Zanimljivo bi bilo ustvrditi gdje je više medijskih suza proliveno u otprilike isto vrijeme: da li u Hrvatskoj zbog slučaja Roma iz Škabrnje ili u Bosni i Hercegovini zbog slučaja Ars Aevi? Podsjetimo, romska porodica Đanija kupila je plac u selu Prkos kod Škabrnje u namjeri da tamo “živi i radi”.
Prema izvještaju novinarke Zadarskog lista, “lokalno stanovništvo dočekalo ih je u neprijateljskom raspoloženju koje je kulminiralo 1. svibnja kada je njih stotinjak prosvjedovalo tražeći od romske obitelji da napuste njihovo mjesto. Palo je nebrojeno mnogo ružnih riječi, uvreda, omalovažavanja pa čak i prijetnji pod kojima su Romi sinoć u 19 sati pokleknuli”. Brojna porodica praktički je protjerana, uz aktivno učešće načelnika opštine Škabrnja, a hrvatski su se mediji post festum utrkivali u osudi “sramote za Hrvatsku”.
Nekako paralelno s tim, bosanskohercegovački (tačnije, sarajevski) mediji utrkivali su se u osudi “sramote za Sarajevo”. Najprije je četvrtog maja, na konferenciji za štampu, direktor projekta Ars Aevi Enver Hažiomerspahić obznanio da je najavljena deložacija umjetničkih djela namijenjenih budućem Muzeju savremene umjetnosti u Sarajevu, a koji su privremeno deponovani u KSC-u Skenderija. Inače, više od 160 djela savremene umjetnosti koja čine kolekciju Ars Aevi poklonjena su od strane samih njihovih autora tokom posljednje decenije dvadesetog vijeka. Problem Ars Aevija sa Skenderijom bio je finansijske prirode; iz Skenderije su tvrdili da im Ars Aevi duguje neki novac, iz Ars Aevija su odgovarali da im nisu dužni ništa. Ipak, nakon što je Hadžiomerspahić najavio da će Ars Aevi, ako dođe do deložacije, morati vratiti djela umjetnicima, odnosno da neće biti ništa od budućeg Muzeja savremene umjetnosti, krenula je medijska frtutma. Najprije su se istakli iz festivala MESS nazvavši najavljenu deložaciju “varvarskim činom ravnim granatiranju Vijećnice”. (Uz svu svijest o uzburkanim emocijama, ovakva hiperbola po kojoj se jedna mirnodopska administrativna odluka izjednačava sa ratnim zločinom ilustracija je sve veće neodgovornosti za javnu riječ kakva se raširila širom popularne tzv. Regije. Ako “slobodarske snage” u Beogradu mogu sječu platana na Bulevaru porediti s holokaustom, zašto i sestrinska sarajevska frakcija ne bi deložaciju izjednačila sa granatiranjem?) Nisu, međutim, MESS-ovci ostali sami; pridružili su im se redom najznačajniji sarajevski pjesnici, režiseri, novinari i ostali umjetnici. Nije tu, u globalu, bilo ničeg što je po snazi doseglo izjednačavanje najave deložacije s granatiranjem, ali je bilo veselih i zabavnih pozivanja na slučaj Bilbao i primjer značaja tamošnjeg Guggenheim muzeja za grad. Kako se cijela priča dešavala uoči finala UEFA lige čiji je jedan sudionik bio upravo fudbalski klub Athletic Bilbao, nedostajalo se samo da neko kaže kako će sprečavanje deložacije Ars Aevi umjetnina retroaktivno poništiti poraz Željezničara od Videotona, pa da će naredne sezone u finalu UEFA Željini fudbaleri izići na megdan fudbalerima iz (Real) Madrida.
I kao što su hrvatski mediji “Pedra za vješanje” pronašli u liku načelnika opštine Škabrnja, sarajevski ljubitelji moderne umjetnosti ostrvili su se prvenstveno na direktora KSC-a Skenderija Hajriza Bećirevića. Ono što se zamjera Bećireviću sažeto je upravo savršeno u tekstu ugledne univerzitetske profesorice objavljenom na (internetskoj) adresi poznatoj po istraživanju ruda i slobodarskoj brizi za urbanost, alternativu i obespravljene. S dotične nam se adrese poručuje kako je u (televizijskom) sukobu Enje (Envera Hadžiomerspahića) i Hajriza (Bećirevića) nužno u pravu Enjo jer je “Enjinim a sigurno ne Hajrizovim roditeljima odbijano od plate za izgradnju Skenderije”. Ne znam pouzdano iz kakvih doprinosa je onomad građena Skenderija, ali iz citirane fraze pretpostavljam da su u pitanju bili neki doprinosi na nivou grada Sarajeva. Ne znam također odakle je rodom Hajriz Bećirević, odakle su mu roditelji i gdje su proveli radni vijek, ali bih, sudeći po istoj frazi, bio sklon zaključiti da “finoj gradskoj raji” te informacije nisu nepoznate i da je Bećireviću u grijehe upisano što mu roditelji, za razliku od Hadžiomerspahićevih (da ne kažem, Enjinih), nisu penziju zaradili radeći u Sarajevu.
Izmičući se od hrvatskog žurnalističkog mainstreama, Viktor Ivančić je postavio naoko paradoksalno (i kako sam kaže “neumjesno”) pitanje: Nije li unisona osuda izgona dviju romskih obitelji iz Škabrnje zapravo u službi njihova protjerivanja? U svom izvrsnom tekstu “Rom iz vedra neba” Ivančić pokazuje da je odgovor na navedeno pitanje – potvrdan. Na sličan, samo naoko paradoksalan, način valja postaviti jednako neumjesno pitanje: Nije li stilska unisonost odbrane Ars Aevi projekta u izvedbi specijalnih medijsko-umjetničkih sarajevskih jedinica za borbu protiv poseljačenja grada zapravo sama po sebi u službi poseljačenja? Svako se, kažu, češe gdje ga svrbi. Deložacije na koncu nije bilo, a rješenje (privremeno?) iznašli su vlastodršci već tradicionalno omraženi u cool diskursu slobodarske umjetničke elite. Ako poslije svega u ustima ostaje gorak okus zbog “poseljačenja”, njega nije ostavio Bećirević nego oni što su u nedostatku mjere već proglasili novu paljevinu Vijećnice i počeli dijeliti dozvole podobnosti za direktorovanje po kriteriju “kontrolisanog geografskog porijekla”.
Oslobođenje, 15.05.2012.
Peščanik.net, 15.05.2012.