Ima tako viceva koji su cijele sociološko-antropološke rasprave. Do ovog petka, da sam na nekoj međunarodnoj konferenciji morao objasniti Srbe, umjesto iz Konstantinovićeve Filosofije palanke ili Dvornikovićeve Karakterologije Jugoslovena ja bih izlagao iz one slavne biheviorističke studije nepoznatog autora s kraja dvadesetog stoljeća. Tekst rasprave prenosim u cijelosti: samo su nekim sudionicima u istraživanju iz razumljivih razloga izmijenjena imena.
Lete dakle Mujo i Suljo avionom iz Sarajeva u Frankfurt, i već pri polijetanju, iznad sarajevskog aerodroma, primijete kako se ugasio motor na desnom krilu. U taj čas iz zvučnika se začuje glas pilota: „Poštovani putnici, motor broj četiri prestao je raditi. Nema mjesta za brigu, ovaj je avion projektiran tako da bezbjedno može letjeti s preostala tri motora. Jedina je loša vijest da ćemo u dolasku kasniti pola sata. Ugodan nastavak leta želi vam kapetan.“
Nastavljaju tako Mujo i Suljo svoj let za Frankfurt, kad se desetak minuta kasnije opet iz zvučnika oglasi pilot: „Poštovani putnici, obavještavamo vas da se ugasio i motor broj dva. Razloga za paniku nema, jer ovaj avion bez problema može letjeti sa preostala dva motora, ali ćemo u dolasku kasniti otprilike sat vremena. Ugodan let želi vam posada.“
Mujo i Suljo sad već sa strepnjom gledaju u preostala dva motora, i već nakon pet minuta ponovo začuju ugodan kapetanov glas: „Poštovani putnici, čini se da je prestao raditi i motor broj tri. Ovaj je avion konstruiran tako da može sigurno letjeti i sa jednim motorom, tako da nemate nijedan razlog za brigu, osim što ćemo u dolasku kasniti oko sat i pol. Hvala na pažnji i ugodan let.“
„Jebemti sve“, na to će Mujo Sulji. „Crkne li i četvrti motor, nećemo mi u Frankfurt prije šest.“
U uređenom svijetu, u kojemu avioni ne kasne, a viceve piše Oscar Wilde, stvarni život oponaša umjetnost. Na brdovitom Balkanu, međutim, život oponaša viceve.
Do ovog petka, da sam na nekoj međunarodnoj konferenciji morao objasniti Srbe, umjesto Konstantinovićeve Filosofije palanke ili Dvornikovićeve Karakterologije Jugoslovena ja bih ispričao vic o Muji i Sulji u avionu. Jer Mujo i Suljo, suprotno raširenom vjerovanju – a vidjet ćete uskoro i sami – nisu Bosanci. Od ovog petka, tako, pozovu li me na takav neki okrugli stol, svakako ću im prepričati istinitu dramu koja se 14. avgusta ove godine događala na letu JU 5245 Jat Airwaysa na liniji Kreta-Kos-Beograd.
Lete tako, piše beogradski Blic, srpski turisti na povratku s ljetovanja u Grčkoj, iz Krete za Beograd, i nakon nekih pola sata slete na aerodrom Hipokrat na otoku Kos. Dok su se u avion ukrcavali novi putnici, iz zvučnika se začuje glas pilota: „Poštovani putnici, na aerodromu Kos zadržaćemo se malo duže zbog sitnih tehničkih problema. Nema mesta za paniku, ovlašćeni mehaničari već otklanjaju kvar. Jedina loša vest jeste da ćemo u dolasku kasniti pola sata. Prijatan nastavak leta želi vam kapetan.“
Nastavljaju tako srpski turisti svoj let za Beograd, i već pri uzlijetanju, iznad aerodroma Hipokrat u Kosu, primijete kako se lijevo krilo starog boeinga 737 raspada.
„Jedan šraf je već falio, a ostali samo što nisu poispadali“, prepričava dramatične trenutke u zraku iznad otoka Kos Mujo, Mića, ili kako se već zove čovjek, jedan od šokiranih putnika koji su raspadajuće krilo derutnog aviona snimili kroz prozor i snimke dostavili redakciji Blica. I zaista, na fotografiji se lijepo vidi šav između dvije oplate krila, od devet zakovica na šavu samo su tri uredno pričvršćene na svom mjestu, dvije veselo vire iz svojih rupa, još tri samo što nisu iskočile, dok jedne uopće nema! A dolje, par hiljada metara ispod krila, pružila se panorama otoka Kos.
Jesu li zaprepašteni i prestravljeni srpski turisti prijavili kvar posadi aviona? – logično je pitanje, koje postavlja i novinar Blica.
„Tad smo već bili sleteli u Kos i skupljali neke putnike, a mehaničari su već nešto popravljali“, odgovara još uvijek vidno uzbuđeni Mića, Steva, ili kako se već zove onaj putnik. „Računali smo, ako im i ovo prijavimo, nikada nećemo stići kući!“
Za one koji nisu shvatili vic, valja još jednom ponoviti: „Tad smo već bili sleteli u Kos i skupljali neke putnike, a mehaničari su već nešto popravljali. Računali smo, ako im i ovo prijavimo, nikada nećemo stići kući!“
Džabe su Dvorniković i Konstantinović pisali sve one knjižurine, džabe sva istraživanja srpskih etnologa i sociologa, antropologa i antropogeografa, od Jovana Cvijića do mog komšije Ivana Čolovića, žali bože vremena i papira: cijelokupna je srpska karakterologija stala u vic o Mići i Stevi u avionu na letu Kreta-Beograd, cijela nesretna historija Srba stala je u besmrtni Mićin punchline – „Ako im i ovo prijavimo, nikada nećemo stići kući!“.
Umjesto vica o Mići i Stevi, objašnjavajući Srbe mogao sam na konferenciji govoriti o mentalitetu i duhu kojemu tamo gdje je krenuo – recimo u svijetlu budućnost – ne smetaju bezvezne, sporedne sitnice poput, šta ja znam, čovjekovih sloboda i ljudskih prava. Uređeno društvo nije na tom putu cilj – cilj je mnogo svetiji i nije tako banalan – nego fizička prepreka: nije problem što država ne funkcionira, što šarafi ispadaju, već je problem vrijeme koje će se izgubiti na nepotrebne popravke. Može se i bez zakovica. Zapravo, bolje je bez zakovica. Ako bi jedan avion imao uredno pričvršćena krila, sutra bi morali i ostali. A od tehnički ispravnih aviona do tehnički ispravne države mali je korak. U tehnički ispravnoj državi zabranjeno je letjeti tehnički neispravnim avionima, i onda – ako ste pažljivo pratili – nikada nećete stići kući.
Zato se podjednako toleriraju ratni zločini, obiteljsko nasilje, primitivni šovinizam, fašistički mediji ili organizirani kriminal, kao i smeće na ulicama, vožnja kroz crveno svjetlo na raskršću, korupcija i ostali olabavljeni vijci. Zato nitko neće prijaviti doktora koji za operaciju djeteta traži pet hiljada eura, jednako kao što neće prijaviti Ratka Mladića ili serbskog patriota koji na gay-paradi čizmom mlati homoseksualca. „Ako im i to prijavimo, nikada nećemo stići!“
Svijest o opasnosti na tom letu je amputirana iz kolektivnog uma kao smetnja heroizmu: ljudska prava nisu pričvršćena, ali mi letimo tamo gdje to nije ni važno, jer mi nismo ljudi, nego narod. Zato izdajnici nikad neće biti oni što su aljkavo pričvrstili šarafe na krilo, ili ih nisu popravili, nego oni koji to prijave posadi.
Ima i o tome zgodna priča za ovu konferenciju – dobro, nije toliko zgodna, koliko strašna – o ženi, Srpkinji iz Vukovara koja je za vrijeme opsade radila kao medicinska sestra u vukovarskoj bolnici, i koja je nakon „oslobođenja“ grada reporteru Večernjih novosti ispričala šokantnu priču o „krmači“, avionskoj bombi što je jednog dana pala na bolnicu i neeksplodirana se zaustavila na krevetu, nekom ranjeniku među nogama, a njoj pred nosom. „Zamislite“, zavapila je konsternirana žena, „na aerodromu u Batajnici ima izdajica koji iz bombi vade detonatore!“
Ni medicinskoj sestri iz Vukovara, baš kao ni putnicima iz Jatovog aviona, njihov vlastiti život nije važniji od svetog cilja u svijetloj budućnosti. Čak i kada cilj nije toliko svet – kao recimo beogradski aerodrom – a budućnost osobito svijetla, poput sravnjenog Vukovara. Taj se manjak zdravog razuma u narodnoj medicini naziva herojstvom. Medicinska sestra, šokirana što je neki izdajnik izvadio upaljač i što joj dvjesto pedeset kilograma teška bomba nije eksplodirala u lice, praktički je potpisala blanko donorsku karticu i položila svoj neiskorišteni život na oltar Otadžbine: njezin herojski status je samorazumljiv. Putnici s leta JU 5245 nemaju tako romantičnu patriotsku priču – oni su svoje živote položili na šalter informacija o redu letenja Jat Airwaysa – ali su heroji samim prezirom opasnosti, tako jebeno srpskim.
Mali eksperiment: ne postoji nitko tko će za Mujino i Suljino ignoriranje smrtne opasnosti reći da je herojsko, ali Mića, Steva i ostali junaci iz leta JU 5245 su tako kul, ono, do jaja, oni su podrugljivo smrti gledali u oči, važno je bilo stići do večeri kući, jebeš par šarafa – pričaju oni novinarima ili prijateljima za šankom, gdje junacima stižu ture pića. Oni su, za razliku od Muje i Sulje, točno onoliko heroji koliko su svjesniji da će bez motora ili krila avion pasti. Da je stoga netko stjuardesi prijavio da na lijevom krilu ispadaju zakovice, bilo bi to doživljeno kao da je stjuardesi prijavio Ratka Mladića glavom i bradom. Lako je, shvatili ste, braniti Mladića oslobođen svijesti o njegovim zločinima.
Razumniji među Srbima – to su oni što na raspadajući avion gledaju s nogama čvrsto na zemlji – teško će u takvoj vrsti samožrtvovanja pronaći išta herojskog. Za ljude koji prijave da je netko izvadio detonator iz bombe što im je pala ispred nosa, ili ne prijave da se krilo aviona raspada, jer žure kući, postoji znanstveni naziv: za njih se obično kaže da su jednostavno glupi.
Mogao bih onda o tome kultu žrtve citirati, recimo, sjajnu knjigu Ivana Čolovića „Politika simbola“, u kojoj on taj srpski mit slika i tezom akademika Mihaila Markovića kako bi „Srbi, da se nisu bezuslovno žrtvovali za svoj nacionalni identitet, danas bili kao Česi”. Zašto je danas loše biti kao Čeh? “Zato što Česi – po mišljenju Mihaila Markovića – sistematski izbegavaju boj i samo gledaju da im i bez boja bude bolje, pa su ostali bez slobode i bez hrabrosti. Sve je to kobna posledica ‘realističkih’ izbora koje su pravili češki vođi 1938., 1939. i 1968. godine. Uvek je bila izbegnuta fizička šteta – ali po cenu gubljenja slobode, hrabrosti, samopoverenja i samopoštovanja. Prvo se, međutim, može obnoviti mnogo lakše nego drugo.”
“To prvo, to fizičko, što se lako obnavlja jeste individualni ljudski život”, piše Čolović. “A u političkom etnomitu, kao što pokazuje Markovićeva elaboracija tog mita, život sam za sebe ne znači ništa. Ljudski život je ovde lako zamenljiva vrednost, neka vrsta biološke monete nacije(…) Zna Marković da ‘naši herojski izbori redovno vode ogromnim žrtvama, patnjama, razaranjima’. Štaviše, on je primetio da posle herojskih uzleta dolaze ‘naši veliki padovi’(…) Između ‘herojskih izbora’ i ‘velikih padova’ Marković ne uspostavlja uzročno-posledičnu vezu, ne misli da bi masovne pogibije, progoni i stradanja mogli biti razlog ‘padova’, nego su to za njega samo dve sekvence istorije koje zbog nečeg redovno dolaze jedna za drugom.”
„Ovaj topos srpskog političkog mita, topos identitetskog gambita“, tvrdi Čolović, „najjezgrovitije je formulisao Matija Bečković: Da se nije boj ni jedan bio/Bilo bi nas više, ali koga?/I bilo bi bolje, ali kome?”
A mogao sam umjesto Čolovićeve knjige prepričati i onaj historijski događaj kad su se u avionu vozili Čeh i Srbin. Znate taj sigurno, kad Čeh i Srbin čekaju da avion poleti, pa odjednom uoče kroz prozor da vijci na krilu samo što nisu otpali. Čeh, koji sistematski izbegava boj i samo gleda da im i bez boja bude bolje, usere se od straha i odlučuje na realistički izbor, pa napušta avion, izbjegavajući fizičku štetu, ali po cenu gubljenja slobode, hrabrosti, samopoverenja i samopoštovanja. Srbin, kojemu je život lako zamenljiva vrednost, donosi stoga posve nerealistički, iracionalan, herojski izbor i nastavlja za Beograd, iako zna da njegovi herojski izbori redovno vodeogromnim žrtvama, patnjama i razaranjima. Na kraju vica avion, naravno, pada, ali Srbin ne mari, jer zna da posle herojskih uzleta dolaze veliki padovi: “Računali smo, ako im i ovo prijavimo, nikada nećemo stići kući!“
Ili, da parafraziramo besmrtnog Matiju: Da se svaki zločin prijavio/Šaraf bez koga se krila lome/Bilo bi nas više, ali koga?/I bilo bi bolje, ali kome?
Sada znamo i odgovor: Česima.
Ima tako viceva koji su cijele sociološko-antropološke rasprave. Mogao bih tako govoriti o mentalitetu i duhu kojemu tamo gdje je krenuo, recimo u svijetlu budućnost, ne smetaju bezvezne, sporedne sitnice poput, šta ja znam, čovjekovih sloboda i ljudskih prava, o uređenom društvu koje na tom putu nije cilj, nego fizička prepreka – jer nije problem što se motori gase, a krila raspadaju, već što „nikada neće stići“ – i mutiranom heroizmu koji ne shvaća paradoks stvarnog života, onoga u kojemu viceve piše Oscar Wilde, i u kojemu se „nikada neće stići“ upravo ako se krila raspadnu ili motori ugase, a ne ako se krila i motori poprave.
Postoji o tome jedna bihevioristička rasprava, studija o Srbima, nebeskom narodu, kojemu se usred redovnog leta u svijetlu budućnost na liniji JU 5245 iz zvučnika javlja glas pilota: „Poštovani putnici, izgubili smo jedan rat. Nema mesta za paniku, ova je država projektovana tako da bezbedno može pobediti u preostala tri rata. Možda smo izgubili jedan rat, ali nismo našu slobodu, hrabrost, samopoverenje i samopoštovanje. Jedina je loša vest da ćemo pobediti dve-tri godine kasnije. Možda ne umemo da letimo, ali umemo da se bijemo. Želim vam prijatan nastavak rata. A sad svako na svoj radni zadatak.“
Da ne dužim, pilot je ubrzo javio da su izgubili i drugi rat – ali ne i slobodu, hrabrost, samopovjerenje i samopoštovanje – zbog čega će vjerojatno pobijediti pet godina kasnije. Onda je pilot objavio da su izgubili i treći, ali još uvijek nisu slobodu i samopoštovanje, zbog čega će pobijediti tek za desetak godina.
„Jebemti sve“, na to će Srbin Srbinu. „Izgubimo li i poslednji rat, nećemo pobediti do kraja veka.“
Peščanik.net, 22.08.2009.