- Peščanik - https://pescanik.net -

Druga petoletka

Foto: Dijana Malbaša

Vučićeva prva petoletka, koja je zvanično otpočela aprila 2014. godine, kada je pročitao svoj prvi istorijski ekspoze, okončana je proteklog vikenda, kada je on u ulozi predsednika objavio epohalne činjenice „velikog petogodišnjeg investicionog plana“ za period vladavine 2020-2024. Jedine kopče između prvog i drugog petogodišnjeg plana su sâm Vučić, zatim pojava Siniše Malog u ulozi ministra finansija, kao i državni okvir, zapravo činjenica da se sve to događalo u Republici Srbiji avgusta tekuće godine. Svi ostali fakti su podložni varijacijama, bilo da je reč o brojkama ili slovima, podjednako, jer se za drugu petoletku predviđaju investicije „od 10, možda 12 milijardi eura“, dok su destinacije najavljenih projekata uzete sa maksimalnim faktorom varijabilnosti, odnosno radiće se i ovde i onde, tuda svuda, tako da se ukupan učinak pročitanog nacionalnog investicionog plana može ukratko opisati kao sve i svašta! Rečnikom kompjuterskih igrica, isti ovaj plan bi se mogao opisati kao prelazak na next level, u kome gejmer dobija višestruke mogućnosti, oruđe i oružje, nove živote, dok se ambijent igrice usložnjava. Vučić u tom smislu, reklo bi se, ima sreće, jer se u slučaju Srbije ambijent ne menja, on ostaje onaj isti iz 2014, opozicija i dalje igra oflajn, samo se količina đubreta i smrada povećava, prema čemu je i projektovana čitava druga petoletka. Ali pre toga, treba pogledati šta je nekada davno bilo planirano u prvom četvorogodišnjem, danas slobodno možemo reći – petogodišnjem planu.

Tog aprila 2014, mandatar Aleksandar Vučić, počeo je svoj ekspoze osvrtanjem na prljavštinu, kako onu u Beogradu tako i u ostatku Srbije. Zbog te svoje smelosti da sebi prizna tu činjenicu, naglasio je da on i njegova Vlada vole tu i takvu Srbiju i da će nastojati da u njoj izgrade „pristojno, tolerantno i uspešno društvo“. Realizaciju ovog posla video je u skladu sa realizacijom nekoliko magistralnih političkih procesa: pre svega u evrointegracijama, za koje je smatrao da će biti završene do kraja decenije (do 2020!), u okončanju normalizacije odnosa sa Prištinom, kao i uklanjanju prljavštine iz Beograda i Srbije, fizički i metaforički. Najavljujući sveobuhvatne reforme, tom prilikom se pozvao na temporalno samoukidajuću misao Tonija Blera, koji je nekada negde izjavio da se „najviše plaši budućnosti u kojoj nismo bili dovoljno odgovorni i hrabri da reforme sprovedemo“. Slušajući predsednika Vučića danas, slobodno se možemo zapitati gde se dela ona blerovska „kuraž“ u realizaciji političkih planova, jer se ništa od najavljenog nije realizovalo. Čak ni Beograd na vodi, koji je bio najjači urbanističko-poslovni adut svih Vučićevih vlada. Njegov prvi ekspoze je, naime, predviđao okončanje prve faze ovog projekta do 2017. To se, međutim, nije dogodilo. Isti je slučaj i sa Železničkom stanicom Prokop, prugama, putevima, ljudskim pravima, izbornim uslovima, transparentnošću ugovora, naposletku, sa demokratijom. Kao da je jedini i osnovni plan prve petoletke bio urušavanje svega postojećeg, kako bi se u tom dalekom, drugom periodu, koji je nastupio ovog vikenda, krenulo sa temeljnom izgradnjom svega, i to od nule. Ipak, činjenice o drugoj petoletki govore nam nešto posve drugačije.

Ako su ključne reči prvog Vučićevog ekspozea bile „promena i modernizacija“, onda bi se za drugu petoletku moglo reći da ima takođe dve ključne reči, a to su „kanalizacija i digitalizacija“. Gde je tu veza sa prvim programom iz 2014. godine? Svakako u prljavštini, koja je nadživela Vučićeve „promene i modernizaciju“. Ovih dana se građani Beograda žale na smrad od kog ne može da se živi, naročito u Mirijevu i na Karaburmi. Stručnjaci kažu da do toga dolazi usled opadanja nivoa Save i Dunava, kada se pojačavaju isparavanja iz otkrivenih kanalizacionih cevi kolektora. Slično se događa i u ostalim delovima zemlje, naročito u onim sredinama gde ne postoji kanalizacija. Vučićev tim za planiranje druge petoletke uvideo je u ovoj činjenici mogućnost za prelazak na next level, koji će preko populističkog bombardovanja velikim investicionim ciframa, omogućiti mobilisanje pažnje potencijalnih birača. Naime, predsednik je najavio izgradnju kompletne kanalizacije, u svim selima i gradovima, što će, kako je rekao, „konačno izmeniti lice Srbije“. Ovo bi se moglo okarakterisati i kao vid rekuperacije Vučićeve politike sa elementima radikalne redukcije. Naime, on se vratio na osnovne premise iz svog prvog ekspozea, dakle na Srbiju kao zemlju prljavštine i Beograd kao zapušteni grad kojim su zavladali đubre i nedostatak svesti o njegovom uklanjanju. S druge strane, suspendovane su teme evrointegracija, Beograda na vodi, a što se tiče demokratije i normalizacije s Prištinom, predsednik je tek na marginama konferencije za novinare kratko prokomentarisao prebijanje demonstranata ispred Predsedništva, kao i takse koje je uvelo Kosovo, „bez kojih bi bio veći ekonomski rast Srbije“, ali eto, nije.

Na kraju ostaje pitanje šta je bila osnovna motivacija predsednika Vučića da sredinom avgusta, mnogo pre kraja svog mandata, kao i mandata premijerke Ane Brnabić, izađe sa investicionim planom druge petoletke. Odgovor se može tražiti samo u zoni spekulativnog naprednjačkog predizbornog marketinga, koji je predvideo da bi podizanje temperature uoči najavljenog otvaranja deonice autoputa Obrenovac-Preljina moglo doprineti rejtingu stranke i samog Vučića. Zato je i njegov investicioni plan zasnovan pre svega na priči o kanalizacionoj infrastrukturi, koja je, ne bez ironije, iskorišćena kao metaforička mreža između centralizovane vlasti i svakog potencijalnog birača. To znači da nijedan drugi politički sadržaj – EU, normalizacija s Prištinom, Beograd na vodi – nemaju više kapacitet da mobilišu biračko telo. Ostalo je još samo đubre i to u ogromnim količinama, koje je Vučić prepoznao kao idealan pogon za svoju predizbornu mašinu. Radost dolaska kanalizacije, međutim, donosi i strah – isti onaj blerovski strah od nerealizacije planiranog – da ni od te najavljene kanalizacione mreže nikada neće biti ništa, i da će „lice Srbije“ samo još dublje potonuti u smeće i fekalne vode.

 

Foto: Dijana Malbaša

Peščanik.net, 13.08.2019.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Smrad u Beogradu


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)