- Peščanik - https://pescanik.net -

Drumski razbojnici

Foto: Ivana Tutunović Karić

Srbija je siromašna zemlja i njeni stanovnici su siromašni. Pitanje kada će im biti bolje nadvija se nad horizontom već decenijama. Verovatno se kao odgovor na njega svaki čas objavljuju statistike o rastu prosečne plate, prestizanju regiona u ko zna čemu, BDP-u koji nikad nije bio viši, i o sveukupnom progresu koji samo što nije.

S druge strane, podaci o stopi siromaštva stidljivo se objavljuju prigodnim datumima. Ti podaci govore nam da u Srbiji svaka četvrta osoba, odnosno najmanje 1.800.000 ljudi, živi u riziku od siromaštva. Pored toga, procene su da pola miliona ljudi u Srbiji živi u apsolutnom siromaštvu. U takvim uslovima bi se moglo očekivati da borba protiv siromaštva bude ključno društveno i političko pitanje. Ipak, dominantni model „izlaska“ iz siromaštva koji se nudi kroz preskupo subvencionisanje stranih investicija, fleksibilizaciju radnih odnosa i potplaćenost domaćih radnika retko uzima u obzir položaj onih koji su najsiromašniji.

U takvoj situaciji, oni koji žive na ivici ljudskog dostojanstva, oni „koje je i bog zaboravio“, po pravilu se proglašavaju izuzecima koji su sami odgovorni za bedu u kojoj žive. Kao takvi, oni ili imaju dodatne probleme da se izvuku iz siromaštva, ili im se nameću dodatne obaveze, ili im se na drugi način zagorčava život. Ukoliko bismo koristili dosadni, birokratski jezik, rekli bismo da je posredi kriminalizacija siromaštva.

Jedan slučaj u kome smo neposredno učestvovali poslužiće nam za ilustraciju ove prakse.

Naravno, konkretne podatke o slučaju nećemo iznositi, pa će čitaoci morati da nam poveruju na reč da se sve ovo dogodilo. Ništa od ovoga nije film, iako na mahove može tako da izgleda.

EXT. – SPALJENA SEOSKA KUĆA – DAN 1

Šestočlana PORODICA – muž, žena i četvoro dece – nalazi se u dvorištu. Čitav prizor, od eksterijera preko odeće, sugeriše da PORODICA jedva sastavlja kraj s krajem. RODITELJI prebiraju po zgarištu kuće, tražeći stvari koje vatra nije uništila. Najmlađe DETE (4) se igra, a starija deca se spremaju za put u grad Y.

EXT. – SPALJENA SEOSKA KUĆA – DAN 2

OTAC, MAJKA i najmlađe DETE (4) ručaju u dvorištu. Roditelji sede na ostacima spaljenog nameštaja, a DETE (4) u majčinom krilu. RADNICI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD posećuju PORODICU. Bez mnogo dijaloga, uzimaju najmlađe DETE (4) i vode ga sa sobom.

INT. – SPALJENA SEOSKA KUĆA – DAN 6

POŠTAR PORODICI dostavlja plavu kovertu. OTAC potpisuje povratnicu, a zatim otvara kovertu. Na papiru se može pročitati „Rešenje o stavljanju deteta pod privremeno starateljstvo radi smeštaja u hraniteljsku porodicu“. MAJKA ćuti zagledana u zgrčene šake.

GLAS 1 (off)

U situaciji kada organ državne uprave toliko zadire u porodične odnose i odlučuje da nema drugog rešenja za zaštitu prava deteta osim da se to dete odvoji od roditelja, svako bi pomislio da je razlog za to teško zlostavljanje i zanemarivanje. Sasvim bi logično bilo da se onda Centar za socijalni rad o tome izjasni u obrazloženju rešenja.

INT. – CENTAR ZA SOCIJALNI RAD U GRADU X – DAN 3

RADNICI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD sastavljaju obrazloženje odluke koju će poslati PORODICI.

GLAS 1(off)

Ubeđeni u ispravnost odluke, drže se argumenta da PORODICA sve vreme živi u nemaštini, pa da je samo pitanje vremena kada će svu njihovu decu izmestiti iz te „sredine“.

Udarnički rad na sastavljanju obrazloženja prekida zvonjava telefona.

ISKUSNIJI RADNIK CENTRA ZA SOCIJALNI RAD prilazi radnom stolu i pušta da telefon odzvoni još koji put u nadi da će stranka odustati od poziva. Neće.

(samozadovoljno): Da, ja sam, izvolite? Naravno, naravno. Dete će biti vraćeno čim se steknu potrebni ekonomski i socijalni uslovi za njegove razvojne potrebe. Otac i majka nisu baš podobni za odgoj i vaspitavanje svoje dece. Kako da vam kažem, znate, ona i nije baš normalna, a on vam je, recimo, slabijih intelektualnih sposobnosti, da se tako izrazim.

GLAS 1 (off)

(sa olakšanjem): I tako smo saznali da bi ovaj centar na isti način rado postupao i sa svom ostalom decom ove PORODICE, ali da, nažalost, „nemaju kapaciteta“ da ih lociraju. Srećom, ostala deca smeštena su posle požara kod rodbine u gradu Y, na sigurno, daleko od RADNIKA CENTRA ZA SOCIJALNI RAD.

INT. – CENTAR ZA SOCIJALNI RAD U GRADU X – DAN 3

RADNICI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD (i dalje) sastavljaju obrazloženje. ISKUSNIJI RADNIK u stručnoj službi za zaštitu dece i mladih diktira obrazloženje MLAĐEM RADNIKU, koji ga unosi u kompjuter. Radni stolovi zatrpani su „košuljicama“ i svetloplavim maskama za jednokratnu upotrebu.

ISKUSNIJI RADNIK (samozadovoljno):

Dodaj tamo, piši ovako: „Život i zdravlje maloletnog deteta ugroženi su jer je grubo zanemaren od strane roditelja“, dabome. I napiši lepo da smo mi još ranije pokušavali da pokrenemo postupak izmeštanja u hraniteljsku porodicu, ali da su se porodica i rodbina bunili protiv toga.

MLAĐI RADNIK (pogleduje u zidni sat, pa u ISKUSNIJEG RADNIKA):

Je l’ to to?

GLAS 1 (off)

U rešenju čijoj smo zajedničkoj izradi upravo prisustvovali nalazi se i jedna zaista važna informacija. Naime, PORODICA je dugogodišnji korisnik prava i usluga koje pruža Centar za socijalni rad u gradu X.

EXT. – SPALJENA SEOSKA KUĆA – DAN 6

Na ostacima nameštaja ispred kuće sede OTAC i MAJKA i u sebi ponovo čitaju tog jutra pristiglo rešenje. Pored garavih vrata nalazi se putna torba spakovana za posetu DECI u gradu Y.

GLAS 1 (off)

Ovde dolazimo do jedne dileme. Ako su roditelji dugogodišnji korisnici Centra za socijalni rad, i – kao što vidite – žive u krajnjem siromaštvu, kako to da se od njih očekuje da sami reše svoje stambene i materijalne potrebe da bi DETE bilo vraćeno u PORODICU? (ironično) Zar Centar za socijalni rad u tome nema ama baš nikakvu ulogu?

Umesto ekonomsko-propagandnog programa, napravićemo kratak predah i osvrnuti se na pravni okvir koji reguliše ovu oblast.

Pravilnik o organizaciji, normativima i standardima rada centara za socijalni rad1 daje sliku o tome kako centri za socijalni rad postupaju u ovakvim slučajevima. U Pravilniku se nabraja niz aktivnosti koje svaki centar za socijalni rad treba da sprovede u radu sa ugroženim kategorijama, koje su ujedno i njihovi primarni korisnici. Iz odredaba ovog pravilnika može se videti da se u radu sa decom najpre vrši početna procena – kako bi im se pružile adekvatne i blagovremene usluge. Kao što joj i sam naziv kaže, ovu procenu je potrebno obaviti što pre – odmah po otvaranju slučaja, ukoliko se ustanovi da je dete u velikom riziku (što je sam centar u opisanom slučaju utvrdio). Da bi se napravila početna procena, koja određuje dalji sadržaj rada sa detetom, potrebno je sprovesti niz aktivnosti koje uključuju: intervjue sa članovima domaćinstva, opservaciju životnih uslova porodice, kao i pribavljanje informacija sa različitih stručnih strana (obdaništa, škole, domovi zdravlja i slično). Ti podaci služe tome da se stvori šira slika o situaciji u kojoj se dete nalazi, te o njegovim potrebama i potrebama njegove porodice. Između ostalog, te informacije uključuju i procenu stambene situacije. Dakle, centri za socijalni rad su, prema propisima, dužni da rade sa socijalno ugroženim porodicama kako bi se stvorilo bezbedno okruženje za decu, odnosno kako bi se premostile potencijalne poteškoće.

Pošto je u ovom slučaju izostao bilo kakav izveštaj koji bi svedočio o preduzetim aktivnostima, jasno je da se ovaj centar oglušio o ovu svoju zakonsku obavezu. Centar za socijalni rad nije doneo ni posebne planove usluga, koji bi trebalo da obuhvate oblasti teškoća, bezbednosne rizike i najurgentnije potrebe za rešavanje problema sa kojima se suočava ova porodica. Sam pravilnik, osim pobrojanih obaveza centara za socijalni rad, eksplicitno navodi i da će ovaj organ javne vlasti, zajedno s drugim službama u lokalnoj zajednici i članovima porodice, preduzeti sve razumne mere da dete ostane sa roditeljima, kako bi se predupredile ili otklonile okolnosti zbog kojih ono može da bude izmešteno iz porodice.

Jedino što je Centar utvrdio jeste da postoji opasnost po bezbednost i zdravlje deteta. Ipak, umesto da to bude okidač za preduzimanje radnji koje je i inače u obavezi da sprovede u ovakvim situacijama, Centar odlučuje da dodatno otežava ionako težak položaj svojih korisnika.

Centri za socijalni rad, kao i bilo koji drugi organi koji u svom delokrugu rada imaju i zaštitu dece, dužni su da rade preventivno i aktivno u najboljem interesu deteta. Ovo načelo je osnovni postulat Porodičnog zakona2 i prožima i nacionalne i međunarodne propise koji se bave zaštitom dece.

Da li je u našem slučaju najbolji interes deteta bilo preduzimanje radikalnih mera i izmeštanje deteta iz porodice u kojoj odrasta, bez procenjivanja stvarnih potreba porodice i deteta?

Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je da se osvrnemo na još jedan neizostavan deo naše priče, onaj koji se tiče značaja stalnosti porodice za dete.

Prevedeno sa birokratskog, to znači da se u slučaju kakav je izmeštanje deteta iz porodice smeštaj najpre traži kod srodnika – kako bi dete što manje osetilo promenu sredine i ostalo u porodičnom ambijentu sa ljudima koje poznaje. Tek ukoliko to nije moguće postići, formira se mreža osoba koje su značajne za dete – a sve u skladu sa njegovim specifičnim interesima – da bi mu se obezbedili podrška i osećaj pripadnosti.

Sporedni glumci ove male filmske priče su tetka i stric kod kojih je oduzeto dete moglo da bude smešteno dok se ne sanira šteta nastala izbijanjem požara, te opet nije jasno zašto je Centar odlučio da dete odmah smesti u hraniteljsku porodicu. Naši propisi ne navode eksplicitno srodničko hraniteljstvo. Međutim, ukoliko polazimo od poštovanja principa najboljeg interesa deteta i međunarodnih propisa koji posebno izdvajaju tu vrstu hraniteljstva, nije nam neobično što se i domaća praksa najčešće kreće u tom smeru.

Isto tako, u Pravilniku o hraniteljstvu3 se detaljnije objašnjava da najbolji interes deteta pri zasnivanju hraniteljstva znači da se izbor hranitelja sprovodi iz srodničkih krugova koji imaju opštu podobnost i ispunjavaju potrebne uslove, kao i da se izbor hraniteljske porodice vrši primarno u sredini porekla deteta.4

Iako je naša drama lokalnog karaktera, ovde ne bi trebalo zanemariti ratifikovane međunarodne ugovore kojima se garantuju ljudska prava i koji su deo pravnog poretka Republike Srbije. Tako, Konvencija o pravima deteta5 propisuje da nijedno dete ne treba da bude odvojeno od roditelja protiv svoje volje, dok se u Smernicama za alternativno staranje o deci6 navodi da je neophodno preduzeti sve napore kako bi se detetu omogućilo da ostane sa roditeljima ili, alternativno, sa bliskim rođacima, pri čemu se predviđa da se razdvajanje porodice može koristiti jedino kao poslednja mera, kada ništa drugo ne može zaštititi interese deteta. Takođe, Smernicama je posebno istaknuto da finansijski i materijalni uslovi ne mogu biti jedini razlog za izmeštanje deteta iz porodice. Kao prožimajući princip u svim ovim dokumentima javlja se jedinstvo porodice i podsticaj održavanju porodičnih odnosa, dok se izmeštanje pominje kao poslednja mera u izuzetnim slučajevima, i to nakon pažljivo sprovedene zakonske procedure. Kako se kod nas radilo o upravnom postupku, Centar za socijalni rad je usput prekršio i sva načela toka postupka, od nepravilnog utvrđivanja činjenica do onemogućavanja majci da se izjasni. Sve ovo već spada u sferu dobro uspostavljene prakse kršenja propisa koje vrše organi javne vlasti koji su istim tim propisima obavezani.

Zbog svega toga, žalba drugostepenom organu usledila je kao logičan odgovor roditelja. Kako to već biva u filmovima, tu nas čeka novi obrt.

EXT. – CENTAR ZA SOCIJALNI RAD – DAN 13

POŠTAR na stepeništu CENTRA ZA SOCIJALNI RAD zatiče RADNICU PISARNICE na puš-pauzi, uručuje joj nekoliko koverata i odlazi. Listajući pristiglu poštu, RADNICA U PISARNICI primećuje nešto neobično. Paleći novu cigaretu, rukom doziva ISKUSNIJEG RADNIKA, koji se upravo uputio na pauzu. Brzinom pokreta šake signalizira da je pristigla važna pošiljka ili da ju je šibica opekla.

INT. – CENTAR ZA SOCIJALNI RAD – DAN 13

RADNICI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD otvaraju kovertu i čitaju sadržinu pisma. Pošiljalac je jedna nevladina organizacija iz Glavnog Grada. MLAĐI RADNIK koluta očima. ISKUSNIJI RADNIK ga pogleda popreko.

GLAS 1 (off)

Po saznanju da je PORODICA izjavila žalbu uz pomoć organizacije iz Glavnog Grada, RADNICI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD postaju DRUMSKI RAZBOJNICI.

DRUMSKI RAZBOJNICI kuju plan i piju hladnu kafu, ne praveći uobičajenu podnevnu pauzu. ISKUSNIJI DRUMSKI RAZBOJNIK otvara prozor i pali cigaretu. Videvši ga, MLAĐI DRUMSKI RAZBOJNIK takođe pripali i seda na radijator.
ISKUSNIJI DRUMSKI RAZBOJNIK baca cigaretu kroz prozor, prilazi stolu, uzima pismo i daje ga MLAĐEM DRUMSKOM RAZBOJNIKU.

ISKUSNIJI DRUMSKI RAZBOJNIK (tmurno):

Čitaj mi broj.

MLAĐI DRUMSKI RAZBOJNIK:

Nula, jedanaest…

GLAS 1 (off) (slavodobitno):

I tako je došlo do najave da bi RADNICI CENTRA / DRUMSKI RAZBOJNICI veoma rado „pristali“ da vrate dete u PORODICU, naravno, ukoliko bi se žalba povukla, pravdajući se pritom da su oni jednostavno morali tako da postupe jer drugog načina nije bilo. Kako najbolji interes DETETA ne bi ponovo bio izgubljen iz vida, i kako je njegov povratak u PORODICU glavni cilj žalbe, pristalo se na ovu razmenu sa DRUMSKIM RAZBOJNICIMA i žalba je povučena. To je, napokon, rezultiralo ujedinjenjem PORODICE.

Na taj način, ova porodična drama dobila je svoj epilog. Za podrobnije ispitivanje ovakve prakse ostaje da sačekamo neku sledeću priliku. Uzmemo li u obzir to da smo pre devet godina saznali da najmanje petnaest centara za socijalni rad ima ustaljenu praksu izmeštanja „socio-materijalno ugrožene dece“, ali da po pritužbi Autonomnog ženskog centra protiv tih centara nije utvrđena diskriminacija, sasvim je izvesno da ćemo još dugo imati priliku da čitamo o ovakvim postupanjima centara za socijalni rad.7

Pružanje adekvatne podrške porodicama sa decom koje se zateknu u siromaštvu i dosledno sprovođenje principa najboljeg interesa deteta bili bi dobar putokaz za postupanje u ovakvim slučajevima.

Ipak, u situaciji kada se na socijalna prava gleda kao na trošak, kada se korisnici usluga socijalne zaštite pretvaraju u parazite, a odgovornost i poštovanje ljudskih prava postoje jedino kao retorički ukrasi, samo bi naivan čovek pomislio da drumske razbojnike nećemo uskoro gledati u nekom drugom filmu.

Peščanik.net, 11.09.2020.


________________

  1. „Službeni glasnik RS“, br. 59/2008, 37/2010, 39/2011–dr. pravilnik, 1/2012–dr. pravilnik, 51/2019 i 12/2020.
  2. „Službeni glasnik RS“, br. 18/2005, 72/2011–dr. zakon i 6/2015.
  3. „Službeni glasnik RS“, br. 36/2008.
  4. Za našu priču nije nevažno napomenuti da, prema podacima Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, mesečna naknada za hranitelje, kada je na smeštaju jedno dete, iznosi oko 20.000 dinara u neto vrednosti, što znači da hraniteljske porodice nekada primaju naknadu koja je veća nego što u nekim delovima Srbije može da zaradi cela tročlana porodica. Više ovde.
  5. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima deteta – „Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“, br. 15/90, i „Službeni list SRJ – Međunarodni ugovori“, br. 4/96 i 2/97.
  6. Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija A/RES/64/142, Guidelines for the Alternative Care for Children.
  7. A priliku da pogledamo film inspirisan stvarnim događajima, čija sličnost sa ovom pričom ne bi smela da nas iznenađuje, već imamo. Film „Otac“ Srdana Golubovića još uvek se nalazi na repertoaru nekih bioskopa.