opasnost, što bi ova vlast uspostavila neku policijsku državu, jer ona je rastrzana, ona hoće u Evropsku uniju, postoji taj međunarodni faktor koji stalno kontroliše. Oni se trude da se tu nekako udenu koliko god mogu, imaju neke kočnice, međutim, oni stvaraju haos, oni ne stvaraju polcijsku državu, oni stvaraju jedan haos u kome ljudi počinju da se osećaju veoma nesigurno. E, sad opasnost je da bi se javio neko ko će da kaže – ja ću da zavedem red, ima sve da hapsim, kako kaže Toma Nikolić – hapsićemo i hapsićemo. I to bi kod tog prestrašenog građanina moglo da izazove pozitivnu reakciju i da on kaže – radi šta hoćeš, samo spasavaj. E taj bi mogao da zavede policijsku državu. Tako da ja mislim da sadašnja vlada za takvog samo priprema teren, jer je ljudima stvarno dosta nesigurnosti i straha.

Svetlana Lukić: To je ono kad kažu ljudi – hoću da znam da je policijski čas, da ne smem da izlazim, daj mi crno i belo, ograniči me, da znam koja su pravila igre.

Srđa Popović: Kao kad kažu roditelji profesoru – raspalite vi njega slobodno, to su ti koji bi glasali na takav način. Šta me se tiče, kakva ljudska prava, kakvi bakrači, samo vi zavedite red i sve će biti o.k.

Svetlana Lukić: Relativno često čujemo od ljudi koji pripadaju nevladinim organizacijama da to neće dozvoliti međunarodna zajednica. Eto, kao sa Smiljkom Kostićem, oni su rekli – američka ambasada neće da sarađuje sa tim gradom zato što je tamo Smiljko Kostić. U Novom Sadu isto nećemo, zato što je tamo Maja Gojković.

Srđa Popović: A što kažu ova deca – pa ne mogu oni da nam sažvaću žvaku, pa stvarno. Mi njih zanimamo u jednom vrlo ograničenom smislu, u onom smislu u kome smo mi neki učesnik međunarodnog političkog života i te scene. Njih je zanimalo naravno da zaustave rat, to ih je zanimalo, njih je zanimalo da pacifikuju ovaj prostor. Njih zanima iz ekonomskih recimo razloga da i ceo taj Balkan uključe jednog dana u tu Evropsku uniju, da ukinu te granice, da se grade fabrike ovde sa jeftinom radnom snagom, pa to ih svakako zanima. Ali, postoji nešto što se zove mešanje u unutrašnje stvari neke zemlje. Tu je u pitanju njihov obzir dokle smeju i mogu da idu i ako mi nismo voljni da tu pomoć koju oni nude primimo, pa oni će nas pustiti da trulimo tako kako znamo i umemo. Oni nemaju instrumenata niti volje, ni želje da nam ovde prave državu i rade ono što se zove nation building. A ne bi ni mogli, sem da nas okupiraju.

Svetlana Lukić: Počinje rasplet kosovske krize, da li je pominjanje okupacije tu samo za našu, unutrašnju upotrebu?

Srđa Popović: Mislim da će vlada iz populističkih razloga zastupati jednu glupu platformu osuđenu na neuspeh i onda žele da odgovornost za tu glupu platformu i za to neuspešno pregovaranje prošire na što veći broj ljudi. Ne bih se čudio kad bi se tome priključili i Akademija i Pravni fakultet, pa da bude i referendum, da svi se izjasnimo i da posle toga niko ne bude kriv ni za šta. Ja tako to vidim, a crkvu su odabrali zato što im te ankete pokazuju da crkva ima veći ugled od njih, pa onda misle – pa možda će nas crkva malo spasiti, na nju neće smeti. To je jedna farsa sve zajedno. Svo to pregovaranje, a svi znaju da je to farsa i prosto je neverovatno to poziranje sa tim njihovim dostojanstvenim stavovima i ponosnim i tvrdim – branićemo to do poslednje kapi, čega – mastila? Svi znaju kako će to da se završi. Čujem često kako, među ljudima koji ovako misle kao ja – to je izgubio još Milošević, pa bih hteo malo njega tu da odbranim. On jeste vodio jednu politiku prema Kosovu, koja je bila osuđena na propast i mislim da je to bilo jasno od početka. Njegov način je bio – ja primenim silu, oni pruže otpor, ja još veću silu, oni još veći otpor, ja još veću silu, pa tako sve dok se ne pojavi NATO i ne kaže – dosta, bre, dosta s tom silom, ne može tako to da se reši.

Ali ima jedna druga stvar, čitao sam tu skoro, ta neka nezavisna komisija iz 1990, koju smo mi pravili da ispitamo iseljavanje Srba sa Kosova i video sam da smo tada napisali da će Miloševićeva politika doživeti propast, da će kosovski Albanci uspeti da internacionalizuju svoj slučaj kao manjinski i kao slučaj teških povreda ljudskih prava. I da je, prema tome, odgovornost za sudbinu Kosova bila na srpskoj opoziciji, koja je morala već tada da izgradi jednu alternativnu platformu, da kad Miloševićeva politika pukne, oni mogu da kažu – e sad, mi smo nešto drugo, hajde da razgovaramo, do sada on nije hteo, mi hoćemo da razgovaramo, mi smo taj drugi način rešavanja tog problema. Da su tako postupili, danas bi oni imali neki kredibilitet. Međutim, Koštunica, koji nije ni jednog trenutka imao išta da kaže, od 1990, kad su počela hapšenja,  takozvane izolacije, ne znam da li se sećate, pa do proterivanja 800 000 građana preko granice, sad se pojavljuje u UN-u i kaže – pa ovo više nije Miloševićeva Srbija, mi smo demokrate. Albanci mogu slobodno da mu kažu – mi ne vidimo da si ti ikad ikakvu drugu politiku imao prema nama nego onu koju je imao Milošević, i toliko ti verujemo koliko smo verovali Miloševiću. I biće u pravu.

U doba kad su se te najgore stvari dešavale na Kosovu, nije bilo medija u Srbiji koji je o tome išta imao da kaže, niko. Tu se štitila država, to su teroristi i tu je bila tačka. Kako su ti ljudi postali teroristi, zašto su postali teroristi, ko ih je u to očajanje doveo, ko ih je doveo dotle da nemaju uopšte nikakvog drugog izbora nego da se dočepaju puške, to niko nije pitao. Moja jedina nada u ovom društvu je civilni sektor: mediji i nevladine organizacije. Ovde ništa drugo zdravo ne postoji, to mi je potpuno jasno, sve ustanove su korumpirane. Te stranke koje se glože tamo po tom parlamentu i psuju jedni druge, oni su se ipak prepoznali kao jedna politička klasa koja ima sopstvene interese, potpuno različite od interesa društva u celini. Oni uprkos međusobnim unutrašnjim sukobima, gde se oni otimaju o plen, kada dođe stani-pani razumeju da oni u stvari imaju jedan jedinstvni interes i da ih mi uopšte ne zanimamo. Prema tome, šta god mi želeli da učinimo, moraćemo da učinimo sami.

Svetlana Lukić: A kako?

Srđa Popović: Kad smo govorili o tim mandatima i kad smo ustanovili da je to jedan moralni prekršaj, je li tako, i da bi na to jedno zdravo biračko telo, naravno, odgovorilo tako što bi ili na idućim izborima lišilo te ljude poverenja ili bi zahtevalo njihov opoziv. To je način na koji se te stvari rešavaju – slušaj, ja sam glasao za tebe da glasaš po svojoj savesti, da me zastupaš, a ti primaš pare od nekog da glasaš u njegovoim interesu. E, pa izvini, ja ću sad da te opozovem. Ali mi nemamo takvo biračko telo, naše biračko telo je toliko ubijeno i rezignirano da ono prašta sve svinjarije ili ga se uopšte ništa ne tiče, pa je apstinent. I kad vi kažete – kako, pa tako što vi morate da obnavljate društvo iz osnova, a to može da uradi samo neko ko je iole organizovan, a to je taj civilni sektor. I to je Peščanik, na primer, tako ga ja shvatam.

Ja još uvek mislim da je u petom oktobru ključ. Petog oktobra Miloševića je skinulo njegovo okruženje, jer je on počeo da ugrožava ljude oko sebe. On je ugrozio pre svega vojsku, koju je doveo u sukob sa NATO-om, ugrozio je sve te biznismene takozvane koji su se tu obogatili, koji ne mogu nikakav posao da razviju kad zemlja propada i kad je izolovana. I uplašili su se da može jednog trenutka da dođe stvarno do intervencije suvozemnim putem, da uđe neki okupator i da ih sve presliša. Da se otvore ti arhivi, koje su oni posle uništili, da se istraži kako je ko stekao to što je stekao, da se za uši odvedu u Hag svi ratni zločinci. Oni su pomislili – ovaj čovek će nas dovesti u totalnu katastrofu, hajde da ga skinemo, a mesto njega ćemo da nađemo nekog ko je prihvatljiv i za spoljni svet i za ljude unutra. A za ljude unutra je bio prihvatljiv čovek koji će nastaviti da štiti ratne zločince, koji će nastaviti da štiti sve bezbednosne strukture Miloševićevog režima, koji će razviti kontinuitet i koji će ugušiti svaki pokušaj da se ovo društvo i ova država temeljno reformišu. I zato je izabran Koštunica, zato su stali iza njega. Ali i njega je Pavković odveo kod Miloševića, vojska dakle, najveća fizička sila u zemlji.

Vi možete da smatrate da je tačno ono što ćete ponekad čuti od SPS-a, da je 5. oktobar u stvari bio puč. Pa jeste bio puč, samo je bio puč koji je bio maskiran prisustvom stotina hiljada ljudi na ulici, koji su mislili da će oni odlučivati o rezultatima svoje pobede. Ne, oni su poslužili i kad su jedanput poslužili, niko ih više ništa nije pitao, razišli su se kućama i onda su institucije Miloševićevog režima nastavile tamo gde su stale. I to je situacija koju je pokušao vrlo hrabro i možda naivno da promeni Zoran Đinđić i zato su ga ubili – ne može to, nije to, nije Koštunica prelazni čovek, ti si prelazni čovek. I od ubistva Đinđića to je postalo svima jasno.

5. oktobra mnogim ljudima nije bilo jasno, znam kad sam razgovarao s ljudima, imao sam tu sumnju i nisam najbolje razumeo to oduševljenje, jer mi je bilo jasno da je izgubio Milošević, ali mi još uvek nije bilo jasno ko je pobedio. A sad je potpuno jasno ko je pobedio, pa pobedilo je to Miloševićevo okruženje, oni su pobedili. Oni su ga se oslobodili i ostali su na onim pozicijama na kojima su bili kad je on bio tu. Tako se vratio i SPS, tako se sada tvrdi kako su i radikali neka nova stranka, drukčija, što ja nigde ne mogu da vidim. A među onima koji su se našli na ulici 5. oktobra zavladalo je jedno užasno razočarenje i rezignacija, jer su videli da su bili samo statisti koji su pomogli svojim prisustvovanjem na toj sceni da Milošević bude skinut, da to ne izgleda kao puč, nego da izgleda kao neka narodna volja, a da im je pobeda u stvari oteta, odnosno nikad nije ni bila njihova. Naravno da ljudima to pada teško, zato što je to bio jedan tako dramatičan događaj, ljudi su doživeli katarzu toga dana, a onda treba sebi da kažu – sve su nas prešli, ništa se u stvari nije dogodilo.

Svetlana Vuković: Ljudima ne može da se oduzme i ne treba da im se oduzme to što su doživeli toga dana, ljudi iz toga mogu da crpu snagu – dobro, nije uspelo, dobro, prešli su nas, ali jako mnogo nas je toga dana bilo spremno da pogine za nešto važno.

Srđa Popović: To je civilno društvo o kome pričam.

Svetlana Vuković: Jeste, to je ta stvar i to je velika stvar.

Srđa Popović: Jedina zdrava snaga se nalazi u tim ljudima koji su tada bili na ulici, pod uslovom da nisu totalno slomljeni, razočarani posledicama. Inače, jasna stvar, to nije malo.

Svetlana Lukić: Bio je ovo g-din Srđa Popović. Završen je još jedan Peščanik, hvala na pažnji i prijatno.

 
Emisija Peščanik, 09.12.2005. 

Peščanik.net, 09.12.2005.