- Peščanik - https://pescanik.net -

Dronologija

Govore: Ivan Čolović, Branislav Dimitrijević i Ivan Medenica.

Svetlana Lukić: Samo što smo stali na noge posle podmuklih, podlih, pakosnih, nikada u istoriji viđenih političkih provokacija albanskog premijera, stigao nam je Vojislav Šešelj. Iako je pitanje bilo samo kada će doći, njegovo pojavljivanje na beogradskom aerodromu kao da je izazvalo šok. Taj krvavi klovn kao da je mnoge vratio 20 godina u prošlost. Kao da svakoga dana ne čujemo ili ne vidimo nešto što liči na to strašno vreme. Šešelj je, naravno, iskoristio povratak kući da sikće o onome što je jedino i uvek znao, i pre 20 godina i sada: da će se svetiti, ovog puta svojim odbeglim radikalskim sinovima, da će u novi pohod na Karlovac, Karlobag, Sarajevo i Prištinu, i naravno, s posebnim zadovoljstvom je ponovio koliko se radovao kada je čuo da je Zoran Đinđić ubijen.

Nije nam bila potrebna ova repriza da bismo zaključili da je čovek koga su sledile i volele stotine hiljada ljudi, počev od sadašnjeg predsednika i premijera, bolesnik i psihopata. Bolest se, naravno, dodatno pogoršala posle 12 godina provedenih u ćeliji. Mora da je ludeo pri pomisli da za ono što je govorio i radio mora da bude iza rešetaka, a da su njegovi nekadašnji saborci na vlasti, da su izdali ne samo njega koji ih je stvorio, nego i veliku Srbiju o kojoj su zajedno sanjali, i na njenom ostvarivanju radili.

Naravno da čoveka uznemiri kada ugleda u svom gradu ljudski primerak kao što je Vojislav Šešelj, ali ipak ne razumem zbog čega su se i mnogi moji prijatelji toliko uzbudilii. Jasno je da ne znamo šta sve može da se desi, ali Šešelj i njegovi opskurni obožavaoci nemaju ni novca ni pameti, a ni ideja kojima bi mogli da mobilišu veći broj ljudi. Ovaj što je od jutros mahao pištoljem ispred vlade, vojni penzioner, nije tražio veliku Srbiju, jer zna da ju je u ratu izgubio, nego je tražio neke svoje pare.

Doduše, sa Šešeljem u Beogradu, pištolj se mnogo lakše poteže. Vojvoda je izbljunuo ceo svoj pogani repertoar, ali je zanimljivo da niko od sadašnjih državnika na to nije imao šta da kaže. Aleksandar Vučić koji je nedavno povodom drona na stadionu Partizana rekao da je velika Albanija noćna mora čovečanstva, nije makar usput, dok je Vojislavu Šešelju želeo brz oporavak, rekao da je velika Srbija noćna mora makar Šumadijsko-pomoravskog okruga.

Nikolić, koji se navodno izvinio zbog reči koje je izgovorio o Đinđiću neposredno pre atentata, nije osetio potrebu da kaže, makar preko svoje kancelarije za odnose sa javnošću, da je Šešeljevo ponovno radovanje Đinđićevoj smrti necivilizacijski čin pripadnika jednog visoko civilizovanog naroda, koji nije zaostao kao albanski.

Najzad, niko od ministara države koja je dala garancije Hagu nije reagovao na Šešeljevu izjavu da se neće dobrovoljno predati ako ga pozovu na nastavak suđenja. Umesto toga, ministar pravde sadi drveće po Ceru, a ministar ne-zna-se-čega Vulin optužuje SAD da su naložile Haškom sudu da pusti Šešelja, kako bi on došao u Srbiju i srušio njega i Aleksandra Vučića.

Sve je to jako gadno i jako tužno, ali najtužnije je kada čuješ da se neki ljudi, koji nisu idioti, raduju Šešeljevom dolasku jer veruju da, ako već opozicija nije u stanju da skloni Vučića, neka to bar uradi Šešelj. Poklonu se u zube ne gleda, valjda misle oni. Takvu nakaradnu logiku čula sam 1993, posle svađe na Palama između Miloševića, Micotakisa i ostalih, koji su pokušali da Biljanu Plavšić i njene četnike i fašiste ubede da je đavo odneo šalu i da se mora potpisati, čini mi se, Vens-Ovenov plan. Ona je rekla ‘ni po koju cenu’. Mnogi su je posle toga uvažavali jer je bila prva koja je Miloševiču rekla ‘ne’. Znamo šta je posle toga bilo.

U današnjem Peščaniku govoriće etnolog Ivan Čolović, istoričar umetnosti Branislav Dimitrijević i teatrolog Ivan Medenica. Tema je bila uvođenje svojevrsnog vanrednog stanja u kulturi, ali se toga dana kad smo razgovarali na aerodromu pojavio Vojislav Šešelj. To nismo mogli da preskočimo, kao ni da prokomentarišemo histeriju koju je u Beogradu izazvao Edi Rama.

Slušate najpre Branislava Dimitrijevića, potom Ivana Medenicu i Ivana Čolovića.

Branislav Dimitrijević: Ta šešeljevska retorika zapravo nikada nije zamrla, i ona se sad, povodom posete Edija Rame, i te kako ponovo pojavila na svim naslovnim stranama tabloida, gde smo imali priliku da vidimo neposrednu upotrebu takozvanog govora mržnje, o čemu danas više niko čak ni ne govori kao o nekom ozbiljnom problemu, pošto je govor mržnje postao normalna forma komunikacije. E sad naravno, šta sve Šešeljev dolazak znači, to ćemo tek da vidimo. Složili smo se da on fizički izgleda mnogo bolje nego što smo očekivali, tako da očekujemo, i na osnovu današnjih izjava, da on preuzme određenu političku ulogu.

Ono što sam danas mogao da zapazim je da je on izgovorio nešto što se ne sećam da je neko drugi iz opozicije trenutnoj vlasti izgovorio, a to je da je njegov cilj rušenje vlasti Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića. On se time na neki način kvalifikuje za nekakvog vođu opozicije, koji sada saopštava da je to njegov cilj.

Svetlana Lukić: Samo da se vratimo na jedan detalj povodom posete Edija Rame. Činilo mi se, ako se to nastavi još 2-3 dana, da ćemo zaratiti, tako su se kretali uzbuđenje i histerija. Upotrebljen je izraz ‘on je ljudski dron’, tako su ga nazvali, u odnosu na onaj mali dron sa stadiona, igračkicu. Da li je to bilo očekivano?

Branislav Dimitrijević: Pa izgleda da je prag osetljivosti našeg društva i naše vlasti na provokaciju veoma mali, jer stalno se govori o nekakvoj provokaciji. Taj dron je bila provokacija, govor Rame je bila provokacija, pa to što 15 minuta na RTS-u nije bilo prevoda, i to je proglašeno nekom vrstom provokacije, ne znamo tačno sa koje strane, verovatno sa one neke druge strane. Tako da odjednom se ukazuje neka vrlo nesigurna situacija, u kojoj svaka provokacija izaziva.

Meni, da budemo ozbiljni, najviše pada u oči to što je Edi Rama išao sam u Preševo. Ja mislim da nijedna ozbiljna država ne bi tako nešto dopustila. Prema tome, ukoliko je cilj smirivanje strasti, pojava predsednika Nikolića na primer sa predsednikom vlade Ramom bi označila nekakav simbolički čin. Ovako, da sam srpski nacionalista, rekao bih da je to dosta izdajnička odluka, da niko ne ide dole sa njim, i da se time maltene predaje deo naše teritorije stranoj državi.

Ivan Medenica: Najnormalnije bi bilo da su se dva premijera zajedno pojavila tamo, ali izgleda da nije bilo želje ili potrebe da se pošalje sadržajna politička poruka. Umesto toga imamo te neke inscenacije. Dakle, s jedne strane Edija Ramu dočekuju tamo bilbordi ‘Dobrodošli gospodine premijeru’, a videli smo da se isto tako pripremalo i na severu Kosovske Mitrovice Vučiću: ‘Dobrodošli premijeru’. I sad imamo dva analogna cirkusa.

Postavlja se pitanje kome je potrebno, i sa jedne i sa druge strane, zaluđivanje svih etničkih zajednica i stvaranje dimnih zavesa po analogiji – aha, ti se predstavljaš ovde kao premijer, e sad ću ja tamo, na tvojoj teritoriji da se predstavljam kao premijer… To je jedan amaterizam politički, jedna farsičnost, inscenacijski loša predstava.

Ivan Čolović: Da li ste primetili da se u poslednje vreme, posle ovog drona na utakmici Srbija-Albanija pojavljuje niz novih dronova? Sad ih ima toliko da naslućujem da se uskoro mora konstituisati jedna nova oblast interdisciplinarnog istraživanja drona, koja će se zvati, naravno, dronologija, i da će uskoro da se pojave neki termini kojima ćemo i mi, etnolozi, i vi kulturolozi, estetičari i ostali profesori morati da se bavimo. Kad uđe recimo u naš jezik reč “dronbulja” ili “dronoljublje”. Znači, to je šala.

Kad je reč o ovoj poseti, ipak tu vidim nukleus neke ideje, ne znam čija je, da li je rođena u glavama ove dvojice političara, našeg premijera i albanskog premijera, ili su oni tu ideju dobili s nekih viših instanci. U svakom slučaju, meni se čini da je ideja bila neka vrsta kompromisa, da on, Rama Edi, može u Beogradu javno da kaže srpskoj vladi i srpskom premijeru da je postojanje Kosova realnost, a da onda javno kaže svojima u Preševu da je postojanje velike Albanije nerealnost, da ona ne postoji, a da postoji Kosovo. Znači, neka ravnoteža – kažem, u nukleusu, drugim rečima – teško je nju videti, zato što je tako nespretno, grubo, nediplomatski i nevešto, nepolitički to izvedeno. Ta predstava je loše napravljena, ali u osnovi ideja nije loša.

Svetlana Lukić: Pa nije loša ideja ni fudbalska utakmica, a vidi na šta se napravilo na kraju.

Ivan Medenica: Možemo da pretpostavimo da to sve dolazi sa nekih dronovskih visina, i da zapravo postoji neki pritisak Brisela, Berlina i tako dalje, da tu mora da dođe do saradnje, do jedne opšte normalizacije odnosa, koja podrazumeva i posete na najvišem nivou. Ali tu ulazi naše šibicarenje, gde se uradi nešto što je nužno, a onda mora da se odigra i predstava za lokalnu sredinu, da se sve to ridikulizuje, trivijalizuje, da se namigne i podiđe tim najnižim nacionalističkim sentimentima. I onda smo postigli jednim udarcem dve muve – evo, uradili smo ono što se od nas očekivalo, ali ćemo mi šibicarski istovremeno da namignemo čaršiji da smo jaki, da možemo da kažemo ‘kako nas vi sad tu tako provocirate?’

A i onaj drugi svojoj albanskoj javnosti može da kaže ‘evo, ja sam postavio to pitanje otvoreno u Beogradu’, zato što se još uvek ne preuzima odgovornost za politiku koja se bar deklarativno sprovodi, a to je da se briselska agenda ispuni. Ali stalno uz to moramo da dajemo i suprotne informacije, da bi to moglo da bude svareno.

Branislav Dimitrijević: Kada se nekom reditelju, nekoj trupi, neki tekst nametne odozgo, je l’ da, ta predstava najčešće ne bude dobra? I mi imamo sad tu situaciju. Od kada je Vučić postao premijer on mora da glumi neku predstavu zbog toga što to od njega očekuju Angela Merkel, Brisel, a mi smo svi svedoci da on to jako šmira, da tu nikakve empatije s tim zahtevima nema. I zato to nama izgleda kao predstava i zato su oni toliko osetljivi na svaki podsmeh, kritiku, stalno se pokušava ubiti svaki trag kritičke reči, pa čak i humora. Evo sad su vidim i na Kesića navalili. To je jedan sistematični pokušaj da se ne podsmevamo toj predstavi, da ne kažemo ‘ta predstava je ljudi ipak dosta smešna’.

Svetlana Lukić: Samo da podsetim da se od tog cirkusa ili te predstave očas posla strada. Neću da se vraćam na devedesete kada smo prvi put videli ljude sa kokardama i šajkačama, ili kad smo videli Ratka Mladića sa šapkom. Izgledali su kao da su izašli iz filma Veljka Bulajića. A onda znamo šta je usledilo. Kao i sada, doduše zaista na drugom nivou, kada smo posle drona dobili paljenja radnji po Vojvodini.

Ivan Medenica: Mislim da je ključni problem, na liniji ovoga što je Branko govorio, to što mi još uvek ne možemo da procenimo šta je tu realna politička agenda, koja se sa svešću i namerom sprovodi, a šta su dimne zavese, da bi se to eventualno lakše prihvatilo u jednoj sredini koja se još uvek nije suštinski transformisala. Kada bismo mi imali poverenja u tu agendu, kada bismo imali dovoljno argumenata da poverujemo da se ta agenda sprovodi, mogli bismo da shvatimo da je potrebna određena mimikrija za širu populaciju, kojoj niko nije imao hrabrosti i odgovornosti da objasni kako su se stvari u poslednjih 20 godina ovde dešavale.

Ali ono što nas zbunjuje je što nam se učini da nešto jeste autentična politička odluka, a već u sledećem pomislimo da je to bila čista farsa. I niko od nas se ne bi začudio kada bi na kraju predstavnici ovih vlasti onako čista srca, raširenih ruku, otišli Rusima, Kirgistancima ili kome god u zagrljaj i rekli ‘ma sve ovo sa Evropskom unijom je zapravo bila predstava’. Tako da je to neprekidna neizvesnost o tome koja se igra igra.

Branislav Dimitrijević: I takvi signali se šalju i od same vlasti. Na primer ono što radi ministar Vulin, koji jednog dana kaže da je dolazak Šešelja zavera Zapada, a drugog da je to zasluga Aleksandra Vučića. Znači on u dva dana, bez ikakvog problema, bez ikakvog blama govori dve potpuno suprotstavljene stvari, koje bi se u normalnoj zemlji zvale destabilizacija vlade – dakle, kada neko iz vlade daje oprečne, dijametralno suprotne informacije u dva dana, taj destabilizuje vladu.

Ivan Čolović: Zaista je važno ovo pitanje povodom paljenja pekara: da li je to tako, neki nesporazum, ili ipak ide u skladu sa nekom naredbom koju mi ne čujemo, ne vidimo je, ali ona efikasno stiže do onih koji treba da je izvrše. I ko su onda ti naredbodavci? Sad ne bismo ulazili u histeriju i paranoju teorije zavere, ali neophodno je videti ima li u svim tim slučajevima neke logike, nekog drona koji se spušta u te sredine gde se na sitno diluju te poruke i pretvaraju u akciju, kojom se plaćaju određene kompenzacije. Jer ja verujem da većina tih koji pale i ruše neke pekare očekuje i neku nagradu za to.

Dakle, kad se pomenuti Vulin pojavi na utakmici Crvena Zvezda-Novi Pazar u Novom Pazaru, i kad Crvena zvezda da gol (to se njoj ponekad i desi), onda Vulin istrči da čestita igračima Crvene zvezde sa majicom na kojoj piše ‘Kosovo je Srbija’. On na taj način, znači, skuplja političke poene, pokazuje koliki je on zaštitnik ustava i istovremeno ohrabruje, poručuje ono što će se jednog dana – ne istog dana – pretvoriti u paljenje pekare. Ja neću da ga optužim, ali pozivam svakoga ko o tome razmišlja da primeti da tu postoji ipak neka prepoznatljiva nit koja vodi od jednog do drugog.

Svetlana Lukić: Ponovo sam čitala takst koji si još 2000. napisao, kada si rekao da su se nacionalisti, budući da su izgubili ratove, što je evidentno, pa i na političkom terenu su bili poraženi 5. oktobra – povukli na rezervne položaje u kulturi. E sad ne znam kako da shvatim sve ono što se kasnije događalo i čemu prisustvujemo i u poslednjih nekoliko meseci, a to je neka kontraofanziva. I uzgred, ta deca koja su palila te pekare su rasla i socijalizovala se u postpetooktobarskoj Srbiji.

Ivan Čolović: Osećam se malo neprijatno, da ne kažem glupo što ponovo, po ko zna koji put govorim o politici, kulturi i nacionalizmu. Jer i ovi novi povodi – mislim na smenu direktorke Kulturnog centra Beograd i promenu koncepcije Oktobarskog salona – ni to se ne razlikuje mnogo od nekih ranijih povoda. U stvari, događa se ista stvar, nešto što sam davno nazvao terorom u ime nacionalnog identiteta, terorom u ime nacionalne kulture.

Opet se javlja paranoja, panika da je navodno ugrožen nacionalni identitet, da srpskoj nacionalnoj kulturi preti opasnost i da su se pojavili neki njeni strašni neprijatelji koji se ponovo, po ko zna koji put zovu mondijalisti. I jedino što kao pozitivno u tim najnovijim primerima mogu da vidim, to je da će to razvejati iluzije onih koji misle da je vreme nacionalizma, posebno nacionalizma u kulturi u Srbiji, davno prošlo; da je srpska kultura siromašna, bedna, zapostavljena, ali slobodna, da to više nije kultura opterećena bremenom nacionalizma iz devedesetih. To je vrlo rasprostranjena iluzija.

Govorim o smeni Mie David i promeni koncepta Oktobarskog salona. Dakle, vidim da je gradska vlast dala na upravljanje Kulturni centar u ruke nacionalistima. Opet moram da kažem zašto se to događa. Čini mi se da se to događa, i ovog puta, iz istog razloga iz kojeg su se te stvari događale i ranije – zato što nacionalistima ne odgovara politika Kulturnog centra, koja je, koliko ja znam, zasnovana na ideji da umetnost i kultura Beograda i Srbije treba da budu promovisani i afirmisani i negovani kao deo evropskog kulturnog prostora. To ne prolazi kod nacionalista, iz jednostavnog razloga što je za takozvano nacionalističko shvatanje, osnovni zadatak kulture da bude granica koja će nas odvojiti od Evrope i od sveta.

Za nacionaliste je evropska kultura jedna kultura, a srpska kultura druga kultura. Oni kažu ‘možemo mi ceniti i poštovati evropsku kulturu, ali ono što nikako ne smemo to je – brkati te dve stvari’. Jer za nacionaliste kultura nije ono što nas uključuje u svet. Ona je, naprotiv, ono što nas isključuje i izdvaja, ono što nas razgraničava, distancira. Zašto? Da bismo bili, kako se to obično kaže, “svoji na svome”, odnosno da bismo bili ono što smo. Jer kako bismo to bili ako bismo se utopili u tako strašne prostore kao što je evropski kulturni prostor. Ekonomija – to može da bude evropsko, ako hoćeš i svetsko, ali nemoj kulturu; ona mora da bude srpska.

Mislim da je i u ovim poslednjim slučajevima to osnovna poruka. I naravno, to nije prvi put. Evo, ja bih vas podsetio na slučaj Sretena Ugričića. To je poruka i tog slučaja, i te smene. I isto je važno sada se setiti toga, to je bilo, evo, ima tome skoro tri godine – da je Kulturni centar koji je i tada imao direktorku koja se zvala Mia David, bio mesto na kome su se okupili ljudi koji su protestovali protiv smene Sretena Ugričića. Bojim se da je sada, posle malo čekanja, došao na naplatu račun i za taj slučaj.

Tu bih dodao i još jednu poruku koju iščitavam, i u tom starom i u ovim novim slučajevima, kad je reč o kulturi i ideologiji, a to je poruka da Srbin ne može svojom glavom i iz svog uverenja biti antinacionalista. Srbin takve vrste ne postoji, za njega nema mesta u nacionalističkoj antropologiji, da se tako izrazim. On može da bude pomenut samo u dva slučaja: (1) kao strani plaćenik – pri čemu to nikad nije ruski plaćenik, to ste primetili, strani plaćenik je uglavnom zapadni plaćenik; ili (2) je bolesnik. Jer Srbin koji je protiv samoga sebe, ta boljka se zove autošovinizam, zove se samomržnja ili nacionalni mazohizam. To su neke važne poruke koje se na taj način šalju. Ovde opet dolazimo do toga kako se šalju, kojim kanalima. Nema tu dekreta, nema nekih programa, ne piše u preambuli ustava sve ovo o čemu mi ovde pričamo.

S druge strane, opet je primetno da se među samim nacionalističkim strankama, grupacijama, koterijama, javlja neki dogovor o podeli ovog resursa, o podeli određenih koncesija ili mandata, uključujući i kulturu. Tako da je bio jedan slučaj koji možemo da pohvalimo kao slučaj gde se vidi transparentnost te podele, kad se ova nova predsednica Demokratske stranke Srbije, Sanda Rašković-Ivić, javila da kaže da je njena stranka od svojih koalicionih partnera u gradskoj vlasti dobila mandat i koncesiju da njeni kadrovi upravljaju kulturom grada, i čak se odmah pohvalila da će, zahvaljujući tome, ta kultura sada biti ne više mondijalistička, nego više srpska. Pazite, ovo je otprilike citat toga što je ona rekla. Znači, dogovorili se ljudi, tamo onaj sekretar rekao ‘sve je legalno i po zakonu, izvol’te’. A oni onda kažu ‘mi ćemo upravljati kulturom, dobili smo monopol, koncesiju i ta kultura će biti ovakva: biće srpska’.

Branislav Dimitrijević: Uvek je bio utisak da su ti odbori za kulturu u političkim strankama jedina mesta gde se još uvek proizvodi neka ideologija, i da su to po pravilu desne ideologije, uključujući i odbor za kulturu Demokratske stranke, koja je upravo najviše uticala na pomenutu smenu Sretena Ugričića, tako da je interesantno koliko ideologija u kulturi još uvek postoji, i koliko su razlozi smene Mie David zapravo to što je ona pravila izložbe albanskih umetnika, što se kritički bavila Beogradom na vodi. Mislim da je jedan od glavnih razloga njene smene upravo to što je dala veliku platformu protestima i različitim vrstama tribina koji su razotkrivali komplote oko slučaja Beograd na vodi.

E sad, interesantniji je način na koji oni to rade. Znači, mi imamo situaciju u kojoj se odbor za kulturu Srpske napredne stranke stalno pojavljuje kao preslab da sam sprovede to što se mora sprovesti, pa onda traži i pronalazi pomagače u Demokratskoj stranci Srbije. Kad je Vučić pravio vladu, njegova osnovna opsesija je bila da napravi nekakvu liberalnu vladu, koja će da sprovodi ekonomske reforme. Sigurno nije mnogo mislio o kulturi. I onda je u tom duhu njegov predlog bio da Ivan Tasovac bude ministar kulture, jer je on taj neki menadžer koji je idealno rešenje za tu liberalnu priču. Međutim, onda se naravno ispostavilo da je takva politika proizvela ogromno unutarstranačko nezadovoljstvo, jer oni su baštinici potpuno drugačijih stanovišta.

I onda je Tasovcu dato da bude ministar kultture, a ovima drugima, koji su okupljeni oko bivšeg ministra Petkovića, oko tih krugova iz DSS-a takođe, tu ima i izrazito desnih pojedinaca, bliskih baš ultra-desnim političkim opcijama – tačno se vidi kako se stvara ta slavska situacija – njima je dato da raščiste situaciju u kulturi u Beogradu. To raščišćavanje je počelo sa Kulturnim centrom Beograda, a posebno sa tim Oktobarskim salonom, ja imam utisak pre svega zato što je tu najlakše bilo probati. Tu su stvari već bile oslabljene na samoj umetničkoj sceni, jer jako je puno umetnika koji kažu ‘Pa jeste, ipak se suviše velika pažnja posvećivala stranoj umetnosti, tim albanskim umetnicima, pa onda ta Jugoslavija; zašto opet taj jugoslovenski prostor? Zašto se mi uopšte opet interesujemo za neke umetnike iz Hrvatske, iz Slovenije? Oni se ne interesuju za nas, zašto se mi interesujemo za njih?’.

Tako da je povoljna klima već bila stvorena, pa se reklo ‘eto, sad će taj Oktobarski salon biti ponovo vraćen umetnicima’. I to je zapravo teza: on će sad biti oduzet iz ruku nekakvih mondijalista i biće vraćen našoj, lokalnoj sceni, i to će biti mesto gde će se ta lokalna scena videti. I tu imam utisak da ova vlada čudno ponaša, nekako zaverenički. Ona kao ima neku neviđenu moć, neviđenu podršku, znači može da radi šta hoće, ali uvek kada menjaju te ljude po institucijama, pojavljuju se kao neki zaverenici. Mia David je tako smenjena u jednom danu, rečeno je u pet popodne da će da dođe ta nova žena da preuzme, pa se tad još nije ni znalo ko će ta nova žena da bude, pa smo svi guglovali tu ženu, pa niko nije ništa našao…

Kao neka zaverenička grupa koja negde tajno, van Gugla, van interneta upada u te institucije i pravi nekakav red. Ali upravo je red ono što oni ne prave. Oni proizvode zapravo haos. I u tom gradskom sekretarijatu za kulturu, dok se priča o štednji, zaposleni su novi ljudi i svi imaju nekakve rodbinske veze ili sa gradonačelnikom ili sa njegovim bratom. Na kraju se sve završava u jednoj maloj porodičnoj priči, što meni daje simbolički utisak da je ta kulturna politika vrlo trula. Ali ta trulost, kao što vrlo dobro znamo, može vrlo lako da traje godinama.

Na delu je temeljno isključenje čitave sfere kulture iz bilo kakvog procesa savetovanja, donošenja odluka, da bi se oslobodio prostor za nekog ko bi sad u taj ispražnjen prostor ušao – uvek će biti nekoga ko će ući u taj prazan prostor – i da bi se onda fingirao nekakav novi umetnički poredak, koji će naravno, slažem se sa Ivanom, biti zasnovan na nacionalizmu, ali ovog puta na nacionalizmu koji će imati i taj predznak naše robe, da je umetnost neki brend koji će ipak na kraju biti nešto što će moći da se verifikuje na tržištu.

Pa setite se kad su rušili Sretena Ugričića; glavni argument protiv njega je bio da je on ukinuo nagradu najčitanijem delu. A tržište treba da kaže koja je najbolja knjiga u Srbiji danas. I tako dobijamo ono što ja zovem “azerbejdžanizacija”. Molitva i šoping, je l’ da, to su dve stvari koje nam preostaju.

Ivan Medenica: Mislim da je situacija dosta kompleksnija. U prvom redu, to je neka vrsta dvovlašća između onoga što su naslućeni elementi kulturne politike na državnom nivou, i onoga što je vođenje kulture u lokalu. Mi sad imamo u vidu Beograd, ali naravno, nismo zaboravili slučaj Kulturnog centra Novog Sada, gde su mnogo prisutnije ogoljeno nacionalističke ideologije. E sad, druga vrsta razgraničenja: različite su situacije u različitim umetnostima. Te matrice o kojima ste vi govorili, to opstaje na našoj književnoj sceni i opstaje na sceni vizuelnih umetnosti, ali nije dominantna paradigma u pozorištu i filmu. Tu je paradigma promenjena, i to je promenjena na institucionalnom nivou.

Meni je neprijatno da o tome pričam, pošto imam određene odgovornosti za to na Sterijinom pozorju. Znate, Sterijino pozorje koje je bilo bastion tog shvatanja nacionalnog identiteta u drami i u pozorištu – evo, od prošle godine je Biljana Srbljanović i nominalno srpski dramski pisac sa najvećim brojem Sterijinih nagrada. U našem pozorištu danas dominiraju, institucionalnom pazite, nikakvom alternativnom – reditelji tridesetih godina, i to na velikim scenama velikih pozorišta, reditelji koji su se formirali ne u okviru nacionalnog mejnstrima, nego na iskustvu Bitefa.

Nađite mi jedan film reditelja mlađih ili srednjih generacija koji nije i u smislu umetničkog izraza i u smislu ideolološkog diskursa vrlo napredan. Pa nije čudo što se baš u filmu pravio spisak antisrpskih reditelja. Znate, kad nacionalisti uđu na teren pozorišta i filma, oni tu uđu sa tim revizionističkim žarom, ali onda im se vrlo često desi da je paradigma suštinski promenjena i da tu ne mogu da urade ništa. I onda se desi, kao što se to desilo sa Sterijinim pozorjem, da je direktor koji je pokušao, godinu dana, nešto da uradi, jadan podneo ostavku sam i pobegao, otišao u Maticu srpsku koja je zaista ozbiljan bastion tradicionalističkog ili nacionalističkog koncepta. To ne znači da i pozorištu i filmu ne preti opasnost od autocenzure.

Ivan Čolović: Ne bih se složio da se paradigma menja. Pre bih rekao da imamo dve paradigme. Postoji sigurno na drugoj strani jedna scena, ili postoji jedan svet u kome se javljaju otpori prvoj paradigmi, otpori nacionalizmu, otpori zatvorenosti. Ali među tim mnogim ljudima koji prihvataju rizik antinacionalističke pozicije javljaju se i oni koji bi hteli da taj rizik umanje. Kažu ‘jeste, treba to, ali da li bi se moglo nekako umerenije? Da li postoji neka varijanta umerenog antinacionalizma?’ Ti ljudi misle da je građanska i evropska Srbija, koja se obično zove i Druga Srbija, danas u lošem položaju zbog toga što hoće radikalno da bude evropska, građanska, a neće nimalo da bude srpska, tradicionalna i nacionalna.

I onda kažu, ‘kad bi to moglo malo manje, bilo bi svima bolje’. Recimo, kad bi neki ljudi koji se identifikuju sa vrednostima građanske i evropske, ili druge Srbije, svoje institucije malo drukčije zvali: recimo, kad bi se Borkin Centar za kulturnu dekontaminaciju zvao Srpski centar za kulturnu dekontaminaciju. Ili kad bi se Peščanik zvao Srpski peščanik. To bi za mnoge bilo prihvatljivije. Rekli bi ‘vidi, šta sad da se svađamo, možemo to da prihvatimo i to je pravi okvir’. Na žalost, ja ne spadam u njih.

Ono što je važno da se tu naglasi je da taj iskorak iz nacionalističke paradigme ili mejnstrima nije toliko u tome što se na taj način ljudi koji čine tu scenu okreću prema svetu i Evropi nego to što se okreću prema susedima u regionu. Ta scena je jugosferska, da ne kažem jugoslovenska, odnosno regionalna, i zbog toga ona, pre svega, nervira, ljuti i skandalizuje nacionaliste i ovu prvu paradigmu.

Mondijalizam je apstraktna stvar, a Hrvat, Albanac, Slovenac, Vojvođanin, ja i ti – to je vrlo konkretno. E, to je ono što je nepodnošljivo. Kad se kaže mondijalizam, u stvari niko i ne misli na mondijalizam, nego misli na Hrvate, Slovence i Albance. Tako da je ta scena koja se zove mondijalističkom, u stvari scena antinacionalistička u konkretnom okruženju u kome mi živimo, i ta produkcija, koju ovde hoću da pohvalim, umetnička, kulturna, intelektualna, kojom se ta scena može ponositi je tako usmerena i zato je za nas ona važna. Ne zato da bismo mi bili ambasadori nekog kosmopolitizma ili nekih humanih filozofija, nego da bismo pružili ruku našem kolegi, i sa njim, u okolini, nešto zajedno radili. Ne priznavali ga kao nekoga koga poštujemo ali nam nije potreban, nego kao nekoga ko nam je vitalno potreban da bismo nešto radili. Ja ne prihvatam ideju suživota, nego život razumem kao život s drugima.

Branislav Dimitrijević: Jasno je da u našoj kulturi postoji izrazito snažan opseg umetničkih radova koji je ozbiljno emancipatorski, otvoren ka svetskim procesima. E, to je ono što sad mora po svaku cenu da se spreči, po cenu nečega što još uvek nije jasno šta je. Znači, da li zaista postoji ta neka fantomska scena koja će njima biti po volji? Ja se bojim da ne postoji, da je to nekakav fantazam iza koga nema ničega, a posebno nema nekakvog posebnog kvaliteta.

Ivan Čolović: Ta ekipa danas na vlasti, ona nema u stvari svoj jasan program, a nema ni ljude koji bi ga ostvarili, nego nešto fantazira, ima neki fantazam. Ali taj fantazam ima svoju konfiguraciju, on ima svoju boju, i on sam, kao takav, deluje. Dovoljno mu je da bez ikakvog programa i ljudi, diskurs lansiran sa odgovarajućih visina deluje i plaši ljude.

Branislav Dimitrijević: Slobodno plutajući označitelj.

Ivan Čolović: I da obećava ono što često nacionalisti obećavaju: ‘da bude što ne može biti’, ‘neka bude što biti ne može’. To je fantazam nacionalizma. Znači, njih mnogo ne zabrinjava nerealnost i nepraktičnost njihovih ideja i poduhvata. Njima je dovoljno da su napravili fantazam koji je tu prisutan i reprodukuje se kao takav. To je fantazam nacionalizma, to je fantazam nacije. To je ta ideja i ona se reprodukuje. Naravno, važno je, ako taj fantazam zaista i dalje postoji, videti koja je njegova boja. Jer možda to nije fantazam nacionalizma, nego na primer fantazam nacizma, ili nekog anarholiberalizma.

Ivan Medenica: Da bi se društvo promenilo – a mislim da nam je svima cilj da se društvo promeni, da ne ostane ovakvo kakvo je – vi morate te emancipatorske paradigme da realizujete kroz ne samo institucije kulture, već u prvom redu kroz obrazovne institucije, kroz škole. Tu se postavlja pitanje kako je to moguće. Tu dolazimo do tog pitanja kompromisa: da li mi vršimo male kompromise zarad nekih suštinskih pomaka, i da li se oni ostvaruju, ili nam je to samo ono što ste vi govorili: alibi za nedelovanje.

Ivan Čolović: Da li ti tako što učestvuješ u nekom projektu ili pišeš za neki list i radiš neke stvari to činiš samo zato da bi oni mogli tamo da kažu ‘eto, imamo i njega’, i time dali legitimitet onoj svojoj osnovnoj orijentaciji.

Ivan Medenica: U vezi sa fantazmima njihovim, tu mi zaboravljamo jednu stvar: da su to ljudi koji su živeli u kapsuli vremenskoj dugi niz godina i uopšte nisu imali realno iskustvo umetničke, kulturne politike. Oni su imali neke svoje skrajnute pozicije, sve su etiketirali kao ‘žuti’, ‘mondijalisti’ i nisu shvatili da su se stvari u tih 10 godina menjale i da oni zapravo te svoje diskurse nemaju s kim da realizuju. Nemaju oni koga da im realizuje patriotsku umetnost, šta to god značilo, ali mogu da stvaraju jedan vrlo teško uhvatljiv, a jako opasan sindrom straha, iz kojeg ćemo krenuti da se autocenzurišemo.

Znači, postavljam pitanje: okej, situacija u pozorištu je ovakva, ali da li bi se ijedan direktor pozorišta trenutno usudio da potpiše predstavu u kojoj bi se Aleksandar Vučić u satiričkom obliku na sceni prozivao na onaj način na koji je to bio slučaj sa Vojislavom Koštunicom u predstavi Olivera Frljića “Zoran Đinđić”, kada je neka ipak drugačija politička konstelacija bila u igri. Ili kao što je potpuno normalno u Nemačkoj gde je deo predstave gađati trulim jabukama sliku Angelu Merkel. Ja se bojim da bi itekako tu došlo do autocenzure, i onda su oni postigli svoj efekat. Oni nemaju s kim da prave ono što hoće, ali mogu da uvedu strah i bojazan.

Ivan Čolović: Čarobnjak iz Oza. To je to.

Branislav Dimitrijević: Davanje Trećoj Srbiji kulturu u Novom Sadu je esencija te politike. Sadašnja vlast se hvali time da je, za razliku od prethodne, konačno počela da raspisuje konkurse, i to je tačno. Ali šta rade: obaraju ih. Svaki od tih konkursa je zapravo oboren i na mesto iz tog konkursa se postavlja vršilac dužnosti koji je direktno imenovan od strane toga nekoga ko se tu zatekao u hodniku skupštine grada. Tako da je sasvim jasno da se sprovodi postepeno kapilarno preuzimanje institucija, sa jednom idejom koja je izgovorena – ja mislim da je Katarini Živanović (bivša sekretarka za kulturu Beograda) neko rekao to na ulici, bukvalno – kaže ‘vaše vreme je gotovo, sad dolazi naše vreme’.

Ivan Medenica: To je zapravo palanačko, šibicarsko, ono ‘daj meni sad jedan krug, da teram biciklo’. To je to, to je ‘vas je bilo mnogo, mali su resursi, svugde ste se raširili – ‘ajte se sad vi malo sklonite i pustite nas. Dajte nama’. To je zapravo zapanjujuće banalno. Ti konkretni oblici rikošeta su mnogo manja opasnost od opšte klime neslobode javnog govora u medijima i kulturi generalno, koja može da dovede do toga da se ozbiljni ljudi ni ne prihvataju, ni ne kandiduju, ili da, ako do toga dođe, osećaju pritisak i sprovode autocenzuru.

Svetlana Lukić: Molim te, mislim da je važno, zovimo to ‘slučaj glumca Gorana Jevtića’, do koga dolazimo kad govoriš o cenzuri i autocenzuri.

Ivan Medenica: U slučajevima javnog žigosanja, kamenovanja u medijima, obično postoji neka pozadina. Obično se to ne radi bez neke političke pozadine. Sad se postavlja pitanje šta bi ovde politička pozadina mogla da bude. Dotični glumac Goran Jevtić je vrlo oštro u svojim intervjuima kritikovao postojeću vlast. Postoji predstava Gospođe ministarke u kojoj on igra Živku ministarku – i sad dolazimo do nepoznavanja pozorišta, jer u jednom obrazloženju toga za šta je on optužen, što je dakle gej obljuba, to se dovodi u vezu sa tim što on igra ženski lik. A to nema nikakve veze sa temama seksualnosti, rodnog identiteta, nego je to metafora političke travestije. Kad nama Živka ministarka u toj predstavi preti sa proscenijuma ‘pazite, ja ću da se vratim’ – glumac se vraća u svoj muški identitet, u svoje muško odelo i pravi onaj prepoznatljivi gest sklapanja prstiju; dakle, to je politička travestija i zna se na koga se tu cilja.

Taj slučaj ne treba naduvavati i ići u teorije zavere, ali ga ne treba, ni u kom slučaju, ni umanjivati, jer to je jedna od retkih predstava u kojima imate na tako pučki način predstavljenu političku realnost. Pazite, to nije ništa sofisticirano, nego je kao u Nemačkoj tridesetih godina, dvadesetih, kada je bilo mnogo sprdačina na račun političkih figura, pa odjedanput – rez. I kad govorimo o Nemačkoj, stalno govorim ‘a da li mi živimo film Kabare?’ Mi još uvek razgovaramo, sedimo ovde, neki sindromi su tu, ali mi kažemo ‘bože moj, ne može se dvaput u istu vodu, pa ne ponavlja se istorija, pa hajte molim vas’ – a ovo se pomalja.

Ivan Čolović: Oštre se noževi, vade bajoneti. Kristalna noć.

Ivan Medenica: Neću da kažem da se to nama dešava, ali da li može neko da kaže i da nam se ne dešava?

Ivan Čolović: Odnosno, da nam se neće desiti.

Branislav Dimitrijević: Mnogo me više zabrinjava to kad se koristi kultura kao mesto gde se hoće reći da je to nekakav prostor nekakve strašne potrošnje novca. Kaže, ‘Oktobarski salon je koštao 150 hiljada evra’. I sad, vi kad kažete prosečnom građaninu Srbije da je nešto što njega ne zanima direktno koštalo 150 hiljada evra, to za njega zvuči strašno, zato što on to gleda iz svoje perspektive. To su pare koje on možda nikad lično u životu neće videti. Ali se to uvek radi tako što se taj novac nikad ne stavlja u perspektivu sa nekim drugim izdavanjima koja država ima, kao što je bivša direktorka muzeja jedanput izračunala da završetak rekonstrukcije muzeja košta tačno kao kilometar i po autoputa kroz Vojvodinu.

Ali to je ovde zapravo način da se taj populizam podigne, jer najlakše je dići populizam kad kažete ‘e, ovo je ovaj koji na vaš račun pravi neke besmislene izložbe’. Ja verujem da su iz perspektive većine građana te izložbe besmislene, ali uvek volim da objašnjavam ljudima da to nije besmisleno, jer ima načina da se ljudima objasni da to nije besmisleno. Ali ta komunikacija mora da se prekine, i da se kaže ‘ne, to je neki elitizam’. To su zaista vrlo opasne igre.

Ivan Medenica: Zapadamo u rizik da sami sebe prepoznajemo kao neku elitističku platformu. To nije tačno. Mi zapravo mislimo da je ono čime se bavimo visoko emancipatorski posao, ali naravno, u vremenima krize je tu poruku, što bi rekli ovi menadžeri, mnogo teže iskomunicirati. Kada neko nema ‘leba da jede, da mu ti kažeš ‘ali i ovo je jako važno, veruj mi, evo, ako gledaš tu predstavu, čitaš tu knjigu, gledaš tu izložbu, razvićeš kritičku svest, shvatićeš ko te je doveo u situaciju da nemaš ‘leba da jedeš’. Znači, tu poruku je mnogo teže iskomunicirati nego što je poruku ‘drži lopova’, i ‘šta će nama sve to?’ Dijagnozu smo postavili, to nije sporno. Ono što mene mnogo više uznemirava je što ne vidim terapiju.

Ivan Čolović: Ja sam već i zaboravio zašto se bavim izdavačkim poslom. Imao sam neku ideju pre četrdesetak godina. Sad kad je reč o tome ko u tome treba da ti pomogne, i ko treba da shvati da to nešto znači – znam da se i pravljenje knjiga i pisanje knjiga razlikuje od pravljenja filmova, pozorišnih predstava, izložbi, i da u ovom vašem slučaju bez pomoći države malo može da se uradi. U ovom mom poslu važnije je da država ne smeta. Nije loše ni ako pomogne.

U prethodnom periodu postojala je komotna situacija takozvanih kulturnih radnika koje je plaćala država, oni su to prihvatali kao sinekuru i lepo živeli bez velikog posla. Ovo o čemu ja pričam podrazumeva ogroman posao, i bez toga ne bi bilo ni slobode, ni ove emisije. Bez takve vrednosti (je l’ može da se kaže vrednost kad sediš 8-10 sati dnevno i radiš?), ne bi bilo prava da se sada javljaš za reč i kažeš ‘nezadovoljan sam, ne sviđa mi se ovo, ova politika ne valja, ova kultura ne valja’. A ti onda kažeš ‘pa čekaj, a šta si ti uradio?’ To su oni koji te na ulici sretnu i kažu ‘odlično si ono rekao!’ ‘Čekaj’, kažem im, ‘kaži i ti! Hajde i ti malo zucni!’

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Govorili su Ivan Čolović, Branislav Dimitrijević i Ivan Medenica. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 17.11.2014.