- Peščanik - https://pescanik.net -

Drži mamu za ruku

Berlin, street art by MTO

Oduvek su voleli velike dvorane, ti socijaldemokrati. Još uvek ih vole. Zasvođene prostore više od katedrala i prostranije od fabričkih hala za sklapanje lokomotiva, gigantske hangare u koje može da se smesti oklopnjača. Ovoga puta sam bio u Augzburgu, na poslednjem kongresu SPD-a pred federalne izbore u Nemačkoj 22. septembra, ali sve mi je bilo poznato dok sam se probijao do zvučnika. Miris kobasica i senfa i nemačke kafe; redovi štandova gde se promovišu fabrike automobila, obnovljiva energija, privatno zdravstveno osiguranje ili bavarski turizam; ćelavi izbacivač koji namrgođeno proverava novinarske akreditacije; delegati koji stiskaju partijski program dok se klate iz predvorja u predvorje prateći glasove velikih zverki. A zatim, konačno, sama arena: hiljade odanih sede u polumraku i zure u horizont na kojem se sitne figure meškolje pod svetlima reflektora. Odnekud grmi divovski glas.

Jeste, to je ona ista partija: socijaldemokrati, to teško, zarđalo sidro nemačke demokratije. Ove godine slave 150 godina postojanja: još uvek pošteni, još uvek nespremni na rizik, još uvek skloni užasnim ispadima zbog kojih se ljudi hvataju za glavu i govore: ‘Scheisse! Trotzdem, SPD!’ – ‘Sranje! Ali ipak moramo da glasamo za njih’. Velika izložbena dvorana u Augzburgu mogla je da bude i džinovska Westfalenhalle u Dortmundu gde je Vili Brant držao govore na kraju svojih predizbornih turneja. Njegov promukli glas kao da je radio na pogon uglja i čelika rurske industrije. I sada, četrdeset godina kasnije, iz govora SPD-a još uvek bruji zvuk parne mašine. Per Štajnbruk, kandidat za kancelara, stameni je političar bezlične spoljašnosti, za razliku od živog spomenika Branta. Ali i njegov glas ima sjaj visoke peći, mada pre crven nego belo usijan, koji se predvidivo sliva niz očekivane kanale.

To je dobar čovek, sa prilično smelim programom „socijalne pravde“. Povećanje poreza za bogate, pošten minimalni dohodak, dvostruko državljanstvo za useljenike, manje laktaškog individualizma i više solidarnosti u društvu gde das Wir entscheidet, „gde smo Mi najvažniji“. Nemački građani se, neočekivano, uglavnom slažu da je povećanje poreza dobra ideja. Međutim, ne dopada im se što ta ideja potiče od SPD-a. Isto tako, smatra se da augzburški program ima smisla, ali biračima se ne sviđa Per Štajnbruk. Besni su na vladajuću koaliciju Angele Merkel, ali boje se da puste Maminu ruku. U najkraćem, građani su u onom nadurenom, nerazumnom raspoloženju od kojeg strepe političari.

Štajnbruk zaslužuje malo razumevanja. Radi se o prekaljenom političaru čiji su pokušaji da ostavi utisak čoveka iz naroda neuverljivi. Odbori SDP-a koji su ga izabrali ne mogu ni da se sete zašto su to uradili, a nekoliko delegata u Ausburgu mi se poverilo da bi oni više voleli Sigmara Gabrijela, dežmekastog, živahnog predsednika stranke koga sada optužuju da je „izmislio“ Štajnbruka. Obojica su skloni incidentima: otkriveno je da je Štajnbruk naplaćivao ogromne honorare za svoja predavanja finansijskim stručnjacima, dok je Gabrijel nerazumno predložio ograničenje brzine na 120 km/h za autoban – u Nemačkoj, ludoj za kolima, to je kao da je predložio povezivanje stopala ženskim bebama. Scheisse! Trotzdem…

SPD kaska u anketama. Ali Štajnbrukove šanse da postane kancelar – tačnije, Merkeline šanse da izgubi posao – zapravo su prilično velike. Potreban je samo izazivač koji će odvući glasove iz bloka demohrišćana i Hrišćansko-socijalne unije, ili dalji pad podrške slobodnim demokratama, manjem koalicionom partneru Angele Merkel, koji bi ih spustio ispod 5 posto i izbacio iz Bundestaga. Onda bi se otvorio prostor za još jednu crveno-zelenu koaliciju socijaldemokrata i zelenih. „Vi u Britaniji“, govore mi, „još uvek ne razumete koliko su zeleni postali mejnstrim u Nemačkoj“. Ne samo što zeleni drže 15 odsto glasova, ili što su druge partije – čak i CDU/CSU – prihvatile delove njihovog programa. U pitanju je tridesetogodišnji put od plemenite ali haotične anarhije na začetku pokreta do čvrstog položaja na cenralnoj levici nemačke politike.

Evropa i evrokriza jedva da se pominju u ovoj predizbornoj kampanji. Slušajući govore i čitajući manifeste ne biste pomislili da momci i devojke u drugim državama jurišaju na vodene topove i urlaju o nemačkom neoimperijalizmu, ili da spaljuju slike Merkel kao zlotvora Evrope. Ima nekog teškog klišea u težnji za „evropskom Nemačkom, a ne nemačkom Evropom“. Nema pozitivnih ideja o tome kako nemačka ekonomska sila može da pomogne zaduženim državama? Prizori nasilja na ulicama zemalja južne Evrope deluju daleko, a ljudi koji su svesni koliko je Nemačka tamo postala omražena samo su povređeni i osećaju se neshvaćenima.

Slika koju Nemačka gaji o sebi kao zbunjenoj, darežljivoj naciji, nemoćnoj da se odbrani od gramzivih suseda, teško umire. Uverljivost joj je pre nekoliko nedelja dodao ekscentrični izveštaj Evropske centralne banke u kome se tvrdi da su Nemci – u smislu „vlasništva domaćinstva“ – među najsiromašnijima u evrozoni, sa prosečnom imovinom od 51.000 evra – manjom od slovačkih i mnogo manjom od grčkih ili kiparskih domaćinstava. Ova moralno utešna procena ubrzo je ismejana; zanemarivala je porodični prihod, koji Nemce smešta na vrh spiska, i prosto deli bogatstvo u bankama sa brojem stanovnika (kada se milijarde septičnih bankarskih hartija podele sa ukupnim brojem kiparskih domaćinstava dobija se 267.000 evra, dakle besmislica).

Međutim, ako zanemarimo ove budalaštine, izveštaj je istakao neke zanimljive stvari o nemačkoj političkoj psihologiji. Ljudi i dalje radije iznajmljuju nego što kupuju stanove, za razliku od postkomunističkih zemalja u evrozoni gde su državni stanovi rasprodati stanarima. Nemci češće čuvaju novac u lokalnim štedionicama (Sparkassen) sa niskim ali sigurnim kamatama nego što kupuju nekretnine ili investiraju na berzi. Nemačko ujedinjenje posle 1990. unelo je u jednačinu beskorisnu privredu i masovno siromaštvo. A Drugi svetski rat, praćen inflacijom i promenom valute, presekao je arteriju nasleđivanja bogatstva. U imovinskom i svakom drugom smislu, Nemačka je 1945. krenula od nule. Štedljivost i oprez još uvek su čvrsto ukorenjeni u društvu. Opozicija se ruga Merkelinom tromom nedostatku ideja. Ali niko se ne usuđuje da ozbiljno dovede u pitanje njen stav da Nemačka ne može i dalje da finansira rasipničke strane vlade dok se one ne obavežu evropskim paktom, koji će garantovati odgovorno finansijsko ponašanje. Isto tako, niko ne voli da ponavlja očiglednu istinu: da kriza koja drži evro jeftinim takođe održava u životu pohotnu i konkurentnu nemačku izvoznu industriju.

***

Dok se naginjem kroz prozor svoje hotelske sobe u Berlinu, ne čujem ništa osim pesme ptica i mislim: ovaj grad nikada neće ponovo biti prava prestonica. Nekada davno, posle pada Zida, bio sam među onima koji su mislili da će Berlin postati bučno raskršće Evrope. Umesto toga, iako osiromašen i nenaseljen, postao je jedan od najprijatnijih gradova na svetu. Kada ljudi govore o „Berlinu“, obično ne misle na vladu najmoćnije države u Evropi. Misle na Klausa Voverajta, gej gradonačelnika, ili na filmski festival, ili na novi kafić na Oranienburgerstrasse, ili na propali plan za još jedan nepotrebni aerodrom. Ne postoji centar. Čak je i Bon, u godinama kada se federalna vlada nalazila tamo, izgledao više zapovednički nego Berlin sada. Federativne Länder samouvereno gledaju svoja posla, kao i samoupravne ruralne opštine i gradići na sledećem nivou uprave.

Da bih video taj zadovoljni lokalizam, otišao sam u drevni grad Švebiš Hal. Moj stari prijatelj i veteran SPD-a Erhard Epler proveo me je po gradu gde je proživeo skoro čitav život. Sa ovog prozora je skočio kao školarac bežeći od pozivara SS-a; škola u koju je išla njegova žena; prelep pijačni trg gde su se okupili građani da pozdrave mladu britansku kraljicu kada je pre pedeset godina posetila Nemačku. Svaka uniforma i kruna bila je na tom trgu ili je mahala sa jednog od tamošnjih balkona. Šveđani i imperijalisti Tridesetogodišnjeg rata; vojnici kralja Virtemberga koji su ukinuli staru nezavisnost grada, Prusi u sjajnim šlemovima; nacisti sa kukastim krstovima; na kraju američki vojnici koji tumaraju po kaldrmi i žvaću žvake dok gradska većnica gori iza njih. Svaki put Hal je preživeo i davao što je manje moguće sebe svojim novim vladarima. Ali i to je koštalo. Lepo je reći – na nemački luteranski način – da je najbolji otpor zlu zaključati vrata i živeti mirnim, poštenim životom u kući. Ali na ulici neko vrišti. Erhard Epler je izašao u veliki, opasni svet i – kao ministar u vladi – borio se za univerzalne vrednosti. Drugi u njegovoj zemlji još uvek smatraju da je javni život izvan porodičnih i gradskih okvira Heimata moralno minsko polje.

Ovaj lokalizam, koji je zdrav pa ipak predstavlja i zaštitni omotač od tuđih problema, doprineo je nemačkoj kratkovidosti prema Evropi: „Nama je dobro, zašto ne bi bilo i njima?“ Epler, međutim, nudi malo maštovitije objašnjenje. Merkel je, po njegovom mišljenju, neosetljiva prema svetu jer potiče iz stare Istočne Nemačke. „Nikakva svest o novijoj nemačkoj istoriji ne utiče na njeno ponašanje“. Obrazovne institucije u Demokratskoj Republici Nemačkoj učile su mlade da su se zločini iz prošlosti dogodili u drugoj zemlji, fašističko-imperijalističkoj Nemačkoj koja nema nikakve veze sa „prvom socijalističkom državom na nemačkom tlu“. Iako ona prezire ideologiju DDR-a, za istočnjakinju poput nje kompleksi zapadnjaka, naučenih da se trgnu na svaki pomen nacističke prošlosti, sve su manje relevantni.

Istočna Nemačka je potrajala četrdeset godina. To što je od nje sada ostalo nisu toliko fizički tragovi ili sećanja; i samo njeno postojanje skoro je zaboravljeno. Ali posledice njenog nestanka i duboke neshvaćene promene koje je donelo ujedinjenje Nemačke – to je ostalo. Kada sam tamo živeo, fascinirali su me izuzeci. Istraživanje ničije zemlje ruševina – stanice Potsdam, divljeg Leneovog trougla – koje su ležale na istočnoberlinskoj teritoriji, ali izvan Zida. Otkrivanje malog prolaza na žičanoj ogradi blizu Libeka, gde je šačica ljudi, pažljivo ignorisana od strane zapadnonemačkih medija, odlazila sa zapada na istok (zaraslim puteljkom do zvona na kapiji, gde je naoružani stražar čekao sa ključem).

Ali tek sam godinama kasnije, posle posete „prisajedinjenom“ istoku, počeo da shvatam da nije samo nemilosrdno cepanje države po odluci velikih sila držalo dve Nemačke razdvojenima. Iz ove istorijske perspektive, deoba se može razumeti kao hladni građanski rat. Dva društva su se polako razilazila, postajući jedno drugome strana na način koji nije samo propaganda. I kada su zapadni Nemci pobedili u tom ratu i anektirali Istočnu Nemačku (što je najbolja reč), usledilo je nešto nalik na Rekonstrukciju posle Američkog građanskog rata. Videli smo reprizu ekonomske propasti, nalet pohlepnih doseljenika sa pobedničkog zapada, čistku čitave elite iz privrednog, obrazovnog i društvenog rukovodstva, ukidanje institucija i, naravno, oslobađanje robova – ovoga puta u masovnu nezaposlenost. Davno je to bilo.

Dve visoke devojke koje biciklima idu na predavanja u Lajpcigu ili Rostoku rođene su posle pada Zida. Ako je suditi po istoriji američkog juga, kulturna ogorčenost, ekonomsko zaostajanje i politička posebnost potrajaće nekoliko generacija. I ukoliko je Epler u pravu što se tiče istočnjačkog imuniteta na nemačku prošlost, istočna Nemačka će ostati glavni izvor rasističkog nasilja i neonacističkih zavera. U sudskom postupku koji se trenutno u Minhenu vodi protiv „Nacionalsocijalističkog podzemlja“, troje optuženih za ubistva Turaka i drugih stranaca su iz Jene, u starom DDR-u.

Zapadna Nemačka je apsorbovala Istočnu Nemačku 1990. godine: ovo stapanje nije iznedrilo nikakvu novu državu, i Bonski ustav iz 1949. prosto je proširen do poljske granice. Međutim, današnja republika nije Zapadna Nemačka. Neki plemeniti, optimistični elementi bonske republike su nestali, smrvljeni pod neočekivanim teretom integracije istoka. Jedan od tih elemenata bilo je posleratno prihvatanje ideje da srećniji treba da budu solidarni sa nesrećnima: da federalna vlada može da koristi porez na imovinu za transfer bogatstva iz bogatijih Länder u siromašnije, tako da oni kojima je potrebno budu obeštećeni – oni bombardovani, kao i milioni proteranih sa istoka.

Ujedinjenje je to poništilo i više niko nije mogao da od novih ali osiromašenih Länder traži doprinose. Ali kada je princip raspodele bogatstva – Lastenausgleich – transformisan u ogroman ali omraženi teret plaćanja za istočnjačku „tranziciju u kapitalizam“, stari instinkt solidarnosti je iščezao. U ustavu još uvek piše da „vlasništvo podrazumeva obaveze“. Ali šta bi sada građani rekli kad bi Merkel uvela porez na imovinu, da se nadoknade federalni izdaci za pomoć Grčkoj, Kipru ili Sloveniji? Bolje da o tome ni ne mislimo. Ozbiljnija i očiglednija je šteta koju je unifikacija nanela „socijalnoj tržišnoj ekonomiji“. To je bila okosnica zapadnonemačkog sporazuma: princip da tržišna ekonomija može da se uklopi sa pravim socijalnim partnerstvom kapitala i radnika i izdašnom socijalnom državom. Ali gigantski, nepredviđeni troškovi ujedinjenja devedesetih zaustavili su Nemačku.

***

Ono što je usledilo, promenilo je državu i postavilo putokaz za ostatak Evrope. Upravo je jedan socijaldemokrata, Gerhard Šreder, kao kancelar nametnuo niz brutalno deregulacijskih reformi koje su smanjile socijalnu pomoć i, iznad svega, „liberalizovale tržište rada“ – umanjujući pomoć za nezaposlene, ukidajući zaštitu za slabo plaćene i podstičući poslodavce da nude kratkoročna radna mesta. Nezaposlenost je prvo skočila pa zatim počela ravnomerno da pada. Izvozna industrija se oporavila. Rast je ponovo ubrzan. Bogati su postajali sve bogatiji, dok se niža radnička klasa – naročito žene – obrela u siromaštvu i radnoj nesigurnosti kakve do tada nije upoznala. Konsenzus o „partnerstvu“ koji je obeležavao zapadnonemački model pre 1989. je narušen, možda nepovratno.

Šreder je 2003. godine progurao program „Agenda 2010“, ali je dve godine kasnije u talasu nezadovoljstva izgubio na izborima. S gađenjem je napustio politiku. Čvrst, naočit čovek, sklon parama i moćnim prijateljima, sada ogorčeno posmatra kako njegova naslednica Merkel preuzima zasluge za kasniji ekonomski oporavak. „Mislim da ne bi bilo nepošteno reći da ona tome nije doprinela“, izjavio je pre nekoliko nedelja. Ali njih dvoje bi se složili da Agenda 2010 – radikalni preobražaj posleratnih socijalnih država po neoliberalnom modelu – treba da se kopira širom Evrope. Ronald Regan je to uradio, Tačer i Toni Bler su to uradili, Nemačka je to uradila – zašto onda ne bi i Fransoa Oland? Činjenica da globalna bankarska katastrofa praktično nije ni dotakla Nemačku, sa njenim strogo kontrolisanim bankarskim sistemom, znači da nemački političari, od Merkel do Štajnbruka, ne razumeju sumnje stranaca u nepogrešivost slobodnog tržišta.

Što se tiče Angele Merkel, ona ponekad izgleda spokojno, ponekad besno i razočarano, ponekad se ljubazno smeška strancima uz kafu i kolače. Zato ljude podseća na Mamu, i oni koji bi i dalje da je drže za ruku misle da znaju šta ona želi. Drugi, očajni, priznaju da nemaju pojma šta ona hoće. Ovih dana, ona ostavlja utisak osobe koja nema svoju politiku. Umesto toga, ona uz zadršku prihvata opozicionu politiku u razblaženom obliku. Intelektualni kritičari se žale da ona nema „ideje“, „koncept“. A da bi opisali to šta ona radi, u stvari šta ne radi, skovali su novu zastrašujuću nemačku reč: Entinhaltlichung. „Znači tačno to što se kaže“, objašnjava mi jedan berlinski prijatelj: „Razsadržavanje“.

Erhard Epler kaže: „Ovo je najgora nemačka vlada od 1945“. Kad bi je ostavili na miru, koalicija bi najverovatnije, i zasluženo, izgubila u septembru. Ali Merkel je i dalje popularna, dok Štajnbruk nije impresivan. Augzburška konferencija SPD-a, koja je više jednodnevni skup nego ozbiljan konges, razveselila je odane partijske kadrove ali nije uspela da podigne podršku SPD-a za više od par procenata. Manje partije će odrediti ishod. Alternativa za Nemačku, osnovana u februaru, predstavlja desničarsku frakciju čiji je jedini program napuštanje evra i ponovno uvođenje nemačke marke. Ali nakon kratkog interesovanja, jasno je da je većini Nemaca realizam bitniji od nostalgije; povratak na čuvenu staru valutu izgurao bi njihov izvoz sa svetskog tržišta. Za Angelu Merkel ozbiljnu opasnost predstavljaju zeleni.

Ovi izbori bi mogli da budu njihov trijumf. Dokazali su da umeju da vladaju još 1998, kada su oformili prvu od dve koalicije sa SPD-om. Sada, međutim, počinju da prodiru na središte terena. Krečmana u Štutgartu cene kao prijatelja male i srednje industrije. U drugim mestima zeleni se smatraju čistim, uljudnim i lepo obučenima. Ima naznaka da stariji demohrišćanski birači – za koje će socijaldemokrati uvek biti „nepatriotski klipani“ – razmišljaju da pređu kod zelenih. Na krovovima novih zgrada u gradovima i selima blistaju solarni paneli, Made in Germany. „Za politiku su potrebni ideali, principi, vrednosti i osećaj za dostižan cilj. I upravo to, po nama i mnogim drugima, nedostaje ovoj vladi“. Tako glasi izborni program zelenih. Njih barem niko ne može da optuži za Razsadržavanje. Izgleda da oni znaju šta žele, i možda će zato biti nagrađeni u septembru.

London Review of Books, 06.06.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 05.06.2013.