- Peščanik - https://pescanik.net -

Dragi Agamben

Foto: Predrag Trokicić

Posle druge godine planetarne epidemije moramo među brojnim devastirajućim efektima goleme katastrofe navesti i jedan tragičan događaj koji je u potpunosti opsjeo filozofiju. Nazvat ću ga slučaj Agamben, ne da bih objektivizirala njegovog protagonista, kojem se, upravo suprotno, obraćam, praveći se da mu odnekud izdaleka upućujem pismo, već zato da bih podcrtala važnost tog događaja. Giorgio Agamben, sviđalo vam se to ili ne, bio je i jest najznačajniji filozof posljednjih desetljeća, ne samo u europskom, nego i svjetskom kontekstu. Od sjevernoameričkih sveučilišnih predavaonica do najzabačenijih latinoameričkih pobunjeničkih grupa, ime Agamben, na neki način čak i neovisno o samom filozofu, postalo je označitelj jednog novog kritičkog mišljenja. Za pripadnike moje generacije, koji su proživjeli 70-e, Agambenove knjige – iznad svega treba spomenuti „Homo sacer. Suverena moć i goli život“ iz 1995 – predstavljale su mogućnost da se ne samo ispitaju uznemirujući i autoritarni temelji neoliberalizma, već i da se raskrinka pobjednička i razvodnjena pseudoljevica, koja danas samu sebe definira kao umjereni progresivizam: izostanak bilo kakve kritike, filozofski inventar nepromijenjen još od 80-ih, politička praksa koja politiku svodi na administrativno upravljanje pod diktatom ekonomije. U najboljoj tradiciji 20. stoljeća – od Foucaulta do Arendt, od Benjamina do Heideggera – Agamben nam je ponudio vokabular i konceptualni repertoar s kojima smo se mogli bar pokušati orijentirati unutar kompleksnog 21. stoljeća. Kako zaboraviti stranice o logoru, koji nakon Auschwitza, umjesto da nestane, postaje dio političkog pejzaža, ili one o golom životu, prije svega golim životima onih obespravljenih, ili one o post-totalitarnoj demokraciji koja nije raskinula svoje veze s prošlošću?

Tim je više traumatično ono što se dogodilo. Na blogu „Una voce“ (Jedan glas), kojeg je ugostio portal izdavačke kuće Quodlibet, Agamben si je uzeo zadatak komentirati, na polunovinarski način, prodor korona virusa. Prvi post, objavljen 26. veljače 2020, nosio je naslov „Izmišljanje pandemije“, danas odzvanja kao neko zloguko proročanstvo. Tada, ipak, Agamben nije bio jedini koji se zavaravao da je Covid-19 ništa drugo doli još jedna gripa. Nije bilo podataka i zlo još nije pokazalo svoje pravo lice. U mojem vlastitom pesimizmu, koji me tjerao da u prvim znakovima vidim početak nove epohe, bila sam okružena ljudima koji su, tako mi se činilo, preferirali minimalizirati ili negirati. Tijekom lockdowna svi smo bili potreseni mjerama za suzbijanje virusa, koje su bile koliko neizbježne, toliko šokantne. Živjeti ograđeni zidovima domaćinstva, ograničeni na ekran, odcijepljeni od drugih osoba i od polisa, činilo nam se gotovo nepodnošljivim – sve dok nismo saznali za patnje onih koji su se, bez daha, borili za život na odjelima intenzivne skrbi. Slika kamiona koji u Bergamu prevoze mrtvačke sanduke za cijeli je svijet označila točku s koje nije bilo povratka. Suveren virus, kojeg su suverenistički režimi, od Trumpovog do Bolsonarovog, pokušavali na groteskne načine ignorirati, ili ga podvrgnuti vlastitim ciljevima, pokazao se u svojoj punoj užasavajućoj snazi. Katastrofom se nije dalo upravljati. Ona je iznijela na otvoreno kukavnost i nepodobnost politike zatvorenih granica. Europa je reagirala.

Bio je to trenutak da Agamben jasno prizna: „Počinio sam interpretativnu pogrešku, jer pandemija nije izmišljotina“. Ali Agamben to nikada nije učinio. Njegovi su postovi do lipnja 2020. nastavili u istom tonu. Dok se vijest o njegovom početnom negacionizmu širila po inozemstvu, čitala sam te sramotne članke, uvjerena da će noćnoj mori uskoro doći kraj. To se nije dogodilo. Postovi su postali materijal za dvije knjige, a glas s bloga nastavio je propovjedati, da bi u lipnju 2021. dosegao svoju najnižu točku s dva članka: „Građani drugog reda“ i „Zelena potvrda“, gdje je Agamben green pass usporedio sa žutom zvijezdom. Bila je to opscena usporedba, koja je razuzdala najgore no vax pokrete, time što ih je legitimizirala. Ostalo, uključujući i „Komisiju za sumnju i oprez“, recentna je povijest.

Razumljiva je zabrinutost zbog zastranjenja u ime sigurnosti. Politika straha, fobokracija koja upravlja našim životima i uspostavlja „mi“ izazivajući strah od onog što je vani, potičući mržnju prema drugome, fenomen je aktualne politike koji karakterizira imunitarne demokracije i koji prethodi pandemiji. Već su ga, na razne načine, identificirali brojni filozofi, sociolozi, ekonomisti, politolozi. Također je ispravna tvrdnja da je talijanski kontekst u tom pogledu jedinstven politički laboratorij. Ipak, stanje u kojem se primjenjuju izvanredne mjere nije isto što i izvanredno stanje. Potresi, poplave, pandemije, to su neočekivani događaji s kojima se suočavamo u nuždi. Primjenu izvanrednih mjera diktira suverena vlast. Naravno, jedno može prijeći u drugo i zato smo svjesni bilo zamki institucionalizacije izvanrednog stanja, bilo prijetnje koju predstavljaju te mjere kontrole i nadgledanja, koje bi, jednom uvedene, mogle postati neukidive. Istina je, ne postoji vlada koja se ne bi mogla okoristiti pandemijom. Ostanimo oprezni, jer oprez je sol demokracije.

Ali nemojmo učiniti onaj posljednji korak, nemojmo zastraniti u zavjere. Zato nećemo reći ni da je epidemija Covid-19 izmišljotina, niti da ju se namjerno koristi kao izgovor, kao što je to izjavio Agamben u najavi svoje knjige: „Ako su snage koje vladaju svijetom odlučile iskoristiti pandemiju – u ovom trenu nije važno je li ona stvarna ili simulirana – kao izgovor…“ Personalizirati moć, učiniti ju subjektom s vlastitom voljom, pripisati joj namjere, znači potvrditi zavjereničku viziju. A znači, također, i ignorirati ulogu tehnike, onog zupčanika koji se, kao što nas je naučio Heidegger, koristi onima koji misle da se koriste njime. Projektanti postaju projektirani. Danas je nemoguće sagledati moć kroz bilo koji drugi okvir. Upravo nam je suvereni virus razotkrio granice moći, isprazne, nepravedne, nasilne, a svejedno nemoćne pred katastrofom, nesposobne da se suoči s bolešću svijeta.

Ne podržavam rasprostranjenu verziju protivnika teorije zavjere koji, uvjereni da u svojim rukama drže ispravnost i istinu, jedan kompleksan fenomen reduciraju na mentalni grč i laž. S tim više žaljenja kažem da se Agamben sa svojim mračnim insinuacijama, izjavama o „konstrukciji fiktivnog scenarija“ i o „cjelovitoj organizaciji građanskog tijela“, koje upućuju na novu paradigmu biosigurnosti i neku vrstu terora zdravstva, nažalost upisuje u trenutnu panoramu teorija zavjere.

Kao što je poznato, Agamben se našao na desnici, čak i ekstremnoj desnici, sa antivakserskim sljedbeništvom. S vremena na vrijeme čak je i napadao one koji su na ljevici branili plan cijepljenja. S druge strane, mislim da u ove dvije godine nije potrošio ni riječ na pobune u zatvorima, na starce desetkovane u staračkim domovima, na beskućnike napuštene po gradovima, na one koji su se najednom našli bez posla, na dostavljače, nadničare i nevidljive. Od filozofa koji nas je natjerao da mislimo o golom životu očekivala bih neki apel za migrante koje se na europskim granicama zlostavlja, odbacuje ili prepušta smrti. Čak i nekakvu inicijativu, koja bi, s njegovim ugledom, imala određenu težinu. Ništa od toga.

Mnogo nas je puta primorao da zastranimo u svojim promišljanjima, a iznad svega, zauzimajući paradoksalne pozicije, potjerao nas je prema općeprihvaćenom, prema ‘zdravom razumu’. Time je, što se mene tiče, nanio možda i najveću štetu, budući da je za filozofiju nužna radikalnost. Ali šteta, teško procjenjiva, ima se tek pokazati, počevši od gubitka povjerenja u filozofiju. Mi agambenijanci, kad preživimo ovu traumu, morat ćemo ponovno promisliti kategorije, koncepte, termine, a neki od kojih poput „primjena izvanrednih mjera“ su sada već postali groteskni. I bit će potrebno Agambena spasiti od Agambena, njegovu ostavštinu od ovog zastranjenja. A nećemo smjeti ni tek preletjeti preko pitanja politike, budući da smo, na najgori način, ostali bez jedne od ključnih referentnih točaka one ljevice koja ne pristaje ni uz neoliberalizam, ni uz verziju umjerenog progresivizma. Pred nama je neprohodan put.

Donatella Di Cesare, L’Espresso, 19.12.2021.

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net, 06.01.2022.

KORONA VIRUS