U raspravi koja se zametnula o Zakonu o kulturnom nasleđu možda neće sasvim nezanimljivo biti mišljenje jednog od onih rijetkih čudaka koji se zapravo bave književnim rukopisima i izdanjima iz vremena staroga Dubrovnika. Budući da sam nedavno u časopisu Dubrovnik Annals objavio na engleskom jeziku studiju u kojoj pred znanstvenu i kulturnu javnost iznosim sasvim nepoznatu zbirku dubrovačkih književnih rukopisa, danas u Londonu, i pokazujem da je ona u 18. stoljeću trebala biti temelj prvoj, nažalost nikad tiskanoj, biblioteci dubrovačkih književnih klasika, pomislio sam u prvi mah da se rasprava o kulturnom naslijeđu zametnula zbog tog mog jedinstvenog nalaza. Ta nije li velika vijest da je slavni britanski arheolog Arthur Evans, kad je 1882. godine od austrijskih vlasti protjeran iz Dubrovnika, sa sobom odvukao čitavu jednu hrpu rukopisa na hrvatskom jeziku za koju dosad nitko nije znao niti je, da je za nju saznao, lako mogao odgonetnuti njezinu istinsku kulturnu i povijesnu važnost? Eto, tolika je taština jednog arhivskog miša, koji skuplja mrvice po zapuštenim domovinskim i nedomovinskim zbirkama, da je on pomislio da se možda o njemu oglasio i srbijanski parlament jer je odlučio brže-bolje zaštititi ovo neprocjenjivo kulturno dobro dodavši ga na popis svoje „srpske knjige“. Ironija, međutim, nije u činjenici što miš nije završio pod reflektorom – njemu su mračne rupe ionako puno draže! – nego što Zakon o kulturnom nasleđu zapravo nije za ovakve zbirke osigurao mjesto, čak i kad bi se one pronašle u Srbiji. To je ono što me ponukalo da se i ja ipak, premda vrlo nerado, o ovom pitanju oglasim i da svojim cijukom uputim na izrazito važan problem koji je u dosadašnjoj javnoj raspravi ostao posve zanemaren, a to je duboka neproučenost dubrovačke materijalne književne baštine. Neka se moj cijuk shvati kao vapaj za pomoć jer i nas je miševe pandemija ugrozila, prorijedila, oslabila, i potrebno je stoga da nam se za naše mrvice barem što prije odškrinu sva vrata. To nikoga neće ništa koštati, a stara dubrovačka književnost bit će sigurno na dobitku.
Nema ništa sporno u tome da se „izdanja dubrovačke književnosti… zaključno sa 1867. godinom“ uključe u Srbiji među „staru i retku bibliotečku građu“ obuhvaćenu Zakonom o kulturnom nasleđu. Upravo je iz Zakona о staroj i retkoj bibliotečkoj građi, koji je u Srbiji donesen još 2011. godine, preuzet članak koji govori o tome što se pod takvom građom podrazumijeva, s time što članak u svom izvornom obliku započinje stavkom u kojem se čita: „Stara i retka bibliotečka građa je kulturno dobro“. Tako staru i rijetku građu definira i hrvatski Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti, gdje u prvom stavku članka 42 stoji: „Knjige i ostala tiskana građa (novine, časopisi, plakati i dr.) nastala do 1850. godine te sva rukopisna građa javnih knjižnica i knjižnica u sastavu pravnih osoba kojima su osnivači Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe u njihovu pretežitom vlasništvu imaju status kulturnog dobra“. Prema tome, srpske knjige tiskane do 1850. – pa onda i engleske, francuske, ruske ili bilo koje druge – kao i sva srpska i ina rukopisna građa smatraju se u Hrvatskoj kulturnim dobrom te su u skladu s time i zaštićeni. To je, naravno, dobro. Da je srpski Zakon o kulturnom nasleđu, a prije njega Zakon o staroj i retkoj bibliotečkoj građi, ostao na sličnoj širokoj odredbi, on bi time sasvim ispunio svoju namjenu i omogućio bi da se sva stara tiskana građa i sva rukopisna građa zaštiti bez ikakvih nedoumica. Odlučivši se, međutim, tu građu pobliže određivati i raspoređivati, zakonodavac je upravo onu građu o kojoj se danas vode rasprave najvećim dijelom isključio iz Zakona i k tome nehotice priznao da se izričitim uvođenjem „izdanja dubrovačke književnosti“ u tekst Zakona vrši nasilan čin prisvajanja.
Što zapravo Zakon govori
Evo kako. Članak 23 Zakona o kulturnom nasleđu raspoređuje staru i rijetku građu u četiri stavka, koji su onda svojim točkama potanje razrađeni: 1) stare srpske knjige, 2) stare strane knjige, 3) retke knjige, 4) posebne zbirke. Problematičan je stavak 1, ali on se mora razmatrati u cijelosti jer točka u kojoj se spominje dubrovačka književnost dobiva svoje potpuno značenje samo u odnosu prema drugim točkama. Taj stavak u cijelosti glasi ovako:
1) stare srpske knjige:
(1) rukopisne knjige na srpskoslovenskom i srpskom jeziku srpskoslovenskog jezičkog perioda zaključno sa 18. vekom, kao i rukopisne knjige nastale do 1867. godine na srpskoslovenskom, ruskoslovenskom (u srpskoj upotrebi), slavenosrpskom i srpskom narodnom jeziku,
(2) štampane knjige, periodične i druge publikacije objavljene na srpskoslovenskom, ruskoslovenskom (u srpskoj upotrebi), slavenosrpskom i srpskom jeziku, zaključno sa 1867. godinom,
(3) rukopisne i štampane knjige na stranim jezicima čiji je autor pripadnik srpskog naroda, zaključno sa 1867. godinom,
(4) izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom.
Budući da je dubrovačka književnost izdvojena u točku 4, onda to znači da ona nije obuhvaćena točkama 1-3. Dakle, to nije književnost koja je pisana bilo kojim tipom srpskog jezika niti je to književnost na nekom stranom jeziku, recimo hrvatskom, koju su pisali pripadnici srpskog naroda. Time ovaj zakon zapravo govori isto ono što govore nedavni istupi hrvatskih ministara koji reagiraju protiv tog zakona.
Ako dubrovačka književnost nije pisana srpskim jezikom i nisu je pisali pripadnici srpskog naroda, kako se onda za „izdanja dubrovačke književnosti“ može reći da ulaze pod odrednicu „srpska knjiga“? Uvodeći u tekst Zakona pojam kulture s jedne strane te odrednicu hrvatski s druge („pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi“), zakonodavac je ostavio samo jednu mogućnost u tumačenju, a to je da se izdanja dubrovačke književnosti do 1867. godine mogu ubrajati u „srpsku knjigu“ samo zato što je riječ o hrvatskoj knjizi koju je srpska kultura prisvojila. Teško bi i najgorljiviji hrvatski nacionalist tako sažeto i jasno opisao stvarno stanje stvari.
Među mnogobrojnim izjavama o ovom očito nesretno sročenu zakonu prevladalo je mišljenje da je riječ o političkom, a ne o stručnom pitanju. Te su dvije stvari nerazdvojive. Jasno je, moram reći nažalost, da se u temelju spornog stavka članka 23 prepoznaje djelovanje stručnjaka, no to je djelovanje u tekstu Zakona našlo vrlo nespretan izraz. Kako se vidi iz cjeline dotičnog članka, Zakon razlikuje rukopisne i tiskane knjige, dok točka 4 govori o „izdanjima“ dubrovačke književnosti. Ta izdanja su, mora se pretpostaviti, tiskana jer o starim se rukopisima, čak i kad su u obliku knjiga, ne govori kao o izdanjima. Prema tome, Zakon o kulturnom nasleđu uključuje među staru tiskanu i rukopisnu građu samo tiskana izdanja dubrovačke književnosti zaključno s 1867. godinom, dok isključuje rukopise. Tko god se ozbiljno bavio starom dubrovačkom knjigom zna, međutim, da je ona svojim daleko najvećim dijelom do nas dospjela u mnogobrojnim rukopisima, a samo malim dijelom u tiskanim izdanjima. Ovako formuliran zakonski tekst ne obuhvaća, primjerice, rukopis Gundulićeva Osmana koji se čuva u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti, a to je jedan od najznamenitijih dubrovačkih književnih rukopisa koji se danas nalaze u Srbiji. Unatoč toj činjenici, ležao je taj rukopis desetljećima u Akademiji sasvim neproučen iako je izvanredno važan jer ga je, kako sam prije nekoliko godina ustanovio, u prvoj polovici devetnaestog stoljeća prepisao Dubrovčanin fra Ambroz Marković pripremajući za tisak prvo izdanje ovog najvećeg djela stare dubrovačke književnosti, objavljeno u Dubrovniku 1826. godine. Slična je situacija i s Marinom Držićem, koji s ovim zakonom gotovo da nema nikakve veze. Naime, u Srbiji ne postoji nijedan primjerak starijih izdanja Držićevih djela, tiskanih u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, dok se glavni rukopis Držićevih drama danas čuva u Pragu. Većina Držićevih djela prvi je put tiskana tek nakon 1867. godine, osim Hekube, koja je 1853. tiskana u Zagrebu, s tim da je ova tragedija tada javnosti predstavljena kao djelo Mavra Vetranovića. Samo je jedna Držićeva prozna komedija – Dundo Maroje – tiskana „zaključno sa 1867. godinom“, i to baš u Zabavniku Narodne štionice dubrovačke za godinu 1867, pa bi se moglo pomisliti da se srpski zakon protegao na godinu 1867. ne bi li se preko ovog Zabavnika nešto od Držića našlo i u „srpskoj knjizi“. Kad bi bilo točno, bilo bi baš zabavno.
Neodržive teze stručnjaka
Biti precizan u velikim pitanjima, to je rijetka vrlina. Možda je najzabavnija posljedica Zakona o kulturnom nasleđu nenadani jaz koji se sada otvorio između stavova srpske znanosti o književnosti i srpskih zakonskih akata. Ne mislim tu na one proučavatelje književnosti starog Dubrovnika koji i u naše vrijeme pred kamerama mrtvi-hladni izjavljuju da se i danas, kao navodno i nekad, u Dubrovniku govori samo srpski, jer oni si sada sigurno čupaju kose, nezadovoljni što njihova stajališta nisu našla precizan izraz u njihovim zakonima. U temelju su ovog zakona, naprotiv, naizgled dobroćudnija i pomirljivija stajališta koja zastupa srpska akademkinja Zlata Bojović i koja su svoj konačni oblik dobila u njezinoj Istoriji dubrovačke književnosti (prvo izdanje 2014), gdje se nikada izričito ne kaže da je dubrovačka književnost srpska, ali ne kaže se ni da je ona hrvatska. Budući da je ničija, onda je svatko može prisvajati kako mu već bude odgovaralo. Nesreća je, međutim, i za ovu vrstu srpske znanosti o književnosti što ona nije našla precizan izraz u spornom zakonskom članku. Osnovna je teza Istorije dubrovačke književnosti da je „dubrovačka književnost“ povijesna pojava koja prestaje zajedno s dubrovačkom državom, odnosno 1808. godine. Želi li zakonodavac reći da su u njegov zakon uključena samo izdanja tako shvaćene dubrovačke književnosti? Jesu li to samo djela koja su tiskana do 1808. godine ili i djela koja su tiskana do 1867. godine ali su nastala prije 1808. godine? Ili zakonodavac želi uključiti, sasvim protivno struci na koju se naknadno u svojim istupima poziva, izdanja dubrovačke književnosti do 1867. godine, što bi značilo i pohvalnice banu Jelačiću koje su Dubrovčani i pisali i tiskali, pridonoseći tako povijesti „srpske knjige“? Konačno, uvođenjem u zakonski tekst pojma „književnost“ zakonodavac je ostavio nejasnim jesu li tu uključeni i mnogi tiskani kalendari, pa mnogi katolički vjerski spisi, pa sve ono što izostaje iz uskog shvaćanja dubrovačke književnosti kako je ona ocrtana u knjizi akademkinje Bojović. Dubrovčani su imali izrazito visoko mišljenje o umjetničkoj prozi Bernarda Zuzorića, čije je Besjede duhovne 1793. za tisak priredio Ivan Luka Volantić, najveći dubrovački proučavatelj Gundulićeva Osmana, no ta velebna knjiga u Istoriji dubrovačke književnosti, kao uostalom ni njezin autor isusovac, nije spomenuta ni riječju.
***
Dubrovačka književnost niti se može ograničiti samo na područje Dubrovačke Republike niti ona prestaje s gašenjem dubrovačke državnosti. To akademkinja Bojović, koja je svoj doktorat napisala o Korčulaninu Petru Kanaveliću (1637-1719), vrlo dobro zna, ali Kanavelića svejedno u Istoriji dubrovačke književnosti obilazi u širokom luku. Izdvojiti pak Kanavelića iz dubrovačke književnosti, to znači živo meso odvajati od kosti. Očito je to ne samo iz njegovih djela nego i iz starih dubrovačkih zbirki rukopisa, u kojima on uvijek zauzima vrlo istaknuto mjesto. Ne treba nam, s druge strane, rječitiji svjedok za nastavak života dubrovačke književnosti i nakon 1808. godine nego Đuro Hidža (1752-1833), taj jezično najdubrovačkiji od dubrovačkih književnika koji su svjedočili padu Republike. Što bi on rekao da mu se kaže, kako implicira Istorija dubrovačke književnosti, da on nije i dalje pisao dubrovačku književnost? U pjesmi velikom dubrovačkom sakupljaču starih rukopisa i knjiga, dum Ivanu Salatiću, Hidža uglavnom piše o jeziku, pa zaključuje:
Kako žetvar sred vrućine
kad na guvnu žito paha
i pomoći blagog daha
pljevu trijebi i slamine,
ti jezika starinskoga
sve si riječi izrnio
i život im povratio
u plodima uma tvoga.
Katkad pastijer ime mlade
svê usječe sred česvine,
nit se smrsi nit pogine
dub dokle se ne raspade.
Dubrovnik se, unatoč svemu, nije raspao; on i danas živi i ponosno stoji, i odavna je odlučio kamo pripada. Poštujući tu činjenicu poštujemo prije svega Dubrovnik, a time i njegovu krasnu književnu baštinu.
Nezahvalno je biti među onima koji se bave starom dubrovačkom knjigom jer sva energija koja se troši na rasprave ovakve vrste, za koje mislim da sam pokazao da su uglavnom besmislene, ništa ne pomaže onima koji bi se starom tiskanom i rukopisnom građom doista željeli baviti: da je bolje istraže, razumiju, prikažu. Bit će nam, naime, badava zaštita kulturnih dobara kada nam ona pred očima odumru, ostavši bez onih koji bi ih znali tumačiti.
Odškrinite vrata miševima
Najveća prepreka koju imaju svi koji se ozbiljno zanimaju za materijalnu književnu baštinu starog Dubrovnika tiče se upravo čuvanja stare rukopisne i tiskane građe. Dok najveće svjetske knjižnice i arhivi, pa i gotovo svi hrvatski državni arhivi, omogućuju da istraživači besplatno za istraživačke potrebe – i time za bolje zajedničko razumijevanje prošlosti – slikaju materijale, dotle se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, da spomenem dvije zbirke koje su neizmjerno važne za svu našu stariju rukopisnu i tiskanu književnu građu pa dakle i onu dubrovačku, od istraživača traži da naručuju i skupo plaćaju snimke starih rukopisa i knjiga umjesto da im se pomogne da nesmetano rade i da ih se u tom radu što više potakne. Kada dođete u Zadar, u čitaonici Arhiva možete slikati za istraživačke potrebe i srednjovjekovne i renesansne rukopisne materijale, a kada samo preko hodnika prijeđete u čitaonicu Znanstvene knjižnice, ne možete slikati ni rukopisne materijale s konca devetnaestog stoljeća. Takvim se sasvim nepotrebnim i proizvoljnim propisima odbijaju i oni malobrojni koji bi možda za staru književnu građu pokazali stvarni interes. Odškrinite, dakle, vrata miševima i pišite zakone koji nam olakšavaju rad. Jer neke su naše mrvice biseri koje obično oko raspoznaje tek kad se izglade i iznesu na svjetlo dana.
Autor je profesor književnosti na Stenfordu.
Matica hrvatska, 10.02.2022.
Peščanik.net, 14.02.2022.