- Peščanik - https://pescanik.net -

Drveni filozofi

Foto: Predrag Trokicić

Konačno stupanje famozne švedske industrije nameštaja Ikea na srpsko tržište, putem otvaranja velike robne kuće u Beogradu protekle sedmice, ponovo je u javnosti pokrenulo pitanje nije li u naše dvorište Vlada Srbije pripustila konkurenta koji će potpuno uništiti domaću drvnu industriju, a posebno onaj njen deo koji proizvodi nameštaj.

Na primer, kako javlja štampa, ovim povodom je u Zrenjaninskom socijalnom forumu saopšteno da nas “neoliberalni model ekonomske politike vodi u katastrofu” jer se, navodno, zaboravlja da Ikea nije nastala samo zahvaljujući inovativnosti, radinosti i viziji njenih osnivača nego je ona postala svetski brend i zahvaljujući podršci švedske države, politici socijalnih demokrata te države, modelu “države blagostanja”, monopolskim isporukama nameštaja za državni program izgradnje “socijalnih stanova”, itd.

Ovim “ideološkim kritikama” pridružili su se i neki “drveni ekonomisti”, pa beogradski dnevnik Danas (12-13. avgust) u vrlo dokumentovanom članku navodi da je Srbija 2015. godine izvozom 145.000 kubnih metara drva ostvarila prihod od 45,3 miliona evra. Međutim, da je ovo drvo prodato fabrikama nameštaja, a ne pilanama, kažu tvorci ove računice, od njega se moglo napraviti pet miliona stolica, čija bi vrednost bila 265 miliona evra.

U spomenutom članku u Danasu primećuje se dalje da je glavni problem naše drvne industrije što ona izvozi uglavnom polufabrikate – trupce, palete, furnire (41 odsto izvoza je rezana građa), dok čak i susedne zemlje (poput Hrvatske, na primer) imaju daleko veći stupanj prerade drveta i zbog toga preko dva puta veće finansijske efekte po izvezenom kubiku drveta.

Kada sam ja i profesionalno počeo da se bavim novinarstvom, pre skoro 50 godina, u tadašnjoj beogradskoj Ekonomskoj politici, prvih pola godine su mi dali da pratim drvnu industriju. Sećam se da je i tada glavno pitanje jugoslovenske drvne industrije bilo – zašto izvozimo uglavnom trupce, a ne nameštaj, kada to donosi daleko bolji izvozni profit. Još tada je rečeno da država nedovoljno podržava ovu granu, da nema dobre i međurepublički usaglašene razvojne politike, da treba zabraniti izvoz dugih trupaca, da drvnoj industriji treba povećati kredite za proizvodnju i dati bolje uslove za dobijanje izvoznih kredita iz primarne novčane emisije, te da, pored razvoja pločastog nameštaja, treba posebno privilegovati proizvođače “masiva” (to jest nameštaja od punog drveta).

Zašto spominjem ovu epizodu iz lične profesionalne priče? Da bih danas i ovde postavio pitanje: zašto su se iz Jugoslavije ranije, a iz Srbije danas, malo izvozile stolice i nameštaj, a pretežno se izvozili trupci, kad je ovo drugo daleko isplativije? Neće biti da je to nesrećna zasluga navodnog “neoliberalnog modela”, koji je u vreme socijalizma proganjan kao ideološka jeres, a kasnije je bio stalno sumnjiv kao globalistička zamka uperena protiv malih nacija i Rusije i Kine radi svetske dominacije onih koji su nas bombardovali. Zašto baš Srbija otvara svoje tržište kada bi iza carinske zavese mogla razviti svoju sopstvenu industriju i preplaviti svetsko tržište isplativim izvozom.

Isto ovo pitanje, zašto Srbija nije izmislila svoju Ikeu u proteklih dvesta i kusur godina državnosti, mogao bih postaviti i na 1.001 drugi način. Na primer, mogao bih se pitati zašto je propao vranjanski Simpo kad je decenijama imao jasnu i nedvosmislenu državnu podršku; kad je poslednje tri decenije na domaćem tržištu praktično imao monopol; kad je po celoj Srbiji imao široku mrežu prodavnica; kad je u izvozu mogao računati na raznovrsne podsticaje; kad je imao jeftinu radnu snagu; kad je od državnih šuma dobijao sirovinu po povoljnoj ceni, itd.?

Odgovori na većinu ovih pitanja verovatno bi nas doveli do jednog krupnog zaključka – da ovde dugo unazad nije valjao privredni sistem, koji je antiliberalnom regulativom uporno davio male i srednje proizvođače nameštaja, da bi “nosiocu razvoja” omogućio ubrzani razvoj. Zbog toga smo došli dovde da će nam Ikea nametnuti standarde kvaliteta i cena, što možda i nije tako loše ni za domaće proizvođače, koji se i ne mogu ustaliti na evropskom tržištu ako te standarde i cene ne postignu.

Novi magazin, 18.08.2017.

Peščanik.net, 18.08.2017.

Srodni link: Mijat Lakićević – Ikea i Veber