Pre neki dan je u novinama objavljeno da su jedan lekar i jedna, doduše glavna, medicinska sestra jedne bolnice uhapšeni zbog primanja mita. Čudna mi čuda, reći će neko, ni prvi ni poslednji put. I to je uglavnom tačno. Ali, ono što je u toj stvari posebno zanimljivo i na šta mislim da vredi skrenuti pažnju jeste činjenica da oni mito nisu primili, kao što je uobičajeno, zbog nekog pregleda, operacije ili, generalno, zbog lekarske usluge, nego zbog toga da bi jednu osobu, davaoca mita, primili na posao. Uzgred, mada nikako nevažno, da li je sve to bilo baš tako kako tvrdi policija, tj. da li je krivično delo zaista i učinjeno, utvrdiće sud, nas ovde interesuje taj fenomen – podmićivanje radi zaposlenja. Cena tog radnog mesta (po svemu sudeći medicinske sestre), tj. visina mita, ako je verovati policiji, iznosila je 13.000 evra. Kad se pogleda šta se dobije, to nije ni mnogo. Ako se uzme bruto plata medicinske sestre ta investicija se isplati već za godinu-dve dana; dakle toliko radite, da kažemo, džabe, a već posle toga počnete da izvlačite profit: siguran posao, lepa platica, a ko zna šta još u budućnosti može na to da se nadogradi. Nema privatne investicije koja se isplati za tako kratko vreme. Kad se, recimo, kupuje firma, onda se razdoblje od osam do 10 godina računa kao vreme u kojem treba da povratite uloženi novac, tek posle toga dolazi dobit.

Zar to najbolje ne pokazuje koliko je državni posao zapravo više privilegija nego posao. Koja vam, između ostalog, omogućava da štrajkujete za veće zarade, kao što uglavnom (tačnije jedini) štrajkuju razni državni i paradržavni službenici poslednjih godina. I, kao što se upravo zbog malih plata spremaju da urade nastavnici. Ne želi se ovim reći da su plate u školstvu velike, ali s obzirom na opšte prilike u Srbiji nisu ni male. A kad se na to nakarikaju još neke karakteristike nastavničkog posla, onda zaposlenje u školi zapravo postaje vrlo atraktivno. O čemu najbolje svedoči podatak da radno mesto u školi prema nekim, naravno nezvaničnim, informacijama košta oko 5.000 evra.

Dok, sa druge strane, naša deca iz tih škola izlaze sa znanjem i, što je još važnije, mišljenjem, tj, sposobnošću za samostalno razmišljanje, prilično lošijim u odnosu na njihove evropske vršnjake. Voleli bismo, dakle, da se nastavnici pobune zbog loših uslova rada, da zahtevaju radikalne promene nastavnih metoda, da škola ne bude dosadna i glupa, da traže novac za pohađanje stručnih seminara i kurseva, a ne da od njih beže kao đavo od krsta… Znači, sve ono što im treba da bi bolje radili i bili uspešniji u poslu u kojem su poprilično neuspešni, a koji je toliko važan.

Tako bi postali i dobar primer svojim naslednicima, studentima, čiji se zahtevi u suštini takođe svode na to da mogu što manje da rade, da im se što više gleda kroz prste, da mogu što duže da studiraju…, a sve to naravno o tuđem trošku. A onda ih čika Vučić pomiluje po glavi i da bonu da ne plaču.

Moj utisak nedelje je ipak teška reč. A vaš?

Peščanik.net, 13.10.2014.

Srodni link: Matija Jovanović – Takav je posao, ni ja ga ne volim

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.