- Peščanik - https://pescanik.net -

Dobrodošli u realityzam

Stvarnost prevazilazi fikciju, ako ni zbog čeg drugog, onda zbog toga što je oštrija, sirovija, nepredvidljivija i poetičnija. Ova okolnost nalazi se u osnovi književnog realizma svake epohe, kao i u (da se izrazimo manconijevski) “mešovitim sklopovima istorije i invencije” koji preplavljuju savremenu kulturalnu panoramu. Od sudskih materijala koje je Savijano upotrebio u Gomori, preko pregršti strogo istorijskih likova u Ekovom delu Praško groblje, do prećutnih pozajmica s Vikipedije u Uelbekovoj knjizi Mapa i teritorija. Postoji “glad za stvarnošću”, kako kaže naslov eseja Dejvida Šildsa, iznenađujući kolaž citata bez izvora. Ovaj princip ne protivureči okolnosti prema kojoj, danas, sama analiza stvarnosti može da – kako bi postala univerzalnija i jasnija – zadobije narativne forme. To je slučaj sa prelepim (i tako istinitim) Dnevnikom jednog beskućnika Marka Ožea, “etnofikcijom” (kako stoji u podnaslovu), odnosno “pričom koja evocira društvenu činjenicu kroz subjektivnost iznimnog pojedinca”, ali pojedinca koji je – s obzirom da nije reč ni o ispovesti, niti o autobiografiji – fiktivan i ima zadatak da čitaocu objasni “kako je to biti” bez stalnog prebivališta.

Ali, naporedo se nameće novi model: fikcija prevazilazi stvarnost i naprosto je zamenjuje. Prerađuje je kako bi je učinila prihvatljivom, prepravlja je radnjom, deli je poput serije u epizode, ušminkava specijalnim efektima. Ovaj sindrom nazivamo “realityzam”, jer mu se u osnovi nalaze reality, iskonstruisane komedije sa stvarnim likovima. Realityzam počiva na tri osnovna mehanizma. Prvi je jukstapozicija, kao na primer u televizijskim programima poput Voyagera, gde prilogu o fisiji atoma može da prethodi ili da mu sledi onaj o reinkarnaciji. Drugi je dramatizacija: uzme se nešto stvarno, na primer izjava Mikelea Miserija pred sudskim istražiteljima u slučaju Avetrana, i dramatizira uz pomoć glumaca, pretvarajući je u polufikciju, kao što se dogodilo prošle jeseni u emisiji Domenica in. Tako priča može da se, uprkos nedostatku činjenica, produži u nedogled. Treći princip možemo da nazovemo onirizacija. Tipičan primer ponudila nam je Ruby Rubacuori u emisiji Kalispera! tvrdnjom da je odmalena sebi konstruisala “paralelne živote”, ostavljajući gledaocu da odluči u koji je od ovih paralelnih svetova kročio. Naravno, ova tri načina postupanja mogu da se kombinuju, dajući opasne rezultate, s obzirom da koriste efekat realnosti izazvan upotrebom televizijskog medija, dnevnika i reportaže (“istina je, video sam na televiziji”). Ono što ostavlja dubok utisak je veština fabrikovanja nove priče, kombinovanjem (pa, dakle, i mešanjem) informisanja i zabave, podataka i ispovesti, sadržaja, formi i televizijskih formata, slanjem u eter intervjua u kojima namesto protagonista nalazimo crtane filmove (što se dogodilo u emisiji Anno zero sa Noeminim momkom, Kozolinom).

Već je Tukidid svojim istorijskim likovima u usta stavljao govore koje je većim delom sam izmišljao, ali u društvu komunikacije i registracije čini se da je došlo do promene statusa. Počelo je pre trideset godina s Vermićinom, spektakularizacijom smrti uživo jednog deteta. Nastavilo se, pre dvadeset godina, zelenkastim slikama napada na Bagdad, slikama koje su navele sociologa Žana Bodrijara da ustvrdi kako Rat u zalivu nije nikada postojao, da je u pitanju bila televizijska fikcija ponavljana u beskraj. I onda reality. Naposletku, danas se čini da je Berluskoni, u bunkeru u Arkoreu, prolazeći kroz ekran kao što Alisa u zemlji čuda prolazi kroz ogledalo, ostvario realitystičnu verziju televizijskih formata koje njegove televizije nude već decenijama.

Ali pažnja: realityzam nije naprosto jedan nacional-postmoderni produkt. Star je koliko i žudnja za iluzijom svojstvena ljudskom biću, koliko i ukus mistifikacije i njegove pogodnosti. Realityzam se pojavljuje u našem umu još dok smo deca, kada se pitamo da li su stvari oko nas prave ili ih sanjamo, razvija se u bajkama kojima se nadamo da ćemo promeniti svet. Sam po sebi je verzija solipsizma, ideje da spoljašnji svet ne postoji, da je jednostavna predstava, eventualno nama na raspolaganju. Isprva izgleda kao trenutak ogromne emancipacije: svi smo oslobođeni tereta stvarnog, sami možemo da stvorimo naš svet. Ali, naposletku, čovek se oseti usamljenim. Spoljašnjeg sveta nema, samo sanjamo naš san ili san koji sanjaju drugi, programiran i pomalo zastareo. To je, ležernom ironijom, u osamnaestom stoleću objašnjavao škotski filozof Tomas Rajd. Ako je sve predstava, onda “ceo univerzum koji me okružuje, tela, duhovi, Sunce, Mesec, zvezde, Zemlja, prijatelji i rođaci, sve stvari kojima sam bez izuzetka pripisivao postojanje nezavisno od činjenice da su opažene, nestaje za tili čas”.

Niče je bio veliki tumač ovog stanja, teoretizirao je o svetu kao volji za moć i tvrdio da ne postoje činjenice, nego samo manipulativne interpretacije. U Sumraku idola, tekstu iz 1888. godine koji, čini se, anticipira dvadesetovekvnu eksploziju medija, kaže da je svet postao bajka: baš kao u realityzmu. U tome je video predivno oslobođenje, s čime se teško složiti. Ako ne postoji spoljašnji svet, ako između stvarnosti i predstave nema razlike, onda preovlađujuće stanje duha postaje melanholija, ili ono što bismo mogli da definišemo kao manijakalno-depresivni sindrom, bipolarni sindrom koji osciluje između osećanja svemoći i sveuzaludnosti. Zamislite da se nalazite u sudnici u kojoj umesto “Zakon je jednak za sve” piše “Ne postoje činjenice, samo interpretacije”. Kako biste se osećali? Sugerišem jednu pretpostavku: da ste krivi, osetili biste olakšanje. Ali da ste nevini, bilo bi vam veoma teško.

Dobra stvar je da su u laži noge kratke. Realityzam zagovara s onu stranu principa stvarnosti u ime principa užitka. Postupajući tako, izbegava mnoge stvari koje se nikome ne sviđaju, na primer smrt i ono što joj prethodi, starenje, ili naprosto činjenicu da vam česma curi, a od vodoinstalatera ni traga. Zar nije bolje uljuljkati se u realityzam? Nisam baš siguran, zato što bi česma nastavila da curi i zato što je stvarnost sve ono što imamo, a ako je zaboravimo, naša sreća i nesreća gube smisao. Imajmo to na umu i kad smo u zemaljskom raju i kad raspalimo nogom o hoklicu: ono što se nameće, veće od svih moći, prepotencija, iluzija i sujeta, neispravljivost je stvarnog, njegovo biti-pred-nama, njegova nedisponibilnost za pregovaranje. Bilo kako bilo, čini nas (često) srećnima ili (i to se, nažalost, događa) nesrećnima, ali je barem nešto što se opire i istrajava, sada i uvek, kao činjenica koja ne prihvata da bude svedena na interpretaciju, kao realno koje ne želi da svene u reality.

 
Maurizio Ferraris (1956) je italijanski filozof, profesor na univerzitetu u Torinu, kolumnista lista Republika, napisao 40-ak knjiga, od kojih su poslednje Ontologija mobilnog telefona 2005, Dokumentalnost: zašto je nužno ostavljati tragove 2009, Duša i iPad 2011.

S italijanskog preveo Ivo Kara-Pešić

Peščanik.net, 26.12.2011.