Burmali džamija u Skoplju
Burmali džamija u Skoplju

Analizirajući demografske prilike u Makedoniji, Sandžaku i na Kosovu krajem 1930-ih švajcarski list Neue Zuricher Zeitung je zaklјučio kako je tamo vera oduvek bila važnija od narodnosti. To je uostalom i zajednički utisak vodećih antropogeografa, sociologa i etnologa toga doba.

Nacionalni identitet i pripadnost određenoj nacionalnoj zajednici postali su aktuelni tek krajem 19. veka kada se pod uticajem srpske, grčke, bugarske i albanske propagande iskristalisalo nekoliko etnički kompaktnih reona. Nacionalna diferencijacija je zahvatila i muslimanski korpus unutar koga je počelo razdvajanje Albanaca od Turaka. Dakle, stanovništvo se uglavnom identifikovalo sa crkvom, selom i porodicom, dok je za nacionalnim određenjem posezalo tek pod spolјnim pritiscima. S obzirom na toliki značaj religije, zanimljivo je osvrnuti se na odnos jugoslovenske kraljevine prema verskoj organizaciji muslimana na jugu države.

Islamska verska zajednica (IVZ) je i u Kraljevini SHS zadržala staru organizaciju, usredsređujući se prevashodno na verska i prosvetna pitanja. Prema Senžermenskoj konvenciji (1919) muslimani su dobili status verske manjine, pa se nova država obavezala da zaštiti imovinu njihovih verskih ustanova.

Muslimanska zajednica juga nije bila tako homogena poput bosansko-hercegovačke usled etničke, albansko-turske raspolućenosti, ali i snažnog prisustva države u svim telima skopskog ulema-medžlisa1. Kašnjenje sa uspostavom šerijatskih sudova po Vardarskoj banovini bilo je deo versko-prosvetnih pitanja zbog kojih se muslimanska zajednica duboko polarizovala.

Premeštanje sedišta reis-ul-uleme iz Sarajeva u Beograd i presudna uloga kralja pri izboru vrhovnih poglavara bili su samo deo opšte centralizacije koju je sprovodio šestojanuarski režim. Uprkos težnji banovinske vlasti u Skoplju da se održi prevaga turskog elementa u tamošnjem ulema-medžlisu, među južnim muslimanima se krajem 1930-ih govorio isključivo albanski jezik. Za direktore islamskih institucija postavljani su muslimani lojalni vladajućoj stranci, što je bio uzrok neprekidnih varničenja unutar islamske zajednice juga.

Politika je bila prisutna svuda: od same integrisanosti sveštenstva u glavne centre moći i političku elitu, preko nacionalno-političkog karaktera verskih svečanosti i državne kontrole nad školovanjem sveštenstva, do samog ustrojstva verskih zajednica i mešanja države u kadrovska rešenja. Takva “uzajamna nametljivost” crkve i države pokazala se veoma opasnom u etnički i verski podeljenoj sredini u kojoj su se decenijama ređali problemi u svim društvenim sferama: odmetništvo od vlasti, endemsko siromaštvo, iseljavanje, kolonizacija, verski antagonizmi, suzbijanje nacionalnih osećaja i slično.

Finansijska i kadrovska strategija

Prema rezultatima popisa iz 1921. muslimani su u pokrajini Južnoj Srbiji činili 48% stanovništva. Njihov verski poglavar bio je vrhovni muftija u Skoplju koji je bio nadležan za svih pet muftijstava skopskog ulema-medžlisa (Skoplje, Prizren, Bitolj, Novi Pazar, Pljevlja). Na toj teritoriji postojala je 1.131 džamija što je bilo više nego u Sarajevskom medžlisu, a u radnom odnosu je bilo 419 imama-matičara. Svi verski funkcioneri bili su na budžetu IVZ kojoj je država pokrivala 50% troškova, dok je druga polovina prihoda stizala sa vakufskih imanja i od verske takse koju su plaćali muslimani.

Država je finansirala plate i stanarinu muslimanskog sveštenstva, dodatke na skupoću i kancelarijske troškove. Pored toga, izvesna sredstva su uplaćivana šerijatskim gimnazijama i velikoj medresi.

Da je muslimansko pitanje bilo prvenstveno političko pitanje, pokazuju aktivnosti Džemijeta2 od prvih godina jugoslovenske države. Na muslimanskom kongresu u Skoplju, koju je decembra 1920. organizovao njihov politički vođa Ferhat-beg Draga, državi su postavljeni zahtevi koji su se ticali prosvetno-verske autonomije, ali i političkih prava. Okupljeni muslimani su tražili da im se omogući određeni broj mandata u Narodnoj skupštini, proporcionalan njihovoj demografskoj zastupljenosti u pokrajini, kao i da se vojnicima muslimanske vere omogući da nose fesove i da im se odvojeno spravlja hrana. Od svih zahteva vlada Ljube Davidovića je usvojila onaj koji se ticao rada šerijatskih sudova. Vrhovni šerijatski sud u Skoplju je osnovan 1931. i na njegovom čelu su sedela trojica sandžačkih muslimana.

Činjenica da muftije nisu poznavale službeni jezik otežavala je pretvaranje muftijskih kancelarija u državna nadleštva, pa je država pokušala da šerijatske sudije dovede iz Bosne, ali ovi nisu hteli da dolaze u pokrajinu “gde je nered”. Pristupilo se drugoj meri: na mesta sekretara muftijstava postavljani su apsolventi šerijatske sudijske škole i ljudi bez prakse, tzv. šerijatlije. Oni nisu nosili čalme niti su znali da govore turski, pa su bili nepopularni u narodu. Stare turske muftije su ih gledale sa prezirom, pa su ih u saradnji sa nadriadvokatima i političkim moćnicima izlagali kompromitaciji. Iako su šerijatske sudije bile državni funkcioneri na njihovo postavljenje presudno je uticalo mišljenje reis-ul-uleme.

Kada su zbog priključenja velikog broja crkvenih lica na državni budžet 1927. izdaci Ministarstva vera drastično porasli, jedan od njegovih poverenika je bio uveren da je od tog resora napravljena “vakufska centrala za Južnu Srbiju”, te da su uštede ostvarivane na pravoslavnim bogoslovijama. U isto vreme je ozakonjen običaj da imami vode matične knjige rođenih, venčanih i umrlih, a primetna je i politizacija imama, jer ih je država masovno angažovala kao policijske pisare. Istovremeno im je uvedena obaveza polaganja ispita iz verskih predmeta i administracije.

Inače, šerijatske sudije su međusobne probleme rešavale posredstvom Ministarstva pravde. Iz Bitolja su stizale žalbe na represalije sudije Sadikovića koji je vređao dnevničare i služitelje, dok su ga potčinjeni optuživali za krivotvorenje brojeva predmeta i utaju taksi za venčanja. Uredba o disciplinskom postupku za verske službenike i penzionere IVZ Kraljevine Jugoslavije doneta je tek februara 1941.

Verska nastava

Ministarstvo prosvete Kraljevine Jugoslavije je nadziralo muslimanske verske škole (mektebe i sibijanmektebe) sve do 1932. kada su ti poslovi Zakonom o Islamskoj verskoj zajednici prešli u nadležnost same IVZ. Doduše, džava je i dalje pratila rad muslimanskih škola, ovoga puta posredstvom sreskih vlasti. Upravno-političke vlasti su davale saglasnost za otvaranje mekteba vodeći računa o uzrastu dece koja su po sili zakona morala pohađati i državnu školu.

Ipak, muslimani su i dalje radije slali svoju decu u islamske verske škole, čija je nastava većim delom bila u suprotnosti sa prosvetnom politikom države. S obzirom da nastava u ovakvim školama nije obezbeđivala ni elementarno opismenjavanje, te da je poznavanje arapskog, turskog ili albanskog jezika bilo od slabe koristi za samu državu, jasno je da je oživljavanje islamskog istorijskog nasleđa u „južnim krajevima“ imalo negativnu političku konotaciju. Stoga je Ministarstvo prosvete prosledilo zahtev banskoj upravi u Skoplju da izvrši inspekciju.

Izveštaji sa terena su upozoravali da je nastava u školama islamske veroispovesti išla na štetu narodnih škola: iako su mogle raditi samo u „vanškolsko vreme“, muslimanske verske škole su neprekidnim radom (čak i u vreme raspusta) odvlačile decu od državne škole. Osim toga, sibijan mektebe su posećivala i deca koja još uvek nisu bila stasala za školu, učeći arapsko pismo. Otuda i predlozi da se ove škole zabrane pošto su štetile državi u pedagoškom i nacionalnom smislu. Prema podacima jugoslovenskih vojnih obaveštajaca, Vakufska direkcija u Skoplju je bila centar posredstvom koga je albanski konzulat u Beogradu radio na stvaranju jakog kadra intelektualaca, izdajući stipendije studentima albanske narodnosti.

***

Sve do 1927. i reformisanja medresi, na jugu su postojale 73 srednje verske škole koje su izdržavali bogati zaveštači. Nakon reforme, na jugu je ostalo pet reformisanih medresa (Skoplje, Prizren, Tetovo, Bitolj, Pljevlja) od kojih su četiri i dalje bile privatne, premda pod nadzorom Glavnog prosvetnog saveta. Privatne medrese su regrutovale niže verske službenike, dok je skopska medresa svojim pitomcima pružala mogućnost daljeg obrazovanja na domaćim ili stranim univerzitetima.

Velika medresa Kralja Aleksandra u Skoplju je od svog osnivanja (1924) imala karakter srednje stručne verske škole (bogoslovije) koja je pripremala kandidate za muslimanska sveštenička zvanja. Međutim, donošenjem ustava IVZ (1936) Velika medresa je pretvorena u gimnaziju orijentalno-klasičnog tipa te je bilo neophodno donošenje uredbe kojom bi se regulisali odnosi ove škole prema crkvenim vlastima i državi. Nova uredba o Velikoj medresi doneta je tek 1940. i njome je ona promovisana u državnu punu srednju školu u kojoj su se, pored gimnazijskih predmeta, u većoj meri učili islamska veronauka, arapski i turski jezik. Cilj medrese bio je da osposobi učenike za vršenje islamske verske službe i za dalje školovanje na univerzitetima, prvenstveno na islamskom teološkom fakultetu, Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu i slično.

Otvaranje ove gimnazije, po ugledu na sarajevsku, trebalo je da doprinese stvaranju svetovne i verske muslimanske inteligencije. I pored toga, lokalni muslimanski političari i verski funkcioneri su vodili „nepovoljnu agitaciju“ otvoreno bojkotujući medresu. Nepoverenje prema ovoj ustanovi možda najbolje ilustruje struktura njenih pitomaca: najveći deo činila su muslimanska deca iz Sandžaka, Crne Gore i BiH, dok ih je najmanje poticalo sa prostora Makedonije i Kosova. U periodu 1925-1940. iz Velike medrese je izašlo osam generacija od koji su skoro svi nastavili školovanje. U početku se najviše išlo na pravne nauke, a docnije i na druge fakultete, od kada je skopski vakuf dodeljivao stipendije.

Septembra 1940. među apsolventima medrese je bilo dosta srednjoškolskih nastavnika, sudskih pripravnika i veroučitelja, jer je vakufska direkcija delila stipendije isključivo apsolventima koji bi otišli na završni razred učiteljske škole. Ovaj gest je bio razumljiv, s obzirom da je na skoro milion muslimana skopskog ulema-medžlisa bilo jedva desetak učitelja islamske veroispovesti. Polovina apsolvenata Velike medrese poticala je iz Sandžaka i BiH, dok je broj muslimana iz Vardarske banovine bio zanemarljiv. Zahvaljujući tome, gotovo da nije bilo sreza u Sandžaku bez desetak muslimanskih studenata, pa je pozivanje „južnih muslimana“ da se ugledaju na Sandžaklije imalo u osnovi tu činjenicu.

Prema nastavnom planu, u medresi je izučavano 28 predmeta od kojih je devet bilo vezano za izučavanje Islama. U medresi je izučavano nekoliko jezika, dok je ostatak nastavnog programa odgovarao državnim srednjim školama.

Direktor Velike medrese od osnivanja bio je Ahmed Mehmedbašić koga je država dvaput okitila ordenom Svetog Save. Osim što je bio direktor, on je bio i profesor arapskog jezika i šerijatskog prava, kao i bibliotekar profesorske biblioteke. Fuad Slipičević je predavao istoriju i geografiju, Miloš Rakić opštu istoriju i latinski jezik, Alekandar Zalijev muziku, dok je Anica Rebac, supruga direktora Vakufske centrale, predavala nekoliko stranih jezika. Medresa je sve vreme radila u iznajmljenim zgradama čiji je zakup plaćalo Ministarstvo prosvete.

Početkom 1930-ih Velika medresa je primala 25 pitomaca o državnom trošku i još toliko samofinansirajućih đaka. Učenici viših razreda koji su se isticali odličnim uspehom ili im je školski lekar preporučio morsku klimu mogli su da računaju na jednomesečno letovanje u Sutomoru o trošku Ministarstva prosvete. Osim toga, učenici sarajevske i skopske državne medrese bili su oslobođeni služenja vojnog roka, shodno naredbi vojnog ministra iz 1924.

Pri skopskoj medresi je delovalo kulturno društvo Južna vila u kome su stasavali mladi muslimanski književnici. Zanimljivo je da je malo učenika završavalo medresu sa odličnim uspehom (7%); trećina je išla na popravne ispite, dok je procenat onih koji su ponavljali razred bio zanemarljiv.

Iako je Velika medresa bila državna škola sa „opreznom“ prijemnom politikom i lojalnim nastavnim kadrom, ona nije ostala imuna na aktuelna politička dešavanja. Kada je leta 1931. albanski konzulat u Skoplju počeo da rastura knjige iz Tirane, Velika medresa se našla u centru pažnje organa bezbednosti. Marta 1936. pitomac medrese Fetah Jašarević je udaljen iz škole na godinu dana bez prava polaganja ispita, jer je odlazio u kućne posete sekretaru albanskog konzulata u Skoplju. Septembra 1939. učenici Velike medrese su se pobunili protiv profesorke Anice Rebac i započeli bojkot njenih časova. Tvrdili su da je supruga Hasana Repca loše predavala francuski i latinski jezik i povrh svega ih vređala, neprekidno ih terajući da priznaju kako su „glupi“, „idioti“ i „duhovni bogalji“. Epilog ovog incidenta doveo je do štrajka u medresi, pošto su svi učenici kažnjeni nedovoljnom ocenom i primorani da sami plaćaju internat.

Odnos države prema vakufskom imetku

Legalizovanje verskih zajednica kao javnih ustanova sa specijalnim položajem nije unelo dovoljno principijelnosti u odnos države prema svim veroispovestima. Neformalna dominacija i privilegovan položaj hrišćanskog stanovništva bili su zasnovani na blagonaklonom odnosu države prema sveštenstvu i crkvenoj imovini pravoslavaca.

Vapaj arhitekte Miloslava Stojadinovića da stare spomenike treba čuvati po svaku cenu, “pa bilo da su u pitanju naši ili tuđih zavojevača”, bio je reakcija na problematične poteze države prema vakufskom imetku skopskih muslimana. U samom gradu opština je do 1922. uzurpirala sedam grobalja, četiri džamije i srušila jedan hamam. Sa druge strane, obnova monumentalne skopske džamije kraj crkve Sv. Spasa tumačena je kao plemeniti potez države, baš kao i ideja o pretvaranju Kuršumli-hana u muzej.

Kralj Aleksandar je smatrao da se Skoplje mora prilagođavati evropskoj kulturi “uklanjajući preživelo, a prihvatajući ono što je potrebno savremenom kulturnom životu”. Na simboličkoj ravni, izgradnja skupocenog Oficirskog doma na mestu porušene Burmali džamije išla je u tom smeru. U pitanju je bila luksuzna građevina (stradala do temelja u zemljotresu 1963), koja je u ondašnjoj javnosti figurirala kao paradigma anacionalnog akademizma, “evropska kapija Skoplja” i najelegantnija zgrada te vrste na Balkanu. Zgrada sa restoranom na krovu u kojoj je trebalo skoncentrisati društveni život vojne i političke elite je podignuta 1928. na mestu velelepne Burmali džamije koja je specijalno za tu priliku srušena, a ostaci njenog olovnog kubeta i vitkih minareta ležali su pokraj gradilišta još dugo nakon završetka radova.

Stanislav Krakov je sa dosta sarkazma primetio da “ima uvek nečega bolnog u progresu”, te da je lokacija Burmali-džamije bila predodređena za zgradu Oficirskog doma “po toku istorijske pravde”. Želeći da održi privid objektivne analize, on je zamerio opštinskoj upravi i to što je isekla pet vekova stari hrast kako bi se iz stare varoši, naseljene pretežno muslimanima, bolje video Spomenik srpskog vojnika! Svejedno, incident sa rušenjem Burmali džamije ostao je u dubokoj svesti skopskih muslimana o čemu svedoči inicijativa iz maja 2010. kada je nekoliko islamskih organizacija zatražilo njenu ponovnu izgradnju.

Uprkos prihvaćenim međunarodnim obavezama i ustavnim ograničenjima, jugoslovenska kraljevina je tokom 1920-ih olako pribegavala zapleni vakufske imovine. Tako je na primer u Kavadaru nezakonito prisvojeno više placeva i dućana koji su bili vlasništvo džamije u Kule-Mahali. U Kumanovu je medreski plac pretvoren u baštu, dok je vučitrnska Gazi-Alibegova medresa postala zatvor! Takođe, tamošnja opština je zaplenila kupatilo i muslimanska groblja kod kasarne, a groblje na prištinskom drumu predato je poljoprivrednoj stanici. Opština u Kičevu je zauzela groblje za rasadnik, iako se u njemu kopalo svega četiri godine pre toga. U Gostivaru su oteta tri dućana i pekara, a medresa je pretvorena u depo. U Radovištu je policijska vlast uzurpirala medreski plac i biblioteku, dok je u Prištini porušena Sultan-Selimova medresa od čijih su ostataka napravljene štale. U Ohridu je bivša Skender-begova džamija sa grobljem pretvorena u park, dok je vakufski hotel u Prištini uzurpiralo jedno privatno društvo.

Narodni poslanik Ramuš Osmanović je 25. jula 1922. u parlamentu bio jako detaljan: Kada je ministarstvo vera zatražilo povratak hotela, opština ga proglašuje ruševnim. Isto tako hoće da poruši jednu džamiju sa 12 dućana pod njom. U Skoplju je vakufski imetak u velikoj opasnosti. Isto tako su državne vlasti ili opština uzurpirali 7 grobalja u površini od preko 40 dunuma. Tamo su zauzete 4 džamije, porušeno kupatilo. Kumanovska opština nastoji da naše groblje pretvori u park… U Radovištu je finansijska uprava izdala licitacijom pod zakup imanja mnogih građana koji su privatnim poslom otišli u Tursku, a državne su vlasti zaplenile mnoga imanja, pod izgovorom da su muhadžiri, koji se vraćaju iz Soluna, neprijateljski podanici. U Prizrenu je od strane vojnih vlasti uzurpirana Sinan-Pašina džamija i pretvorena je u depo.

Tokom 1930-ih na teritoriji Vakufske direkcije u Skoplju postojala su 662 vakufa sa kojih je ubiran prihod od 3,3 miliona dinara godišnje. Prodaju džamija, placeva, kuća, vodenica, medresa i ostalih vakufskih imanja odobravalo je Ministarstvo vera.

Reorganizacija IVZ u doba diktature i integralnog jugoslovenstva

Prsti državnih struktura bili su umešani u skoro sve poslove IVZ na prostoru skopskog ulema-medžlisa. Donošenje Zakona o šerijatskim sudovima (1929) nije bitnije promenilo situaciju pošto se sa njegovim sprovođenjem na prostoru Srbije i Crne Gore otezalo. Iz vrha IVZ su upozoravali da u mnogim mestima Južne Srbije nisu postojali šerijatski sudovi iako je zakonski rok za njihovo uspostavljanje bio istekao.

Na inicijativu ministra pravde pripremana je reorganizacija IVZ, pa je januara 1930. donet Zakon o islamskoj verskoj zajednici koji je ukinuo versku i prosvetnu autonomiju. Sedište novog reis-ul-eleme Ibrahima Maglajlića preneto je u Beograd, dok je njega, članove ulema-medžlisa i devet muftija postavljao kralj. Vakufsko-mearifski poslovi potpali su pod direktnu nadležnost i nadzor Ministarstva pravde.

Iako je ban Vardarske banovine Lazić marta 1930. preporučio da se muftije iz graničnih područja koji su bili „svesni Albanci“ zamene lojalnim licima turske narodnosti, po mogućstvu iz Bosne, u skopskom Vakufsko-mearifskom veću se krajem 1930-ih govorilo isključivo albanski, pošto skoro niko od novih članova nije znao turski! S tim u vezi vrhovni poglavar IVZ Ibrahim Maglajlić je organizovao inspekcijsko putovanje u Skoplje, Uroševac, Prizren, Peć i Đakovicu.

Pitanje finansiranja muslimanskog sveštenstva posebno je aktuelizovalo odnos države i IVZ. Marta 1931. muslimanski sveštenici su proveravali glasine po kojima je od aprila iste godine trebalo da svi državni imami i veroučitelji budu skinuti sa državnog budžeta. Ta privremena mera trebalo je da usledi kao posledica novog Zakona o činovnicima, te je Vardarskoj finansijskoj direkciji naloženo da preuzme brigu oko isplate njihovih prinadležnosti. Ministarstvo pravde je potvrdilo kako su muslimanski sveštenici privremeno prešli na njegov budžet, ali da je bilo u planu njihovo potpuno vezivanje za budžet IVZ.

Međutim, ulazak Mehmeda Spaha, vođe Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) u Stojadinovićevu vladu 1935. doveo je do suspenzije dotadašnjeg zakonodavstva o IVZ. Vladinim dekretom iz februara 1936. ova verska zajednica je dobila potpunu autonomiju (koja joj je oduzeta šest godina ranije), sedište IVZ je vraćeno u Sarajevo, dok je za novog reis-ul-ulemu izabran brat nekadašnjeg vođe JMO Fehim Spaho. Osim toga, država se obavezala da će vratiti sva konfiskovana imanja u Južnoj Srbiji i Crnoj Gori. Ipak, Ministarstvo pravde je maja 1940. donelo rešenje o zavođenju komesarijata u skopske ustanove IVZ zbog čega je vakufsko-mearifski odbor u Sarajevu doneo mesec dana kasnije protestnu rezoluciju.

Čelnici IVZ kao društvena elita

U nameri da održi kontrolu nad različitim etničkim i verskim grupama, ban Vardarske banovine je često priređivao večere na kojima je okupljao reis-ul-ulemu, članove skopskog medžlisa i šerijatskog suda, kao i direktora vakufa. Možda su upravo zato mnogi muslimanski intelektualci smatrani „prosrpskim elementom“ i delom vladajuće elite koji je svađao Albance i Turke, stavljajući ličnu karijeru iznad interesa svojih sunarodnika. U takve su spadali ponajpre Hasan Rebac, direktor Vakufske direkcije, Jusuf Zija Smailagić, rukovodilac Gajretovog konvikta u Skoplju, Osman Nuri Hadžić, Ahmed Mehmedbašić, dugogodišnji direktor Velike medrese u Skoplju, Šukrija Kurtović, Zufer Musić i dr. Krajem 1939. list skopskih muslimana Naš dom je serijom tekstova klevetao i vređao rukovodstvo IVZ, zbog čega je reis-ul-ulema zatražio pomoć državnog tužioca i ministra pravde.

Karakterističan položaj muslimanskog sveta i njegovih elita svrstao je ovu versko-etničku grupaciju u posebnu socijalnu kategoriju. Pokušaj povezivanja bosanskih i „južnosrbijanskih“ elita imao je za cilj očuvanje socijalnih privilegija i otomanske tradicije u uslovima ubrzane jugoslovenske integracije, ali on usled različitosti položaja i interesa tih elita jednostavno nije uspeo. Za razliku od kompaktne bosansko-hercegovačke islamske zajednice, na jugu zemlje su opstajale etnički i jezički izdiferencirane muslimanske grupe. U pitanju je bila muslimanska gradska elita albansko-turskog porekla koja je, doduše, bila nešto otvorenija prema novoj političkoj realnosti.

Inače, radom Vakufsko-mearifskog veća u Skoplju predsedavao je efendija Vodopić a u njegovom radu su učestvovali direktori vakufske uprave i Velike medrese. Kralj je imenovao članove ulema-medžlisa i muftije, a marta 1938. neki članovi su se žalili Stojadinoviću na neregularnost izbora za Veće jer su održani bez kvoruma. Muslimani su bili nezadovoljni radom Veća jer od milionskih prihoda gotovo ništa nije išlo sirotinji.

Pored ulema-medžlisa čije je članove nominovao kralj, u Skoplju je postojala i Vakufska direkcija na čijem je čelu sve do 1937. bio pomenuti Hasan Rebac, inače rodom iz Mostara. Njegovi sunarodnici su mu zamerali što je iz političkog egoizma radio na štetu muslimanskih stanovnika, potpirujući sukobe između albanskih i turskih krugova. Njegov glavni oponent bio je, ni manje ni više, do Ferhat beg Draga koji je od državnog neprijatelja avanzovao do upravnika Vakufske direkcije smenivši na tom položaju upravo Hasana Repca.

Sredinom 1937. u Vardarskoj banovini su održani izbori IVZ na kojima su pristalice vladajuće Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ) dobile 15, a opozicije četiri poverenika. Pored toga, u vakufsko-mearifskom veću je došlo do razbijanja većine, jer su gotovo svi članovi bili protiv vakufskog direktora Fevzije Hadži-Hamzića koji je u Beogradu važio za lojalnog „nacionalnog čoveka“ iz Sandžaka. Naime, Hamzić se u više navrata žalio Stojadinoviću kako ga Fehim Spaho nije podnosio jer je smatrao da se „previše vezao za Šumadiju“, te da je više bio okrenut Beogradu nego Sarajevu. Sredinom 1938. Hamzić je zatražio prijem kod samog Stojadinovića podsećajući ga na obećanje da će mu ovaj izdejstvovati poslaničku kandidaturu u tutinskom ili gorskom srezu. Posle silnog dosađivanja Stojadinović ga je stavio na listu poslaničkih kandidata u štavičkom srezu.

Sredinom novembra 1937. ministar pravde je za skopskog naiba postavio gostivarskog advokata Kadrija Salijevića kako bi ovaj „izmirio dve krvavo zavađene grupe naših muslimana na Jugu“. Naravno, Salijević je takođe bio aktivni član režimske JRZ.

Neke manifestacije (ne)tolerancije

Bez obzira na pravu prirodu zvanične politike, izrazi blagonaklonosti države prema muslimanima su u javnosti izgledale gotovo spektakularno, naročito prilikom restauracije starih i otvaranja novih verskih objekata. Početkom oktobra 1936. u Skoplju je osveštana Gazi-Isabegova medresa koja je bila reformisana po ugledu na sarajevsku. Uz prisustvo velikog broja muslimana i predstavnika vlasti osveštana je i centralna vakufska biblioteka. Svečanosti su prisustvovali izaslanici ministarstava prosvete i vojske, pomoćnik bana, skopski mitropolit, te predstavnici Senata i Narodne skupštine. Ceremoniju je otvorio skopski naib Fevzija Hadži Hamzić „patriotskim“ govorom, naglašavajući da će iz medrese izaći nove generacije odgojene u duhu verske tolerancije i ljubavi, spremne na požrtvovanost prema kralju i „miloj domovini“.

Lojalnost muslimana državi i ideji jugoslovenstva iskazivana je i kroz običaj da im zvaničnici krštavaju decu, a koji je uzeo maha u drugoj polovini 1930-ih. Kao kraljevi izaslanici uglavnom su nastupala vojna lica po komandi komandanta Treće armijske oblasti, a na poziv roditelja koji bi se prethodno obratili Dvorskoj kancelariji. Tako je pukovnik Stevan Radović krajem septembra 1937. krstio devetog sina Azisa Sulejmanovića iz Nikištana. Pošto je dete dobilo ime Iskender (turska verzija imena Aleksandar), predati su mu uobičajeni darovi: sat sa ugraviranim kraljevim inicijalima, roditeljima pomoć od 2.000 dinara i mujezinu 300 dinara. Obredu je prisustvovalo čitavo selo bez obzira na veroispovest, kao i ban.

Džemail Džemalović iz gnjilanskog sreza se takođe obratio kraljevoj kancelariji ne bi li dvorski izaslanik kumovao njegovom devetom detetu. Nakon „povoljnog mišljenja i provere“ knez-namesnik je odobrio ovo krštenje i naredio da se pripremi uobičajeni novčani dar. Krštenje je lično obavio major Dušan Vukobratović, komandant Kosovske divizijske oblasti kome su na ulasku u Gnjilane raportirali žandarmerija i sreski načelnik. Ulazak „kuma“ u selo Prilepnicu obeležen je počasnim pucanjem iz prangija, posle čega je dete u lokalnoj džamiji, uz saglasnost roditelja i imama, dobilo ime Aleksandar. Po obavljenom obredu priređena je zakuska u bašti na kojoj je održao zdravicu banski većnik i bivši poslanik Ramuš Osmanović.

Do prevođenja muslimana u pravoslavlje najčešće je dolazilo prilikom ženidbi Srpkinjama, dok su mnogi to činili svojevoljno, očekujući pozitivne efekte u svom društvenom statusu. Slučaj iz Gostivara, o kome piše Christian Axboe Nielsen u svom doktoratu, veoma je slikovit. Tamošnji sokolski starešina Šerif Makarević (rodom iz Doboja) je zatražio kraljevu intervenciju avgusta 1931. pošto je imao problema da oženi lokalnu Srpkinju. Uprkos blagoslovu njene majke i tome što nije bio u planu prelazak mlade u islam, brak nije mogao biti sklopljen usled protivljenja civilnih vlasti i sveštenika! Rastrzan između „prinudnog“ prelaska na pravoslavlje „iz ljubavi“ i izgledne negativne reakcije svoje porodice u Bosni, Makarević se našao na meti sveštenika koji je višim crkvenim i svetovnim krugovima naveo „razloge“ zbog kojih taj brak nije mogao biti sklopljen. Nesrećnom mladoženji je poručeno da pronađe sebi kćer nekog muslimana kako se ne bi još više komplikovala demografska situacija „u moru muhamedanstva i arnautluka“. Decembra 1931. Makarević je morao primiti pravoslavnu veru kako bi sačuvao svoju ljubav i ostao u Gostivaru. Iz dvorske kancelarije nije dobio nikakvu podršku što ga je posebno frustriralo. Da stvari izgledaju gore u njegovim očima, devojka je bila ćerka poginulog srpskog vojnika, a on sam kao bosanski musliman i sokolski starešina, lojalno „živeo“ jugoslovenstvo koje je zagovarala država.

Peščanik.net, 15.08.2013.


________________

  1. Skup, veće ulema, upravni i nadzorni organ islamske verske zajednice.
  2. Organizacija, društvo (turski iz arapskog); politička stranka pripadnika albanske i turske nacionalnosti na Kosovu i u delovima Makedonije, osnovana 1919; potpomagala je donošenje Vidovdanskoga ustava 1921. Prešavši u opoziciju, raspuštena je 1925.