- Peščanik - https://pescanik.net -

Država koja se ne pretvara da to nije

Foto: SVTeam

Donošenjem Zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju vladajuća većina je u septembru odlučila da su nezakoniti doktorati zakoniti. Prema članu 18 u “članu 149. dodaje se stav 3. koji glasi: Visokoškolske ustanove koje su… izdavale diplome o stečenom naučnom nazivu doktora nauka… a nisu imale saglasnost na nastavni plan magistarskih studija prema propisima koji su važili do stupanja na snagu tog zakona, smatra se da su izdavale diplome o stečenom naučnom nazivu doktora nauka u skladu sa zakonom.”

Koristi od obrazovanja za pojedinca i društvo su brojne:

– Rad obrazovanih ljudi je produktivniji.

– Obrazovanje omogućava proizvodnju tehnološki sofisticiranih proizvoda, što je ključni faktor konkurentnosti na međunarodnom tržištu.

– Obrazovanje generiše bolje životne ishode ne samo za decu, već i za njihove roditelje.

– Obrazovanje vodi smanjenju društvenih nejednakosti jer i najsiromašniji slojevi društva, uz pomoć pristupa obrazovanju, dobijaju šansu da kroz bolje zaposlenje i zaradu pobegnu iz začaranog kruga siromaštva.

– Mogućnost vertikalne mobilnosti koju otvara obrazovanje vodi snižavanju društvenih tenzija, što povoljno utiče na održavanje društvenog mira, ali i političku stabilnost koja je ključni uslov povoljne investicione klime, pa samim tim i privrednog rasta. Osim toga, budući da je obrazovanje skupo, smanjena društvena mobilnost vodi tome da samo privilegovani slojevi društva mogu konkurisati za visoke pozicije i dobro plaćen posao. U tom slučaju će talenti mladih ljudi koji dolaze iz siromašnijih slojeva društva biti protraćeni, što je ogroman individualni i društveni trošak. To ujedno znači i da se na ključnim pozicijama neće naći najbolji ljudi koje je jedno društvo u stanju da ponudi. Zbog toga će talentovani mladi ljudi iz siromašnijih slojeva društva vremenom odustati od pokušaja da konkurišu za najznačajnije pozicije, što vodi jalovoj samoreprodukciji privilegovanih. Dinamična ekonomija traži intelektualnu nezavisnost i nove ideje, a prostor za njih je smanjen u zatvorenom krugu samoreprodukcije, što vodi gušenju ekonomske aktivnosti.

– Na kraju, mada ne najmanje važno, obrazovanje blagotvorno utiče na ljudske slobode i demokratiju. Obrazovani i kreativni ljudi su politički svesni i artikulisani, oni imaju visoka i stalno rastuća očekivanja, žele da se njihov glas čuje i ne mogu biti pretvoreni u sluge ukoliko to ne žele. Uobičajeno je da obrazovane populacije žive u demokratiji, dok one nepismene i neobrazovane mnogo češće žive u nekoj vrsti autokratije.

Dakle, odnos jednog društva, to jest njegovih političkih predstavnika prema obrazovanju nam vrlo jasno ukazuje na dominantnu vrednosnu matricu i put kojim se želi ići.

Istovremeno, obrazovanje je veoma specifičan tržišni proizvod jer zahteva visok nivo poverenja: dok student postane svestan šta je zapravo kupio može biti prekasno. Zbog toga su konzumenti obrazovanja u velikoj meri podložni zloupotrebi. U ekstremnom slučaju, potrošači mogu ostati uskraćeni za informaciju da li su išta kupili, a to je upravo naš slučaj: doktorske diplome su delili privatni univerziteti koji nisu bili licencirani za tu namenu.

U situaciji kada je teško proceniti kvalitet proizvoda, profitno orijentisane institucije su u iskušenju da naplaćuju previše i isporučuju premalo: zato će težiti tome da povećaju obrt i ponude niži kvalitet proizvoda. Budući da je obrazovanje stvar od javnog interesa, država kao monopol sile ima zadatak da zaštiti interese svojih građana tako što svojim garancijama osigurava da će obećan kvalitet biti jednak isporučenom. Ona zamenjuje poverenje koje tržište nije u stanju da pruži i tome, na primer, služi proces akreditacije fakulteta. Osim državnih garancija, razvijenim privredama se na raspolaganju nalazi još jedan mehanizam kojim se obezbeđuje da obećano bude jednako isporučenom – tržište rada na kome se mogu pronaći informacije o tome koji univerziteti imaju tržišnu verifikaciju i u kom stepenu. U takvim sistemima, najpriznatiji univerziteti nisu državni, već oni koji funkcionišu kao neprofitne organizacije. Na taj način se teži kvalitetu i eliminiše profitni motiv sa pratećim zloupotrebama koje iz njega mogu proizaći. Sa druge strane, u ekonomijama koje karakteriše nerazvijeno i informaciono neefikasno tržište rada, što su obično sistemi sa dominantnim javnim sektorom, država je jedini garant isporučenog proizvoda. Kada je visoko obrazovanje u pitanju, ona tu funkciju obavlja kroz definisanje i nametanje akreditacionih standarda koje su visokoškolske institucije dužne da ispune. Ovim standardima bi trebalo da se obezbedi povećanje transparentnosti i kvaliteta ponuđenih usluga.

Nadgledanje i kontrola implementacije ovih standarda zahtevaju značajna sredstva i visoke kompetencije i integritet kontrolnih organa. Naravno, zahvaljujući nedostatku neophodnih sredstava i kompetencija, naša regulatorna tela nisu zainteresovana za proces nadgledanja i kontrole. Ili može biti da su naše vlasti zapravo zainteresovane za degradaciju nacionalnog obrazovnog sistema jer, kao što sam pomenuo, obrazovani birači imaju velika očekivanja i zahtevaju da se njihov glas čuje, a to nedemokratski vladari baš i ne ljube posebno.

Kada se jednom dobije akreditacija, univerziteti su mirni jer znaju da u narednih 5-7 godina neće biti nenajavljenih kontrola. Rečju, naš sistem za osiguranje transparentnosti i kvaliteta u visokoškolskim ustanovama se svodi na papirologiju, a budući da su troškovi akreditacije visoki ne čudi to što su u proteklih 8 akreditacionih ciklusa skoro sve institucije koje su ušle u ovaj proces dobile akreditaciju. Sa druge strane, ovaj fiktivan proces otvara brojne mogućnosti za zloupotrebu, recimo kroz lažiranje ispunjenosti standarda neophodnih za proces akreditacije.

Očigledno svesni ovih manjkavosti sistema, 9 privatnih univerziteta je rešilo da im ni ova papirologija i prateći troškovi nisu potrebni – samostalno su odlučili da su kvalifikovani da dele doktorske diplome u periodu od desetak i više godina. Naravno, ovu tragediju nije otkrila država, jer to nije moguće uraditi ako ne postoje nadgledanje i kontrola. Otkrila ju je Komisija za akreditaciju krajem prošle godine i to sasvim slučajno, jer je u procesu reakreditacije utvrdila da su osobe sa doktorskim diplomama univerziteta koji nisu imali licencirane magistarske ili doktorske studije postali predavači na istim ili drugim fakultetima i visokim školama. Ergo, diplome studenata kojima su oni predavali su bezvredne – obećano nije isporučeno. Država nije radila svoj posao ili, bolje rečeno, nije želela da ga radi.

Iako se čini da bi time ceo proces trebalo da bude ogoljen do kraja, to se nije desilo. Ogolio ga je sam vinovnik cele ove nesreće – država – i to septembarskim donošenjem pomenutog Zakona. Da postoji razvijeno i informaciono efikasno tržište rada, ono bi lex specialis doktore nauka odbacilo po automatizmu. U našem slučaju, razvijeno tržište rada ne postoji jer je ekonomija mlitava, dok je privatni sektor slab i u velikoj meri vezan za državu koja je, sa svojim perverznim i koruptivnim odnosom sa privatnim univerzitetima, dominantan igrač. Ona ne štiti kvalitet i znanje, već kao i svaka nedemokratska tvorevina, poniznost i poslušnost – ona prosto žudi za ovakvim kadrovima i zato ih masovno zapošljava. Time, u našem slučaju, privilegovani koji se samoreprodukuju nisu pripadnici bogatih slojeva društva, već podobni. Što bi rekao jedan funkcioner vladajuće stranke, predsednik bolje zna i ima bolji uvid u rad njegovih stranačkih kolega nego oni sami. Talentovani mladi ljudi sa integritetom su prinuđeni da svoju sreću potraže negde drugde. Da parafraziram čuvenog Džona Mejnarda Kejnza: na dugi rok smo svi mrtvi. Živimo u državi koja se ne pretvara da to nije tako, dok se mi tešimo da može biti gore. I biće.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 26.10.2018.

PLAGIJATI