- Peščanik - https://pescanik.net -

Drž’te Pekića!

Foto: Predrag Trokicić

Aleksandar Vučić razotkrio je globalnu kriminalnu mrežu koja je pustila pipke u stotine zemalja, aktivna je u regionu, a naročito u Srbiji. U gostovanju (od 35:45) na RTS-a (ili primerenije njegovom maniru, dok mu je u studiju gostovala Olivera Jovićević), na primedbu voditeljke da je Transparentnost Srbija tražila da se objave podaci o nabavci medicinske opreme, Vučić je mehanički povikao ono što viče već osam godina – „Drž’te lopova!“ Naime, odgovorio je: „Pa to polaze od sebe, znaju kako bi oni krali pare na narodnoj muci“.

A njemu to ne pada na pamet, on će kad se sve završi „podneti izveštaj naciji“.

Nejasno je možda kakav je to „izveštaj naciji“ i kako to uopšte predsednik Srbije raspolaže novcem koji bi mogao da ukrade od narodne muke. Ali to nije bitno, važno je da je raskrinkana kriminalna organizacija Transparentnost Srbija, koja samo čeka da se nađe pri državnoj blagajni u doba neke narodne muke. Već postoje osnovane sumnje da je ta organizacija sakrila podatke šta se desilo sa 300 miliona evra naknade za građevinsko zemljište koje ne plaća privatni partner na projektu Beograd na vodi, da krije odgovor na pitanje da li je ikada usvojen akt kojim bi se omogućilo da se umesto toga izgrade objekti javne namene. I koji objekti, u kom roku. I da li su do sada nešto izgradili i u kojoj vrednosti.

Ta organizacija krije i ugovor o upravljanju Železarom Smederevo zaključen sa HPK. Krije dokumente o koncesiji za Aerodrom Nikola Tesla, čak i studiju koja treba da pokaže zašto se uopšte ušlo u koncesiju.

Vučiću je, možda, u trenutku kroz glavu proletelo da je glupo optuživati TS za krađu, da od toga, u krajnjem slučaju nema političke koristi, pa je, uz niz parola, usklika i fraza (Borimo se za svaki život! Kakva zloupotreba!? Da li su normalni ti koji to pričaju!?) stvar doveo do drugog mogućeg zaključka – ako neko postavlja pitanje kako se troši novac, taj je protiv njega (odnosno države jer… znate već), a ako je protiv njega onda radi za nekog drugog. „Da mi to pričaju ljudi koji su, koji podržavaju one koji su za 12 godina doneli sedam respiratora, a mi za 12 dana 700 respiratora. Ili 573“.

To je Vučićeva državnička logika koju je Borislav Pekić pre pola veka sjajno opisao u „Zlatnom runu“ – kada se Gazda Simeon u pismu dedi Lupusu ruga kumu Iliji Garašaninu (u tom trenutku budući premijer Garašanin je ministar unutrašnjih poslova i budno motri na protivnike Karađorđevića):

„Svojom pameću došao je do onog znamenitog i muževnog uverenja do kojeg, pre ili docnije, stiže svaki formatni državnik, osobito ako vlast drži, da je jedino on iskreni patrijot i narodni dobromislitelj, da samo on po sovjesti dejstvuje, a da svi ostali koji s njime u sovršenome soglasju ne poju, opoziciju teraju iz srpskog inata, zbog gluposti ili za pare, ponajčešće iz sva tri razloga odjedared. Sve je drugo, dakle, zlomisleći, pod najamničkom platom držan kalabaluk, samo je on čistih ruku i pameti“.

Bolje, međutim, da ne pokušavamo da sa ovim preplićemo Vučićeve solilokvije, besne tirade i logiku.

Hajde da se pravimo da živimo u normalnoj državi. Ili barem u državi. Da vidimo kakva bi pravila tu važila (slede navodi iz pisma koje je Transparentnost Srbija uputila Aleksandru Vučiću):

1. Podatke o javnim nabavkama treba objaviti, u meri u kojoj je to moguće, ne zato što neko misli da je neko drugi ukrao novac na toj nabavci, nego upravo zato da niko ne bi ni razmišljao da li se tajnošću kod nabavki skrivaju krađe. Načelo transparentnosti iz člana 11. Zakona o javnim nabavkama obavezuje čak i kod nabavki koje se zbog toga što su neophodne za zaštitu života stanovništva sprovode bez sprovođenja otvorenog ili pregovaračkog postupka. Tako piše u članu 7, stav 2 Zakona. Nije zgoreg podsetiti da su ove odredbe prepisane u još uvek važeći Zakon o javnim nabavkama, koji je donet krajem 2012. na predlog poslaničke grupe SNS.

2. Planiranje i sprovođenje nabavki medicinske opreme nije posao za koji je zadužen ili ovlašćen predsednik Republike, ni u toku vanrednog stanja ni van njega. Zato to nije nešto o čemu bi predsednik trebalo da informiše javnost (npr. da li respiratora ima dovoljno ili nema) ili da joj polaže račune (koliko su plaćeni i slično). Za planiranje su zadužene zdravstvene ustanove, a za nabavku te ustanove i Ministarstvo zdravlja. Čak i u situaciji globalne nestašice respiratora, kada pri nabavkama mogu biti od koristi kontakti predsednika Republike sa šefovima drugih država i vlada, drugi državni organi, a pre svega Institut „Milan Jovanović Batut“ i Ministarstvo zdravlja treba da informišu građane o tome koja nam je medicinska oprema potrebna, koliko je robe nabavljeno i koliko je za to plaćeno. U stvarnosti, ti državni organi, koji su nadležni, o ovim temama se upadljivo ne oglašavaju.

3. Kada se vrše nabavke neophodne za zaštitu života bez tendera, to se takođe čini u skladu sa zakonom. Čak i kada se kod takvih nabakvi odstupa od uobičajene prakse, pa se npr. roba plaća gotovinski, ili se kupuje od firmi koje ne bi ispunjavale uslove u normalnoj javnoj nabavci (npr. preduzeće ima poreske dugove, nema bankarske garancije i drugo), pogrešno je stvarati utisak u javnosti da državni organi čine nešto nezakonito, već upravo objasniti građanima da primenjuju jednu od Zakonom predviđenih mogućnosti. To je važno da bi se i sami građani podstakli na poštovanje zakona u doba pandemije, i da bi država imala moralno pravo da kažnjava one koji zaista krše pravila o nabavkama.

4. U situaciji pandemije je potrebno da postoji što veće poverenje između građana i državnih organa. Transparentnost postupanja pomaže da se to poverenje izgradi. S druge strane, objavljivanje nepotpunih i kontradiktornih informacija dovodi do suprotnog efekta. Do sada su građani od najviših predstavnika države dobili informacije da respiratora „ima dovoljno“, da je njihov broj „državna tajna“, i da se 15 novih aparata nabavlja sprovođenjem postupka javne nabavke „da bismo bili 200% sigurni“. Zatim je istog dana navodna državna tajna obelodanjena – objavljivanjem informacije da respiratora ima preko hiljadu. U međuvremenu, građani dobijaju informacije da smo ugovorili nabavku 2.200 novih uređaja, a da ih je 573 već stiglo. To kod građana stvara predstavu da su ih predstavnici države lagali, lažno predstavljajući situaciju boljom nego što jeste ranije ili gorom nego što jeste sada. S druge strane, radi jačanja poverenja, vlast bi trebalo da upozna građane sa tim kakva je stručna procena potreba za respiratorima i šta je cilj nabavki koje se sprovode (koliko ukupno treba da bude respiratora). Čak i ako je epidemiološka situacija takva da zbog zaštite života treba kupiti koliko god je moguće veći broj ovih uređaja, saopštavanje takve informacije građanima može biti samo od koristi za jačanje discipline u primeni mera za sprečavanje širenja zaraze.

A ovo je transkript dela gostovanja Aleksandra Vučića u emisiji „Upitnik“ 7. aprila, kada govori o nabavci respiratora i o pozivu da se podaci ne kriju od javnosti:

Govorili ste da se respiratori plaćaju u kešu, da se pare nose u torbama.

Da, plaćaju se i u kešu. Ljudi se bore, sve zemlje moraju da se bore.

Jesmo li i mi morali da se snalazimo na taj način?

Mi smo se snalazili kako smo se snalazili, podneću naciji izveštaj kada se sve završi.

Znate da je Transparentnost Srbija… i da ima onih koji traže da se transparentno pokaže putem javnih nabavki kako je išla ta potrošnja medicinske opreme…

Jeste… pa to polaze od sebe, znaju kako bi oni krali pare na narodnoj muci razni neki, pa misle da bi to i drugi. Ne, borim se za živote ljudi.

Isključujete mogućnost svake zloupotrebe u tom smislu?

Da li vi razumete o čemu se ovde radi, kakva zloupotreba, kakva zloupotreba, borimo se za svaki respirator, borimo se za život ljudi. Borimo se za život ljudi. Da ukradem dinar od respiratora? Da li su normalni ti koji to pričaju.

Rekli ste podnećete izveštaj?

Nego šta ću nego da podnesem izveštaj.

Dobro…

Da mi to pričaju ljudi koji su, koji podržavaju one koji su za 12 godina doneli sedam respiratora, a mi za 12 dana 700 respiratora. Ili 573. I da mi govore o tome. I da drže pridike o tome. Da govore kako će da doniraju 100 evra. A uzeli stotine miliona evra.

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Ovaj tekst je realizovan uz podršku Fondacije za otvoreno društvo.

Peščanik.net, 08.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)