- Peščanik - https://pescanik.net -

Duhovi i dugovi devedesetih

Devedesete su naš Had. One su nesvesno mesto u koje moramo da se vratimo da bismo shvatili košmar koji sada živimo. Šta je tamo zakopano da se otkopa, opoje i propisno sahrani. U Šapcu u kome sam rođena, u Kulturnom centru je otvorena postavka koju sam radila u okviru projekta Fleka: Zvuk Znak Zrak autorke Katarine Janković Popović. Hteli smo da se iz zaborava izvuče jedan Šapčanin: da se napravi omaž liku i delu Miomira Grujića Fleke. On je kultni umetnik devedesetih, koje su za neke ljude bile doba otpora ludilu, doba rokenrola i Radija B92, alternative i andergraunda.

Ja se iz devedesetih sećam da nije bilo čokolade, ni patika, da je bilo izbeglica i humanitarne pomoći. I to bi bilo to. Poznati uvod Flekine emisije If you don’t wanna fuck me, baby fuck off mi se sviđa, ali ga nisam čula pre. Na devedesete me ne asocira nijedna rok pesma, nijedan dobar lik. Ali meni je zapalo da kopam po arhivu i vraćam iz mrtvih slepog voditelja čiji glas sam čula tek posle dvehiljadite u džinglu za Devedesetdvojku između vesti i reklama. Mislila sam, šta ako je on jedan od onih narkomana koji su se zbog pada svih vrednosti zatvorili u roditeljske kuće gde slušaju bendove iz prošlih vremena i ne razumeju današnje mlade, ovaj kič i neukus, ovu stvarnost u kojoj sam primorana da živim, radim i volim. Fleka je generacija mojih roditelja, ja sam generacija njihove dece, na kojoj svet ostaje. Bar ono što je od njega ostalo.

Doživela sam malu intimnu radost kada sam shvatila da Fleka nije bio jedan od onih koji se kriju na babinom kauču ili u izgnanstvu četnikuju i maštaju neku alternativu, već jedan od onih što su izabrali život i kada je sve bilo morbidno. Zato smo odlučili da postavka ne bude poučni prosvetiteljski memorijal mrtvom slikaru i pesniku, nego živa ekspresija koja seže do njegovih najranijih dana. I Fleka mi je u toku tog posla pomogao. Neke slike jednostavno nisu htele da se skeniraju, neki fajlovi bi se zagubili, neki bi prsli ostavljajući nejasne gličeve, izvlačeći u prvi plan pojedine reči i sintagme: otisak zvuka, Ginsberg kao Crvenkapa, NATO jok! Radeći na ovoj postavci upoznala sam duha andergraunda lično.

Multimedijska postavka Fleka: Zvuk, Znak, Zrak sastoji se od mahom neizlaganih tekstova i slika, dadaističkih kolaža iz ogromnog korpusa građe. Tu su i kasete i specijalizovani profi kasetofon za slabovide, ali i digitalizovane arhive Flekinog Trotoletka koji je u Danasu izlazio od 2000. do 2003. Tu se krije i ono što je rešilo ovu izložbu, što ju je učinilo aktuelnom pred osvit 2018. Pažljivim promatranjem arhiva shvatila sam da je kult Fleke, radijskog maga u neslobodnoj Srbiji, prekrio jednu važnu činjenicu. On je jednako britko kritikovao i slobodnotržišnu socijalističku Jugoslaviju osamdesetih (napuštanje marksizma, krađu društvene imovine) i ratno nekrofilsko Miloševićevo doba po čemu je najpoznatiji, ali i period posle takozvanih “promena” i njegovu bratsko-burazersku tržišnu logiku, kada je napisao čuveni Prigovor savesti.

Ideja od koje smo pošli bila je prikaz geneze Flekine umetničke prakse, od prvih tekstova i ilustracija za studentske listove, preko slikarskih i multimedijalnih radova u toku osamdesetih do konceptualnog, video i medijskog rada devedesetih i konačno – zatvaranja punog kruga novinskim serijalom Trotorok posle dvehiljadite. Ti dokumenti bili bi omeđeni značajnim životnim događanjima: ranim radom u Šapcu, preseljenjem u Beograd, ulaskom na Akademiju, angažmanom na Radiju B92, gubitkom vida, bolešću, smrću. Tako je bilo zamišljeno, ali nismo tako uradili. Delo Miomira Grujića Fleke se kao i njegov život i rad opire čvrstim klasifikacijama, binarnim određenjima i pokušaju uvođenja u građansko, kulturno, umetničko, akademsko.

Ovo ne treba shvatiti doslovno, jer Fleka jeste uvek delovao u i za kolektive, različite institucije i udruženja; njegov rad je neodvojiv od etiketa Rupa, 25. maj, Omladinske, Kolokvijum, Akademija, SKC, Radio B92, Bitef, Danas i šire: kritika, aforizam, poezija, intervju, radio emisija, marksizam, demokratija, avangarda, konceptualna umetnost, višemedijska umetnost, slikarstvo, film, teatar. Sada kada je aktuelno pitanje finansiranja, nije zgoreg pomenuti da je za svoje projekte Fleka morao da piše projekte, prilaže račune i izveštaje, pa opet – čini se da njegovo delo nije bilo opterećeno time ko ga i zašto plaća. Sebi je prisvajao pravo da u svako doba kaže šta je i kako je hteo, bilo da od Marksa napravi Mona Lizu, kaže da je Isus bila žena ili pljune novi album Idola.

U jednom od najpoznatijih avangardnih umetničkih proglasa, Kazimir Maljevič uzvikuje da umetnost zahteva istinu, a ne iskrenost. Kada je govorio o Fleki, Bil Dramond iz KLF-a je istakao da postoji glas koji, ma koje reči da kaže, odmah uspostavlja autoritet koji donosi istinu jer jeste istinit. Fleka je imao taj glas, glas istine. On je nepokolebljivo govorio istinu o sebi, o nama, stalno, govorio je istinu u učeničkom i studentskom glasniku, u ličnom dnevniku, u galeriji, u klubu, u novinama ili na radiju. Gde god da se pojavio, taj glas je govorio. Nije govorio isto, već istinsko i u tome je bio dosledan tokom više od trideset godina javnog govora.

Kada pominjemo andergraund ili alternativu, a pogotovo Beograd devedesetih, skloni smo da romantizujemo snažnu, poetičnu i upečatljivu estetiku koja nastaje iz manje ili više grube društvene kritike, liminalno stanje koje je Fleka definisao kao “stanje svesti koje diktira vreme i potreba pojedinaca koji traže svoju individualnost”. Ali andergraund nije beg u mrak, niti estetika mraka, već namerni silazak u mrak. U vremenu u kome je živeo, Fleka se na nebrojeno načina suočio sa tamnom stranom, sa odvraćajućim, lošim ili bolesnim i doneo ga pred nas. Rekao je “nagovaraju me da zažmurim da bih bolje video”, kao da je još u srednjoškolsko doba pogledao u mračnu budućnost. Upravo zbog ovakvih preskoka i misaonih koincidencija koje uvezuju decenije, izložbu nije bilo moguće linearno ni hronološki organizovati.

U tekstu za jedne studentske novine Fleka kaže: “Svako je sebi prisvajao onoliko slobode koliko može da podnese”. U njegovom slučaju, i previše. Zato, nemamo mi šta da se “sa setom sećamo” devedesetih, niti da žalimo Fleku ni sebe, izgubljenu mladost što je po ratištima zaradila PTSP, one koji su pomrli, peru sudove u Australiji i Kanadi ili su ostali ovde i krpe se keš kreditima. Devedesete ne mogu da se vrate kad se nikad nisu ni završile. Zažmurite i videćete.

Fotografije sa otvaranja izložbe: Ružica Ristivojević

Peščanik.net, 25.11.2017.